Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 10:03:22
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 2
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Ekatarina Velika  (Pročitano 155834 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
EKATARINA VELIKA 

MARGITA STEFANOVIĆ
interview

list "ĆAO" vanredno izdanje
"Legende osamdesetih"
mart-april 1990.
piše: Petar Popović

Da li ti je sad žao što si dve velike mogućnosti, karijeru pijaniste i karijeru arhitekte, privremeno konzervirala u ime rokenrola?

MARGITA: - Jedino može da mi bude žao za sam pijanizam, jer sam tu došla do određenog stepena u razvoju. Ali, satisfakcija je što svirajući na ovaj način, dakle rok muziku, dolazim do tih jednako emotivnih zadovoljstava s tim što se ovde radi o drugačijim punjenjima nego u klasičnoj muzici. Osećaj moći, osećaj kontrole i direktne kreacije, bez obzira što si u krajnjoj liniji reproduktivac, mnogo je jači u klasici.

- Da si poštovala karijeru dokle bi, po tvom mišljenju, dogurala?

MARGITA: - Daleko! Jako sam neskromna, ali znam da bih došla do velikih daljina ili veliklh visina.

- Postoji Ii neko, od tvojih Ispisnika, ko je uspeo?

MARGITA: - Pogorelić. Išli smo kod istog profesora, Rusa Timakina, kad smo bili mali. Moja majka nije mogla da zamisli da ću ja otići u Moskvu i da se nećemo videti pet godina, a Iva je otišao. U svemu smo se takmičili. Jedina stvar, koju je on znao a ja nisam, jeste trik sa jezikom, pa sam i to morala da naučim (demonstrira)... Takmičili smo se ko će više puta da ide na televiziju, ko će da ima više solističkih koncerata.

- Kako sl ga videla u dečačkim danima? Da li ti je delovao kao buduća svatska zvezda?

MARGITA: - Ja nisam, zapravo, znala šta je to svetska zvezda, ali... idemo na takmičenje pa sam, posle prve etape, ja druga, neka druga devojčica prva, pa me pitaju: "Šta će biti u sledećoj etapi"? Ja sam uvek govorila: ,Pa, prva ću biti". I uvek sam bila prva. A kod Ive je faktor neverovatnoće bio mnogo veći. Nije se ništa moglo predvideti. To je ono što ga je mnogo odvajalo od svih ostalih. Ja sam bila jako dobra a on je bio isto toliko dobar i još nepredvidljiv, sa deset godina.

Sećaš li se prekretničkih trenutaka u životu?

Ima dva trenutka. Prvi je moje prvo muzičko takmičenje u životu. To je kad si mali i sam sebi moraš da odrediš mesto, jer je to jedino kako možeš da prođeš. Drugi je kad sam završila jedan čist period svog života, studije arhitekture. Dešavale su mi se sve lepe stvari u životu; putovanja, Ijubavi... Jednog dana, vraćajući se kući avionom, gledala sam oblake ispod sebe i mislila da ću, u životu, ili tako lepo živeti i lagati se ili se neću lagati. Onda sam se odlučila za ovu drugu varijantu.

- Šta te je prvo odredilo ka muzici?

MARGITA: - Balet, kao i sve devojčice, ali sam potpuno pogrešno izgledala za balet. Drugo: to je kuća u kojoj sam odrasla, onaj prvi "televizijski soliter". Mi smo stanovali u prizemlju. Na osmom spratu stanovao je Mlloš Radović sa mamom i Duškom Radovićem; na devetom Danilo Nikolić, književnik i novinar i njegova ćerka Lidija: na četrnaestom Zoran Radetić, sin velikog muzičara Duška Radetića: preko puta Marina, ćerka Miće Orlovića. Svi smo odrasli zajedno. Tu je nastala serija ,Na slovo, na slovo', ,Džon Piplfoks', tu su se pokretale razne stvari. Kroz naše kuće su prolazili Ijudi, koji su tada bili jako veliki entuzijasti, koji su upravo stvarali televiziju. Moj tata je znao da radi i prenos fudbala i reportaže o zemljotresu u Skoplju. Tada nije postojao fazon honorarnog rada, tada su postojalj snovi, prve vespe i zapinjalo se na sve strane. Verovalo se u pravljenje mesta za sve individualne napore, za sve to što je lepo. Mi smo živeli svi zajedno, i puno je dece u našoj kući sviralo. Imali smo, u zgradi, i nekoliko devojaka univerzalnih idola. Sve nam je omogućavalo da imamo realne heroje plus muziku kao najbitniji faktor. Onda smo počeli da se delimo na Bitlse ili Stonse, Cepeline ili Parple. Ja sam pripađala onima, koji su se opredelili za Stonse. To je ono, voliš belu baštensku ružu a ne crveni pupoljak. Miloš Radović je, pre neki dan, našao staru rolnu filma na kojoj je snimio iz donjeg rakursa, dečjeg, tada nije znao da će se ovim baviti, našu Albansku ullcu. Svoju majku, i moju majku koja je tada imala manje godina nego ja sada.

- Možeš Ii govoriti o svom odnosu prema zemlji, prema otadžbini s obzirom da je jedna važna pesma, koju si napisala ("Zemlja') upravo na tu temu?

MARGITA: Otadžbina je srpska reč, domovina je hrvatska reč. Ceo život sam govorila domovina a onda sam pre godinu dana čula: Kako domovlna? A gde je otadžbina? Nemam odnos prema takvoj nekakvoj otadžbini, imam odnos prema zemlji. Prema nečemu odakle svi potičemo. To, u muzičkom smislu, kod benda nije etno odnos već genetski odnos. Činjenica je da su sve naše pesme teške, krvave i slovenske. To je isto kao što Portugalci imaju tu pesmu, koju svi pevaju i plaču kad su pijani. Tako nam se i ta naša "Zemlja" čupa svaki put kad je sviramo. U krajnjoj liniji to je tragedija slovenskih života.

- Kakvu si sliku imala kad sl ispisala "ovo je zemlja za nas... za sve naše Ijude"? To je bilo pre ovih drastlčnih podela.

