U svojoj knjizi Gnostika, Moravjev kaže:


Kada upitamo nekoga ko živi pod stalnim pritiskom savremenog života da okrene svoju mentalnu viziju prema sebi samom, on će nam vjerovatno odgovoriti kako nema dovoljno vremena za poduzimnanje takvih aktivnosti... Ako se i složi s tim, u većini slučajeva on će nam reći kako ništa ne vidi: Magla; Tama. U nešto manje slučajeva, posmatrač će reći kako on percipira nešto što nije u stanju da definiše, jer se to stalno mijenja.

Ova poslednja opservacija je tačna. Unutar nas sve se, u stvari, neprestano mijenja. Jedan mali vanjski šok, s kojim se mi složili ili ne, sretne ili nesretne prirode, je dovoljan da prouzrokuje prilično drugačiji izgled naše unutrašnje sadržine.

Ako pratimo ovu unutarnju opservaciju ili introspekciju, bez ikakvih predrasuda, uskoro ćemo primjetiti kako to naše “Ja,” na koje smo mi toliko ponositi, nije uvijek jedno te isto biće: to “Ja” se mijenja.

Kako nam taj utisak postaje sve jasniji, tako postajemo i svjesniji da u nama ne živi samo to jedno biće, neko nekoliko njih od kojih svako ima svoje vlastite ukuse, svoje vlastite težnje i svako od njih pokušava da zadovolji svoje vlastite prohtjeve.

Ako nastavimo sa ovim istraživanjem, uskoro ćemo biti u stanju da razlikujemo tri struje u tom neprestanom toku života: struju vegetativnog života instikata, da tako kažemo; struju životinjskog života osjećanja; i na kraju, onu struju ljudskog života u pravom smislu te riječi, za koju su karakteristični misli i govor.

To je kao da se unutar nas nalaze tri bića, sva tri međusobno isprepletena na jedan nevjerovatan način.

Tako bi trebali i da priznamo važnost introspekcije kao jedne metode za praktičan rad koji nam omogućuje da upoznamo sebe i da uđemo u same sebe.

Unutrašnja sadržina čovjeka analogna je jednoj posudi punoj željeznih parčića koji čine jednu mješavinu čije je stanje rezultat mehaničkih aktivnosti. Svaki vanjski udar koji je nanesen toj posudi prouzrokuje pomijeranje željeznih parčića. Tako realni život ostaje skriven od ljudskog bića zbog stalnih promjena koje se dešavaju u njegovom unutrašnjem životu.

Čak i tom slučaju, kako ćemo vidjeti kasnije, ta besmislena i opasna situacija može da se promijeni na jedan pozitivan način. Međutim, to zahtijeva rad; jedan savjestan i neprekidan napor. Introspekcija, kad se neumorno sprovodi, dovodi do povećane unutarnje senzibilnosti. Ta pojačana senzibilnost nadalje intenzivira amplitudu i frekvenciju njihovog kretanja kad god se ti željezni parčići uznemire. Kao rezultat toga, udari koji prethodno nisu bili ni primjećivani, sada će uzrokovati snažne reakcije. To kretanje, zbog ove stalne amplifikacije može da prouzrokuje trenje između željeznih parčića toliko intenzivno da jednog dana možemo da osjetimo kako se unutar nas pali jedna vatra.

Ta vatra ne smije da ostane na par bezopasnih plamičaka. Niti je dovoljno da ona samo pospano tinja ispod pepela. Jedna živa i rasplamsana vatra mora stalno da se održava uz pomoć naše volje da kultivišemo senzitivnost. Ako ona nastavi da gori na takav način, naše stanje će se promijeniti: toplota tog plamena počeće da uzrokuje jedan proces fuzije unutar nas.

Nakon te tačke ona unutrašnja sadržina neće se više ponašati kao gomila željeznih parčića: ona će se pretvoriti u jedan željezni blok. Nakon toga svi dalji udari neće biti više u stanju da uzrokuju unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to prije bili. Kad čovjek dosegne tu tačku, on će dobiti jednu čvrstinu; on će ostati on, bez obzira na sve izazove koje mu život može donjeti.

Tako, sa ezoterične tačke gledišta, možemo vidjeti kako kod čovjeka ne postoji jedno jedinstveno Ja.

Znači, na samom početku, mi se moramo rješavati od svih naših iluzija o sebi samima, ma koliko nam one bile drage. Dok ne ostvarimo tu fuziju unutar sebe, naš život je pod stalnim uticajem Zakona Slučaja (ili Zakona Akcidenta,) koji upravlja našom iluzornom egzistencijom.

