Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Ekspresionizam kao pobuna- umetnost za vreme A. Hitlera  (Pročitano 7459 puta)
28. Feb 2008, 12:36:53
Veteran foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Aries
Pol Žena
Poruke 10823
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Samsung 
 ŽAN-MIŠEL PALMIJE, Ekspresionizam kao pobuna, Bgd. 1995 (Pariz, 1978)

  EKSPRESIONISTI I POLITIKA

Ekspresionizam, degenerisana umetnost

I
Razlozi zbog kojih su uvedene mere protiv ekspresionističkih umetnika bili su višestruki. Na prvom mestu, rasizam i antisemitizam - mnogi umetnici bili su jevrejskog porekla, te je ekspresionizam u celini bio ocenjen kao "nečist". To se, uostalom, odnosilo na čitavu modernu umetnost. Sem toga, mnogi ekspresionisti inspirisali su se umetnošću Afrike i Okeanije, pa kad je Hitler došao na vlast, na njihova dela počelo je da se gleda kao na podmukle pokušaje kvarenja rasnog ideala nemačke omladine.
Pored toga, nacisti su smatrali da je pacifizam, koji su propovedali brojni intelektualci i nemački pesnici, izraz jevrejskog i markstističkog internacionalizma, a revolucionarni nemiri smatrani su "udarcem u leđa" zbog kojeg je rat izgubljen. Na političkom planu, mnogi ekspresionisti učestvovali su u radu Saveta radnika, vojnika i umetnika u Bavarskoj i u Berlinu. Novembarska gurpa i Bauhaus smatani su komunističkim institucijama. "Levičarska umetnost" iz doba Vajmara izjednačavan je sa komunizmom u politici.
Mržnja nacista prema "sistemu", Vajmarskoj Nemačkoj, bila je uperena i protiv umetničke, moralne, intelektualne i političke dekadencije, protiv koje su želeli da se bore. Za naciste je to bila dekadencija morala i dekadencija u odnosu na klasični grčko-vinkelmanovski ideal. Naime, oni su hteli umetnost blisku narodu - nacisti će osigurati tu bliskost pribegavanjem starim realističkim oblicima iz XIX veka, malograđanskom kiču i sentimentalizmu Blut und Boden-a -, i insistirali su na povrataku na klasicizam - klasični ideal proglasili su osnovom svoje umetnosti. Nacisti zameraju slikarima tog doba da su okaljali ideal nemačke žene uzimajući kao modele prostitiutke, da su dali groteskne i odvratne slike ralnosti, da su se inspirisali tvorevinama rasno inferirornih naroda.

Umetnost je, po Hitlerovom mišljenju, trebalo da igra značajnu ulogu u izgradnji novog režima. Hitler se duboko užasavao moderne umetnosti uopšte, a posebno umetnosti epohe Vajmara. Video je u njoj samo ružnoću, dekadentnost, đubre, simbol uticaja Jevreja i komunista na nemački narod. Želeo je oštro da kazni umetnike što su "izdali nacionalnu stvar". Dok je u Italiji futurizam ipak na kraju prilično dobro primljen od strane vlade, onda kad su neki predstavnici tog pokreta stali uz fašizam, u Nemačkoj će moderna umetnost biti potpuno odbčena. Jedina ličnost Trećeg rajha koja je imala nešto smisla za umetnost, a koja će upravo biti odgovorna za uništavanje umetnosti u Nemačkoj posle 1933, jeste Gebels.
Čudan je slučaj tog ministra za porpagandu, koji je bio jedna od retkih inteligentnih ličnosti Hitlerovog režima: iako je tašt i bezobziran, inteligentno je obavljao dužnost ministra za propagandu. Dok su Rozenberg i njegovi sledbenici pristalice povratka na tradiciju, na seosku inspiraciju u slikarstvu i običajima, bili žestoki protivnici moderne umetnosti, to nije bio slučaj sa Gebelsom, koji je bio suviše inteligentan da bi je a priori osudio. Njegova kasnija mržnja prema avangardi biće pre svega čista taktika koju je primenjivao da bi se dodvorio Hitleru i da bi ostvario svoje ambicije.
Hitler je oduvek iz dna duše mrzeo modernu umetnost i nijedno avangardno delo nije mu se moglo svideti. Bio je samouk i znanja su mu bila zbrkana, pa je mrzeo austrijsku državu, ali se divio bečkom baroku i kiču. Ustvari, Hitlerov umetnički ukus uvek će ostati krajnje konzervativan. Osim Vagnera i kiča, ništa drugo nije ostavilo dublji utisak na njegovo estetsko shvatanje. Hitlerov ukus odigraće odlučujuću ulogu u kuturnoj politici Trećeg rajha i služiće kao apsolutni kritetijum za određivanje umetničkih vrednosti.
II
Izgelda da negativan stav prema modernoj umetnosti nije bio jednodušno prihvaćen među nacistima. Brzo su se stvorila dva tabora: jedan, koji je bio žestoki neprijatelj moderne umetnosti i želeo da uništi sva ta dela i da ih zameni nekom vrstom realizma, nadahnutog selom, sentimentalnim i izveštačenim realizmom uz dodatak raznih nordijskih i rasističkih elemenata. To je struja koju su podržavali Hitler i Rozenberg. Drugi tabor se trudio da pridobije izvestan broj modernih umetnika za novi režim. To je bio i stav Gebelsa u prvim danima hitlerovske vlasti i izgleda da je on želeo da ograniči kulturnu čistku. Uostalom, čini se da su neki nacisti revnosno uklanjali moderna "degenerisana" platna iz muzeja samo da bi izvuki ličnu korist. U svakom slučaju, izgleda da su u početku Gebelsovi stavovi u pogledu umetnosti bili mnogo manje uski nego Hitlerove i naročito Rozenbergove, ali je vrlo brzo prihvatio Hitlerove stavove u svemu, pa i u estetici. Tako će verovatno iz poslušnosti prema Hitleru i Roznbergu brzo usvojiti izrazito negativan stav i prema modernoj umetnosti.
Broba protiv ekspresionizma i protiv onoga što je od njega ostalo počinje odmah po Gebelsovom dolasku u Berlin. Berlin je bio grad koji je simbolizovao avangardu, Vajmarsku republiku, čvrsto jedinstvo između umetnosti i proleterijata, grad u kojem su jevrejski intelektualci odigrali najznačajniju ulogu u nemačkom umetničkom životu i grad u kojem su nacisti najmanje ozbiljno shvatani. U Minhenu, Hitler je oduševljavao one koji su ga slušali, a u Berlinu su ga umetnici u kabareima ismevali. Berlin je bio "prestonica jevrejsko-boljševičkog internacionalizma" i dugo je odolevao uticajima Nacionalsocijalističke partije. Odmah po dolasku u Berlin, Gebels će povesti nemilosrdnu borbu protiv intelektualaca i umetnika u prestonici.
Prvi veliki talas represalija prema umetnicima ekspresionistima počeo je posle paljenja Rajhstaga. Brojni pesnici i pisci koji još nisu napustili Nemačku bili su uhapšeni i odvedeni u koncentracione logore. Vrlo brzo većina umetnika ekspresionsita bila je isključena iz organizacija pisaca i slikara, zbog toga što su bili Jevreji, pacifisti, komunisti ili jednostavno, predstavnici jedne "degenerisane" umetnosti. Stvaranje "nemačkih komora za kulturu" omogućavalo je da se, malo po malo, eliminišu svi umetnici koji su odbijali da se pokore novom režimu.
U prvi mah na najžešćem udaru našlo se slikarstvo. Brojni ekspresionistički slikari, koji su s mukom sticali priznanje u godinama oko I svetskog rata, postali su kasnije profesori na likovnim akademijama. Sada su gotovo svi odmah izgubili posao. Bauhaus je morao da napusti prvo Vajmar 1924, potom Desau 1932. i konačno su ga nacisti zatvorili, jer su u njemu videli tvrđavu "kulturnog boljševizma". Većina onih koji su podržavali modernu umetnost bila je uklonjena. I muzeji, galerije i trgovci slikama morali su da odustanu od toga da izlažu ekspresionistička ili moderna dela.
Sve do 1934. neki ekspresionisti, koji su ostali u Nemačkoj, pokušavali su da dokažu da je njihova umetnost "tipično nemačka". I sam Gropijus je tvrdio da je čitava moderna arhitektura germanska. Međutim, ta borba nekolicine ekspresionista - slikara i pesnika - koji su se trudili da ubede novi režim da prihvati ekspresionizam bila je potpuno uzaludna. Borba protiv moderne umetnosti, a naročito protiv ekspresionizma, nikako se ne može smatrati "brljivošću" nekolicine glupih funkcionera: sve je to bilo sprovođenje Hitlerovih principa, proklamovanih u knjizi "Mein Kampf". Te 1934. ponovo počinju žestoki napadi na ekspresionizam. Režim se učvrstio i više nije morao da pazi kako će se ophoditi prema intelektualcima i umetnicima. Najoštriji u napadima bio je Alfred Rozenberg. Veličao je grčku umetnost, nemački srednji vek i renesansu. Za većinu mera preduzetih protiv nemačkih umetnika direktno je bio odgovoran slikar Adolf Zigler, koji se specijalizovao za slikanje akademskih i alegorijskih aktova.
Godine 1935. počinju da se organizuju velike izložbe protiv "degenerisane umetnosti". Ukinuta je grupa Nova secesija u Minhenu. Gebels, koji je do tada izgleda štitio neke moderne umetnike, postajao je sve agresivniji. Godine 1936. kampanja protiv ekspresionizma postala je još žešća. Zabranjene su izložbe ekspresionističkih dela, a većini umetnika uskraćeno je pravo da nastavi da stvara u tom stilu. Adolf Zigler, koji je postao zvanični slikar i predsednik sekcije za likovnu umetnost Komore za kulturu, propovedao je kao jedini mogući stil najbezizražajniji akademizam i naturalizam. Sledeće godine 18. jula, otvorena je izložba degenerisane umetnosti. Svu odgovornost za to snosi Zigler. Među izloženim platnima bila su Kirhnerova, Noldeova Šmit-Rotlufova, Milerova, Bekmanova i Kokoškina dela. Bila je tu i Kula plavih konja Franca Marka, a i Šagalovih dela. Izložena dela propraćena su natpisima na kojima su izvrgavana ruglu. Ponekad su uz dela ekspresionista izlgana dela duševnih bolesnika, da bi publika mogla da ih uporedi.
Potom su svi muzeji bili očišćeni, a izložbe "degenerisane umetnosti" obišle su mnoge druge gradove. Gering je dao da se proda nekoliko Van Gogovih dela i iz toga izvukao ličnu dobit. Mnoga dela odneta su u Švajcarsku i prodata stranim muzejima. Ostala, za koja nisu nađeni kupci, spaljena su u glavnom štabu Vatrogasnog društva u Berlinu. Potom su uništene i zbirke pesama, drame i skulpture.

