Slazem se sa Sashom...

Sasha je najbolje srocio ono sto ja mislim  

Kada pitaš zdravog čoveka normalna reakcija je da tako nešto ne treba dozvoliti, al ako pitaš teško obolele ljude koji ne da nemaju mogućnosti da se izleče već im truli organizam iznutra, i koji imaju nesnosne bolove i samo je pitanje dana kada će umreti oni će prosto moliti da iim neko prekrati muke.
Postoje teški bolesnici, recimo raka, koji mesecima umiru u nesnosnim bolovima i kojima se odlazak na onaj svet čini kao blagodet.
Ja sam ZA, ako to bolesnik hoće onda da, samo tu treba da postoje neke klauzule kad i kako može odlučivati drugo ili treće lice umesto bolesnika da nebi došlo do zloupotrebe.

Da bi netko odlučio da želi skončati svoj život, ostavimo zasad razloge po strani, i da bi to proveo mora biti potpuno svjestan što čini i potpuno slobodan. Sad se javlja pitanje koliko je čovjek, koji je skrhan bolešću do te mjere da neprestano trpi bolove, svjestan svojih učinaka i koliko je slobodan. Ne znam koliko vas je trpjelo zubobolju, no kažu da je to najgora bol, i što sve čovjek čini kad ga zub boli. Pristao bi na sve, samo da prestane boljeti. Sve to dovodi do zaključka da bolestan čovjek ima ograničenu slobodu i svjesnost i da njegove izjave trebamo prihvaćati s rezervom. Ovo je samo jedan pogled na problem budući da je to pitanje povučeno.

Pitanje koje nikada neće biti potpuno zatvoreno, jer će uvek biti onih za i onih protiv.
Da li je "prekraćivanje muka" ubistvo u slučajevima kada je dijagnoza terminalna, a prognoza takva da je samo pitanje vremena, da nikakve nade nema? Ako pacijent u tim trenucima trpi nesnosne bolove, ako ga kljukamo morfijumom da bi ih koliko - toliko ublažili i praktično od njega pravimo narkomana bez kontakta sa stvarnim svetom samo da bi održali rad vitalnih organa još neko vreme, bez postojanja stvarnog ljudskog bića u toj preostaloj ljušturi, da li smo humani ili licemerni?
Oni koji kažu da se traži svestan pristanak pacijenta neka razmisle koliko mogu da budu svesni terminalni pacijenti, oni u komi, kod kojih su ustanovljena masivna oštećenja mozga i sl. Povratka im nema. Da li je ljudski i humano gledati ih kako se danima, a po nekada i mesecima pate, lagano gase i odlaze iz života potpuno uništeni, sa samo jednom željom - da što pre umru.
Nismo svi vernici, pa ne mislim da crkva treba da daje svoje mišljenje, barem kada je zakonska regulativa u pitanju. Ko je vernik, neka odluči za sebe - ako je njegov izbor patnja, neka ne dopusti da ga eutanaziraju, niti neka se ne prihvata istog. Ali, ako vas, vernike neko vaš moli da mu omogućite da prekrati muke, a vi to uporno odbijate iz verskih pobuda, pa vas, odlazeći na onaj svet ljuto prokune zbog bezdušnosti, kletvama se od vas oprostu, hoće li vam duša biti mirna?
Naravno, zbog mogućih zloupotreba, samo komisijska odluka, uz priloženu kompletnu, strogo definisanu medicinsku dokumentaciju i predviđanje slučajeva kada je dopušteno izvršiti eutanaziju dolazi u obzir, nikako kao volja bližnjeg "da učini".
Jednom rečju - moj odgovor je, da kada život prestane da bude život, već puki otkucaji još uvek jakog srca u školjki mesa i kostiju, a bez duše i duha da se nečemu nada - DA, završiti patnju!