MARGITA: - Najbanalnija slika: ležiš ispod drveta, sunce i zemlja ti jako mlriše. Zemlja, u Šumadiji, jako miriše. Način na koji je mekana, način na koji te prožima, način na koji je crna ili crvena baš te pleni. Vuče. Svi mi imamo puno sreće što smo ovde rođeni a svi tako kukamo što nismo rođeni negde tamo gde je bolje. Nije nigde bolje. Tvoja cela istina se nalazi ovde, ispričana je jako jasno a - ako ne možeš da je prepoznaš onda si lud. Zemlja nas nije započela pa ostavila, ona nas je izdržala užasno dugo. Sve priče o seobama, o malim čudnim Ijudima koji su uspeli da naprave velike stvari - sve su to priče, koje je ta zemlja istrpela uz mnogo živih svedoka koji su isto deo nje. A nikako da se ispriča priča o toj zemlji. Uvek se dobije na parče ili se priča pod lažnim imenom ili se cela zemlja svodi pod jednog čoveka - što je isključeno, što niko osim nas ne radi. Zemlju svedeš pod jednog čoveka a onda vlast razvodniš ne na imena i prezimena nego na tela, koja su svemu strana.

- Da pričamo malo o Ekatarini. Šta muzika grupe zaslužuje?

MARGITA: - Ta muzika je svesno napravljena da ne pripada ničemu. Ona ide, od početka, uz vetar. Svako od nas, je pod uticajem svega što se dešava i onoga do čega lično dođe. Svako je to sve uneo i doneo i sve je to uzrokovalo da nastane neka univerzalna muzika, koja ne pripada ničemu, koja je samo naša muzika. Bilo šta da sviramo to će zvučati kao mi.

Verujem da je masovnost, koju naša muzika poprima, bazirana na našoj snazi. Na onoj svesti o tome koliko si jak. Toliko će ti se vratiti od te publike. Ljudi se, u trenutku, zalepe za jedan deo neke emoclje, koju svi apsolutno podjednako prepoznaju.

Žao mi je što ne zivimo u nekoj drugačijoj, zdravijoj zemlji; što svi zajedno nismo malo zdraviji, realniji, prizemniji pa da neke stvari drugačije funkcionišu, da se drugačije definišu. Onda bi drugačije razmišljali - zašto je odnos prema Ekatarini bio kakav je bio ili zašto se mediji prema nama tako odnose, je li sve to pravo i pošteno.

- Postojl li opasnost da muzika postane kao pokretački razlog?

MARGiTA: - Bojim se stalnih izazova našeg svakidašnjeg života, političkih i ekonomskih situacija. Svakog dana smo pred ogromnim iskušenjima u gradskom životu. To je nešto što te lomi. Nemamo neki zacrtan život osim muzike tako da, svakog trenutka, nešto može da izleti. Međutim, ono nezadovoljstvo koje je kontinuirano te vraća i sve više i više vezuje za muziku, kao jedino mesto gde sebi možeš da napraviš izlaz i izbor.

Mi nikada nismo mislili, niti nam je ikada bio cilj, da udarimo po svemu, da postanemo jednog dana sve ili jednog dana budemo jedini. Od početka imamo, a verujem da će tako i ostati, isti rezon - našu muziku.

- Kako bi nekome, manje verziranom, objasnila Ekatarinu?

MARGfTA: - Svima nam je zajednički taj slovenski gen. Ono, što je kod svih različito, to je vaspitanje; priča iz koje je svako došao. Od krajnje racionalnog i za sve talentovanog Srđana, do krajnje intuitivnog čoveka kao što je Milan, koji komunicira i radi u muzici samo preko svoje intuicije, osećanja. Od moje intimnosti do Bojanove beskonačne maštovitosti. To su četiri strane užasno jakog kvadrata, koji se stalno i brzo okreće. Kao da je napravio ego grupe, koji nam odvojeno od nas radi svašta, ali smo svi jako zavisni od njega.

- Kao grupa prolazili ste kroz faze s različitim interesovanjjina. Imall ste peripd usamljenosti, period Biblije, na poslednjoj ploči bavite se opštim nejedinstvom uz strah od ,par godina za nas'. Koja je sledeća stvar oko koje ćete se okupiti?

MARGITA: - Sinhronizovanje. Ja se stalno nadam da ćemo, ako se ne desi veliko slamanje i utapanje u naš život, da ćemo uspeti da se konačno sinhronizujemo. Ne verujem da to može da bude loše, to može biti samo dobro!

- Kako gledaš na iskušenja kroz koja prolazi ovdašnji rokenrol. Brine Ii te nesigurnost trajanja?

MARGITA: - Nadam se da će, recimo za pedeset godina, sve biti u redu. Moj otac je pre pola veka, bio u sličnoj poziclji kao ja sada. Pravio je sve iz početka. Spavao u pozorištu. Ono, što te ne uplaši u nečemu koliko traje, jeste ono koliko si poštan u svemu tome. Nama, zapravo, nedostaje u svemu nešto što traje. Nešto u šta imaš poverenje da je prošlo iskušenje vremena. Znaš ono, zgrada sa natpisom "Osnovano 1789.' Ne postoji nešto što traje, što se pažljivo čuva i odoleva na pouzdanim temeljima. Ali, nema ni zakona od deset članova, koji se malo - malo ne menjaju...

- U ovim vremenima kakvim mladim Ijudima vi možete biti primer da pobegnu iz tišine u muziku?

MARGITA: - Kad smo mi počali želeli smo muziku, a današnji mladi ćovek želi kiosk za hamburger. Kod nas se i ne razmišlja da bi neko mogao sedeti u svojoj sobi, svirao gitaru i imao svoje mišljenje o svemu koje može, u tom trenutku, biti ispravno i pravo. Ko da dođe i da ga podrži? Kad otvoriš kiosk za hamburger rezultati su brži i vidljiviji makar su životno istinitiji rezultati u muzici. Mislim, takođe, da je tragedija ako ostaneš u muzici a ni jednog trenutka ne pogledaš da li je to što radiš dobro ili nije dobro ti ostaneš na periferiji.

- Kojoj vrsti publike ste dragi?

MARGITA: - Za nas je emotivan svet. Ako smo se mi delili izmedu Bitlsa i Stounsa - dilema ovih, koji nas biraju, jeste: mi ili Bajaga? S nama dobijaju emotivnost a sa Bajagom lagodnost. I jedno i drugo je jako lepo.

- Kako sad vidiš generaclju beogradsklh muzičara, koja se oglasila na početku osamdesetih: Idoli, Šario akrobata, Električni orgazam?