Godine 1977. u Minhenu u Kući umetnosti, sagrađenoj po Hitlerovom nalogu, organizovana je retrospektiva nemačke umetnosti 30ih godina. Možda prvi put, hronološkim redom izložena su dela nastala u Nemačkoj 1920-40. Platana Ziglera i drugih slikara Trećeg rajha došla su odmah posle Fajningera, Bekmana, Pehštajna. Brekerove, Klimšove i Kolbeove skulpture izložvene su zajedno sa Barlahovim. To naporedno prikazivanje "degenerisane umetnosti" i zvanične umetnosti koju su podsticali nacisti omogućilo je da se bolje uoči ne samo prekid, nego i izvori na kojima su se te dve umetnosti napajale.
IP sačuvana
social share
(\__/)
(='.'=)
(")_(")   Samo za njene oci....
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Aries
Pol Žena
Poruke 10823
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Samsung 
Nacisti uzimaju umetnost pod svoje

Umetnost, instrument propagande
Nacisti su želeli da utope umetnost u sturkture države i da od nje načine najobičnije sredstvo propagande. Malo se koji režim u istoriji toliko starao da razvija neke oblike umetnosti kao nacistički. Dakle, pozorište, vajarstvo, slikarstvo i pre svega film - svi oblici umetnosti - trebalo je da postanu oruđa propagande i da usađuju nacional-socijalističke vrednosti.
Sam umetnik više ne postoji kao pojedinac: on je samo spona koja ostvaruje "zajedništvo duše i krvi nacije" i oruđe Firerove vizije, on postaje propagator Firerovih ideja. Umetničko stvaralaštvo postoji jedino kao političko oruđe. Umetnost nije ništa bez rasnog zajedništva koje joj daje smisao i vrednost. "Umetničku produkciju treba staviti u službu države i ideje o moralnoj kulturi" (Hitler). Zato smatra da se nadahnuće može naći jedino u krvi i rasi. Estetske vrednosti bivaju zamenjene biološkim: funkcija umetnosti je da ostvari mitsku, organsku, političku i versku koheziju. Nezamislivo je delo koje ne veliča svete vrednosti: kult "germanizma" (čak i ako je reč o najobičnijem pejzažu), glorifikacija seljaka, heroja, partije, armije, hrabrosti, lepote rada i radosti radnika.
Zahvaljujući Gebelsu (na čelu novoosnovanog Ministarstva za propagandu od 1933) propaganda će potpuno ugušiti umetnost. Za nepunih godinu dana Gebels je reorganizovao sve institucije i podredio ih partiji.

Mržnja prema Vajmarskoj republici
Nacisti je mrze i na političkom i na umetničkom planu. Te godine smatraju godinama korupcije, dekadencije i raspadanja, a odgovornost za tu korupciju svaljuju na umetnike.
Suprotstavljaju se svakoj ideji o internacionalizmu u umetnosti; žele stvaranje jedne zaista "nemačke" umetnosti ukorenjene u tlo i krv germanske rasne zajednice, koja bi zbrisala sve te dekadentne i opasne pojave. Nacistička Nemačka ima ambicije ne samo da stvori svoju umetnost, nego i večitu umetnost nemačkog naroda. Zato teže da skučenim propisima regulišu umetničko stvaralaštvo. Vole najstarije i najzastarelije oblike, teme iz seoskog života i srednjovekovne teme i nastoje da u te kalupe ubace jedan novi politički sadržaj.

Prve represije
Borba protiv "umetnosti levice" počela je u Nemačkoj i pre dolaska nacista na vlast. Mnogi umetnici bili su izloženi progonima ili neprijatnostima od strane policije i vlasti (Piskator, Georg Gros). Ako ih nije proganjalo pravosuđe Vajmarske republike, ovi umetnici bili su izloženi direktnom maltretiranju od strane nacista: napadali su ih u svojim desničarskim glasilima, poveli su i kampanju zastrašivanja.
Kada je Hitler došao na vlast, osvajanje kulturnog života počelo je borbom protiv institucija za koje je procenjeno da su suviše liberalne.

Borba protiv institucija
Prva se na udaru našla Pruska akademija. To je, ustvari, bila samo prva u dugom nizu mera čiji je cilj bio uklanjanje liberala i demokrata. Malo po malo i u drugim organizacijama dolazi do istih autoritativnih promena i isključivanja. Ta čistka je pogodila sve kulturne institucije.
Posle paljenja Rajhstaga preduzet je niz mera protiv komunista, što je dovelo do ukidanja svih demokratskih sloboda, naročito slobode okupljanja, štampe itd.

