Ovaj forum postoji vec dugo, a mi se jos nismo dotakli te teme, sto me jako cudi.
Pitanje koje sam htjela da vam postavim jeste, sta to nekoga natjera da poludi, da pukne, da "eksplodira"? Tacnije, gdje je granica izmedju ludila i "normale", tacnije da li ta granica uopste postoji? Kada covjek sam sebe smatra ludim?
Jos jedna stvar, zanimljivija o prethodne: gdje je granica izmedju ludila i genijalnosti? Zasto su sve genijalni ljudi bili smtarani ludacima i ekscentricima u svoje vrijeme? Recimo N. Tesla koji je bio genijalac je bio vrlo specifican covjek, spavao je samo 3 sata, strasno vodio racuna o higijeni, cak i previse, i zbog tih svojih osobina vecina ljudi toga vremena bi rekla: onaj LUDI naucnik stalno ispira ruke i po cijelu noc ne spava, to je psihijatrijski slucaj manimo ga se...to je ta osuda drustva.
Da li mi sami, misleci na drustvo, postavljamo te granice, i da li je to ispravno, ili covjek jednostavno sam treba da shvati kada nesto nije u redu s njim?

"Jer mi smo stvarno ludi. Čitav svijet je lud. Jedini razlog zašto nismo zatvoreni u ludnice je što nas ima previše." (Antoni de Melo)
Slazete li se s ovim?

Ali molim vas prije nego sto napisete to svoje shvatanje ludila, da sjednete i razmislite da li je neko stvarno lud samo zato sto se razlikuje od vas. Toliko od mene za sad.

Tanka je linija izmedju ludila i genijalnosti... svaki genije je lud donekle, jedino sto ce ga ljudi zvati genijem jer ono sto je on uradio je mnogo vaznije za njih o samog njegovog ponasanja... njegova dela su veca od njega...
Svako od nas ima neki svoj "trip" svaki od nas je na neki nacin lud, ali kod vecine nas je to manje vazno od cinjenice sta radimo sebi i drugima.

Gde je granica neznam. Ali mislim da je upravo u tome stvar. Ko je postavio standarde za ludilo. Pa vecina naravno. Mozda je bas ta vecina luda. A mozda i ne. A mozda smo i svi ludi. Ma sve je to relativno.

Pa granica ne postoji jer nas mozak je celina a na nama je kao ce mo ga koristit

Granica negdje mora postojati, samo je pitanje gdje je ona.

Nasao sam granicu.Kad me ostavi devojka onda poludim.Sad definitivno nisam normalan.Kako da idem za razumom a ne za osecanjima?

@loveru jednostavno potisnes osecanja i pustis mozak da te vodi,probaj da kontrolises osecanja jer tako neces nigde stici,samo ces bivati sve vise povredjen...

Kumo sto se tice ludih...hmm pa neznam , znam par ljudi koji su bili na lecenju,sad dali su ludi ili su dr tako odlucili u to bas nisam sigurna... Da smo svi ludi na ovaj ili onaj nacin to je tacno,kod nekoga je to ludilo izrazeno vise,kod nekoga manje to je jedina razlika... Psihicki slabe osobe lakse padaju u depresije,pomisljaju na samoubistva zbog nekog problema, a ako to pak pokusaju onda ih proglase ludima... Dali su stvarno ludi? Mozda i nisu...

Granica ne postoji

To te cini covekom... jebeno je to...

Gdje je granica koja dijeli zdrav razum od ludila?
Ovo je pitanje više filozofsko, nego psihijatrijsko. Psihijatar kao i bilo koji znanstvenik bi počeo navoditi simptome koji upućuju na psihičku bolest i time bi smatrao problem riješenim. Filozof se pita: možemo li uopće govoriti o psihičkom  zdravlju i bolesti i koji su kriteriji toga govora i može li se taj govor i ta znanost opravdati. Početkom 20 st. u analitičkoj filozofiji (filozofija koja se bavi jezikom) se pojavilo mišljenje da sustavi u psihologiji, a onda i psihijatriji (posebno se to odnosilo na Freudovu teoriju) nisu prihvatljivi, štoviše da predstavljaju pseudoznanost, fikciju zasnovanu isključivo na nagađanjima. Budući da teorija koju je Freud iznio nije ni na koji način provjerljiva i budući da se radi o konvenciji usvojenoj od mnoštva modernih "vračeva", jednostavno ne možemo reći gdje se nalazi granica ludila i na koncu postoji li ona uopće. No,  čini se da se od tada mnogo toga promjenilo i da su znanstvenici malo bolje upoznali mozak, pa se neke stvari bolje razumiju. Ludilo, bez obzira na sve, ostaje misterij - tama koja obavija ljudski um!