MARGITA: - Sve nas vidim malo pohabano. Idoli su jedno veliko odustajanje, što je šteta. Koja (Disciplina kičme, op. a) je genije, koji tera dalje ono što je Gile (Električni orgazam, op. a) trebao da uradi. Gile se podzadovoljio a Koja nije, Njihovi počeci su slični, a razlozi drugačiji. Milan (Šarlo Akrobata, Katarina II, Ekatarina vellka, op. a) je svima nejasan. I posle deset godina niko ne shvata kako on funkcioniše, i svi komentari na njegov način proističu iz neznanja njega kao ličnosti.

Problem je u tome što, na početku, to nije bila grupa prijatelja ili Ijudi istog socijalnog porekla, koji su sa zajedničkim razlogom krenuli da urade svoju ideju. Onaj razlog "protiv svega" je ubrzo izgubljen i sada su svi za muzlku - što znači da prihvataju u svemu poštovanje nekih zakonitosti. Nisam sigurna da su toga svesni, bez obzira što još živi ta jedna muzička beskompromisnost.

Verovala sam da će se to razvijati. Kako se niko nije priključio, niko se nije oplodio, ništa pretvorilo u nešto novo osim što se iz Šarla napravila Disciplina kičme i Katarina. Ništa dalje. Ljudi, koji su u svemu tome učestvovali medijski, takođe su otišli na neke druge stvari, što njih i sudbinu svega objašnjava.

- Da ti li je čudno što je Ekatarina jedna od retkih pojava, koje su s podjednakim oduševljenjem jesenas prihvatili Zagreb i Beograd?

MARGITA: - Nije mi čudno. Tu se ne radi o politici. Da li bih ja pevala o mojoj majci koju sam strašno volela? Da li bih pevala o ružama, koje mi život čine malo lepšim? Ubila bih se da pogrešno adresiram neke stvari. Ubila bih se da sviram deset godina i da, zbog političke situacije, budem prihvaćena od mnogo Ijudi. Kakve to ima veze sa mojim životom, mojim sviranjem?

Nama se, na jako težak način, dešavalo samo ono što smo mi hteli da nam se desi a to je da naša stvar bude iznad ili pored tekućih stvari. To Ijudi, izgleda, prepoznaju svuda.

- Ako je rokenrol gradska stvar, kako objašnjavaš što se mnogo toga - u Jugoslavlji, desilo nevezano za gradove - pozivajući se i zasnivajući na neurbanim momentima i elementima?

MARGITA: - Jugoslavija nema mnogo gradova. Ja već Ljubljanu ne smatram gradom. Ona mi je onako, jedna jako lepa varoš. Zbog toga se cela stvar rasula. Gradove su nam opkolili prijatelji, koji su prodali po deset hektara zemlje pa se prišunjali.

Onda ne volim Arape i Grke koji su dosli da nam svašta rade i ne volim što ne postoje Ijudi, koji bi o tome vodili računa... Mi smo se zatvorili u bend i radimo da bismo što više Ijudi vezali za naš dragi gradski ego trend.

- Da li je uspeh EKV u člnjenici da je on jedan od retkih, koji je ostao samo gradski bend?

MARGITA: - Možda. Smešno bi bilo da smo bilo šta drugo. Ja ne umem da se ponašam u prirodi, i ne osećam se lepo. Volim grad.

- Kako doživljavaš Beograd?

MARGITA: - Iskreno, u tom gradu mi se jedino još dopada Novl Beograd. Ružan je, takav je kakav je, ali je grad. Takav je Beograd, u stvari. Sve ovo renoviranje po Beogradu, to su male šarene laže. Ti Ijudi, koji dolaze na rad u renoviranu Knez Mlhailovu to je divno i krasno, lepo izgleda, ali oni dolaze sa Novog Beograda i raznih naselja, izgledaju kako moraju posle gackanja po močvarama.

Sad je Društvo arhitekata uložilo protest što nema konkursa za rađenje zgrade nego se ide na pare i ponude. Ostaje blago rasulo u svemu tome. To nije sasvim loše pošto će grad biti raznovrsniji makar u toj ružnoći. Grad je godinama unakažavan zbog soc-realističke arhitekture. Zgrada pošte kod glavne železničke stanice koja je bila lepa sa kamenim lukovim i lepom fasadom, ogoljena je i pretvorena u današnju nakazu sa onom velikom petokrakom. I dan danas se slično događa. Svesno se ide na unakaživanje; da lepe kuće sa dvorištima uništiš i napraviš solitere što se dešava na Crvenom krstu. To je ružno.

- Ima li neki deo grada koji se spasao i koji ti voliš?

MARGITA: - Ja volim Čuburu. Čubura znači prazno bure. Tu je nekad bila periferija, i tu se nekad dolazilo na izlet i zabavu. Beograd je grad na reci i grad koji na nju nije izašao verovatno da se ne bi pravio ekskluzivitet stanovanja i da bi se sačuvao stari ekskluzivitet.

- Možemo li nešto lično: doživljavaš li sebe kao uticajnu?

MARGITA: - Ne. Meni su važni bili majka, otac i jedan prijatelj. Ne znam kako bih ja nekom mogla biti uticajna. Druge su osobe uticajne...

- Dobro, ne misliš da si fatalna u nekakvom staromodnom izdanju. Kao Niko ili Dženis?

MARGITA: - One su pošteno živele, i sada su pokojne... U Jugoslaviji su primeri sami krivi... Josipa Lisac je simbol jednog vremena. Vremena kad su se Ijudi zaljubljivali u slušanje ploča. Tog danas nema.

- Bilo je previše vetra u Ekatarinino lice. Da li bi volela malo tog istog vetra u leđa?

MARGITA: - Volela bih, samo nismo navikli. Ne umemo da funkcionišemo kad je sve dobro. Da li je pravi vetar u leđa ovde iko dobio?

- Kako vidiš kraj ove decenije?

MARGITA: - Krajnje je vreme da se jednom završi. Moj osećaj osamdesetih je kao jedno veliko silaženje. Silaziš, a svaki sledeći stepenik je sve veći i veći, sve sporije, ali sve sigumije i definitivnije ka dole...

- Očekuješ Ii nekl lift?

MARGITA: Lift sa vetrom u leđa? Možda već radi a da mi i ne znamo.

- Mogu li te, na kraju pitati: kako sebe zamišljaš za deset godlna?

