Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 13:06:19
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Edgar Allan Poe ~ Edgar Alan Po  (Pročitano 23632 puta)
02. Maj 2005, 13:41:29
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Anabel Li

U carstvo na žalu sinjega mora -
pre mnogo leta to bi -
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li;
i samo jedno joj beše na umu
da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li,
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski andjeli svi.

I zato, u carstvu na morskome žalu,
pradavno ovo se zbi
poduhnu vetar noću sa neba,
sledi mi Anabel Li
i dodjoše od mene da je odnesu
njezini rodjaci svi,
u grob na morskome je spustiše žalu
da večni sanak sni.

Andjele zavist je morila što su
tek upola srećni ko mi
da! zato samo ( kao što znaju
u carstvu onome svi)
poduhnu vetar sa neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.

Al mi nadjačasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi -
što mudriji behu no mi -
i slabi su andjeli sve vasione
i slabi su podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li

Jer večite snove, dok Mesec sjaj toči,
snivam o Anabel Li
kad zvezde zaplove, svud vidjam ja oči
prelepe Anabel Li
po svu noć ja tako uz dragu počivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more buči i vri.
« Poslednja izmena: 03. Avg 2005, 01:43:12 od Anea »
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Gavran

Jednom u čas tužan noćni, dok razmišljah, duh nemoćni,
nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,
bejah skoro u san pao, a neko je na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.
"Posetilac neki - šanuh - kucnuo što može tiše,
samo to i ništa više."

Ah, sećam se toga jasno, beše zimnje veče kasno;
svaki tinjav odsev žara utvare po podu piše.
De čekajuć, srce snažim u knjigama zalud tražim
za Lenorom bol da blažim. Ime koje podariše
njoj anđeli, divna draga kojoj ime podariše
anđeli, nje nema više.

I šum svilen, šumor tmurni, šum zavesa tih purpurnih,
neslućenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;
da umirim srce rekoh: "To zacelo sad je neko
na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,
posetilac neki pozni, zakuca što može tiše
na vrata i ništa više."

Najednom mi strepnja minu i zureći u tamninu:
"Gosparu il gospo - kazah - ne ljutite vi se više,
bejah skoro u san pao, neko od vas na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše,
da i ne cuh"... Tad mi ruke vrata širom otvoriše -
samo mrak i ništa više.

I dok pogled tamom bludi, bojazan mi puni grudi,
slušajuci, sanjajuci, snovi mi se teški sniše,
i zagledan u tišinu, samohranu pustu tminu,
"O Lenora" reč jedinu, izgovorih tiho, tiše,
"O Lenora" odjek vrati što mi usta prozboriše,
samo to i ništa više.

Vratih se u sobu svoju a duša u nespokoju.
I uskoro nešto jači udarci se ponoviše.
"Na prozoru, u kapcima, mora biti nekog ima,
miruj srce, da u njima vidim kakvu tajnu skriše,
miruj srce da uvidim kakvu tajnu oni skriše,
vetar samo, ništa više!

I otvorih kapke tada, kad ulete iznenada
lepršajuć gordi Gavran iz dana što srećni biše,
gospodski ga izgled krasi, pozdravom se ne oglasi,
niti zasta, nit se skrasi, dok mu krila se ne sviše
povrh vrata, na Paladin kip mu krila se ne sviše,
slete, stade, ništa više.

Videć pticu ebonosnu, osmeh tužno srce kosnu,
zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.
"Mada ćube čerupane - rekoh - plašljiv nisi, vrane,
što sablasan traješ dane sred žalova noći, kiše -
kaži kakvim imenom te sile pakle okrstiše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

Začudih se vesma tome, odgovoru prejasnome,
mada smislom reči ove meni malo jasno biše:
al priznajem, nema zbora, ne čuh takvog odgovora,
i ne videh takva stvora crnih krila što se sviše,
zver il ticu čija krila na Paladin kip se sviše,
s' tim imenom "Nikad više."

No Gavranu s' kipa bela ta reč beše mudrost cela,
reč jedina s' kojom mu se misao i duša sliše.
Nit rečju tom zbor mu presta, nit pomače on se s' mesta
a u meni sumnje nesta: "Svi me znanci ostaviše,
odleteće i on ko i Nade što me ostaviše."
Reče Gavran: "Nikad više."

Čuvši, duhom sav uzbuđen, taj odgovor brz, rasuđen,
"Stvarno - kazah - to što zbori, reč jedinu nikad više,
valjda reče njegov gazda, zlom sudbinom gonjen vazda,
dok sve misli koje sazda u jedan se pripev sliše,
tužbalicu mrtvih nada i dana što srećni biše,
tužni pripev: "Nikad više."

Ali Gavran, stvor stameni, tužnu maštu bodri meni,
naslonjaču ja približih vratima što mogah bliže,
i galve na plišu sjajne, mnih znamenje tako tajno
u govoru svom nejahno nosi tica ta što stiže,
šta sablasna i odvratna, stara tica koja stiže,
misli, grakćuć: "Nikad više."

