F.C. Internazionale Milano - Forza Inter :: Fudbal ~ Kladionica ~ Fantasy ~ Navijaci

Da ne ispadne kako ja stalno serem po Interu... Evo jedan zanimljiv članak o najuspješnijem Interovom razdoblju...

Tekst je preuzet sa Wikipedije, ali prilično je dobar

GRANDE INTER

Grande Inter (''Veliki Inter'') je nadimak momčadi nogometnog kluba FC Internazzionale koja je igrala u 60-tim godinama.

U to vrijeme, nerazzurri su pod vodstom predsjednika Angela Morattija i trenera Helenija Herrere osvojili tri naslova prvaka Italije (1963., 1965. i 1966.), a drugoplasirani su bili 1964. (iza Bologne, iako su oba kluba na kraju sezone imala isti broj bodova) i 1967. nakon poraza u posljednjem kolu u gostima kod Mantove.

Osim uspjeha u domaćem prvenstvu, ta Interova momčad osvojila je dva uzastopna Kupa prvaka 1964. i 1965. a u istim je sezonama osvojila i Interkontinentalne kupove.

Pojam Grande Inter ne odnosi se na neko točno definirano razdoblje, ali se najčešće smatra da je era ''Velikog Intera'' otprilike obuhvaća osam sezona u kojima je Inter vodio trener Helenio Herrera, od 1960. do 1968. godine. U tih osam sezona, Inter je na prvenstvenoj ljestvici ostvario slijedeće plasmane:

- sezona 1960.-'61. treće mjesto (5 bodova iza prvaka Juventusa)
- sezona 1961.-'62. drugo mjesto (5 bodova iza prvaka Milana)
- sezona 1962.-'63. prvak
- sezona 1963.-'64. drugo mjesto (isti broj bodova kao i prvak Bologna)
- sezona 1964.-'65. prvak
- sezona 1965.-'66. prvak
- sezona 1966.-'67. drugo mjesto (1 bod iza prvaka Juventusa)
- sezona 1967.-'68. peto mjesto (13 bodova iza prvaka Milana)

Stvaranje ‘‘Velikog Intera’‘

U subotu, 28. svibnja 1955. godine, Angelo Moratti, koji je kupio klub za 100 milijuna lira, postao je novi predsjednik Intera. U to je vrijeme u omladinskoj momčadi Intera igralo nekoliko budućih zvijezda, a Moratti je smijenio dotadašnjeg trenera Fonija i doveo Alda Campatellija. Prvenstvo je započelo dobro, i nakon šest kola Inter je bio na čelu tabele, da bi u idućih pet kola pretpio pet poraza. U pomoć je pozvana klupska legenda Giuseppe Meazza s kojim se momčad oporavila, i sezonu 1955./'56. završila na trećem mjestu.

Iduće sezone, Moratti je momčad povjerio dvojcu Frossi-Ferrero. Frosi je bio zakleti pobornik cattenaccia (bunker-igre) a Ferrero teoretičar napadačkog stila. Teoretski, njih dvojica trebali su se nadopunjavati, ali u praksi to nije funkcioniralo. Meazza je opet morao spašavati situaciju; serija početnih uspjeha donijela je Interu drugo mjesto na tabeli da bi nakon toga uslijedio niz od pet uzastopnih poraza. Nakon pobjede u posljednjem kolu, nerazzurri su završili sezonu 1956./57. na petom mjestu.

Za sezonu 1957./58. dovedeni su centarfor Antonio Valentin Angelillo i trener John Carver, ali ni oni nisu donijeli željeni rezultat; momčad Inter je sezonu završio na devetom mjestu. Nakon ove rezultatske katastrofe, klub su napustili Ghezzi i Lorenzi, a stigao je Giuseppe Bigogno.

Međutim, rezultati ni dalje nisu bili najblistaviji, pa se u posljednja tri mjeseca sezone 1958./'59. momčad opet preuzeo Campatelli, koji je sezonu okončao na trećem mjestu i porazom u finalu kupa. Najsvjetlija točna sezone bili su napadači: Edwing Firmani odigrao je najbolju sezonu u karijeri a Angellilo je postigao 33 gola u 33 utakmice – uspjeh kakav nije zabilježio niti jedan drugi igrač u prvoj ligi – iako je u zadnjih 16 utakmica dao samo 5 golova.