@dreadnot

U tvom tekstu ima dosta toga što me ponukalo na razmišljanje i na što ću pokušati odgovoriti.
1. Zar uopće dolazi u pitanje što je ubojstvo? Ubojstvo je prekidanje ljudskog života. Bez obzira kako mi definirali ili nazvali čin kojim prekidamo nečiji život, to je ubojstvo.
2. Rekao sam na početku da je eutanazija prekompleksan pojam da bi mu se dala jednostavna definicija. To ovdje izlazi na vidjelo. Katolička crkva, kako je u Pravoslavnoj ne znam, prihvaća jedan oblik eutanazije i to pasivnu pozitivnu eutanaziju gdje se čovjeku u nesnosnim bolovima daju lijekovi koji će mu olakšati boli, no koji će zbog rapidnog slabljenja organizma i zbog postepenog povećanja doze dovesti do smrti. To se naziva actus cum duplici effectu - čin s dvostrukim učinkom. Jedan čin - davanje lijekova za ublažavanje bolova; dvostruki učinak: smanjenje bolova i neizravno smrt. Crkva prihvaća taj oblik eutanazije.
3. Kako možemo znati što čovjek u takvom stanju osječa? Ti tvrdiš da želi umrijeti, a ja bih mogao tvrditi da tek onda čovjek najviše želi živjeti.
4. Ako realno pogledaš, bez obzira kakve razloge čovjek ima za samoubojstvo, po njemu osnovane i nepremostive, društvo će takvoga proglasiti neuračunljivim i bolesnim i zatvorit će ga da si ne naudi, bez obzira što taj isti čovjek još jučer je bio normalan i zdrav. Znači mi mu nećemo dopustiti da naudi sebi bez obzira što ima slobodu i svjestan je što čini, jer previše cijenimo njegov život. A u slučaju osobe koja najviše treba našu zaštitu, a najveća je zaštita sačuvati ili spasiti nečiji život, mi ćemo postupiti potpuno suprotno. Gdje je tu ta humanost na koju se pozivaš???
5. Do sad sam govorio kao čovjek i pojasnio shvaćanje Crkve o pitanju eutanazije, a sada ću progovoriti kao vjernik. Crkva je također jedna sastavnica društva koja treba govoriti o takvim pitanjima baš da bi vjernicima dala prave smjernice, no da bi i kao čuvarica života i dostojanstva svakog čovjeka podigla glas u njegovu obranu, u obranu onih najmanjih i najslabijih. ( Napomena: Postoji mogućnost da se ovdje povuče pitanje povijesti, no pozivam da se prije toga dobro razmisli.) Ako tko hoće, odnosno neće slijediti te smjernice i slušati glas razuma, sam će odgovarati za svoje postupke. I vjernici i ne-vjernici.
6. Ja ne bih čovjeku " uskratio muke", jer sumnjam u njegove ispravne razloge, a hoće li me zbog toga prokleti, ovisi o njemu. A ja kao vjernik za svoje postupke odgovaram prvenstveno Bogu, ne čovjeku.
7. Kaže se da je povijest učiteljica života i umjesto da nešto naučimo mi činimo iste pogreške koje čemo skupo plačati. Kad se jednom dopusti eutanazija, granica će se samo pomicati, tj. postajat će sve liberalnija, kao u slučaju pobačaja. Tko zna koji će se uvijeti na kraju tražiti? A, između ostalog, Hitler je provodio vrstu eutanazije, tj. uklanjao, " prikračivao je muke" onima koji ne trebaju živjeti, i pri tome je imao veliku podršku svoga, no ne samo svoga, naroda. Da ne govorimo o kumunizmu.
8. Malo poduži tekst kome nije bila namjera nikog uvrijediti. Nadam se komentarima.