Sedeć, slutnjom srce morih, i ni reči ne prozborih
tici čije plamne oči do srca me prostreliše:
i u misli zanesena, meni klonu glava snena
sa uzglavlja tog svilena gde svetiljke odsjaj sliše,
prileć neće nikad više!

A vazduh sve gušci biva, kao miris da razliva
kadionik kojim anđo kadi sobu tiho, tiše
"Nesrećnice - viknuh tada - božija milost to je rada
da ti dušu spase jada, uspomenu da ti zbriše:
pij napitak sladak da se na Lenoru spomen zbriše."
Reče Gavran: "Nikad više."

"Proroče il stvore vražiji, đavole il tico, kaži,
zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,
dal' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu
uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,
uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

"Sad umukni, kleta tico, - skočih, viknuh - zlosutnico,
u paklenu noć se vrati, u oluj i nedra kiše!
S' tamom crno perje spoji, beleg laži gnusnih tvojih,
samoćom me udostoji, vrh vrata ne sedi više;
izgled i kljun tvoj ukloni što mi srce ojadiše."
Reče Gavran: "Nikad više."

I Gavran, stvorenje žalno, sedi stalno, sedi stalno,
krila mu se oko bledog Paladinog kipa sviše,
oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,
svetiljka ga obasjava i sen mu po podu piše:
duša mi se od te senke što se njišuć podom piše
spasti neće - nikad više!
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Julaluma

Kao pepo siv je sav nebeski svod,
Sklupčalo lišće svenule tajne -
Uvelo lišće u sne očajne;
Samotni Oktobar usporio hod -
Godine moje te prenesećajne;
Tmine i tmuše zatamnjuju rod -
Zgran - jezero strepi od zebnje beskrajne
Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
Gde su gule grobne - mračno zavičajne.

Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski'
Sa svojom tu dušom ja jezivo bludih -
Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
Rekama od zgure bujicom poludih -
Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
Sumpornim vrtlogom niz slom velikanski -
Ka polarnom krugu susrete kad budih;
O kako urliče prizor severjanski:
Cik promuklih zora borelano ludih.

Razgovor nam bio ozbiljna i krut,
Al misli, te misli od grča, od plaha -
I pamćenje nađe izdajničkog maha, -
Okrobar je smrkli presazdao kut
(Koje li nas noći obavio skut?) -
Ne znađasmo noći kretanje, ni put,
(Mada smo već jednom sišli u taj slut):
Sve nam van sećanja, uzavrela daha -
Ta gora utvarna i tog Zgrama ćut.

Pa dokle se Noći naginjala ravan,
Jutru usmeravo zvezdanik je sat -
Jutro uskoravo zvezdanik je sat -
Odjednom, gle, zvežđa mutni grumen tavan
Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
Bledi srp Astarte, maglen neboklat -
Dragulj dijamantski smamljen i prizvat:
Tako razgovetan i dvorogo stravan.

Rekoh: ''Od Dijane topliji je On;
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran -
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran;
Vide da se suza ne osuši zvon
Sa obraza ljudskih, gde suza zgon,
Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
Iz sazvežđa Lava, da nam kaže, veran,
Gde je zaborava umir neizmeran -
Da pokaže neba zaton tihobon, -
On da nam osvetli i zračan i smeran:
Gde je večnog mira prenebesni tron;
Sa ležaja Lava dojezdio On.''

Al Psiha podiže prst u vis, pa tmurno:
''Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere -
Bledilu tom njenom ne poklanjam veru; -
Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
Bežimo što dalje izvan smisla, mere;
To jedino osta - samo bekstvo burno!''
U strahu grcaše, ko gonjeno zvere
Klonuše joj krila - bezumno ih stere -
Padoše na zemlju da ih blato ždere -
Na zemlju joj pade okrilje biljurno.

A ja, odgovorih: ''To su snova sanje;
O, daj u biljurni da greznemo zrak!
O, daj da prepurni prečeznemo zrak!
Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
Nada i Lepota njegovo su tkanje -
Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
O, verujmo mirno u to nadbliskanje:
Vodiće nas pravo, to je uzdan znak -
Ta vidiš da noću prolomi se mrak,
Graknu iz noći promukao grak:
Prolomi se mraka teško očajanje.''

Smirio sam Psihu, poljub' dadoh njoj
S mnogo bolne strasti s mnogo žalnog šuma
I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
Tad pođosmo dalje; kad, jezivo: Stoj!
Pred nama Grobnice izvio se kroj
Sa natpisom nekim vrh svoda, vrh huma!
''Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
Kome, izgubljenom, slova žalinh roj?''
Odgovori ona: ''Piše: Julaluma;
Počiva u njemu tvoja Julaluma.''
Tad, ko pepo siv mi dođe srca svod,
Ko lišće sklupčano u sne očajne -
Ko lišće klonulo u svenule tajne;
Zavikah: ''Oktobar usporio hod,
Pre godinu dana tu dobrodih brod -
O, tu je donesoh, strepnje mi beskrajne,
Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
O sad prepoznajem i taj Nedohod,
I sve što je u njemu najprisniji rod: -
Zgran, jezero magle, i te misli vajne -
Kroz utvarne gore gulom zavičajne.''
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
MECENGERŠTAJN

Pestim eram vivus — moriens tua mors ero.