Da bi se oslobodio dejstva Zakona Slučaja, čovjek mora postati sam svoj gospodar.

Gnosticizam  predstavlja religiozni pokret koga čine razni sistemi verovanja povezani učenjem da su ljudi božanske duše zarobljene u materijalnom svetu stvorenom od strane nesavršenog ili zlog bića, Demijurga, koji se često poistovećuje sa Bogom Starog zaveta, nasuprot Bogu Novog zaveta. Da bi se neko oslobodio okova materijalnog sveta, treba mu gnosis, ezoterično duhovno znanje dostupno samo učenima. Nastao na idejama platonizma, kabale, veda, Zend-Aveste, egipatskih, vavilonskih, persijskih i drugih religijski i tajnih učenja, gnosticizam je dobrim delom prihvatio simboliku starih kultova, najviše kulta obožavanja sunca. U središtu gnostičkog učenja bilo je verovanje u postojanje Vrhovnog bića, nedodirljivog i nepojmljivog, tvorca duhovnog svijeta sazdanog od svete mudrosti i večne materije, kao izvora zla i antagonizma Vrhovnog bića. Ako bi se razotkrilo savršenstvo Vrhovnog bića, otkrilo bi se sedam njegovih atributa: Um, Racio, Misao, Mudrost, Moć, Celovitost i Blaženstvo. Temeljna doktrina gnosticizma je vjerovanje u dualizam, sve ima svoje lice i svoje naličje.
Gnosticizam, najpre u čistom obliku, a potom pomesan sa manihejstvom (od III veka) i hrišćanstvom (markioniti, i dr.), dugo je bio saputnik crkve. Iako ih je Crkva smatrala jereticima, oni sebe nisu tako doživljavali, što najbolje govori ovaj zapis:
„Ne smatrasmo sebe jereticima već božjim ljudima, kojima je Gospod dao pamet da misle, a ne samo da slepo veruju. Da bi mogli verovati moramo sumnjati. Tragali smo za savršenim saznanjem, onim koje doseže s druge strane privida, i omogućuje objašnjenje svih stvari i pojava.“

Gnosticizam je bio rasprostranjen po mediteranu i srednjem istoku ali je u Rimskom carstvu potisnut kada je hriscanstvo proglaseno za drzavnu i jedinu religiju. Na Bliskom istoku i u Maloj Azije je potisnut sirenjem islama, ali i danas na tim prostorima postoje neke manje zajednice.
Persijski gnosticizam, oličen u Mandenizmu (naziv nastao od reči: Mandā d-Heyyi - Znanje o Životu), se još uvek u malom broju praktikuje u delovima Iraka i iranske oblasti Khuzestan.
U Persiji je gnosticizam bio zastupnjen i preko manihejskog učenja koje se kasnije proširilo Sirijom, Severnom Arabijom, Severnom Afrikom; iz Sirije se dalje raširilo Palestinom, Malom Azijom i Jermenijom.
U Jermeniji je u 6. veku izvršilo uticaj na pavlićanstvo, a preko njega i na bogumilsko i katarsko učenje u srednjem veku.

Zajednicka crta gnostickih sistema, bilo predhriscanskih ili hriscanskih, jeste dualizam izmedju bozanske nepristupne prvobitne sustine i serije zlih emanacija koje su u svetu i materiji.
Sistem Valentin-a (160g.n.e.), hriscanina iz Aleksandrije, koji je propovedao svoja ucenja u Rimu, izmedju 135g. i 160.g, zasniva se na ideji 'Plirome' - cisto duhovnog sveta.Cisti duhovni svet sastavljen je od Eona - bozanskih emanacija od Oca, kroz sukcesivna umnozavanja. Stvaranje je identicno sa padanjem u greh, a materijalni svet, koji je po svojoj sustini zao, bio je stvoren i preuredjen od zlog boga Demijurga.
Logos - Spasitelj nije isti sa Bogom - Tvorcem, nego je duhovna emanacija koja je prosla kroz Djevu Mariju; nije umro fizicki i nije vaskrsao. Spasenje je cin samog otkrivenog poznanja, neophodnog za ponovno vracanje u harmoniju Plirome. Postoji sustinska nejednakost medju ljudima, posto samo duhovni gnostici poseduju znanje i jedino se oni mogu spasiti.

