Biti ili imati, pitanje je sad

Definiranjem sebe pomoću "onog što imamo", udaljavamo se od "onog što jesmo".

Krenemo li učiti bilo koji strani jezik, prvo što ćemo naučiti bit će - kako koristiti glagole imati i biti. Te dvije kratke riječi su temelj naše verbalne komunikacije. Ja jesam i ja imam. Ako nisam, ne mogu imati. Ako nemam, ne mogu biti. Ili?...

U Tibetanskoj knjizi o življenju i umiranju, budistički učitelj Sogyal Rimpoche predlaže: “Uzmi novčić i zamisli da je to ono što želiš imati. Drži ga čvrsto stisnutog u šaci i ispruži ruku, dlanom okrenutim prema tlu. Olabaviš li stisak, ono što želiš zadržati ćeš izgubiti. Zbog straha od gubitka, ruka ti je u grču. Ali, postoji i druga mogućnost. Možeš opustiti stisak, a ipak zadržati novčić. Okreni dlan na drugu stranu, tako da bude okrenut prema nebu. Rastvori šaku i primijetit ćeš da je novčić još uvijek u tvojoj ruci. Ispustio si, a novčić je i dalje tu.”

Parabola o novčiću je parabola o svemu što je moje. Gomilajući bogatstvo, lako je zaboraviti živjeti. Kontrolirajući partnera, lako je zaboraviti voljeti. Ima li uopće išta što možemo imati? Partner može otići, posjed možemo izgubiti, prijatelji se mogu razići, posao može propasti. Ponekad je potrebno sve izgubiti da bismo se  sjetili biti.

Znate li za zen-priču o čovjeku koji je bježeći od tigra stigao do provalije? U brzini se nije uspio zaustaviti i počeo je padati. Strmoglavljujući se niz gotovo okomitu liticu uspio se uhvatiti za nekakav grm. Pogledavši prema dolje, shvatio je da ga na dnu provalije vreba drugi tigar. Potpuno očajan, čovjek ugleda sočnu crvenu jagodu koja mu se našla taman na dohvat ruke. Ubere je, okusi i pomisli - kako li je samo slatka!

Koliko često, zbog raznih mentalnih, emotivnih, materijalnih i duhovnih tigrova propuštamo okusiti život? Okupirani idejama o svemu onom što želimo stići, stignemo li uopće biti?

Gledano globalno, baš kao što istočnjačko biti ne zna imati (Indija – prijestolnica duhovnosti i siromaštva), zapadnjačko imati ne zna biti. Pitanje "tko sam" zamijenili smo pitanjem "što imam". Omađijani s posjedovati zaboravili smo postojati.

Uz sve te kuće i automobile, planove i karijere, jagoda je stalno tu - nadomak ruke. Pitanje je samo - moramo li je okusiti baš na litici?

Tomica Šćavina
Poticaj

uopste sasvim u potpunosti je pogresan Liv. Odnosno putpuno zenski sto si napisala sa tom podsvesni htenjom da budes manipulisana , sa dobarom, sto znaci sigurnost i toplota.
Muskarcima je potrebno to da omogucuju dobara za porodicu, odnosno za voljenima. A zene bi to ocekivali da to dobiju i da bude manipulisani. Do ovoga je sve je i ok, al vec ostalo is ove parabole izvire drustvena sila. Ili prihvatnost tog laza da autoritarnost nije drugaciji od nesigurnost.
Potreses me Liv ok je sto si napisala, samo malo vise volim to kako ti objasnis