Martin Luter

Svuda su se, u svim vremenima, prikrivali zlokobnost i užas. Zašto, onda, davati datum priči koju nameravam da ispričam? Neću. A, pored toga, postoje i drugi razlozi za prikrivanje. Dovoljno je da se kaže da je u Mađarskoj, u periodu o kojem govorim, postojalo ustaljeno, mada skriveno, verovanje u doktrine metempsihoze. Ne govorim ništa o samim učenjima — o njihovoj netačnosti ili o njihovoj verovatnoći. Tvrdim, međutim, da mnogo naše sumnjičavosti — kao što La Brijer kaže o našim nesrećama — vient de ne pouvoir etre seuls.

No neke stvari u sujeverju Mađara umnogome naginjahu besmislici. Oni — Mađari — u osnovi su se dosta razlikovali od svojih istočnih izvora. Na primer. "Duša" — kazao je prethodni — iznosim reči jednog pronicljivog i inteligentnog Parižanina — "ne demeure qu'une seule fois dans un corps sensible: au reste — un cheval, un chien, un homme meme n'est que la ressemblance peu tangible de ces animaux.

***

Porodice Berlifiding i Mecengerštajn behu vekovima u svađi. Nikad ranije, dve kuće, tako ugledne, ne behu obostrano zagrižene tako strašnim neprijateljstvom. I, zaista, u vreme ove pripovesti, ispijena i zlokobna stara veštica je primetila da se "vatra i voda pre mogu pomešati nego što će se Berlifiding rukovati sa Mecengerštajnom". Izgleda da se poreklo ove mržnje nalazilo u starom proročanstvu — "uzvišeno ime će pasti, ispunjeno strahom, kada, kao jahač na svom konju, smrtnost Mecengerštajna bude trijumfovala nad besmrtnošću Berlifidinga".

Sigurno da, same za sebe, ove reči imaju malo ili čak nikakvo značenje. Ali su još trivijalniji uzroci — i to od nedavna — doveli do posledica isto tako punih događaja. Pored toga, imanja, koja behu međašnja, dugo su vršila suparnički uticaj na poslove vlade. A, osim toga, bliski susedi su retko prijatelji — a stanovnici zamka Berlifiding su mogli, sa njegovih visokih, izbočenih potpornih stubova, gledati pravo u prozore zamka Mecengerštajn. A najmanje je, više nego feudalna veličanstvenost, koja je tako sračunato otkrivena, mogla da ublaži razdražena osećanja manje starih i manje bogatih Berlifidinga. Nije, onda, ni čudo što su reči proročanstva, ma koliko bile smešne, uspele da, sa podsticanjem nasledne zavisti, izazovu i održe u svađi dve porodice već predodređene da se svađaju. Proročanstvo je, izgleda, značilo — ako je bilo šta značilo — krajnju pobedu već snažnije kuće; i, naravno, da ga se slabija i manje uticajna strana sećala sa gnevnom mržnjom.

***

Vilhelm, grof Berlifiding, mada časnog i uzvišenog roda, bio je, u vreme ove priče, nemoćan i podetinjio starac, ni po čemu osobit, sem po prekomernoj i okoreloj ličnoj odvratnosti prema suparničkoj porodici i po tako strasnoj ljubavi prema konjima i lovu da ga ni telesna slabost, starost, niti, pak, mentalna nesposobnost, nisu mogle sprečiti da svakodnevno učestvuje u opasnostima lova.

S druge strane, Fridrih, baron Mecengerstajn, još nije bio ni punoletan. Njegov otac, ministar G ..., umro je mlad. Njegova majka, ledi Meri, ubrzo je pošla za njim. Fridrih je u to vreme imao petnaest godina. Petnaest godina nije mnogo u gradu — dete još uvek može biti dete u svom trećem lustrumu: ali u divljini — u tako veličanstvenoj divljini, te tako stare kneževine, petnaest godina imaju daleko dublje značenje.

Lepa ledi Meri! Kako je ona mogla umreti? — od tuberkuloze! A to je staza koju moljah da sledim. Želeo bih da svi koje volim umru tom smrću. Tako slavno (!) otići, u radosnom uskliku mlade krvi — sa srcem punim strasti — maštom punom vatre — usred sećanja na srećnije dane — pri kraju godine — i biti tako zauvek zakopan u raskošnom jesenjem lišću!

Tako je umrla ledi Meri. Mladi baron, Fridrih, stajao je bez ijednog rođaka pored kovčega svoje mrtve majke. Položio je ruku na njeno bezbrižno čelo. Njegovo nežno telo nije ni uzdrhtalo — niti se čuo uzdah iz njegovih snažnih grudi. Bezdušan, samovoljan i plah od detinjstva, dostigao je godine o kojima govorim bezosećajnom i nepromišljenom raskalašnosti; i odavno se, u potoku svih svetih misli i nežnih osećanja, podigla brana.