MARGITA: - Ne mogu sebe da vidim. Mačke zažmure kad gledaju u budućnost.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
POSLEDNJI INTERVJU MILANA MLADENOVIĆA:
I muzika je poruka 

"RITAM", novembar 1994.
piše: Miljana Aksić

"Malo je Ijudi koji imaju šta da kažu svojoj publici". Gotovo sam bila sigurna i tada, početkom avgusta ove godine, a sada sam potpuno uverena, da je ova rečenica jednog od takvih retkih i izuzetnih Ijudi kakav je Milan Mladenović, izrečena na našem poslednjem susretu, apsolutno tačna.
   

Neposrednog povoda za razgovor, barem onakvog kakvog tako strogo i kruto zahtevaju dnevne novine nije bilo, ali razloga da se napravi intervju sa Milanom je, kao i uvek, bilo mnogo. EKV je proteklog leta odsvirala seriju sjajnih i dobro posećenih koncerata (poslednji, nekoliko dana pre našeg razgovora, 29. jula u bašti KST-a), Milan je gostovao na ploči Partibrejkersa, planirao da objavi materijal snimljen početkom godine u Brazilu sa grupom Angel's breath, da u septemhru Ekatarina udje u studio...

Deo ovog razgovora objavljen je sredinom avgusta 1994. u "Večernjim novostima". kao tekst sa naslovom "Šifra za novu publiku".

OSEĆAJ NOVOG

Listajući sada beleske koje su ostale sa tog intervjua, gotovo da bole i dobijaju prizvuk ironije sudbine posebno one rečenice iz kojih zrači pozitivizam:

"Imam osećaj nekog novog početka. Za dva meseca odsvirali smo 16 koncerata, neke na moru, neke na "kontinentu". Ali i ti koje smo svirali na moru nisu bili "morski". Odradili smo ih do kraja profesionalno. Planiramo da se u septembru zaključamo u studio i uradimo nešto novo, a u taj projekat uključićemo i Ijude iz drugih bandova. Beogradske grupe - EKV, Elektricni orgazam, Partibrejkeisi - prosle su sportsko-tamičarsku fazu. Više se ne utrkujemo ko će napraviti bolju ploču, odsvirati bolji koncert. Sada sve češće pomažemo jedni drugima sa ciljem da napravimo nešto drugačije".

Na letošnjim koncertima EKV bila je vidljiva i smena generacija u publici. Klinci koji su u vreme "novog vala" tek kretali u osnovnu školu ili još bili u obdaništu, znali su i pevusili i tekstove sa prvih ploča.

"Postoji veoma malo bandova koji govore nešto smisleno o onome cime smo svi trenutno okruženi. Zato se i ti mladi ljudi okreću bendovima od kojih imaju šta da čuju. Mi govorimo jednostavnim rock'n'roll recnikom i šaljemo im poruke koje su veoma jasne i za tu publiku nedvosmislene. Postoje i Ijudi koji nisu u stanju da ukapiraju te poruke, i kada pokušaju da pridu nasoj akciji, dolazi do nesporazuma. Ko ima imalo mozga u glavi, u porukama nasih pesama može

da pronadje život koji svi trenutno živimo. Ponosan sam na publiku koja to ume da dešifruje, jer jedino ako se razumemo možemo da ucinimo nešto da nam svima bude bolje".

Nesporazum o kojem je govorio bio je veoma konkretan i odnosio se jedan napis koji se ovih dana pojavio u stampi, na jedan pokusaj da se "protumače" skrivene poruke.

BRAZIL - DRUGA PLANETA

Posebno zanimljivo bilo je čuti Milanove impresi|e iz Brazila: "Brazil je ogromna i predivna zemlja koja iz nase perspektive izgleda kao druga planeta. Zaljubio sam se u te Ijude koji tako skladno žive jedni sa drugima i sa prirodom. Crnci, Indijanci, Japanci, Nemci, Italijani, svi žive zajedno. Žive pošteno i ne dele se. Među njima nema rasizma. Brazil je siromašna zemlja ali ljudi zbog toga nisu nesrećni. Mislim da bi od njih i mi mogli da naučimo kako da budemo tolerantniji i opusteniji".

O ploči koju je snimio sa Angel's breath, grupom u kojoj su pored njega bili Mitar Subotić (nekada poznat kao Rex Ilusivii) i Brazilci Zo Paraiba i Fabio Golfeti, nlje govorio mnogo - "čuće se kada se na jesen pojavi". Pesme koje su otpevane na portugalskorn i srpskom okarakterisao je muzicki kao -psihodelični samba-rok na balkanski način". Interesovalo me je i zašto nije, uprkos mnogim putovanjima po svetu, poput dosta njegovih prijatelja, ali i čitave reke Ijudi iz njegove generacije, otišao u inostranstvo.

"Ovde je razlog zbog koga se bavim muzikom - ova zemlja, ovi Ijudi. To su lepi, pametni, interesantni, drugačiji Ijudi. Postoje ovde i oni drugi - glupi i ružni, pa to stvara jedan emotivni naboj koji te hrani i tera dalje da nesto uradis, nesto promeniš zbog onih koji su dobri. Bez obzira na sve, ovo je zemlja u kojoj bi svima moglo da nam bude dobro, samo kada bi se dobro organizovali. Neću zato nikud otići, ali ću sigurno putovati kako bih upoznao i nesto što je drugačije".

ZVUK SMO - MI

Kako ni sama česo nisam bila načisto da li je Milan pre svega muzičar, a potom pesnik ili obnuto, intrigiralo me je i šta je njemu kao autoru vise znacilo, da li je u samom procesu stvaranja rnuzika inicirala stihove ili stihovi muziku.

"Poruka je u svakom slucaju na prvom mestu, ali je ne bi bilo bez muzike. Čak i muzika bez teksta sadrži poruku. Kada je rec o konkretnim pesmama koje smo napravili - kažem mi, jer u grupi postoji specifičan proces rada u kome svi učestvuju - nekada je značajnije jedno, nekada drugo. Dešavalo se i to da neke reči podvučene muzikom dobiju sasvim novo značenje. Čini mi se zato da su u rock'n'rollu poezija i muzika jedan medij. Skupe se u jednu loptu koju ne možeš da podeliš, jer ako je presečeš po polovini, ona se više ne kotrlja".