Nova "kultura"
Gebels je polako objavljivao principe na osnovu kojih će se razrađivati jedna nova kultura.
Ofanziva je započeta na planu slikarstva. Svi rasistički, nacionalistički i pronacionalistički slikari želeli su da se osvete umetnicima koji su ih bacili u zasenak. Tako su nastale izložbe degenerisane umetnosti. Pored svakog dela stajao je natpis sa otkupnom cenom da bi se stvorio utisak da su se umetnici obogatili tokom najtežih godina vajmarskog doba. Napadi su bili upereni i protiv stila i protiv sadržaja: zameralo im se što su za modele uzimali prostitutke i prosjake i da su dali jednu odvratnu sliku Nemačke. Brojne slike kubističkih i ekspresionističkih umetnika prodate su u inostranstvu da bi se napunile kase nacističke partije.
Takve akcije spovedene su i protiv pozorišta i muzike (Maks Rajnhard, reditelj čije ime ostaje vezano za sve što je veliko u nemačkom pozorištu posle I svetskog rata, a morao je da ode u izgnanstvo).

Lomače
Najočitiji znaci nacističkog varvarstva na planu umetnosti i književnosti ispoljavali su se kroz spaljivanje dela, najpre u Belinu 10. maja 1933. Studenti sa Berlinskog Univerziteta započeli su "čišćenje" biblioteka od svih knjiga "nedostjnih" i "stranih nemačkom duhu". Tako je na Trgu Opere spaljeno preko 20 000 knjiga (Hajne: "To je bila samo predigra: tamo gde spaljuju knjige, na kraju će spaljivati ljude").
Kada je stvorena Komora za kulturu, kojom je u potpunosti upravljao Gebels, prestala je svaka sloboda. Država je upravljala svime: odlučivala je o tome šta valja šta ne valja, šta je lepo šta ružno, šta je politički korisno šta štetno. Naručivala je dela, odobravala ih i određivala im oblik i sadržaj. Nizom zakona izglasanih 1934/35 diktatura u kulturi dovedena je do savršenstva. Posle čistke, sprovedene pomoću vatre, mogla je da se širi jedna nova kultura. Ministarstvo propagande rukovodilo je celokupnim umetničkim životom.

Sloboda stvaralaštva i književna kritika
U umetnosti, Nemačka je morala da prizna jednog jedinog vođu: Firera. On je procenjivao i likovne umetnosti, i film, i pozorište, i književnost. Hitler tvrdi da je stručan za sve vrste umetnosti.
Međutim, pošto je ipak postojala želja da se umetnost pretvori u element rasnog i narodnog zajedništva, pojaviće se brojne publikacije posvećene umetnosti.
III
Glavne teme nacističke umetnosti

Formiranje vrednosti nacističke estetike
Analizu sadržaja nacističke umetnosti nemoguće je odvojiti od celokupnog političkog konteksta. "Nacistička estetika" nije se stvorila odmah - korene te estetike treba tražiti u daljoj prošlosti. S jedne strane, ona preuzima i nastavlja da neguje sva načela nemačkog imperijalizma, s druge strane, najavljuje neke vidove masovne kulture savremenog kapitalizma. Nacistička umetnost se prvo definiše kroz poricanje Vajmara, a zatim nastoji da veliča suštinske vrednosti imperijalizma, nacionalizma, pangermanizma, kulta nasilja i snage i rasizma.

Iracionalizam
Iracionalizam se razvijao u čitavoj posthegelovskoj misli, od Šelinga do Špenglera. Ne može se reći da je Šeling odgovoran za nacistički misticizam, ali dugotrajno poricanje istorije, racionalnosti i dijalektičke misli, koje postoji tokom XIX veka, nije nedužno u tom pogledu. Ta sumnjičavost prema racionalnom, prema "duhu" kome su suprotstavljeni mračna dubina duše, instinkt, mit, stalno se pojačava sve do dolaska Trećeg rajha. Taj iracionalizam biće prisutan i u umetnosti i u shatanju istorije (svedena na elitistički krvavi mit) i u shvatanju filozofije.

Pruski duh
Može se reći da je sam pruski duh, uzdignut na nivo morala, političkog sistema, mistike, bio prava priprema za nacizam. Nemačko jedinstvo ostvario je Bizmark, "krvlju i mačem". Bizmarkovo doba ostavilo je potonjim pokolenjima u nasleđe niz vrednosti koje su pisci krajnje desnice veličali - militarizam, apsolutno poštovanje autoriteta, patriotski fanatizam, preterani smisao za disciplinu - što su nacisti umeli da iskoriste. Nacizam je iskoristo sve strukture autoritativne porodice i patrijarhalnog sistema. "Nacistički moral" često predstavlja ovaploćenje najreakcionarnijeg malograđanskog morala. Naročito je, u tom smislu, rečita predstava koju imaju o ženi.

Studenske organizacije i omladinski pokreti
U Nemačkoj se još od Napoleonovog doba razvija sklonost ka studentskim uduženjima i omladinskim pokretima u kojima dominira patriotski duh. To su reakcionarna društva, koja ljubomorno čuvaju svoje privilegije. Ona oslikavaju dvoličnost nemačkog univerziteta koji je, kao institucija (sem nekoliko izuzetaka) podržavao nacizam i bogatio ga svojom erudicijom.
Nemački univerzitet i njegove reakcionarne strukture nisu jedini način vrbovanja omladine. Tu su i svi pokreti koji veličaju sport, fizičko savršenstvo, kult tela i mistiku snage. (Leni Rifenštal Bogovi stadiona: krupni planovi statua Arna Brekera, koje su tada krasile stadion i koje su posebno napravljene u čast Olimpijskih igara, ali i slavljenja snage mističnosti tela, muževnog duha i nadmetanja, pokazuju do koje mere su te vrednosti bile duboko ukorenjene u Nemačkoj - mistika sporta pristuna je i u nemačkim komunističkim filmovima 30ih.)

Sklonost ka kiču
Ova sklonost je jedna od komponenti nemačkog senzibiliteta u XIX veku . Kič i barok u Nemačkoj dostižu vrhunac za vreme vladavine Ludviga II Bavarskog, koji usred XIX veka kao reakciju na kapitalizam i određenu viziju savremenosti vaskrsava zamkove iz bajke. Bavarska i Austija zahvaćene su tim talasom koji je bio praćen naklonošću ka preteranim ukrasima, pozlati, štukaturama i lažnim dubinama, stubovima koji ništa ne nose i prozorima koji ni na šta ne gledaju (bidermajer kao najčuveniji primer savrememnog kiča). Nacizam je u izvesnoj meri nasledio tu tradiciju. U nacističkoj umetnosti, manifestacijama i predstavama ogromna je naklonost ka dekoru, raskoši, varkama, monumentalnom - nalazimo i u projektima za izmenu Berlina i na Brekerovim statuama. Sam Hitler veoma je sklon toj estetici. Zanimljivo je da posebno voli Beč i Minhen.