***

Čudnim sticajem okolnosti, mladi baron je još za vreme bolesti svog oca nasledio ogromne posede. Malo je bilo mađarskih plemića kojima je bila podarena takva raskoš. Njegovi zamkovi behu bezbrojni — a po sjaju, lepoti i veličini isticao se "zamak Mecengerštajn". Granična linija njegovih poseda nikad nije bila jasno određena, — ali je njegov glavni park zahvatao krug od pedeset milja.

Pošto je vlasnik tako mlad — sa tako dobro poznatom naravi, sa tako jedinstvenim bogatstvom — nasledio imanje, počela su da kruže grozničava nagađanja u vezi s njegovim ponašanjem. I, zaista, u roku od tri dana, ponašanje naslednika, koje je bilo gore i od Herodovog, poprilično je nadmašilo očekivanja i njegovih najoduševljenijih poštovalaca. Sramne razvratnosti — skandalozna verolomstva — nečuvena zločinstva — ubrzo su, od tada pa nadalje, stavila do znanja njegovim preplašenim vazalima da više nikakva ropska pokornost sa njihove strane — i nikakva trunčica savesti s njegove, nisu obezbeđivale zaštitu od nemilosrdnih i krvavih kandži bednog Kaligule. U toku četvrte noći otkriveno je da su štale zamka Berlifiding u plamenu: susedi su jednodušno dodali ovu paljevinu već gnusnom spisku baronovih zločina i prekršaja.

No za vreme pometnje izazvane ovim događajem, mladi plemić je sam sedeo u ogromnoj i pustoj gornjoj odaji porodične palate Mecengerštajn, na izgled utonuo u misli. Bogate, mada izbledele tapiserije, koje su se sumorno njihale na zidovima, predstavljahu senovite i dostojanstvene figure hiljade slavnih predaka. Ovde su papski velikodostojnici i sveštenici u bogatim hermelinskim krznima domaćinski sedeli sa autokratom i suverenom, stavljajući veto na želje kralja, — ili naredbom papske vrhovne vlasti obuzdavali buntovni skiptar zakletih neprijatelja. Tamo, mračne, visoke statue Mecengerštajnovih prinčeva — njihove mišićave figure, kako neustrašivo nadiru preko leša palog neprijatelja — koje su svojim energičnim izrazom uznemiravale i najsmirenije nerve; i ovde su opet, kao labudovi, likovi pohotljivih dama iz prošlih dana lebdeli, uz zvuke neke zamišljene melodije, po vijugama neke nestvarne igre.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Ali dok je baron slušao, ili se pretvarao da sluša, postepeni porast galame u Berlifidingovim štalama — ili, dok je, možda, razmišljao o nekom novijem — nekom odlučnijem činu drskosti — oči su mu se nesvesno prikovale za figuru ogromnog i neprirodno obojenog konja, koji na tapiseriji beše predstavljen kao da pripada saracenskom pretku suparničke porodice. Sam konj je stajao, kao statua, u prednjem planu slike, nepokretan — dok je u pozadini, njegov pobeđeni jahač umirao od Mecengerštajnovog bodeža.

Na Fridrihovoj usni se pojavi vraški izraz kad postade svestan pravca u kojem mu se pogled, nehotice, zadržao. A ipak ga nije skrenuo. Daleko od toga — nikako nije mogao savladati jedinstvenu, snažnu i uništavajuću strepnju koja se, padajući kao mrtvački pokrov, pojavila u njegovim čulima. Jedva je svoje zbrkane i sanjalačke osećaje pomirio sa sigurnošću da je budan. Što je duže gledao, postajao je sve opijeniji mađijom — i izgledalo je sve manje moguće da će ikad moći skrenuti pogled sa ove opčinjujuće tapiserije. Sa vrstom prinudnog i očajnog napora skrenuo je pažnju, ali ne zbog toga što je graja postala jača, prema blesku rumene svetlosti, koja je sa plamtećih štala padala na prozore odaje.

Ali to beše samo tren — pogled mu se mehanički vratio zidu. Na njegov krajnji užas i zaprepašćenje, glava ogromnog ratnog konja je, u međuvremenu, promenila položaj. Vrat životinje, pre nadvijen, u tuzi, nad mrtvim telom gospodara, bio je sada punom dužinom okrenut prema baronu. Oči, maločas nevidljive, sada su dobile, dok su sjale vatrenim i neobičnim crvenilom, odlučan i ljudski izraz: raširene usne, očigledno razdraženog konja, otkrivale su pogledu njegove mrtvačke i odvratne zube.

Obuzet užasom, mladi plemić se doteturao do vrata. Kako ih je naglo otvorio, tako je blesak crvene svetlosti potekao u sobu, bacivši njegovu jasno ocrtanu senku prema treptavoj tapiseriji; i naježi se primetivši da senka — dok je posrtao na pragu — zauzima potpuno tačan položaj i precizno ispunjava konturu nemilosrdnog i pobedonosnog ubice Saracena Berlifidinga.