Ono u čemu su Ekatarina velika i Milan Mladenović bili skoro beskompromisni poslednjih deset godina je odupiranje trendovima koji su se nametali i na domaćoj i na svetskoj sceni. Sa svim menama i personalnim promenaina u grupi, zvucali su iskljucivo kao EKV, pa je neminovno bilo i zapitati kako su kao takvi uspeli da opstanu i ostanu dosledni sebi.

"Upornošću. Bili smo veoma uporni da bismo stvorili ime i to nije bilo baš lako. Odsvirali smo mnogo koncerata u bivšoj i u skraćenoj Jugoslaviji. Preko 700, što je ogroman broj. Ne mislim da se treba odupirati uticajima po svaku cenu. Dobro je da kada već nešto ostavi utisak na tebe, sto je normalno, da to propustis kroz sebe. Mi smo uspeli da napravimo svoj jezik, sto ne znaci da ne priznajemo tuđi. Po tome sto smo različiti, sto imamo svoj jezik smo valjda i interesantni Ijudima. Muzika je nešto sto čovek nosi u sebi. I kada sviramo zajedno, to je nešto sto izlazi iz nas, pa smo taj prepoznatljiv zvuk zapravo mi, Mi se menjamo, a sa nama se godinama i taj zvuk menjao. Koliko smo bili dosledni sebi toliko su nam i sve ploče do sada bile različite".

Dotakli smo se i onoga što tišti sve koji od rock'n'rolla "jedu hleb" - premalog prostora u medijima, marginalizacije, okretanja klinaca "narodnjacima"...

"Gladni su muzike i zabave, a kada si gladan, jedeš ono sto je na trpezi".
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Dušan Kojić - Koja
o Milanu Mladenoviću

Ovo je zaista previše. Tugujemo i bolujemo. Milan i ja smo prvu zajedničku svirku imali zime 78 u "Tesli", bila je to grupa Izvan vremena, sastavljena od svirača koji su se, inače, svako veče nalazili na Zelenom vencu, čekajući zadnje novobeogradske autobuse.

Strašno sam želeo da budem deo te ekipe oko Limunovog drveta, znao sam Milana, iz grada, i gledao sam ga par puta na sešnovima u SKC-u, gde je pevao i svirao Nil Janga. Milan mi je dao stereo Trubadur gramofon (moj prvi stereo), neke Hendriksove ploče, i on je bio najpozitivnija snaga Limunovog drveta, spreman na sve radikalne poteze, kojima smo zajednički VD, Milan i ja pretvorili Limunovo drvo u Šarla akrobatu.

Život Šarla je bio kratak, prepun doživljaja i svaki korak benda je bio budno praćen u javnosti. Sećam se na Subotičkom festivalu da nam je Milan prijavio, posle izvodenja "Ona se budi" , kako je odjednom, usred pesme primetio neku bubu kako gamiže preko vrata gitare ka njegovim prstima i da uopšte nije znao kako da reaguje. Na turneji po Poljskoj smo uživali internacionalni istočno-evropski uspeh, VD-a su, posle koncerata nosili na leđima, zatim smo uleteli na džem-sešn Varšavskog jazz-festivala i potpuno poremetili odnose među nemačkim, mađarskim i engleskim školovanim džezerima. U nekom mestu jednog jutra smo pokupovali sve iz pekare, obradovali pekara, a ne sećam se šta je posle bilo sa. tim pecivom...

Posle raspada Šarla, sve je ostalo isto, jer je to i dalje bila ista ekipa čekača zadnjeg prevoza za Novi Beograd. Postoje Ijudi koji su konstantni deo nečijeg života, ne iščeznu nikad, bez obzira na vreme ih mesto gde se, ustvari, nalaze.

Milan je čovek iz mog života, kao i VD, Zoran Janić... A niko me ne može ubediti da ovo što se desilo nema veze sa vremenom u kome se desilo...

"RITAM" - novembar 1994.


Zoran Kostić - Cane o Milanu Mladenoviću:

Milan, oličenje pravednika

Milanu su, u jedanaestoj godini, dok je živeo u Sarajevu, štampali pesmu u nekim novinama. Voleo je da čita. Sećam se, na primer, 1980, ja sam imao šesnaest godina, Žika petnaest, Radnička kontrola je svirala na poslednjem koncertu Šarla Akrobate... Posle svirke - haos! U sobi Vd, Koja, svi mi, totalno ludilo... A Milan sedi pored stočića i čita. On je bio potpuno svoj i mogao je od svega da se odvoji... .Najviše ga je nervirao nedostatak dobrog ukusa, primitivizam. Bio je oličenje pravednika. U vreme novog talasa bilo je mnogo neodgovornih Ijudi, koji su davali razne izjave. Njega je to ubijalo, a bio je takav čovek s kojim sam mogao u studiju da četiri sata ponavljam istu pesmu, dok se sve ne izgura do kraja. Sa Antonom to ne bih mogao - ako ne možemo za pola čuke sve da završimo, kreteni smo i gotovo! Milan je imao pozitivnih vibracija dovoljno za citav svet. A došlo je vreme kad smo jednostavno bili izgnani.Kad smo odbili da idemo u Banjaluku sa Rimtutitukijem početkom rata, jer su tamo neki srušili džamiju iz 1400. godine, tu Milanovu izjavu su vrteli šezdeset puta na radiju. Slali su mu takve vajbove da je čovek morao da prsne,a njemu je jako teško pala cela ta frka oko nacionalista. Međutim, mi smo imali stav. Nisam ni ja otišao. Četiri svirke za 6000 maraka - zabole me. Imao sam sto maraka u džepu i -neću!... Milana sam inaugurisao za predsednika Rimtutitukija. On je bio pravi lik za to mesto, jer smo mi bili čopor pomalo neodgovornih Ijudi.;

Pravili smo zajedno pesmu Daleko od očiju, daleko od srca... Milan je bio oštar, i čak do okrutnosti. Voleo je da sve bude jasno, određeno: to, to, to i -to! A ipak je u suštini bio nežan, s onim svojim osmehom... Kad smo svirali Rimtutituki u kamionu i nestalo benzina na Trgu Republike, tu se videlo kolika je on zvezda. Kad su stotine klinki pored svih nas samo od njega tražile autogram, a on je bio u fazonu 'Ne!' ja mu kažem: 'Ma daj, Mićko...' On je jedini od svih rokera bio dobar đak...Voleo je silinu, snagu, bio je profi... Milanova smrt meni lično je prekinula život. A Ijudi sve zaboravljaju... sve se brzo zaboravlja. Važna je jedna stvar - mi polako odlazimo, a mi smo jedna epoha. Ne mogu ja da gutam ekstazi, ja sam mnogo gori fanatik, ja sam pank-roker, a Milan, on je morao sve sam da radi, da vuče i tegli. Mislim da se na kraju njemu sve smučilo i zgadilo. On i ja smo bili u permanentnim sukobima, svako je branio svoju stranu, a obojica smo bili na strani pravednih... Na kraju se sve pretvorilo u ništa... umro je negde na trinaestom spratu nekog novobeogradskog armiranog čudovišta...