Gnostik Markion

Rođen oko 110.g.n.e. u gradu Sinopi u Pontu (današnja Turska), sin hrisc.episkopa.U mladosti zbog odnosa sa nekom devojkom, navodno isključen iz Crkve. Oko 140. godine odlazi za Rim, gde razvija sopstveni teološki sistem, zasnovan na tumačenju Isusove poruke, okupljajući brojne pristalice oko sebe. Pokušavao je da zasnuje hrišćansku zajednicu na čistoj poruci Hrista.Vrsi propovedi o povratku izvornom hriscanstvu, upraznjavajuci asketizam i post.  Ne propoveda vaskrsenje tela, već govori da samo duša može vaskrsnuti i biti spašena.
 Imao je cilj da hriscanstvo odvoji od judaistickog ucenja Starog Zaveta.  Nakon sukoba sa rimskim episkopom, Markion sa svojim pristalicama obrazuje hrišćanske opštine odvojene od Rimske Crkve, usled čega biva izopšten oko 144. godine. Posle sukoba sa službenim hrišćanstvom, vraća se u Malu Aziju, gde nastavlja svoje učenje, stvarajući veliku hrišćansku zajednicu u kojoj je bio episkop.

Justin Filosof za njega kaže: „Mnogi veruju ovom čoveku kao jedinom koji zna istinu, a nama se smeju".
Markion govorio o nespojivoj razlici između Boga Starog i Novog Zaveta. Bog Starog zaveta je gnevan i nemilosrdan, a Bog Novog zaveta je ljubav i dobrota. Hrist je sišao od nevidljivog i neiskazanog Boga za spasenje duša, da bi razobličio judejskog Boga. Hristovo učenje je odvlačilo ljude od demijurga, zato je i bio razapet. Govorio je da je Hristov zivot na zemlji bio prividan (ucenje doketizma).  Propovedao je da nije Isus rođen od device vec, kao si svaki čovek od žene Marije.

Organizacija markionitske zajednice se nije mnogo razlikovala od hrišćanske crkve. Krštavali su u vodi i pomazivali svetim uljem. Žene su jednako učestvovale u verskom životu i bilo im je dopušteno da krštavaju.U naredna dva veka u svakom vecem mestu ce biti jaka opozicija Crkvi.Markionove ideje se pojavljuju i u Manijevom učenju, pa se krajem 4. veka mnogi markioniti pretapaju u manihejce. Iste ideje će se pojaviti par vekova kasnije u učenjima bogumila na Balkanu i katara u južnoj Francuskoj.

Gnostik Vasilid

Vasilid je bio ranohrišćanski verski učitelj iz Aleksandrije, verovatno sirijskog porekla, koji je živeo početkom 2. veka. Smatra se da je napisao 24 knjige jevanđelja promovišući dualizam inspirisan Zoroastrizmom. Njegovo sledbenici su osnovali gnostičku zajednicu Vasilidejaca.

Vasilid je propovedao u Aleksandriji u drugoj polovini 2. veka. Govorio je da poseduje tajnu koju mu je preneo sveti Petar. Učio je da postoji Bog koji može biti opisan samo kroz negaciju i da je on odvojen od sveta mnoštvom duhovnih nivoa (nebesa) nastanjenim duhovnim bićima. Tvrdio je da jevrejski Bog koji je stvorio svet pripada najnižem rangu duhovnih bića. Da bi iskupio ljudska bića, vrhovni Bog je poslao svoj um (Nus, Logos) u obliku Hrista. Da bi se spasao od ograničenja materijalnog sveta i uzdigao do vrhovnog Boga, čovek mora da sledi Isusa Hrista. Učenje Vasilidisa nije moguće precizno proučiti, jer je sačuvano samo u delima njegovih protivnika, kao što su Irinej, Kliment iz Aleksandrije i Hipolit, koji se i sami ne slažu oko njegovog učenja.

Gnostik Simon Mag

Simon Mag (poznati i kao Simon Vrač ili Šimun Mag) je bio začetnik gnostičkog učenja, prema mišljenju ranih hrišćanskih pisaca. Još uvek nisu pronađeni istorijski podaci o njegovom životu. Zna se da je bio iz Samarije, da je primio krštenje u vreme prve apostolske propovedi u svom rodnom kraju. Tu dolazi do prvih nesuglasica sa apostolom Petrom. Predanje kazuje o Simonu da je bio nepokajani i nepomirljivi neprijatelj apostola, pre svih apostola Petra. Zaključni čin prepirke Simona i apostola Petra bio je u Rimu.