Postavalj se pitanje može li se uopšte govoriti o "nacističkoj estetici"? Koliko se zna, za vreme Trećeg rajha nije nastala nijedna rasprava o estetici. Kriterijumi na osnovu kojih se sudi o delima prevashodno su politički. Delo je lepo ako predstavlja otelotvorenje duha rasnog zajedništva, a oslanjanje na narodnu tradiciju garancija je njegove vrednosti.
Najveće razlike između italijanskog fašizma i nacional-socijalizma ogledaju se u stavu prema modernoj umetnosti. Fašistički režim u Italiji preuzeo je neke odlike umetničkih avangardi (italijanski futuristi pristupili su fašizmu). U zemlji koja još nije dostigla nivo industrijske razvijenosti drugih evropskih zemalja, slavljenje tehnike, mašina, brzine i elektriciteta (teme koje prožimaju sva futuristička dela) nalaze sigurnu osnovu, kao i tema jedinstva čoveka i mašine. U Nemačkoj, naprotiv, nacisti su a priori odbacili sve savremene umetničke struje. Smatrali su da je čitava moderna umetnost povezana sa snagama koje razbijaju Nemačku i da ta umetnost nema nikakvih osnova u narodu. Nije mogla da posluži ni kao delotvorno sredstvo propagande, ni kao spona za ostvarivanje rasnog zajedništva. Zato će se nacisti okrenuti klasicizmu, nastojeći da tako izraze osnovne vrednosti svoje ideologije.
Nacistička umetnost neprekidno će biti neka neo-umetnost, bez ikakvog originalnog stvaralaštva, bez posebnog stila, sem eventualno brutalonosti i džinovskih razmera svih dela. Koristili su klasicizam i najstarije umetničke forme da bi izrazili ideološki sadržaj hiljadugodišnjeg Rajha. Te klasične forme publika je već bila prihvatila: figurativni realizam, glorifikovanje narodnih, naročito seljačkih tadicija i imitiranje antičkih oblika. Nacistička skulptura tako predstavlja imitiranja grčko-rimske tradicija sa brutalnim izrazom na licu (čuveni nabor zahvaljujući kojem lice dobija izraz pun mržnje), sve to u pompeznom i džinovskom stilu - monotono podražavanje grčkih statua, neoklasicizam Arna Brekera, Torakovi mišićavi kolosi i stalno iste scene iz seoskog života, isti prizori šuma, poljskih radova, "seljačkih Venera". Problem istraživanja na planu forme i iznalaženja novih sredstava izražavanja čak se i ne postavlja; takva istraživanja su i zabranjena. Dopušteno je jedino oslanjanje na nemačku tradiciju, deformisanu do smešnog. Zato se razvijaju stilovi kao neoklasicizam u vajarstvu, neogotika u graviri (Hitler kao srednjovekovni vitez, prerađene Direrove gravire sa likom Firera kao otelotvorenjem nemačkog duha).
Lepo je vezano za biološke vrednosti; lepo je ono što veliča germanske tradicije i pretvara ih u mit, ono u čemu su sadržani krv, tlo, narodna duša, nemačko zajedništvo, arijevska rasa. Nacisti smatraju da je grčka umetnost vrhunac zapadne umetnosti i tvrde da su njeni nastavljači. Ta umetnost je "zdravi" element zapadne umetnosti koju su neprekidno izopačavali Jevreji i niže rase - Jevreji su trgovali umetnošću i uneli su u nju poročan duh, a crnci ni nemaju umetnost pošto su niža rasa. Njihova dela slavljena su u Nemačkoj da bi se iskvario germanski rasni ideal. U grčkoj umetnosti oni se dive fizičkoj čistoti i kultu telesne lepote. Grčka umetnost jedina savršeno tačno prikazuje vitalne funkcije: muškarac je dat kao muževan i ratnik, a žena kao biće spremno da postane majka.
IV
Neki primeri i neki oblici nacističke umetnosti

1.   KNJIŽEVNOST
Književnost i poezija hitlerovske epohe potvrđuju želju za povratkom prošlosti, za nadovezivanjem na stare germanske tradicije, na vrednosti koje su cenili preci, na rodnu grudu. Većina pesnika i pisaca daje posebno mesto jeziku, mističnom entitetu koji je izraz rasnog zajedništva, Volksgemeinschaft-a. Pokušavaju da očiste nemački jezik od stranih reči. Savršenstvo jezika otelotvoreno je u govorima Firera, koji je smatran nenadmašnim majstorom jezika i umetnikom reči. Da bi se postiglo savršenstvo u jeziku, treba se inspirisati govorom seljaka koji su jedini zdrav elemenat nacije. Jezik nije prosto sredstvo za komuniciranje: u njemu živi duboka duša naroda. Zato se neprekidno slave kult predaka i jezik seljaka, koji nije bio izopačen interancionalizmom i stranim rečima i koji ostaje veran osnovnim vrednostima krvi i tla. Naporedo sa tim, veličaju se germanski mitovi koji su alegorična istorija nemačkog naroda, a krv koja teče kroz njih je i nemačka krv. Ta tema krvi povezan je sa čitavim nizom iracionalnih vrednosti koje su se razvile tokom godina Vajmara (Evers).
Možemo razlikovati bar četiri pravca koji su formirali nacističku knjižvenost:
-   nacionalistička sturja - dela nastala uglavnom pre 1933. koja su nacisti smatrali svojim pretečama. Starim nacionalističkim i pangermanskim temama od 1914. priključuje se i slavljenje rata i junaštva. Ta književnost uglavnom slavi vojničke vrednosti, žrtvovanje, nasilje, rat kao nacionalnu etiku koja budi duh naroda učmao u malograđanskoj udobnosti. Brojni nacistički filmovi inspirisaće se ovom strujom.
-   neoromantizam - romantičarska tradicija je uvek postojala u Nemačkoj, ali je u godinam oko I svetskog rata taj neoromantizam poprimao sve reakcionarniji vid. Slaveći iracionalno, misticizam, san, bekstvo od realnosti, počinje da uznosi zemlju, krv, rodnu grudu, nagone. Za vreme Trećeg rajha taj neoromantizam proslaviće se naročito temama iz seoskog života i slavljenjem nacionalnog zajedništva i rase.
-   regionalistički pravac - sličan prethodnom, okreće se prošlosti. Slavi selo, zdrave seljačke običaje, narodnu i provincijsku umetnost, zemlju. To nije samo slavljenje nemačke zemlje kao mističnog entiteta, već se najčešće posebno slavi autentičnost fizičkog rada, naročito rada seljaka. Povratak zemlji, slavljenje čistote običaja na selu, mržnja prema industrijalizaciji i romantični antikapitalizam postali su tako sastavni delovi fašističke književnosti
-   propagandna literatura