Imam utisak da se Milan samo okrenuo da se odmori... i znam... istog trenutka se negde ponovo rodio...

(Preuzeto iz knjige pesama Milana Mladenovića Dečak iz vode, priređivač Flavio Rigonat, izdavač L.O.M., Beograd, 1997.godine)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Mudrijas Burek Foruma
Legenda foruma


"I'm not always right, but I'm never wrong"

Zodijak
Pol
Poruke 49711
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 31.0
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Mudrijas Burek Foruma
Legenda foruma


"I'm not always right, but I'm never wrong"

Zodijak
Pol
Poruke 49711
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 31.0



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Mudrijas Burek Foruma
Legenda foruma


"I'm not always right, but I'm never wrong"

Zodijak
Pol
Poruke 49711
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 31.0



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Mudrijas Burek Foruma
Legenda foruma


"I'm not always right, but I'm never wrong"

Zodijak
Pol
Poruke 49711
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 31.0
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 3881
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 31.0
[Поплава љубави - Дечји хор - Екатаринa Великa - "Земља"]
Извођење почиње тачно од 00:01:50 и у питању је плејбек јер деца немају микрофоне на себи или близу себе.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Mudrijas Burek Foruma
Legenda foruma


"I'm not always right, but I'm never wrong"

Zodijak
Pol
Poruke 49711
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 33.0
Glasam za buđenje poriva

piše: Jasna Olujić (list "ĆAO", 1989.)

EKV je jedan od najkvalitetnijih bendova u Jugoslaviji – uglavnom se slažu i muzički kritičari i publika. Na sceni predstavljaju sjajno uigrani kvartet koji oko sebe širi žestoku svirku, punu pritajene agresije i emocije. Tonovi koji "izlaze" iz njihovih instrumenata, pakleni su i eruptivni, dok su stihovi gorki i opori. Njihov ritam i snaga nude nove inspiracije, izazivajući pritom nove "filmove". "Oni" se furaju na intelektualnost i nekomunikativnost… Njihov vođa, Milan Mladenović, čovek pun čemerne gorčine i očigledne neprilagođenosti. Ovaj put, specijalno za "Ćao" priča…

Sasvim sam sigurna da je vaša muzika prepoznatljiva, a pritom se ne "ponavljate"; nasuprot toj činjenici i dalje Vas napadaju da stremite ka komercijalnosti?

Milan: Ne treba biti skroman: naša muzika je više evropska negoli jugoslovenska. Slušajući neku našu stvar, ti nikako ne možeš da stekneš utisak da slusaš recimo, tipično bosanski bend, već – engleski! Znači, mi pružamo neki novi osećaj, uvodimo nove motive sviranja, drugačija sažimanja instrumenata i samog teksta… Kad sam već spomenuo pesme, onda moram reći da su i one i znatno različitije od na primer, tekstova "Merlina" ili "Hari-Mata-Harija"… Nekako su "punije", izražajnije, bliskije shvatanjima današnje generacije – barem onima kojima se mi obraćamo. Naši stihovi ne zahtevaju slepo ponavljanje, već doživljavanje…

Zar ne misliš da bi trebalo malo "posvetleti" tvoje "crne" stihove?! Očito da si prihvatio pesimizam kao "stil zivota". Zašto?

Milan: Moja muzika je crna onoliko koliko su i dešavanja oko nas "tamna". Ako pogledaš našu političku i ekonomsku situaciju, nećeš videti nijedan jedini zračak sunca. U takvim okolnostima, ja ne mogu da pevam veselice i poskočice, jet to nije u skladu sa mojom ličnošću. Ako će nekome biti lakše, onda neka moju muziku klasifikuje kao tamnoljubičastu!

S obizorm da sebe smatraš avangardom u rock’n’roll-u, da li bi bio da objasniš svoju "viziju": kako će izgledati rock’n’roll u dvadeset prvom veku?

Milan: Ipak nećemo toliko daleko ići u irealnost: nemam nikakvo viđenje roka u budućnosti! Ne želim, a i neću da se iscrpljujem bespredmetnim i nekorisnim razmišljanjima. Dakle, glupo je trošiti energiju na nešto irealno! Ja uopšte nemam nikakvih planova niti razloga za onu hiljadu puta razvučenu i otužnu priču o: budućim koncertima, pločama, snovima i sličnim glupostima. Biću iskren – nisam siguran da čak imamo i svoju sadašnjost. Izvesno je da stihijski idem kroz život, pa gde se zaustavim. Jedno je sigurno: nikad neznam u kom će smeru krenuti. Dozvoljavam da me emocije "povuku" za sobom. Da me prosto "uguraju" u neke stvari o kojima ranije nisam razmišljao. Ponoviću svoju staru tezu: sve moje pesme doživljene su više puta i odživljene! Znači u njima nema, ama baš nikakvog foliranja. One su pre svega odraz mojih emocija. Rock and roll je moj način zivota. Ali, na svaki mogući način treba izbeći fetišiziranje, pa čak i muzika!


Ipak si ti mlad, i po godinama i po iskustvu, za toliku dozu pesimizma, koju si dosad ispoljio. Ili je to, zapravo tvoj filozofski stav: o čemu je reč?