Po predanju Simon je želeo da pokaže silu svojih magijskih veština, i da se podigne u vazduh pred mnoštvom ljudi pa čak i pred samim imperatorom. Tada je apostol Petar prouzneo molitvu Gospodu da jeretik bude posramljen, te da je tada Simon pao na zemlju i tako je poginuo.

 Učenje Simona Maga do nas je došlo u krajnje zamršenom i protivrečnom izlaganju. Jedno izlaganje njegovog učenja postoji u "Filosofumenama" svetog Ipolita Rimskog.

Pored ovih gnostika, znacajno mesto u gnostickoj doktrini zauzimaju i Nikolaj (osnivac Nikolaita); Kerint (savremenik apostola Pavla); Menandar (iz Samarije); Satornil (iz Antiohije); Karpokrat; Kerdon; Pont; Vardesan.

Gnosa

Oko početka nove ere nastao je oblik religije koji se proširio posvuda po Rimskom Carstvu. Mnoge ideje te religije razvile su se u egipatskoj Aleksandriji, intelektualnom žarištu tadašnjeg svijeta, gdje se azijatska predaja sudarala s helenističkom filozofijom. Od tamo su se granali brojni granci vjerskog pokreta, okupljeni pod zajedničkim nazivom gnosa (grč. spoznaja), koji su bili prijetnja čak i kršćanstvu.


Radikalni dualizam

Gnostici su bili uvjereni da su svijet stvorili zli bog i niže sile arhonata (vladara), koje je prokleo dobri bog. Sve materijalno je prema tome podložno zlu i utjecaju arhonata i demona. Pravi, dobri bog, s onu stranu je svega stvorenoga. On se u različitim gnostičkim sektama naziva "drugi, stranac, dubina, ponor, nepostojeći". Čovjek u svojoj duši ima iskru tog božanskog duha, a spoznaja te iskre je gnosa - prvi korak prema probraćenju. Gnostici sva svoja nastojanja usmjeruju prema toj unutarnjoj božanskoj iskri, koju treba njegovati.


Odbijanje materijalnoga

Gnostici radikalno odbijaju tjelesne i ovozemaljske stvari. Duh zaboravlja svoje porijeklo, transformirajući se u ovozemaljsko tijelo. U tijelu, toj "slici zaborava", pravi je, duhovni čovjek, zatvoren kao u tamnici. Izbavljenje iz zatočeništva moguće je kroz spoznaju. Prisjećanje na pravu domovinu duha zove se gnosa. Bog je bio prisila na dnu duše i povod da se čovjek dovine do carstva čistoga duha. Sva su nastojanja gnostika bila usmjerena na izbavljenje iz tamnice materijalnoga svijeta. Razvili su različite mistične rituale za izlaženje iz zatočeništva ovozemaljskog svijeta, od askeze, koja je prezirala tijelo, pa sve do istjerivanja zla kroz orgijastičke ekscese.


Gnostička tradicija

Gnostici su sebe smatrali čistima zbog svoje spoznaje. Grijehom je moglo biti okaljano samo njihovo tijelo, koje je tvorevina zlog boga. Zbog toga su se određene sekte odavale seksualnim ekscesima. Kultne su orgije trebale očistiti ovozemaljsko zlo. Kod drugih je golotinja bila svjedočanstvo njihova savršenstva u nadilaženju svakog osjećaja stida. Direktna linija tradicije ide od gnostika, preko srednjovjekovnih katara, do adamita iz 18. stoljeća, čije se postojanje kao vjerske zajednice u povijesti Crkve ne može sa sigurnoću dokazati. Oni su svoje bogoslužje, navodno, slavili goli, želeći tako prikazati rajsku nevinost.


Abraxas

U gnostičkoj sekti Bazilida, koji je oko 130. godine bio jedan od vodećih aleksandrijskih gnostika. Abraxas je slovio za najviše božanstvo. Prema grčkom računanju, vrijednosti brojeva, koji se pridružuju slovima imena Abraxas, daju 365, dobiven na sljedeći način:

α (a) = 1
β (b) = 2
ρ (r) = 100
α (a) = 1
ξ (x) = 60
α (a) = 1
ς  s) = 200
-------------------
zbroj = 365

Time je božanstvo predstavljeno simbolom cjelovitosti - brojem dana u godini. Abraxas je prikazivan kao mješanac, biće s pjetlovom, ili magarećom, glavom i zmijskim nogama. Od antike do srednjeg vijeka, geme, umjetnički izrezbareno kamenje s likom Abraxasa i natpisima njegova imena "Iao Abraxas" važile su za moćne amulete.


Izvor: knjiga misteriji zapada