Ne bi li olakšao duhovnu utučenost, baron je požurio na čist vazduh. Na glavnoj kapiji zamka susreo je trojicu konjušara. Uz mnogo muka i izlažući svoje živote opasnosti, obuzdavali su neprirodno i grčevito ritanje ogromnog i vatreno obojenog konja.

"Čiji je to konj? Gde ste ga pokupili?" — zapitao je mladić, ispitivačkim i hrapavim glasom, istovremeno postavši svestan da je tajanstveni ratni konj u odaji sa tapiserijama bio prava kopija besne životinje ispred njegovih očiju.

"On je vaše vlasništvo, sire" — odgovorio je jedan od konjušara — "jer nijedan drugi vlasnik ne polaže pravo na njega. Uhvatili smo ga, sveg u dimu i zapenušenog od besa, kako beži iz zapaljenih štala zamka Berlifiding. Smatrajući da pripada ergeli stranih konja staroga grofa, poveli smo ga natrag kao begunca. Ali tamo su konjušari poricali bilo kakvo vlasništvo nad ovim stvorom — što je čudno, s obzirom na to da nosi očigledne ožiljke koje je zadobio pobegavši za dlaku iz plamena."

"Slova V. F. B., utisnuta žigom, takođe su vrlo jasna na njegovom čelu" — upao je drugi konjušar. — "Naravno, pretpostavio sam da su to inicijali Vilhelma fon Berlifidinga — ali su u zamku svi odlučno poricali da bilo šta znaju o konju."

"Sasvim jedinstveno!" — rekao je mladi baron zamišljeno, očigledno nesvestan značenja svojih reči. — "To je, kao što kažete, izuzetan konj — čudesan konj! Mada, dobro ste zaključili, sumnjičave i nepredvidljive naravi. Neka bude moj", dodao je, posle pauze — "možda jahač, kao što je Fridrih od Mecengerštajna, može da ukroti čak i đavola iz Berlifidingovih konjušnica."

"Grešite, moj gospodaru — konj, kao što smo to spomenuli, nije iz grofovih štala. Da je to bio slučaj, ne bi nam ni palo na pamet da ga dovodimo dok su prisutni plemići iz vaše porodice."

"Tačno!" — zaključio je suvo baron. U tom trenutku je navrat-nanos dotrčao uzbuđeni paž iz njegove spavaće sobe. Prošaputao je u gospodarevo uvo priču o čudesnom i iznenadnom nestanku malog parčeta tapiserije iz odaje koju je lično baron uredio: ulazeći istovremeno i u precizne pojedinosti i u okolnosti — a sve to, mada je saopšteno tihim glasom, nije izmaklo uzbuđenoj radoznalosti konjušara.

Mladi Fridrih je za vreme ovog saopštavanja izgledao potresan različitim emocijama. Ubrzo je, ipak, povratio pribranost, i dok je davao odsečne naredbe da se ta soba odmah zaključa i da mu se lično preda ključ, na njegovom licu se pojavio snažan, opak izraz.

***

"Jeste li čuli za nesrećnu smrt starog lovca Berlifidinga?" — rekao je baronu jedan od njegovih podanika, dok se, posle neprijatnog doživljaja sa pažom, ogroman i tajanstveni ratni konj, koga je taj mladić prisvojio kao svoga, sa dvostrukim i natprirodnim besom, ritao i poskakivao duž dugačke avenije, što se pružala od štala do zamka Mecengerštajn.

"Ne!" — rekao je baron, naglo se okrenuvši prema govorniku. — "Mrtav! Kazeš?"

"Zaista je to istina, moj gospodaru, i mislim da će plemenitosti vašeg imena to biti dobrodošlo obaveštenje."

Brz osmeh, čudnog i nejasnog značenja, preleteo je preko lepog lica slušaoca. — "Kako je umro?"

"Bedno je poginuo u plamenu dok je brzopleto pokušavao da spase deo svojih ljubimaca iz lovačke ergele!"

"S-t-v-a-r-n-o!" — izustio je baron, lagano i promišljeno, kao da je bio impresioniran značenjem neke uzbuđujuće ideje.

"Stvarno" — ponovio je vazal.

"Nečuveno" — uzvratio je mladić hladno, i mirno se okrenuo prema zamku.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Od toga dana se ponašanje raspusnog, mladog barona Fridriha fon Mecengerštajna naglo promenilo. Zaista je razočarao sva očekivanja. I dok njegovo ponašanje uopšte nije bilo u saglasnosti sa stavovima majki koje htedoše da udaju svoje kćeri — dotle njegove navike i maniri, još manje nego ranije, nisu imali nikakvih sličnosti sa manirima susedne aristokratije. Niko ga nije video van granica njegovog imanja, i u ovom širokom i društvenom svetu, beše potpuno bez druga — osim, možda, tog neprirodnog i žestokog riđana, koga je od tada neprestano jahao, i koji je imao nekakvo tajanstveno pravo da se naziva njegovim prijateljem.

