Ego manija

U zapadnoj psiho-tradiciji, ego je psihološka struktura koja ima mnoge važne i za život bitne funkcije. To je organizirajući princip koji povezuje individualne psihičke doživljaje, omogućuje svijest o sebi i kvalitetno testiranje realnosti.

Ego je odgovoran za sposobnosti koje su neophodne za ljudski život i "jačanje snaga ega" u smislu kvalitetnog i za osobu korisnog funkcioniranja ima vrlo pozitivnu konotaciju.

S druge strane, u duhovnom kontekstu o egu se često razmišlja kao o nečem negativnom, kao o unutarnjem neprijatelju koji je temeljni kamen spoticanja u čovjekovom duhovnom napretku.

To prilično komplicira stvar, jer stavljajući se u poziciju "ja protiv ega", boreći se protiv samoga sebe, čovjek gubi na osjećaju osobne snage i stabilnosti.

U duhovnoj (naročito istočnoj) tradiciji, ego nije ništa drugo doli egoizam, sebičnost i samodopadnost. To je zaokupljenost slikom o sebi, uporno veličanje sebe, doživljavanje sebe odvojenim ili iznad drugih, koje, osim što daje kratkotrajan privid moći, rezultira samo frustracijom i razočarenjem. Takvo, od Istoka preodgojeno shvaćanje ega često dovodi do narušavanja odnosa sa samim sobom, koji rezultira zbunjenošću, dezorijentiranošću i vrtnjom u krug.

Kako živjeti bez doživljaja sebe? Kako biti ja bez ja? Cilj duhovne prakse se često definira kao nestajanje ega, kao prosvjetljenje u kojem se gubi doživljaj individualnosti, a samim time i odvojenosti.

Kod ljudi usmjerenih na osobni razvoj ova zbrka često dovodi do odvajanja psihičkog i duhovnog razvoja. Prevladava pogrešno uvjerenje da je duhovna praksa (na primjer, meditacija, molitva ili joga), samim time što je duhovna, u stvari svemoguća jer rješava temeljnu frustraciju – pitanje ega.

Zbog takvog razmišljanja, osim što može biti izuzetno vrijedno polje osobnog napretka, duhovna praksa može predstavljati i zonu bijega od problematičnih aspekata života, a samim time i od sebe samoga. Ulaženje duboko u neku od tehnika neće riješiti sve probleme koji nekog muče. Suočavanje s vlastitim slabostima, strahovima, obranama i napadima može se odvijati na mnogo razina.

Duhovni pristup daje jedan osjećaj univerzalnosti, kako ljudske frustracije, tako i transformacije, i kao takav često se u dovoljnoj mjeri ne povezuje s individualnom ličnošću i osobnom poviješću.

U prvom planu je težnja za oslobađanjem od svih onih duboko ukorijenjenih uzroka patnji ljudskog uma kao što su strah, pohlepa, bijes i samoobmanjivanje. Međutim, te univerzalne frustracije filtriraju se i izražavaju kroz osobnu povijest i obiteljsko nasljeđe, tako da iskreno suočavanje s univerzalnim problemima nužno znači i suočavanje s životnom pričom koja je vrlo osobna.

Iz perspektive svemira, "ja" je kratkotrajni bljesak postojanja, no mi svoj život provodimo upravo iz perspektive tog kratkotrajnog bljeska.

Tomica Šćavina
Poticaj

komunikacija je najbitnija. a zato je temelj i vrhunac u jedno sexualnost, ako to je isto komunikacija a ne koriscenja predmeta. ako vec neko zna tako masturbirati da ne bude sasvim auto, nego vise hetero sa takvim dogadjajima sto su vise zivi, gradi to i mogucnost za komunikaciju.
A ako neko je traumatiziran u oblasti sexualnosti u tom aspektu da je bilo predmet, to je jako tesko i blizenje sa smrtom. Bas zato jer je temelj i vrhunac sexualnost zajedno sa egom.
To znaci da ego je isti sa tom nacinom kako komunicira sa okruzenjom, za to potrebno i tog znanja da koji je taj prica sto ego isprica o sebi. a taj naracija u svakom situaciju menja se, zavisno od situaciju. Bitne su situacije.  Drustveni realnost ocekuje od nama da reagujemo isracunljivo na situacije, da budemo uracunljive. Sto znaci za uracunljivost ne postoji bitnija stvar od sexualnost, sa tom zajedno icijuca komunikacijom.