Pozdrav

Ajde da odgovorim...
1. A šta je sa ubistvom u samoodbrani? Jedan život čuvamo (svoj) time što prekidamo život nasilnika. Šta je sa ubistvom u odbrambenom ratu? Da li se i to isto tretira kao bilo koje drugo ubistvo? Ne mislim ovde, naravno, na pravne norme, već moralne i verske.
2. Prihvatanje pasivne eutanazije mi izgleda licemerno - ja ti kao pomažem, a znam da ću te time ubiti znatno brže nego da te pustim da sam umreš - tgek da bih na neki način umirio svoju dušu. Ovo mi liči na onu Balaševićevu - princip je isti, sve su ostalo nijanse...
3. Onaj u komi ne oseća ništa, mozak je mrtav, posebno viši centri koji regulišu osećajnost. Ako postoji senzorna osetljivost, onda oseća bol, a ne verujem da mu to baš vraća volju za životom.- Onaj koji je svestan i trpi neizdržive bolove to i te kako jasno stavlja do znanja bližnjima
4. Ne bih povlačio znak jednakosti između samoubistva iz očaja, beznađa, gubitka časti, nemaštine ili bilo kog drugog razloga sa eutanazijom - stanjem kada je sve već praktično gotovo, nema izgleda, nema budućnosti, samo patnja. Možda ti kao vernik možeš i u takvim slučajevima da daš neki primer božanskog izlečenja, čuda koje se dogodilo, ali sam ja kao, ajde da ne kažem skeptik, ali kao praktičan čovek ipak "neverni Toma" i ne očekujem čudo već vidim činjenice, neumitne i hladne, koje govore samo o izvesnom kraju. Najveća je humanost zaštititi i spasiti život, ali šta ako je to potpuno nemoguće. Je li humano ostaviti ga da pati, bez mogućnosti da mu zaista pomognemo. Znam, ovde ide ono pod 2. - pasivna eutanazija.
5. Nećemo se vraćati na istoriju, to smo već obrađivali. Ipak, ma koliko crkva bila deo društva, ipak živimo u sekularnim društvima, gde norme i regule donosi država, a ne crkva. Ateisti i nepraktikujući vernici (pripadnici konfesije po rođenju) imaju puno pravo na svoje mišljenje i svoj glas
6. Meni je do Boga daleko, trenutno mi više znači odnos sa ljudima
7. Ovde opet imamo zamenu teza. Nikako Hitlerovi postupci ne mogu biti svrstani pod ovu temu, ako smo već postavili neke okvire i definisali šta je eutanazija. Bolesnih i ludih je bilo i biće ih, to je sasvim druga vrsta pošasti, ovde govorimo o činu, pravno regulisanom, striktno sprovođenom pod nadzorom države i njegovoj opravdanosti ili neopravdanosti, tj. prihvatljivosti ili neprihvatljivosti, a nikako o masovnim zločinima. Slično je i sa pravom na abortus. jasno mi je da slediš upute crkve po tom pitanju i da je za tebe to verovatno jedino prihvatljivo, ali sam ja sklon da pogledam drugu stranu medalje - ako nam je data mogućnost izbora, i zaista preširoka paleta kojekakvih mogućih situacija u kojima moramo da donesemo odluku iza koje stojimo, onda mora biti da svako pravilo ima i nekih izuzetaka, kada čak ni najjači i najtvrđi zakoni ne mogu doslovno i bespogovorno da se primene.