2.   ARHITEKTURA
Od 1914. masovna upotreba betona, stakla, čelika praćena je traganjem za novom plastičnošću. Godine 1915. Van de Velde je izložen napadima, jer je belgijski državljanini i mora da napusti Vajmarsku školu za dekorativne umetnosti, a  kao naslednika preporučuje Gropijusa - Bauhaus je rođen iz prvih Van de Veldeovih istraživanja. Bauhaus je ubrzo postao žarište umetničke kreativnosti i inventivnosti i mesto sinteze avangardnih pokreta čitave Evrope: od italijanskog futurizma, preko apstraktne umetnosti, do ruskog konstruktivizma. I Bauhaus, i Tatljin i Rodčenko rado su prihvatili ideju o "smrti umetnosti"; arhitektura je trebalo da bude umetnost u kojoj bi se stapale sve druge. Bauhaus je želeo da napravi sintezu svih umetnosti i ahitekture, ali i da pruži konkretan odgovor na probleme svakodnevnog okruženja (radionica za nameštaj, radionica za osvetljenje Moholji-Nađa, radionica za tkanje Ani Abers; Gropijusovo "Totalno pozorište" za Piskatora). Arhitektura vajmarske epohe nije toliko novatorska kao ruska arhitetkutura i njeni utopistički eksperimenti (Tatljin, El Lisicki); pogađa je ekonomska kriza, ali ipak doživljava procvat koji će biti zaustavljen dolaskom nacista.
Eksperesionizam je pokazao originalnost kroz mnoge scenografije za filmove (dekor iz Kabineta dr. Kaligarija sa iskošenim pejzažima); i on je uticao na arhitekte svojim romantizmom i svojom fantastikom. Dok se Bauhaus kretao u pravcu savršene realnosti, sklada materijala i stambenog prostora, ekspresionisti su izmišljali građevine simbolične i irelne arhitekture. Ta želja da se u kamenu otelotvore ideja i simbol posebno je upačatljiv vid arhitekture u doba Vajmara (Geteanum Rudolfa Štajnera - kupole poduprte drvenom konstrukcijom: trebalo da konkretno pokaže njihov mistični zanos i viziju duhovnog; ogromna pažnja posvećena najsitinijim detaljima: vitraži; stradao u požaru, verovatno podmetnutom). Ova dva dela, Gropijusov Bauhaus i Štajnerov Geteanum, tako udaljena jedno od drugog, najbolje oslikavaju raznolikosti i bogatstvo pravaca u doba Vajmara.
Od 1937. jedan jedini arhitetka, Hitlerov ljubimac, uzima u svoje ruke sudbinu nemačke arhitekture. To je Albert Šper. Šper je dobio zadatak da obnovi sve velike nemačke gradove; bio je zadužen za urbanističko uređenje Berlina i njegovu obnovu . Trebalo je da razradi jedan monumentalni stil, primeren nacističkom režimu. Trudio se da svuda unese neku vrstu kolosalnog neoklasicizma . Sarađivao je sa Brekerom.
Monumentalna arhitektura i obnova gradova trebalo je da budu simbol političke obnove. Džinovske razmere odražavale su veličinu namera Rajha: Rajh mora da razvije arhitekturu koja nastavlja tradicije Egipta i Vavilona.
Ostvarenja nacističke arhitekture bila su prilično monotona Većinu građevina karakteriše sklonost ka imitiranju rimskog stila, jedan lažni klasicizam, strast za džinovskim razmerama (slavoluci); one su umnogome dovele do razaranja lepote i sklada starih četvrti nekih gradova prosecanjem arterija, kroz koje je trebalo da defiluju povorke tenkova, ili podizanjem džinovskih spomenika. Radničke naseobine projektovane su po modelu koji prilično liči na košnice ili Metropolis Frica Langa. Buržoaski stanovi, čak i u gradu, teže da imaju izvesnu notu ruralnog (zidovi ukrašeni slikama "rodnog kraja", velika pažnja se pridaje predmetima zanatske izrade).
IP sačuvana
social share
(\__/)
(='.'=)
(")_(")   Samo za njene oci....
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Aries
Pol Žena
Poruke 10823
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Samsung 
3.LIKOVNA UMETNOST
I u likovnoj umetnosti trebalo je izraziti osnovne vrednosti režima. Karakteriše je potpuno odsustvo originalnosti, osim u skulpturi.
Skulptura (bronza ili mermer) je nesumnjivo jedan od najkarakterističnijih oblika umetnosti za vreme Trećeg rajha. Hitler ju je posebno cenio. Najslavniji umetnik bio je Arno Breker Proizvodnja statua dostizala je ogromne razmere. Sačuvano je vrlo malo tih dela. Najveće statue bile su srušene kao simboli nacističke umetnosti, neke su bile pretvorene u građevinski materijal ili prenete u privatne zbirke; neke nisu nestle: neke od onih na Olimpijskom stadionu u Berlinu još stoje na starom mestu, ali su imena autora uklonjena ili prekrivena.
Karakteristično je objedinjavanje arhitekture i skulpture - arhitektura i skulptura trebalo je da najtešnje sarađuju na izradi "spomenika". Sve formacije, od dobrovoljačkih odreda do podmorničara, želele su svoj spomenik. Ta zdanja često liče na parodije srednjovekovnih građevina (nalik na srednjovekovne tvrđave) i rimskog klasicizma. Skulptura je trebalo da upotpuni arhitekturu i da nove ideale učini sveprisutnim
Neke osobenosti nacističke skulpture:
•   monumentalnost - kao i arhitetkutra, često nastoji da bude džinovska. Većina statua bila je visoka 5-6 m. Vlast je želela da veličinu svojih ideala i snagu svoje ideologije izrazi kroz monumentalnost dela likovne umenost
•   podražavanje antike - većina dela koncipirana je na osnovu rimskog uzora. Želeli su da ostvare klasični ideal (Vinkelmanov uzor vajarstva). Breker će se proslaviti pre svega neoklasicizmom. Dok se drugi vajari orjentišu ka delima čiji je cilj propagiranje junaštva (predstave vojnika, generala, junaka sa kukastim krstovima), Breker vaje "atlete" (autor skulptura na Olimpijskom stadionu), koji će zajedno sa "ženama-Venerama" biti glavne teme njegovog dela. Za te skulpture karakteristična je idealizacija telesnog oblika, klasične čistote, muževnosti, ženstvenosti
•   slavljenje tela - u kamenu i bronzi treba prikazati ideal nove rase. Breker je bio specijaista za alegorije na spomenicima, ali i za prikazivanje ideala ženske lepote - Gracije, Psiha, muze koje podsećaju na grčke i rimske staue. Za razliku od njegovih skulptura, dela Jozefa Toraka zapanjuju svojom brutalnošću (ideal muškog tela) - to su kolosi koji se drže za ruke, gomile mišića, vašarske atlete sa čijih lica izbija prigušeno nasilje; to se ne može nazvati preuzimanjem "klasičnog ideal"
Neke od glavnih tema nacističke skulpture:
•   muževnost i ženstvenost - nacisti smatraju da je grčka umetnost prikazala ideal muškosti i ženstvenosti: muškarac je hrabar i muževan, a žena stvorena za meterinstvo.
Breker je idealizovao klasični oblik, atletu. Torak je slavio snagu i brutalnost - preterana mišićavost, masivno i često četvrtasto lice izražava nasilje. Kod Brekera lica vojnika i heroja imaju gotovo klaičan izraz, kod Toraka izraz brutalnosti.
Žena je viđena u svetlosti Gracije, Muze, Psihe i Majke (stvorenja uzdignutih ruku u paradnom pokretu, koja dižu zastavu, pružaju ruke ka nebu ili ničice padaju na tlo). Imaju naglašene grudi i trbuh, široke bokove. Te skulpture su klasične, ali ipak nisu obično kopiranje antičke umetnosti.
•   "Kamaradschaft" - muževno i vojničko drugarstvo su stalna tema u likovnoj umetnosti. Kod Toraka Kamaradschaft predstavljaju dva naga kolosa koji se drže za ruke, kod Bekera Kamaraden je jedan bareljef sa nagim vojnikom koji grli ranjenog druga, nagog. Iz brojnih Torakovih skulptura koje slave agresivnu "muževnost", drugarstvo među vojnicima ili sport izbija naglašena homoseksualnost
•   herojske teme i simboli - brojne skulpture prikazuju atlete i vojnike (ranjeni ratnik, drugovi, avijatičar), ali tu su i alegorjiske figure (Snaga, Napad, Nacija, Osvetnik), kao i berzbrojni simboli karakteristični za nacističku epohu (likovi koji nose mač, kukasti krst, orlovi...)
•   poprsja - izrađivana su da bi se ovekovečili likovi dostojanstvenika. Prave se poprsja čuvenih nacista: Breker radi Hitlera, Gebelsa, Špera, Geringove kćeri (mada se on proslavio pre svega neoklasicizmom)

