FK Sarajevo - Jedan grad, jedan klub !!! :: Fudbal ~ Kladionica ~ Fantasy ~ Navijaci

Malo o legendi po kojem turnir nosi naziv:

Asim Ferhatović Hase rođen je u Sarajevu, 24. januara 1933. godine, gdje je i otpočeo sjajnu fudbalsku karijeru 1945. Član fudbalskog kluba Sarajevo postao je 1948. Prvu utakmicu u dresu Sarajeva odigrao je 1952. godine protiv Zagreba. U prvom timu nastupao je do 1967. godine. Za prvi tim Sarajeva odigrao je 600 utakmica i postigao 400 golova. Godinama je bio najbolji igrač Sarajeva i jedan od najboljih fudbalera Jugoslavije. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije sa 19 golova. Fudbal je igrao isključivo iz ljubavi. Kratko vrijeme proveo je u Turskoj, ali je za njega postojao samo jedan klub - Sarajevo! Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao jednu utakmicu(?!). U analima fudbala zapisano je da je Asim Ferhatović 8. oktobra 1961. u Beogradu igrao za najbolju jugoslovensku sekciju koja je pobijedila Južnu Koreju sa 5:1! Kao fudbaler često je biran medju najbolje sportiste Bosne i Hercegovine. Stadion FK Sarajevo, bivši olimpijski stadion Koševo, sada nosi naziv stadion Asim Ferhatović - Hase.

Iz zbirke Miljenka Jergovića

JEDAN JE HASE

Neki je Dubrovčanin 1960. godine stigao u Sarajevo studirati pravo. A sigurno u to vrijeme nije bio jedini. Tih se godina govorilo da Dubrovnik gravitira Sarajevu, isto kao što Banja Luka gravitira Zagrebu, a Tuzla Beogradu. E, tom Dubrovčaninu se bilo nešto stužilo čim bi Sarajevo pokrile one teške novembarske magle, guste kao vrhnje, pavlaka i mileram zajedno. Uhvatila ga nostalgija za Gradom (a Dubrovčanin i kad je u Parizu ili Londonu samo jedno mjesto zove Gradom!). A onda, došao još gori decembar, još gušće magle i onaj grozni vonj ćumura ***ne to** & Banovići koji nosnice Sarajlija sa stažom više i ne osjete. U dotadašnjem životu Dubrovčanin nije bio vjernik, ali je u času povjerovao kako nekog boga ipak ima čim je u stanju čovjeka iz Grada poslati u Sarajevo, pa je otišao na ponoćku. Katedrala je bila puna svijeta, od Čega dvije četvrtine znatiželjnika i po četvrtina policajaca u civilu i vjernika. Misa je tekla po planu i programu te u skladu s društveno proklamiranom slobodom vjeroispovijesti, sve dok nadbiskup nije izgovorio formulu: "Bog je jedan." Tada se oteo glas iz mase: "A ime mu je Asim Ferhatović - Hase!" Trideset i pet godina kasnije Dubrovčanin je već bio u penziji, gledao je Sarajevo na televiziji i pokušavao razbiti krvave prizore smrti mantrajući formulu: "Bog je jedan. Ime mu je Asim Ferhatović - Hase." Ako ima Boga, kojem nije ime Asim Ferhatović - Hase, prihvatio je tu dubrovačku suznu nježnost za Sarajevo i pomogao Amerikancima da se dadnu u pamet i izmisle mir.

Asim Ferhatović imao je još jedan nadimak - Slino. U vrijeme kada se naša historija događala, dakle u vrijeme onih rođenih šezdeset-i-neke, on je bio vlasnik ćevabdžinice "9" i glavni junak jedne pjesme. Pjesma, međutim, nije pjevala o njemu, nego o sasvim drugom čovjeku, drugu Titu. Kakav je Asim Ferhatović bio nogometaš, pričali su pedesetogodišnjaci koji, u pravilu, više i nisu odlazili na utakmice. Ako su bili navijači Sarajeva, Asim Ferhatović je bio najbolji, a ako su bili navijači Želje, Asim Ferhatović je bio samo provincijski dribler. Kada je umro, postao je dobar svima.

Asim Ferhatović je zapravo bio tipski proizvedena sarajevska legenda. U tom smislu nije ni bilo važno kakav je bio nogometaš. Legende su ličnosti koje ne pripadaju historiji, ali se mnoge historijske ličnosti vrte oko njih. Moglo bi se reći da gravitiraju njima na jednak način na koji je Dubrovnik gravitirao Sarajevu.

Stvaranje i obožavanje legendi uvijek podrazumijeva prezir prema svakom pragmatizmu. Nigdje se pragmatizam nije toliko prezirao kao u Sarajevu. Ili možda je, ali mi to ne znamo. Sarajlije tako nikada nisu mogli podnijeti Ivicu Šurjaka, lijevo krilo Hajduka, koji je bio strašno brz, ali je uvijek trčao pravolinijski i nije mogao predriblati ni stativu, a kamoli igrača. Šurjaka su u Sarajevu zvali Trkaća Koza. Nikome nije bilo važno što je Šurjak bio strašno koristan nogometaš, pa ga je svaki pragmatični selektor zvao u reprezentaciju. Sarajlije bi zbog toga zamrzili i selektore. Ivica Šurjak odigrao je više od pedeset utakmica za reprezentaciju Jugoslavije. Tu činjenicu bilo je teško podnijeti. To što je Šurjak svojim pragmatičnim trkom po lijevoj strani vrijeđao uspomenu na legende.

Asim Ferhatović je, kažu, bio dobar čovjek i pomagao je sirotinju, ali što se Sarajlija tiče, mogao je biti i zadnji gad. Pragmatično bi bilo kod legendi razlučivati dobro od zla. Osamdesetih godina Sarajevo je dostiglo Jugoslaviju i u kulturi, a ne samo u nogometu. Zapravo, dostizalo ju je uvijek, ali je kompleks manje vrijednosti pred Beogradom i Zagrebom u Sarajlija bio tolik da si morao biti visok kao Raso Radovanović da bi se osjećao višim od nekog Beograđanina kojem trebaju ljestve da se popne na trotoar. I onda su tu razliku u visini odradili Emir Kusturica, Goran Bregović i Mersad Berber. Sva trojica su bila na najboljem putu da postanu legende. Falilo im je samo nekoliko centimetara, ali se na kraju, ipak, pokazalo da se ti centimetri biraju ili ne biraju negdje unutra.

Kada je umro Asim Ferhatović, grupa Zabranjeno pušenje objavila mu je osmrtnicu u Oslobođenju, na kojoj je pisalo: "Jedan je Hase" To je bio stih iz njihove pjesme koja nije govorila o Asimu Ferhatoviću, nego je govorila o Titu. I tako se opet sve pobrkalo. Legende u historiji i u Sarajevu žive kratko.

Jedan je HASE !!!