Sezona 1959./'60. je bila prijelazna. Klub je napustio Skoglud a momčad je vodio dvojac Campatelli-Achilli. Prvi dio sezone bio je izuzetno uspješan, ali nakon zimske pauze igra se drastično pogoršala, i Inter je eliminiran u četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova. Nakon poraza u gradskom derbiju, Campatelli je otpušten, a mjesec dana kasnije ista je sudbina zadesila i Achillija. Novi trener Giulio Cappelli uspio je sezonu okončati na četvrtoj poziciji.

Tijekom ljeta 1960. Moratti je formirao temelje budućeg ‘‘Velikog Intera’‘: dovedeni su novi trener ‘‘Il Mago’‘ (‘‘čarobnjak’‘) Helenio Herrera i njegov asistent, talijanski stručnjak Italo Allodi. Herrera je odmah uveo revolucionarne taktičke promjene. Pretvorio je Picchija u vrhunskog libera, ali najveći trag u talijanskom nogometu ostavilo je njegovo uvođenje ‘‘povučenog veznog’‘.

Prvenstvo 1960./'61. osvojio je Juventus, ali sezonu je obilježila velika afera. Naime, utakmica između prvoplasiranog Juventusa i tada drugoplasiranog Intera bila je prekinuta zbog upada Juventusovih navijača u teren. Iako je Inter je pobijedio rezultatom 0:2, talijanski nogometni savez (FIGC; tadašnji predsjednik saveza bio je Umberto Agnelli) je odlučio da se zbog upada navijača utakmica igrala u neregularnim uvjetima, i poništio taj rezultat. Odlučeno je da će se utakmica ponoviti nakon završetka redovnog dijela prvenstva. U ponovljenoj utakmici, Inter je iz prosvjeda nastupio sa omladinskom momčadi, izgubio 9:1 i završio sezonu na trećem mjestu. Jedini gol za Inter postigao je Sandro Mazzola iz kaznenog udarca, i time najavio sjajnu karijeru. Tijekom zimskog prijelaznog roka, strogi trener Herrera posvđao se sa Angellilom zbog njegovog navodnog nesportskog života, i nakon žestoke svađe udaljio ga iz momčadi. Herrera je zatim dogovorio senzacionalan transfer. Iz tadašnjeg europskog prvaka Barcelone stigao je Luis Suarez, ‘‘zlatna lopta’‘ Europe po tada rekordnoj cijeni od 250 milijuna lira. Suarez je bio izvanserijski vezni igrač, ogranizator igre i ‘‘produžena ruka trenera na terenu’‘, idealan za novi način igre kakav je zamislio Herrera. U Kupu velesajamskih gradova Inter je opet bio eliminiran u četvrt-finalu, dok je u talijanskom kupu ispao u osmini finala. Međutim, u momčadi su debitirali prespektivni mladi igrači, u prije svih Giacinto Facchetti, Gianfranco Bedin i Sandro Mazzola.

Grande Inter

Za novu sezonu 1962./63. Inter je doveo i dva nova igrača; to su bili Brazilac Jair i Tarcisio Burgnich, koji je stigao iz Palerma, kamo ga je Juventus poslao kao neperspektivnog. Pod Herrerinim vodstvom stvorena je idelana kombinacija spomenutih pojačanja, starijih veterani i mladih, neafirmirani igrači, poput talentiranog Marija Corsa. Inter je krenuo stazama svoje najveće slave. Premda je prvenstvo započelo neuvjerljivo, sredinom sezone Inter je redom pobijedio sve direktne suparnike; pamti se briljantna pobjeda od 4:0 u 13. kolu u Bologni. Nakon pobjede u gradskom derbiju, gdje je briljirao Mazzola, uslijedio je hladan tuš u Bergamu protiv Atalante. Uz prešutno podršku trenera Herrere, ljutiti predsjednik Moratti za taj sramotni poraz okrivio je Buffona, Zaglija i Di Giacoma, izbacio ih iz momčadi a umjesto njih uveo dotadašnje rezerve Bugattija, Bolchija i Maschija. Šok je djelovao pozitivno na momčad, i Inter je u idućem kolu pregazio Genou sa 6:0. Pobjedom nad Juventusom, opet u režiji Mazzole, titula prvaka je i matematički osigurana u idućem kolu. Inter nije bio takve sreće u kupu, gdje je poražen u četvrt-finalu.