Simbolika i teme u slikarstvu su složenije, ali isto toliko monotone. To su bila krajnje šematska dela, koja su robovala propagandnoj funkciji. Podstiče se "autentično nemačko slikarstvo" - kao paralela pisaca "krvi i tla" može se govoriti o slikarima "nemačkih polja, šuma, sela i livada".
Nacistički slikari mogu se svrstati u više kategorija: slikari nemačkih pejzaža, slikari nemačkih seljaka, slikari seoskih scena, slikari životinja, slikari Hitlerovog lika, slikari jurišnih odreda, slikari esesovaca…
Inspiracija se kreće od neoklasicizma do rustičnog i seoskog stila. Realizam je dominantna odlika svih slika; kao slike za kalendare. Pojedini Hitlerovi portreti dovode u iskušenje da govorimo o hiperrealizmu. Nacisti nisu peruzeli nijednu novinu koju je uvela moderna umetnost.
Glavne teme nacističkog slikarstva:
-   glorifikacija sela i seljaka - seljaci se slave kao zdrav element nacije, jer nisu prihvatili strane mode, sačuvali su arhaične vrednosti i čistotu rase i običaja, u dodiru su sa zemljom i tako neprekidno opšte sa rodnom grudom i nastavljaju tradiciju. Slikari su prikazivali poljske radove u raznim godišnjim dobima slaveći obradu zemlje i muke seljaka.
Na većini dela uočavamo isti stil i iste stereotipe: godišnja doba, poljski radovi, berba, žetva, sejači, drvoseče, pastiri, seoska porodica. Posebnu pažnju poklanjaju imanju, slikaju razne aktivnosti vezane za njega i rade gomile slika sa životinjama. Naročito se uzdiže žena sa sela, kojoj je strana raskoš i lakomislenost gradskih devojaka. Prikazana je kao prilično punačka sa kukićima i sisićima, a naziva se "seoska Venera" ili "bavarska Venera". Karakteristična je i klasična tema, politički obojenija, Seljaci, radnici, vojnici.
Na ovu mitologiju sela nadovezuje se slavljenje bliskog kontakta sa zemljom, jednostavnosti običaja, ali i fizičkog rada i to seljaka i zanatlija
-   glorifikacija rada - kada žele da predstave rad ili radnike, nacistički slikari retko posežu za savremenim aktivnostima - ne prikazuje se rad u industriji, nego rad seljaka, a i tad seljak nikad ne koristi traktor nego plug (kao sa Holbajnovih gravira). Utisak nerealnosti pred platnima koja prikazuju selo (po tome se ona razlikuju od sovjetski ili kinseskih dela posvećenih tim temama) vezan je za arhaičnost prikazanog oruđa. Oni slikaju nemačko selo kao da pripada srednjem veku: sejač i kosac imaju iste uglaste crte kao na srednjovekovnim gravirama - poštuje se i arhaičnost tehnika. Više vole zanatstvo nego industrijski rad, na slikama nema radnika, ali se obilato prikazuju kovači, bravari, drvoseče. Čak i kad se upuste u to da prikažu radnike, u prvom planu su mišići.
Rad je pojam, simbol, a nikad realnost - prikazuju arhaičan rad seljaka koji je nestao u Nemačkoj davno pre dolaska nacista, ili poslove koji se obavlaju po naređenju Firera: radnici u kamenolomu koji vade mermer za kancelariju Rajha
-   pejzaž - prikazuju se razne oblasti i razni spomenici, ali su uvek prisutni tradicionalni klišei: borva šuma, nemački hrastovi, nemačka polja, planine i lednici, na čije se duboko nemačke odlike podseća. Malo je slika sa prikazima gradskih predela. Čest motiv je i cveće: suncokreti, raznobojni buketi, venci od cveća
-   čovek i žena - nacističko slikarstvo bilo je krajnje figurativno, čovek i žena zauzimaju najbitnije mesto u njemu. Kada prikazuju muškarca i ženu na oklevaju da sa arhaičnog pređu na mitologiju. Brekerovski ideal rimskog neoklasicizma i "žene-muze" razvija se i u slikarstvu. Muškarac je predstavljen kao Adam, antički junak, ratnik, vojnik, a žena samo kao mitološka boginja ili seoska Venera. . Muškarca oplemenjuje rad i rat, a ženu dete.
U njoj se slave večiti ženski principi, ovaploćenje rodnog tla, plodnost zemlje, Majka - sa detetom koje spava, pored vojnika i seljaka, kako bdi nad domaćim ognjištem… Kod nacista žena postoji samo kao princip: ona je materinstvo, plodnost rase i plodnost tla; u sebi nosi budućnost nacije i naroda, a predstavlja i simbol godišnjih doba, žetve, večnog bujanja. Žena ne pripada aktivnom delu društva: ona je vestalka, sveštenica ognjišta, čuvarka tradicije. Zato se najbolje može prikazati kroz mitologiju. Ona je Gracija, kupačica u kupatilima, večno obećanje - leži naga, nudi se pogledima muškaraca, spava ili ga čeka, telo svesno svoje savršen lepote; ona nema ukrase, stvorena je za materinstvo (grudi, bokovi). I sam izbor mitoloških tema odražava njenu potčinjenost muškarcu: Parisova presuda (muškarac presuđuje koja je žena najlepša), Dijana, Leda koju siluje labud. Veliki broj slikara inspiriše se temom "seoskog akta" - devojka otkopčanog prsluka i zabačene glave leži u žitnom polju, plavokosa devojka bosih nogu prolazi žitnim poljem, devojka nosi voće u velikoj korpi naslonjenoj na trbuh… Ova tema često je obojena paganskim tonovima - žena-seljanka nosi dete kao što zemlja nosti žetvu, njene dojke i njen trbuh znak su plodnosti, a njena kosa prepliće se sa zlatnim žitnim klasjem. Primećuje se da su plodnost zemlje, materinstvo i ženskost tesno pvezani na gotovo svim slikama
-   alegorije - kroz upotrebu najtradicionalnijih simbola - seljaci, porodica, pejzaž, mistika rodne grude, ali i brojna monotona variranja Holbajna, Direra i Kranaha - nastoji se izraziti vrednost režima, njegova snaga i nejgova veličina. Srednji vek je pružao izvor za najneverovatnije alegorije - za prikazivanje nemačke porodice obilato se koristi triptih, Hitler je dat kao srednjovekovni vitez, scene srednjovekovnih bitaka; slikaju se i stara germanska božanstva - Tor i njegova gomila oružja
-   "političko" slikarstvo - propagandno slikarstvo. Slikaju se ratni dobrovoljci, povorke esesovaca, Hitler i nacističke parade, mase koje kliču Hitleru, Hitler koji obilazi turpe, mornari, avijatičari, pešadija; slave se hrabrost, junaštvo, disciplina i drugarstvo, Kameraden; bezbrojni su portreti esesovaca ili oficira