Međutim, ipak su, dugo, s vremena na vreme, dolazili mnogi pozivi jednog dela susedstva: — "Hoće li baron, svojim prisustvom, počastvovati naše festivale?" — "Hoće li nam se baron pridružiti u lovu na veprove?" — "Mecengerštajn ne lovi." — "Mecengerštajn neće prisustvovati" — bili su oholi i lakonski odgovori.

Gospodstveno plemstvo nije htelo da neprestano podnosi ove uvrede. Takvi pozivi postadoše manje srdačni — manje česti — i vremenom potpuno prestadoše. Čak se i čulo da je udovica nesrećnog grofa Berlifidinga izrazila nadu "da baron ne želi da bude kod kuće, kada bi mogao biti, jer prezire društvo sebi ravnih: i jaše kad ne želi da jaše, jer više voli društvo konja". Ovo je sigurno bio vrlo smešan izliv nasledne razdraženosti; i samo je dokazao kako naše izreke postaju besmislene kada želimo da budemo neobično energični.

Ali, i pored toga, milosrdni su, ipak, promenu u ponašanju mladog plemića pripisivali prirodnoj tuzi sina zbog prevremenog gubitika roditelja — zaboravljajući, međutim, njegovo užasno i bezobzirno ponašanje za vreme kratkog perioda neposredno posle tog gubitka. Bilo je, zaista, onih koji su predlagali i suviše oholu ideju samosvesti i dostojanstva. Drugi pak, među kojima se može pomenuti i porodični lekar, nisu sumnjali da je reč o morbidnoj melanholiji i naslednoj bolesti: dok su među mnoštvom bili aktuelni crni nagoveštaji još sumnjivije prirode.

Zaista, baronova perverzna privrženost svom kasno stečenom ubojnom atu — privrženost koja je, izgleda, sa svakim novim primerom okrutne i demonske sklonosti životinje sticala novu snagu — na kraju je, u očima svih razumnih ljudi, postala mrska i neprirodna strast. U blesku podneva — u mrtvom času noći — bolestan ili zdrav — po hladnoći ili po buri — na mesečini ili u senci — mladi Mecengerštajn je bio kao prikovan za sedlo tog džinovskog konja, čija je neukrotiva smelost tako dobro pristajala duhu njegovog vlasnika.

Štaviše, bilo je okolnosti koje su, povezane sa kasnijim događajima, dale maniji jahača i sposobnosti konja vanzemaljski i zloslutan karakter. Rastojanje koje je riđan prelazio u jednom skoku bilo je tačno izmereno i prevazilazilo je, sa zapanjujućom razlikom, najsmelija očekivanja najmaštovitijih. Osim toga, baron nije imao posebno ime za životinju, mada su se sve ostale u njegovog ogromnoj ergeli razlikovale po karakterističnim imenima. Njegova je štala, takođe, bila postavljena na izvesnom rastojanju od ostalih, sa pogledom na konjušarske i ostale potrebne prostorije, tako da niko, osim lično vlasnika, nije smeo da se bavi oko njega, ili da čak uđe u ograđeni prostor oko štale. Takođe se primetilo da, mada su tri konjušara koja su uhvatila konja kad je pobegao iz požara u Berlifidingu uspela da zaustave njegov galop pomoću uzde od lanca i omče — ipak, nijedan od njih nije mogao sa sigurnošću tvrditi da je, za vreme te opasne borbe ili u bilo kom periodu posle toga, stvarno položio ruku na telo te životinje. Primeri posebne oštroumnosti u ponašanju nekog plemenitog i rasnog ata nisu bili dovoljni da izazovu neku naročitu pažnju — pogotovu ne među ljudima koji su mogli, svakodnevno zauzeti oko konja i lova, dobro poznavati pametne konje — ali su izvesne okolnosti uznemirile i najskeptičnije i najflegmatičnije među njima. Govorilo se da je bilo trenutaka kada je duboki i upečatljivi, strahoviti topot ove jedinstvene i tajanstvene životinje izazivao uzmicanje zapanjene gomile, koja je stajala u tihom užasu — da je bilo trenutaka kada bi se mladi Mecengerštajn sav skupio i prebledeo zbog brzog i ispitivačkog izraza njegovog ljutitog i skoro ljudskog oka.

Nije se, međutim, među svom baronovom svitom našao niko ko bi sumnjao u toplinu te čudesne ljubavi, koja je kod mladog plemića postojala prema vatrenim osobinama svog konja — skoro niko, izuzev jednog beznačajnog i nakaznog malog paža, koji je bio unakažen u svakom pogledu, i čije je mišljenje bilo od najmanje moguće važnosti. On je — ako su mu misli uopšte vredne pominjanja — imao dovoljno drskosti da potvrdi da njegov gospodar nije nikad skočio u sedlo bez neobjašnjive i skoro neprimetne jeze — i da je nakon svakog povratka sa dugotrajnog i uobičajenog jahanja izraz trijumfalne zlobe iskrivljivao svaki mišić na njegovom licu.