@dreadnot

1. Ubojstvo u samoobrani i obrambeni rat su prevelike teme da bih objasnio u nekoliko rečenica, no glavno je je čovjek pozvan da štiti život, prvo svoj, a onda i tuđi. Problem je također kako to moralno okarakterizirati, tj. kako ljudski život u različitim situacijama različito cijenimo. Znači li to da je nečiji život manje vrijedan? Nipošto. Svaki život je jednako vrijedan i svakoga treba štititi, a pogotovo onoga koji je slab i nezaštićen i koji ovisi o tuđoj zaštiti. Ubojstvom u obrambenom ratu mi ne štititmo samo svoj život, nego i živote svojih najbližih i cijelog mjesta, grada, naroda.
2. U pasivnoj eutanaziji želja nam je da sad pomognemo čovjeku da ne trpi bolove, bez obzira kakav će ishod biti (premda ga znamo ili možemo pretpostaviti). Ako je to licemjerno, pomagati nekome da prebrodi bolove, kako bi okarakterizirao aktivnu eutanaziju, tj. davanje smrtonosne injekcije?
3. U slučajevima moždane smrti možemo govoriti eventualno o nekom obliku pasivne pozitivne eutanazije (premda to nije problem eutanazije), tj. poštivati već započeti proces umiranja. No, tu treba biti vrlo oprezan i izvršiti sve one postupke i provjere koje medicina propisuje.
4. Čovjeku koji ne vidi nikakvog riješenja svojih problema smrt izgleda kao najbolji izlaz i u tome je jedina sličnost. Obično se kaže da u tim slučajevima nije " kriv" čovjek nego svi oko njega koji nisu primjetili da on pati i da se muči. Da se vratimo na eutanaziju. Mislim da je problem eutanazije toliko veliko pitanje zbog toga što nas podsjeća na činjenicu da svatko umire, pa je " bolje" teško bolesnog čovjeka što prije maknuti iz sredine, nego da nam predstavlja nepobitnu istinu i da u nama probudi pitanje o našoj smrti.
5. ( Ovaj moj broj se odnosi na tvoj.) I sam kažeš da i ateisti i neprakticirajući vjernici imaju pravo reći svoje mišljenje, s čim se u potpunosti slažem, no ne misliš li da istom logikom i istim kriterijima i Crkva ima pravo reći što misli? Tkođer se slažem da živimo u sekularnom društvu gdje norme i regule donosi država, no to ne znači da su te norme i te regule dobre. Zato što je nešto dopušteno ili barem tolerirajuće, ne znači da je dobro, a za to se Crkva zalaže- za dobro. No također moraš imati na pameti da je karakteristika sekularnog društva postojanje velike ponude, pa ljudi odlučuju što će izabrati. U takvom svijetu i Crkva ima pravo reći i ponuditi svoje vrijednosti, pa nek' ljudi izaberu.
6. I meni su bliži ljudi, jer se moj odnos s Bogom najbolje vidi u odnosu prema ljudima, no prvenstveno Bogu odgovaram za svoja djela.
7. Hitlerovi postupci spadaju u ono što nazivamo eugenička eutanazija i dok smo na području eutanazije, ponavljam, kao što se vidi, vrlo kompleksnom, možemo spominjati i taj vidik i to zbog toga što ne znamo kakvu će nam budućnost donijeti eventualno legaliziranje eutanazije. I ta eutanazija je bila pravno regulirana i striktno provođena pod nadzorom države što ispunjava one tvoje uvjete.
U ovakvim pitanjima slijedim svoj razum i ono što mi se čini logičnim, a istina je da mi u tome najviše pomaže Crkveni nauk. Znači logika je obrnuta. Ne branim ja nauk Crkve, nego iznosim ono do čega sam došao razmišljanjem i shvaćanjem i viđenjem problema, a što konsekventno povlači branjenje nauka Crkve. I potpuno se slažem da ako imamo mogućnost izbora, tj. slobodu u djelovanju, da ju iskoristimo, no ne na štetu drugoga. Svoju slobodu ne smijemo iskorištavati da bi prekinuli tuđi život, nego naprotiv da bi ga uljepšali i olakšali.

Pozdrav

Kada se podvuče crta, vraćamo se na sam početak - da je pitanje suviše kompleksno i da je na njega nemoguće dati definitivan odgovor, posebno kada se sučele dva potpuno oprečna mišljenja kao Konijevo i moje. Svako od nas polazi od svojih stavova i sistema vrednosti, pri čemu nalazi dovoljno načina da relativizuje tvrdnje onog drugog. Tema je taman toliko široka da to dopušta, čak i bez prevelikog truda. Ipak, ono što bi moglo da bude zajedničko je sloboda izbora - ako se, dakle, ne kosi sa našim sopstvenim stavovima i moralnim, pravnim, društvenim i drugim vrednostima, budimo za eutanaziju, a u suprotnom, ako se osećamo krivim i odgovornim za oduzimanje života (koji je praktično već uzet), odbacimo eutanaziju i prepustimo vremenu da učini svoje...