Osvojena titula prvaka nosila je pravo nastupa u Kupu europskih prvaka, a kako bi se što bolje savladao izazov nastupa na dva kolosjeka, dovedena su pojačanja: vratar Giuliano Sarti, centarfor Aurelio Milani i nešto manje poznati Nijemac Horst Szymaniak. Europska sezona bila je trijumfalna: eliminirani su redom Everton (0:0 i 0:1), Monaco (1:0 i 3:1), Partizan (2:0 i 2:1) i Borussia Dortmund (2:2 i 2:0). U finalu, koje se igralo 27. svibnja 1964. u Beču, čekao je slavni Real Madrid. Carlo Tagnin potpuno je uštopao Di Stefana a Aristide Guarneri je Puskása ‘‘pospremio u mali džep’‘. Inter je slavio da 3:1 (dva gola Mazzola i jedan Milani).

Sjajna europska forma u sezoni 1963./64., okrunjena titulom klupskog prvaka Europe, ponovljena je i u domaćem prvenstvu, premda ne sa jednakim uspjehom. Relativno loš početak sezone kasnije je kompenziran nešto kvalitetnijim nastavkom. Nakon što je savez kaznio Bolognu zbog uporabe nedopuštenih stimulativnih sredstava (doping), Inter se našao na čelu tabele ali nakon uložene žalbe Bologni su vraćena tri boda prednosti pred Interom. Na koncu sezone, i Inter i Bologna imali su po 54 boda. Po prvi put u povijesti dvije su momčadi bile poravnate na vrhu s istim brojem bodova, i o tituli prvaka odlučivala je utakmica na neutralnom terenu u Rimu: Bologna je pobijedila 2:0, autogolom Facchettija i golom Nielsena. Inače, prema današnjim pravilima, prvak bi bio Inter zbog povoljnijeg međusobnog omjera (0:0 i 0:2 za Inter u regularnom dijelu sezone).

Nova sezona započela je osvajanjem velikog trofeja: Interkontinentalnog kupa. Loš početak sa porazom od 1:0 u Argentini nadoknađen je pobjedom 2:0 u Milanu. Treća, odlučujuća utakmica protiv Independientea igrala se na neutralnom terenu u Madridu, gdje je Inter golom ‘‘Mariolina’‘ Corsa postao prvi talijanski klupski prvak svijeta. Domaće prvenstvo nije počelo najbolje, i krajem siječnja Milan je imao sedam bodova prednosti. Međutim, u iduća sva mjeseca Inter je pobijedio 5:2 u gradskom derbiju i zaostatak je smanjen na samo jedan bod. U odlučujućem kolu, Inter je u Torinu pobijedio Juventus 0:2 dok su gradski rivali izgubili kod kuće od Rome, i Inter je sezonu 1964./'65. okončao na čelnoj poziciji. U Kupu prvaka, sezona je započela uvjerljivom pobjedom protiv Dinama iz Bukurešta (6:0 i 1:0), zatim je eliminiran Rangers (3:1 i 0:1) i nakon toga veličanstvena pobjeda protiv Liverpoola (Englezi su pobijedili 3:1 kod kuće, ali je Inter na San Siru pobijedio 3:0). Finale protiv Benfice igralo se na San Siru, ali utakmica je bila izuzetno teška, po snažnoj kiši. Međutim, Inter je obranio svoju europsku krunu, jedan precizan udarac Jaira bio je dovoljan za minimalnu pobjedu. Interu je za grand slam nedostajao samo jedan trofej: talijanski kup. U finalu odigranom 29. kolovoza u Rimu između Juventusa i Intera, nerazzurri nisu pokazali nadmoć koju su prikazivali cijele sezone, i taj posljednji trofej pripao je Juventusu koji je pobijedio golom Menichellija.