Jedne olujne noći, probudivši se iz teškog i gušećeg sna, Mecengerštajn je kao manijak sišao iz svoje sobe i, uzjahavši u velikoj žurbi, odgalopirao prema lavirintu šume. Događaj tako uobičajen da nije privukao ničiju pažnju — ali povratak je deo domaćinstva očekivao sa jakom uznemirenošću, pošto je nekoliko časova posle baronove odsutnosti počelo krckanje i ljuljanje u samim temeljima ogromnog i veličanstvenog utvrđenja zamka Mecengerštajn, koje je nastalo pod uticajem guste i pomodrele mase nesavladive vatre.

Kako su plamen ugledali tek kada je on već bio toliko napredovao da su svi napori da se spase bilo koji deo zdanja očigledno bili uzaludni, zapanjeni susedi su besposleno, u tišini i apatičnom čuđenju, stajali okolo. Ali je uskoro pažnju gomile privukao nov i zastrašujući prizor, pokazujući da pogled na ljudsku aganiju izaziva u gomili mnogo veće uzbuđenje nego najstravičniji prizor nekog predmeta.

Ugledali su, duž duge avenije starih hrastova, koja je vodila od šume do glavnog ulaza zamka Mecengerštajn, ratnog konja koji je, noseći gologlavog jahača sa odelom u neredu, galopirao žestinom koja je prevazilazila samog demona oluje, i koja je u svakom zaprepašćenom posmatraču izazivala uzvik — "užas".

Konjanik, očigledno, nije gospodario ovim ludim trkom. Lice u agoniji i grčevita borba njegovog tela pružali su dokaz nadljudskog naprezanja: ali ni zvuk se nije čuo, osim usamljenog krika, koji je umakao sa njegovih rascepljenih usana, koje behu, zbog ogromnog straha, potpuno izgrižene. U jednom trenu, topot kopita je jasno i prodorno nadjačao urlanje plamena i vrištanje vetrova — u drugom se, preskačući u jednom skoku ulaznu kapiju i šanac, konj visoko uzvinuo uz stepenice palate i nestao sa svojim jahačem usred vihora rasplamtale vatre.

Bes oluje se smesta stišao i nastala je mrtva tišina. Beli plamen koji je još uvek, kao mrtvački pokrov, obavijao zgradu, gubeći se daleko u mirnoj atmosferi, dobio je sjaj neprirodne svetlosti; oblak dima se teško spuštao preko utvrđenja u obliku jasne i ogromne figure — konja.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
OVALNI PORTRET

Dvorac u koji se moj sobar usudio da nasilno uđe, radije nego da mi u beznadežno ranjenom stanju dozvoli da noć provedem na otvorenom, bio je jedna od onih mešavina sumornosti i sjaja koja se duž Apenina ne trpi mnogo. Po svemu sudeći, bio je privremeno i nedavno napušten. Smestili smo se u jednoj od najmanjih i najskromnije nameštenih odaja. Nalazila se u zabačenoj kuli zdanja. Bila je bogato ukrašena, mada u dronjcima i starinama. Zidovi su bili okićeni mnogobrojnim i raznolikim heraldičkim trofejima i na njima su visile tapiserije, zajedno sa neobično velikim brojem vrlo smelih, modernih slika uokvirenih bogatim, zlatnim arabeskama. Te slike koje su visile po zidovima, ne samo po njihovim glavnim površinama već i po mnogim udubljenjima, koje je bizarna arhitektura zamka smatrala potrebnim — te slike su me duboko zainteresovale zahvaljujući, možda, mom početnom delirijumu; zbog toga sam zamolio Pedra da zatvori teške prozorske kapke — pošto je već bila noć — da upali jezičke visokog kandelabra koji je bio smešten pored uzglavlja kreveta — i da širom raširi resaste zavese od crnog samota koje su okruživale krevet. Želeo sam da se sve ovo uradi da bih se mogao posvetiti, ako ne snu, ono, u krajnjem slučaju, razmišljanju o ovlm slikama i čitanju jedne male knjige koju sam pronašao pod jastukom, a čija je namera bila da ih kritikuje i opisuje.

Dugo, dugo sam čitao — i pažljivo, pažljivo gledao. Časovi su protekli brzo i ushićeno, i došla je duboka ponoć. Nije mi se dopalo mesto na kome se nalazio kandelabar, te sam sa mukom ispružio ruku, radije nego da uznemiravam pospanog slugu, i namestio ga tako da svoje zrake baca jasnije na knjigu.

Ali taj poduhvat je imao za posledicu efekat koji je, sve u svemu, bio nepredvidljiv. Sada su zraci brojnih sveća (bilo ih je mnogo) padali u udubljenje sobe koje je do tada bilo u dubokoj senci jednog od stubova postelje. Tako sam u jasnoj svetlosti video sliku koju do tada nisam primećivao. Bio je to portret mlade devojke koja upravo postaje žena. Hitro pogledah sliku i sklopih oči. Zašto sam to učinio, nije mi odmah bilo jasno. Dok su mi kapci bili sklopljeni, prebirao sam po glavi tražeći razlog tome. Bio je to nagli pokret da bih dobio u vremenu — da bih bio siguran da me vid nije prevario — da smirim i savladam maštu za suzdržaniji i pouzdaniji pogled. I posle nekoliko trenutaka, ponovo sam sa punom pažnjom posmatrao sliku.