4.FILM
Film je bez sumnje najbolje poznat vid nacističke umetnosti. Nemački film je doživeo ogroman procvat posle I svetskog rata. Međutim, on ne umire sa Vajmarskom republikom. Iako su veliki reditelji i glumci emigrirali, infrastruktura je ostala i nacisti su nasledili najstručnije ekipe u Evropi toga doba. Oni odmah lansiraju svoje prve propagandne filmove.
Posle uspeha Ejzenštajnove  Krstarice Potemkin, nacisti su uvideli da film u službi partije može imati slavnu budućnost - "U poređenju sa ostalim umetnostima, film, zbog sposobnosti da neposredno deluje na poetsko osećanje i afektivnost, dakle na ono što nije intelektualno, ima prodornu i trajnu delotvornost na planu psihologije masa i propagande". Nacisti su potpuno uzeli film u svoje ruke, država je prigrabila filmsku industriju, pretvorila je u monopol i zavela apsolutnu cenzuru. Svi filmovi su stavljeni u službu idelogije. Hitlerovski film bio je epopeja nacizmu. Dok su nacističko slikarstvo, skulptura i književnost osrednji, sa filmom to nije slučaj - kinematografija je raspolagala odličnim ekipama i izvanredno obučenim tehničkim osobljem.
Jedan od prvih značajnih dugometražnih nacističkih filmova bio je Hitlerov omladinac Kveks. Ovaj film prikazuje atmosferu u Berlinu poslednjih godina Vajmara, sa krvavim uličnim borbama u stilu koji prilično podseća na filmove "nove objektivnosti", pa čak i na komunističke filmove. Junak, sin komuniste preobraća se u nacizam i, uprkos očevom protivljenju, stupa u redove hitlerovske omladine; komunisti ga ubijaju. Ovaj film trebalo je da probudi fanatizam kod omladine; doživeo je ogroman uspeh.
Ubrzo su došli prvi veliki filmovi koji nisu samo prikazivali sudbinu pojedinca, već su pretendovali tome da daju sliku čitavog naroda. Bila je to nova vizija sveta.
Leni Rifenštal je dobila zaduženje da snima kongres Nacističke partije u Nirnbergu i napravila film Pobeda vere, prvi dokumentarac posvećen partiji. Taj film najavljuje Trijumf volje (1934). Leni Rifenštal je tvrdila da to nije bio propagandni, nego istorijski film. Brižljivo je odabirala scene i kadrove kako bi dala oduševljenu i mističnu sliku nacizma (kadar gde se Hitler smeši, kad se kamera penje ka orlovima, scene sa prikazom ceremonije Nacionalne službe za rad koja liči na versu ceremoniju: "Evo nas"-"Odakle dolaziš?"-navode po jednu oblast Rajha). To je savršeni fašistički propagandni film: vatrenost, slavljenje nacističkog sjaja, solidarnosti vojnika i radnika, egzaltirane mase i govori. Leni Rifenštal doprinela je stvaranju jednog reportažnog stila koji će doživeti veliki uspeh. Drugo njeno čuveno delo Olimpijada, film posvećen olimpijskim igrama održanim u Berlinu 1936, nije samo reportaža, nego i himna nacističkoj Nemačkoj. To je najduži "sportski" film svih vremena (800 000m trake), koji jasno glorifikuje snagu, fizičko zdravelje, sport, dok su kukasti krst i Hitler svuda prisutni.
U isto vreme Hans Špinger i Rolf fon Šonevski-Jamrovski snimaju u Berlinu film Večna šuma - scene iz nemačke prošlosti, gde je nemačka prikazivana kao večita žrtva stranih agresija, smenjuju se sa scenama pejzaža. To je himna germanskoj Nemačko, gde je Rajh vrhunac njene istorije, posvećenje i spas.
Neki "žanrovi" nacističkog filma:
-   "istorijski" filmovi - slavili su "velike ljude". Pored filmova posvećenih istorijskim ličnostima (najviše su se divili Fridrihu II, Bizmarku), tu si i oni posvećeni naučnicima i pesnicima. U sličnom duhu slavljenja velikana i "sudbina", snimljeni su i filmovi posvećneni muzičarima: Bahu, Mocartu.
Kao primer uzimane su i čitave epohe: filmovi o borbama za nacionalno oslobođenje vođenim protiv Napoleona I i u I svetskom ratu
-   "nacional-socijalistički čovek" - ovi filmovi treba da prikažu nove vrednosti režima, otelotvorene kroz pojedine likove. Hitler je u Mein Kampf tvrdio da će rasistička država "morati da u svim oblicima podstiče formiranje karaktera". Tako se nastoje prikazati "karakteri" koji najavljuju nacional-socijalističkog čoveka: slika krutog, čeličnog čoveka, nepokolebljive hrabrosti i volje spremnog na sve žrtve; veliča se izdržljivost, hrabrost, kolektivni rad, odanost zajednici
-   krv i tlo - filmovi posvećeni seljacima i životu na selu. Slični tim filmovima Blut und Boden, koji veličaju rodnu grudu, su i oni u kojima je prikazana nostalgija Nemaca u inostranstvu koji žele da se vrate u domovinu
-   neprijatelji Rajha - filmovi koji imaju za cilj da Nemcima pokažu ko su im stvarni neprijatelji. Ksenofobija je bila jedna od dominantnih crta nemačkog filma. Prvi su se na udaru našli Englezi. Još važnija je bila borba protiv boljševizma. Englezi su omraženi kao stranci i politički maloumnici, dok su Rusi omaraženi jer su Sloveni i marksisti (uglavnom prikazivani kao pijani grubijani koji siluju žene i ubijaju civile). Najslavnije delo antikomunističke propagande bio je film GPU Karla Ritera iz 1942. - boljševici nastoje da putem atentata zavedu teror u svetu, daje zastrašujući portret komunista. Filmovi koji treba da posluže kao antisemitska propaganda još su strašniji. Prvi antisemitski filmovi nastali su nekoliko godina pre dolaska nacista na vlast. Antisemitska propaganda će uzeti još većeg maha 1939. - od novembra Jevreji moraju da nose žutu zvezdu, a od februara 1940. počinju odvođenja u logore. Jevreje treba prikazati kao tvrdice, pohlepne i pohotljive, kao stvorenja koja žive na račun drugih i upropašćavaju ih. Najznačajniji antisemitski film je zloglasno delo Jevrejin Sis Fajta Harlana iz 1940. Polazeći od priče o Jevrejinu Jozefu Sisu Openhajmeru, koji je obešen u Frankfurtu u XVIII veku, Harlan prikazuje kako "jevrejstvo" već vekovima izaziva nesreću nemačkog naroda i kako je nužno da mu se stane na put. Film je snimljen po Gebelsovoj narudžbini i "posebno se preporučuje zbog svoje političke i umetničke vrednosti"; Himler je preporučivao da se prikazuje esesovcima i čuvarima u konc-logorima. Toj je film pun mržnje. Ovakvi filmovi prikazivani su do kraja rata, a predstavljali su neku vrstu pravdanja pokolja po logorima
-   ratni filmovi - prikazivali su pobede nemačke armije; veličali su junaštvo i hrabrost boraca (Štuke Karla Ritera). To su filmovi koji veličaju rat, muzika u njima je borbena i prožeti su duhom ksenofobije. Najčuveniji od tih filmova je Kojtnerovo delo Auf wiedersehen, Franziska iz 1941, porpagandni film namenjen ženama vojnika
-   muzičke komedije - u hitlerovsko doba snimljen je i veliki broj zabavnih filmova (operete, muzičke komedije, sentimentalni filmovi) koji su, takođe, na svoj način izražavali vrednosti režima (neki se i danas prikazuju na nemačkoj televiziji). Ideologija je u njima često utoliko opasnija jer je nije lako otkriti: javlja se posredno kroz dijalog i ličnosti. Ti filmovi su imali ogroman uspeh. Filmovi kao Put raja i Kongres se zabavlja iz 1930. i 1931. otvorili su put muzičkim komedijama. Posle slavne Lilian Harvej, u nacisitčkom filmu javilo se nekoliko velikih glumica i pevačica koje su oduševljavale Nemačku: Zara Leander i Marika Rek. Zara Leander, lansirana da zameni Marlenu Ditrih (Plava lisica, Pesma pustinje, Habanera), bila je zvezda sentimentalnih melodrama i muzičkih komedija. Još ima izvesnog uspeha: ploče i pesme iz njenih filmova ponovo su izdate u Nemačkoj
Nacistički film bio je, dakle, raznolik. Ali pored osrednjih propagandnih dela, mora se priznati da su neki filmovi bili vrlo dobro napravljeni. Čak i u najmanje ozbiljnim žanrovima nacisti su ponekad prevazilazili najbolja holivudska ostvarenja.
Analizom nacističke umetnosti i proučavanjem njenih dela može se shvatiti na koji način je umetnost poslužila kao insturment koji je imao, dotad, neviđenu moć, na koji način je stavljena u službu smrti.

IP sačuvana
social share
(\__/)
(='.'=)
(")_(")   Samo za njene oci....
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Aries
Pol Žena
Poruke 10823
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Samsung 
Nekoliko kritičkih opaski o pojmu nacističke umetnosti