Milan: Pa da, ako malo bolje pogledaš, moje pesme – to sam ja. One su odraz mojih životnih shvatanja i stremljenja. Motive za njih nalazim u realnim životnim surovostima, a tek ponekad dozovlim imaginarnim snovima da "prošetaju" kroz neki stih. I to učinim da se imaginacija nazire, kao kroz maglu. Svako od nas ima svoju priču, koju prezentuje na način koji mu to odgovara. To činim i ja. Pri tome koristim jedinu mogućnost koja mi je dostupna: a to je muzika! Na taj način uspevam da zadovoljim svoj ego. Jer, ja ne mogu da pevam o vanzemaljskoj ljubavi, ako me bukvalno guše i raždiru ovozemaljski jadi! Evidentni su (to pritiska i ostale mlade): nedostatak slobode mišljenja, materijalna nemoć i sve što ide uz to. Danas, mladom čoveku nije dozvoljeno da radi, jer nema slobodnih mesta, zapravo sva ta potencijalna mesta su popunjena nekim dosadnim, starim, olinjalim tipovima, koji ništa ne preduzimaju da se izvučemo iz blata u koje smo se zaglibili. To opet znači da je mladima – željnim znanja i progresa – sve uskraćeno. A najviše životne radosti! Kako neki mladić može sebi da obezbedi penziju, kad nema posla do trideset i neke godine?! U ovom trenutku, mi mladi nemamo budućnosti.

Hoćeš da preciznije objasniš svoju tezu?

Milan: Da pojednostavimo: ako bih sve ono što sam dosad uradio, sažeo u jednu pesmu, tek tad bi se videlo koliko ima istine i stvarnosti u njima. Kad kažem stvarnosti, mislim na moje sagledavanje sveta i budućnosti, koja je ovog trenutka -- narušena.

Da li to znači da, za nas, nema budućnosti?

Milan: Tako nekako. Mi se, kao društvo ne nalazimo ni na jednom putu. Svima je to jasno: malo smo zaostali i zastranili. Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, koja s nestrpljenjem čeka da nas proguta! A, iznad nas, razbuktala je vulkanska lava, koja počinje da curi, rasteže se po nama – narodu!!! Šta bi mi sad mogli da uradimo?! Neznam ni sam! Čimi mi se da smo "stisnuti" ne možemo ni korak nazad, ali ni korak napred! Možda bi nam pomogla promena političkih i ekonomskih uslova, ili pak državni udar? Možda, kazem.. U svakom slučaju neophodna nam je korenita promena, bez obzira na stranu na koju vodi. Šta je ono pravo što bi se trebalo da se desi?! Nisam pozvan da kažem (pametujem) pogotovo ne u magazinu "ĆAO". Postoje ljudi čiji je posao politika i ekonomija, a takođe i novine koje su specijalizovane za takvu vrstu razgovora. Jedino mogu da "pametujem" i delim savete o muzici. Sve ostalo nije u mom domenu!

Ali u svakom slučaju prinuđeni smo da se snalazimo na razne načine, koji mogu da nas odvuku na stranputicu. Mladima su vezane ruke: moraju da se prilagođavaju i iznad svega "trpe" zivot. Prema tome: ako je sve ovako kako sam rekao jeste – onda ja tu nikad neću moći da vidim ni jedan zračak slobode. A to znači: nama ostaje jedino da se pokrijemo nekim neprobojnim oklopima i protrčimo kroz životni spalir u kome nas sa svih strana, nemilice udaraju i lupaju! A mi trčimo i grabimo napred, da bi došli do kraja životne staze! Tada smo smo beskorisni i sebi i društvu. To je kraj.

Hajdemo za kraj i malo optimizma: kako se "prilagoditi" životu?

Milan: Prilagodljivost životu može da bude pozitivna osobina, ali pomenu u tom slučaju: to je danak životu! Ukoliko se prilagođavaš nečemu, što ne želiš, onda suzbijaš svoju ličnost. U tom smislu, ta prilagodljivost postaje pre svega – morbida i negativna. Šta na kraju biva: od mladog i perspektivnog čoveka, stvara se krajnje beskoristan tip! Ovaj razgovor bih voleo da završim porukom koja je upućena svima koji me (ne)vole: kroz život se moraju boriti protiv svega, samo protiv sebe – ne! Dakle borite se za svoju ličnu slobodu i demokratiju; ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo "opravdane" norme uguše i opterete. Borite se za svoj zivot!

...

list "ĆAO", vanredno izdanje, "Legende osamdesetih";


mart - april 1990.
piše: Petar Popović

Margita Stefanovic (Magi)

- Možeš Ii govoriti o svom odnosu prema zemlji, prema otadžbini s obzirom da je jedna važna pesma, koju si napisala ("Zemlja') upravo na tu temu?

MARGITA: Otadžbina je srpska reč, domovina je hrvatska reč. Ceo život sam govorila domovina a onda sam pre godinu dana čula: Kako domovlna? A gde je otadžbina? Nemam odnos prema takvoj nekakvoj otadžbini, imam odnos prema zemlji. Prema nečemu odakle svi potičemo. To, u muzičkom smislu, kod benda nije etno odnos već genetski odnos. Činjenica je da su sve naše pesme teške, krvave i slovenske. To je isto kao što Portugalci imaju tu pesmu, koju svi pevaju i plaču kad su pijani. Tako nam se i ta naša "Zemlja" čupa svaki put kad je sviramo. U krajnjoj liniji to je tragedija slovenskih života.

- Kakvu si sliku imala kad sl ispisala "ovo je zemlja za nas... za sve naše Ijude"? To je bilo pre ovih drastlčnih podela.

MARGITA: - Najbanalnija slika: ležiš ispod drveta, sunce i zemlja ti jako mlriše. Zemlja, u Šumadiji, jako miriše. Način na koji je mekana, način na koji te prožima, način na koji je crna ili crvena baš te pleni. Vuče. Svi mi imamo puno sreće što smo ovde rođeni a svi tako kukamo što nismo rođeni negde tamo gde je bolje. Nije nigde bolje. Tvoja cela istina se nalazi ovde, ispričana je jako jasno a - ako ne možeš da je prepoznaš onda si lud. Zemlja nas nije započela pa ostavila, ona nas je izdržala užasno dugo. Sve priče o seobama, o malim čudnim Ijudima koji su uspeli da naprave velike stvari - sve su to priče, koje je ta zemlja istrpela uz mnogo živih svedoka koji su isto deo nje. A nikako da se ispriča priča o toj zemlji. Uvek se dobije na parče ili se priča pod lažnim imenom ili se cela zemlja svodi pod jednog čoveka - što je isključeno, što niko osim nas ne radi. Zemlju svedeš pod jednog čoveka a onda vlast razvodniš ne na imena i prezimena nego na tela, koja su svemu strana.

- U ovim vremenima kakvim mladim Ijudima vi možete biti primer da pobegnu iz tišine u muziku?