I sezona 1965./'66. započela je u znaku pobjede. Protivnik u Interkontinentalnom kupu opet je bio argentinski Independiente. Ovog puta nije bilo potrebe za razigravanjem u trećoj utakmici; nakon uvjerljive pobjede od 3:0 u Milanu, Inter je u Argentini sačuvao neokrznutu mrežu. U domaćem prvenstvu Inter je imao više suparnika ali, kako se ispostavilo, niti jednog ozbiljnijeg: Napoli, sa svojim skupim pojačanjima Altafinijem i Sivorijem zaostao je već nakon 13. kola, Milan je držao drugo mjesto od sredine zimskog dijela, ali je pao u nastavku sezone, Bologna, koja je ojačala nakon početne krize, izgubila je svoje šanse nakon poraza od Juventusa u pretposljednjem kolu u kojem je Inter savladao Lazio, jedinog preostalog konkurenta i time matematički osigurao i naslov prvaka i zvjezdicu na dresu kao simbol deset osvojenih titula. Međutim, sezonu je pokvario neuspjeh u Kupu prvaka: nakon pobjeda protiv Dinama iz Bukurešta (1:2 i 2:0) i Ferencvaroša (4:0 i 1:1), Real Madrid je sa 0:1 i 1:1 izbacio Inter iz daljnjeg natjecanja. Neuspješan je bio i nastup u domaćem kupu, gdje je Inter poražen u polufinalu.

Kraj jedne ere

Sezona 1966./'67. predstavlja kraj razdoblja Interove dominacije u domaćem prvenstvu i Kupu europskih prvaka. U samo tri dana nerazzurri su izgubili sve: europsku krunu odnio je Celtic (2:1) a domaću titulu Juventus nakon što je Inter u posljednjem prvenstvenom kolu neobjašnjivo poražen 1:0 u Mantovi nakon katastrofalne pogreške vratara Sartija.

Herrera je ostao na kormilu momčadi još jednu sezonu, u kojoj je Inter osvojio peto mjesto, i zatim prešao u Romu, a predsjednik Moratti zaključio je da je vrijeme za odlazak. Predsjedničku dužnost je 1968. preuzeo Ivanoe Fraizzoli.

Mrlju na slavnom razdoblju ‘‘Velikog Intera’‘ predstavljaju otpužbe Ferruccija Mazzole, koji je oštro kritizirao Herreru zbog njegovih trenerskih metoda, nehumanih kazni i navodne uporabe nedopuštenih sredstava (doping). Mazzoline optužbe nikad nisu potvrđene konkretnim dokazima.

Formacija

Formacija ‘‘Velikog Intera’‘ jedna je od najpoznatijih u povijesti talijanskog nogometa, i mnogi je zaljubljenici u klub recitiraju naizust: Sarti, Burgnich, Facchetti…

Na vratima je do 1963. stajao Lorenzo Buffon, a nakon toga Giuliano Sarti (doveden iz Fiorentine). Sarti se smatra jednim od najboljih vratara u povijesti Intera.

Obrambena četvorka bila je temelj i ishodište svih uspjeha Interove momčadi. To osobito važi za bekovski par – desno Tarcisio Burgnich, neprelazan jedan-na-jedan, nesavladiv u skoku, i lijevo Giacinto Facchetti, poznat po bjegovima po lijevoj strani i po golovima sa kojima se proslavio kao prvi bek golgeter talijanskog nogometa. U središtu obrane, Aristide Guarneri je čuvao protivničkog centarfora, a Armando Picchi je igrao na poziciji libera. Ovu četvoricu po potrebi su mijenjanli drugi sjajni igrači, najčešće Saul Malatrasi.

Srce i mozak ove Interove momčadi bez sumnje je bio Lusitio Suarez, igrač kojeg je Herrera svim silama nastojao povesti sa sobom još iz Barcelone. Alessandro Mazzola bio je ključna figura za finalizaciju svih akcija, spojka između veznog reda i napada, iako je svoju igračku karijeru započeo kao napadač. Na poziciji halfa nije se ustalio jedan igrač, a najčešće su tu igrali igrači Gianfranco Bedin i Carlo Tagnin.

Možda i najslavniji dio ove Interove momčadi bila su veličanstvena krila, u prvom redu Mariolino Croso na lijevoj strani, ali ne smiju se zaboraviti Jair i Angelo Domenghini na desnoj strani.

Najveća slabost Interove momčadi najvjerovatnije je bila pozicija centarfora, no rezultati nam govore da taj nedostatak nije bio previše izražen. Na poziciji centarfora u početku su igrali Gerry Hitchens i Edwin Firmani, ali ubrzo ih je iz udarne postave istisnuo mladi Sandro Mazzola. Ulogu centralnog napadača kasnije su preuzeli požrtvovni Beniamino Di Giacomo, a zatim Joaquin Peiró i Angelo Domenghini koji je podjednako uspješno igrao na poziciji desnog krila i centarfora.