I
Neosporno je da su Musolini, Hitler i Staljin obilato koristili umetnost kao sredstvo propagande. Izvesno je da postoji jedno tipično fašističko korišćenje umetnosti. Međutim, govoriti o "nacističkoj umetnosti" znači ostaviti mesta pretpostavci da je nacizam, kao i staljinizam, stvorio neki stil. Kada pogledamo dela iz staljinističkog ili hitlerovskog perioda, zapanjuje to da dolazi do preuzimanja najklasičnijh, tj. najviše "poznatih" formi. Ni nacizam, ni staljinizam nisu doneli ništa novo na polju umetničke invencije, već su se neprekidno oslanjali na "klasične" forme, na forme koje su već postojale pre njih, a ideologija se ubacuje u te poznate umetničke obrazce.
Upotreba termina "fašistička umetnost", "nacistička umetnost" ili "staljinistička umetnost" unose mnogo dvosmislenosti i opasna pojednostavljivanja. Treba skrenuti pažnju na to da ga nemački kritičari koriste prilično retko i da više vole da govore o "umetnosti za vreme Trećeg rajha" ili o "umetnosti u doba Hitlera". Nacistička sturktura koja se javlja u umetnosti ustvari je stvorena ne toliko kroz pojedinačna dela ili teme, koliko kroz karakteristično "okupljanje" koje stvara specifičan efekat. Reč je o procesu "montaže" u filmskom smislu te reči, procesu koji stvara ideološke efekte zahvaljujući skupu zankova, slika, oznaka, a ne na osnovu neke posebne teme. Daleko od toga da unapred oblikuje neku viziju sveta, ova umetnost služi samo tome da da formu jednoj već oblikovanoj viziji. Utopijska i kritička funkcija dela biva zamenjena hagiografskom funkcijom (Bloh). Delo veliča jedan sistem koji već postoji i čini ga svuda prisutnim, a umetnost uklopljena u ideološki kalup pokušava da stekne priznanje i plasira se na tržištu.
Karaktristične crte umetnosti u doba Hitlera:
-   afirmiše se kao poricanje moderne umetnosti
-   pojmom "kulturnog boljševizma" se označava sve što je nastalo u doba Vajmara
-   karakterističan je povratak na prethodne pravce; slikarstvo je osrednje akademsko slikarstvo, arhitektura je hladna imitacija klasične francuske arhitekture i variranje na grčko-rimske teme, skulptura se inspiriše antikom ili klasičnom nemačkom tradicijom
Ipak, ova umetnost ne predstavlja jednostavno preuzimanje klasičnih tema i formi (koje publika garantovano prihvata), već im daje i neke specifične crte:
-   strogo određen ideološki sadržaj, koji uznosi snagu, rasnu čistotu, mitski i mistični germanski duh
-   mistični i religiozni patos kroz teme narodnog rasnog zajedništva, opštenja sa krvlju i tlom, ukorenjenosti u rodnu grudu
-   jedan suštinsko seljački element
-   monotono ponavljanje svih ideoloških tema kojima su ta dela prezasićena; ovoj umetnosti najviše odgovara ta prezasićenost ideološkim porukama, jer se polazi od toga da su te poruke odn. "ideologije kroz slike" postojale i pre nacizma
-   uzdizanje tih poruka do kolosalnog, što postaje alegorija veličine i večnosti Rajha
II
Činjenica je da, za razliku od Staljina, Hitler nikada nije verovao u političku umetnost i nikada nije nastojao da propisuje teme, kao što je to bio slučaj za vreme Staljina u SSSR-u. Breker je predložio mitološke, romantičaske, grčko-rimske alegorije i jedan klasični i realistički stil koji je oduševio Hitlera, ali to nije bio stil koji bi bio pretvaranje nekih ideoloških imperativa u umetničke forme. Slučaj Toraka je složeniji - njegovi nagi kolosi koji ostavljaju utisak brutalnosti i snage ilustruju krilaticu Kamaradschaft, ali on je uradio i dela za koja se ne može reći da su inspirisana nacizmom, od kojih su neka vrlo lepa i liče na Rodenove ili Burdelove skulpture. Tako da se mora reći da postoje skulpture na kojima je pečat nacističke ideologije očigledan - čovek oseti neku čudnu nelagodnost kad vidi strogo lice, stisnute usne, prodorne oči i duboku brazdu koja prelazi prek nosa i koja licima i nekih Brekerovih statua daje nasilnički izaz. Međutim, tipično "nacističke" skulpture često su najobičnije osrednje ilustracije ideoloških tema: portreti esesovaca, staue vojnika i kukasti krstovi - to su dela vajara koji su se trudili da postanu prizanti na taj način što su od umetnosti pravili predmet propagande.
Svi ovi navodi čine da "nacistički karakter" dela postaje više nego problematičan i da tumačenje neke skulpture kao nacističke ne bude ubedljivo.
III
Tako nas svako delo koje proučavamo tera da se vratimo na jedan opštiji problem, problem ideološkog statusa realizma ili klasicizma u datoj epohi. Kao potvrda toga može nam poslužiti i jedan drugi fenomen: sučeljavanje likovnih umetnosti iz Hitlerovog i Staljinovog doba. Ta dva stila imaju mnogo toga zajedničkog. To, naravno, ne znači izjednačavanje staljinizma i fašizma, i pored toga što je i u jednom i drugom bilo sličnih pojava, ali često zbunjuje do koje mere su ta dela slična:
a)   Staljin nije krio divljenje prema Brekeru i Šperu. Bio je čak spreman da primi Brekera kad je ovaj bio izveden pred sud u Nirnbergu; tvrdio je da ne treba ništa da menja u svom stilu i da će savršeno odgovarati socijalističkom realizmu. Sam Breker divio se socrealizmu
b)   tendencije u arhitekturi gotovo su identične - karakteristični su ista hladnoća i iste džinovske razmer za oba režima
c)   i teme i stil u slikarstvu su srodni - isto veličanje realizma, isto prikazivanje ideologije kroz sliku, ako delo već nije puka ilustracija neke političke teme ("Venere iz kolhoza"="bavarske Venere": teške, polunage devojke koje svlače vunene čarape u starim sobama, pred bokalom vode; "breze iz ruskih šuma="nemački borovi iz Švarcvalda": te teme su i u Rusiji u Nemačkoj postojale i ranije u XIX veku; grupa "radnik-seljak-vojnik": ne može se uočiti ni najmanja razlika - nacistička ili staljinistička… ili kineska?) Ova dva stila razlikuju se po tome što su slikari hitlerovske epohe sistematski stavljali u prvi plan seoski element, dok su u SSSR-u više veličali proleterski realizam i rad u industiji
d)   i kod skulptura radnika ili rudara i kod spomenika u slavu rada ili sporta takođe postoje zapanjujuće sličnosti
I u doba Staljina i udoba Hitlera postoji:
a)   isti kult prem realizmu, inspirisan velikim delom XIX vekom
b)   isto zaklanjanje iza klasičnih umentičkih formi, tj. formi koje su poznate publici
c)   ista opozicija forma/sadržaj
d)   osuđivanje formalizma (kao što 20ih ovi ne vole Šagalove zelene krave, tako i Hitler mrzi Markove plave konje)
e)   ista mržnja prema avangardi i eksperimentisanju na planu forme
U ta dva oprečna režima srećemo i iste forme u arhitekturi, ali takve forme postoje i na dugim mestima - po čemu se arhitektura Trokadera razlikuje od nacističke arhitekture? Treba opet istaći da je jedan od osnovnih izvora inspiracije arhitekture Trećeg rajha bila je klasična arhitektura francuskih spomenika.
IV
Postoji naravno jedna mitologija tipična za nacističko slikarstvo, mitologija koja se ne sreće nigde drugde: plavokose žene oblih dojki koje doje plavokose bebe usred žitnih polja, seljaci koji obavljaju poljske radove služeći se arhaičnim oruđem, karakteristična žila Blut und Boden-a. Ipak, mnogi odrazi tog slikastva, ako ništa drugo bar mistični element, mogu se naći u slikarstvu Staljinove epohe.
Sem toga, postavlja se značajnije pitanje: jesu li umetnici svesno pristupili nacističkoj ideologiji, jesu li je razvijali, obogaćivali ili kopirali? Nacističko slikarstvo je bilo sasvim osrednje. Kako je većina avangardnih slikara bila progonjena, u Nemačkoj su ostali samo oni koji su bili najsterilniji. Čak i kod klasičnih mitoloških aktova, odmah pada u oči loš kvalitet izrade; to slikarstvo karakteriše hladnoća, odsustvo pokreta, monotonost. Što se tiče npr. seoskih tema u "nacističkom slikarstvu", one su unete ne iz ubeđenja nego da bi se delima obezbedila dobra prođa na tržišu. Ti slikari kopiraju, prepričavaju i ilustruju krilatice nacističke partije da bi dobro prodavali svoja dela.

IP sačuvana
social share
(\__/)
(='.'=)
(")_(")   Samo za njene oci....
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

www.youtube.com/AnchX93

Zodijak Leo
Pol Žena
Poruke 3
Zastava Dorćol, Beograd
OS
Windows XP
Browser
Chrome 5.0.375.125
mob
HTC Explorer
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.097 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.