MARGITA: - Kad smo mi počali želeli smo muziku, a današnji mladi ćovek želi kiosk za hamburger. Kod nas se i ne razmišlja da bi neko mogao sedeti u svojoj sobi, svirao gitaru i imao svoje mišljenje o svemu koje može, u tom trenutku, biti ispravno i pravo. Ko da dođe i da ga podrži? Kad otvoriš kiosk za hamburger rezultati su brži i vidljiviji makar su životno istinitiji rezultati u muzici. Mislim, takođe, da je tragedija ako ostaneš u muzici a ni jednog trenutka ne pogledaš da li je to što radiš dobro ili nije dobro ti ostaneš na periferiji.

- Kako sad vidiš generaclju beogradsklh muzičara, koja se oglasila na početku osamdesetih: Idoli, Šario akrobata, Električni orgazam?

MARGITA: - Sve nas vidim malo pohabano. Idoli su jedno veliko odustajanje, što je šteta. Koja (Disciplina kičme, op. a) je genije, koji tera dalje ono što je Gile (Električni orgazam, op. a) trebao da uradi. Gile se podzadovoljio a Koja nije, Njihovi počeci su slični, a razlozi drugačiji. Milan (Šarlo Akrobata, Katarina II, Ekatarina vellka, op. a) je svima nejasan. I posle deset godina niko ne shvata kako on funkcioniše, i svi komentari na njegov način proističu iz neznanja njega kao ličnosti.

Problem je u tome što, na početku, to nije bila grupa prijatelja ili Ijudi istog socijalnog porekla, koji su sa zajedničkim razlogom krenuli da urade svoju ideju. Onaj razlog "protiv svega" je ubrzo izgubljen i sada su svi za muzlku - što znači da prihvataju u svemu poštovanje nekih zakonitosti. Nisam sigurna da su toga svesni, bez obzira što još živi ta jedna muzička beskompromisnost.

Verovala sam da će se to razvijati. Kako se niko nije priključio, niko se nije oplodio, ništa pretvorilo u nešto novo osim što se iz Šarla napravila Disciplina kičme i Katarina. Ništa dalje. Ljudi, koji su u svemu tome učestvovali medijski, takođe su otišli na neke druge stvari, što njih i sudbinu svega objašnjava.

- Da ti li je čudno što je Ekatarina jedna od retkih pojava, koje su s podjednakim oduševljenjem jesenas prihvatili Zagreb i Beograd?

MARGITA: - Nije mi čudno. Tu se ne radi o politici. Da li bih ja pevala o mojoj majci koju sam strašno volela? Da li bih pevala o ružama, koje mi život čine malo lepšim? Ubila bih se da pogrešno adresiram neke stvari. Ubila bih se da sviram deset godina i da, zbog političke situacije, budem prihvaćena od mnogo Ijudi. Kakve to ima veze sa mojim životom, mojim sviranjem?

Nama se, na jako težak način, dešavalo samo ono što smo mi hteli da nam se desi a to je da naša stvar bude iznad ili pored tekućih stvari. To Ijudi, izgleda, prepoznaju svuda.

- Ako je rokenrol gradska stvar, kako objašnjavaš što se mnogo toga - u Jugoslavlji, desilo nevezano za gradove - pozivajući se i zasnivajući na neurbanim momentima i elementima?

MARGITA: - Jugoslavija nema mnogo gradova. Ja već Ljubljanu ne smatram gradom. Ona mi je onako, jedna jako lepa varoš. Zbog toga se cela stvar rasula. Gradove su nam opkolili prijatelji, koji su prodali po deset hektara zemlje pa se prišunjali.

Onda ne volim Arape i Grke koji su dosli da nam svašta rade i ne volim što ne postoje Ijudi, koji bi o tome vodili računa... Mi smo se zatvorili u bend i radimo da bismo što više Ijudi vezali za naš dragi gradski ego trend.

- Da li je uspeh EKV u člnjenici da je on jedan od retkih, koji je ostao samo gradski bend?

MARGITA: - Možda. Smešno bi bilo da smo bilo šta drugo. Ja ne umem da se ponašam u prirodi, i ne osećam se lepo. Volim grad.

- Kako doživljavaš Beograd?

MARGITA: - Iskreno, u tom gradu mi se jedino još dopada Novi Beograd. Ružan je, takav je kakav je, ali je grad. Takav je Beograd, u stvari. Sve ovo renoviranje po Beogradu, to su male šarene laže. Ti Ijudi, koji dolaze na rad u renoviranu Knez Mlhailovu to je divno i krasno, lepo izgleda, ali oni dolaze sa Novog Beograda i raznih naselja, izgledaju kako moraju posle gackanja po močvarama.

Sad je Društvo arhitekata uložilo protest što nema konkursa za rađenje zgrade nego se ide na pare i ponude. Ostaje blago rasulo u svemu tome. To nije sasvim loše pošto će grad biti raznovrsniji makar u toj ružnoći. Grad je godinama unakažavan zbog soc-realističke arhitekture. Zgrada pošte kod glavne železničke stanice koja je bila lepa sa kamenim lukovim i lepom fasadom, ogoljena je i pretvorena u današnju nakazu sa onom velikom petokrakom. I dan danas se slično događa. Svesno se ide na unakaživanje; da lepe kuće sa dvorištima uništiš i napraviš solitere što se dešava na Crvenom krstu. To je ružno.

- Ima li neki deo grada koji se spasao i koji ti voliš?

MARGITA: - Ja volim Čuburu. Čubura znači prazno bure. Tu je nekad bila periferija, i tu se nekad dolazilo na izlet i zabavu. Beograd je grad na reci i grad koji na nju nije izašao verovatno da se ne bi pravio ekskluzivitet stanovanja i da bi se sačuvao stari ekskluzivitet.

- Kako vidiš kraj ove decenije?

MARGITA: - Krajnje je vreme da se jednom završi. Moj osećaj osamdesetih je kao jedno veliko silaženje. Silaziš, a svaki sledeći stepenik je sve veći i veći, sve sporije, ali sve sigumije i definitivnije ka dole...

- Očekuješ Ii nekl lift?

MARGITA: Lift sa vetrom u leđa? Možda već radi a da mi i ne znamo.


izvor

« Poslednja izmena: 11. Nov 2014, 12:14:33 od krouli »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija

Zodijak
Pol
Poruke 8957
Ћомани, Бог да им душу прости...
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 10:03:22
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.117 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.