Da sada dobro vidim, nisam mogao, niti sam hteo da sumnjam; izgleda da je prvi blesak sveća preko platna rasuo pospanu tupost koja je zavladala mojim čulima i vratio me trenutno u javu.

Kao što već rekoh, beše to portret mlade devojke. Sastojao se samo od glave i ramena, urađenih, kako se to tehnički naziva, u maniru vinjete; u stilu omiljenih Salijevih glava. Ruke, dekolte, pa i krajevi blistave kose bili su neprimetno uklopljeni u neodređenu, a ipak duboku senku, koja je obrazovala pozadinu portreta. Ram je bio ovalan, bogato pozlaćen i filigranisan u moresku. Što se tiče umetnosti, ništa se nije moglo porediti sa divotom same slike; niti tehnika slikanja, niti besmrtna lepota lica, koja me je tako iznenada i tako žestoko dirnula, a najmanje moja mašta, koja je, prenuta iz poludremeža, zamenila glavu slike živom osobom. Odmah sam video da su neobičnosti crteža, vinjetisanja i rama morali trenutno da odagnaju takvu ideju — da su morali da spreče čak i moje trenutno bavljenje njome. Razmišljajući o ovim stvarima, ostao sam tako, možda sat vremena, pola sedeći, a pola naslanjajući se, sa pogledom prikovanim za portret. Na kraju, zadovoljan zbog istinske tajne koju je on izazvao, padoh natrag u krevet. Otkrio sam da je čarolija slike u potpuno živom izrazu, koji me je na početku trgao, a na kraju zbunio, savladao i zaprepastio. Sa dubokim i iskrenim strahopoštovanjem, vratio sam kandelabar na njegovo mesto. Pošto je tako uzrok moje duboke uznemirenosti bio uklonjen iz vidokruga, žudno potražih knjigu koja je opisivala slike i njihove istorije. Okrenuvši stranu koja se odnosila na ovalni portret, pročitao sam sledeće nejasne i staromodne reči.

"Beše to deva najređe lepote i toliko lepa koliko i radosna. I proklet beše čas kada ugleda, zavole i udade se za slikara. On, strastan, studiozan, asketa, već imade u svojoj umetnosti mladu: beše to deva najređe lepote i prepuna radosti: lepršava i nasmejana, i sklona šali kao mlado lane; volela je i negovala sva bića, a mrzela jedino umetnost koja joj beše suparnica: i plašila se jedino palete i četkica, kao i ostalih dosadnih sprava koje su je lišavale ljubljenog lica. Užasna stvar za nju beše kad ču slikareve reči da želi, čak i svoje mlade neveste, da napravi portret. Ali pošto poslušna i skromna beše, mnogo nedelja je sedela krotko u mračnoj, visokoj kuli dvorca, gde je na bledo platno svetlost padala jedino sa vrha tavanice. A on, slikar, ushiti se svojim radom, koji se nastavljaše iz časa u čas, iz dana u dan. Beše to strastan, neobuzdan i sumoran čovek, izgubljen u svojim sanjarenjima; zbog toga ne bi ni video da svetlost tako jezovito pada u usamljenu kulu, oduzimajući zdravlje i dušu njegovoj nevesti, koja je venula, naočigled svih, sem njega. I ona nastavi da se smeši, ne žaleći se, jer je videla da slikar (koji beše slavan) žarko i jarko uživa u svom poslu, i radi dan i noć želeći da naslika onu koja ga je toliko volela, ali koja je svakim danom sve više i više slabila i postajala potištenija. I, zaista, oni koji su videli portret govorahu tihim rečima o sličnosti, kao o velikom čudu, i kao ne manjoj potvrdi slikareve snage od njegove duboke ljubavi prema onoj koju je tako nenadmašno dobro slikao. No konačno, kako se crtanje približavalo kraju, niko ne beše puštan u kulu; slikar u zanosu posla postade neobuzdan, i retko skretaše pogled sa platna, čak i da bi pogledao lik svoje žene. I ne bi ni video da boje koje je nanosio na platno behu skinute sa obraza one koja je sedela pored njega. I pošto mnoge nedelje prođoše i ostade tek jedan potez po ustima da se učini i tek jedna nijansa na oku, duša dame ponovo zatreperi kao plamen u čašici lampe. A onda, učinjen je potez četkicom, i onda, boja je naneta; i u prvom trenu slikar, zanet, stajaše pred delom koje je svršio, a u sledećem, još uvek gledajući, zadrhta i preblede, uplaši se i glasno kriknu: "Ovo je zaista Život sam!" A onda se iznenada okrenu ne bi li pogledao svoju voljenu: — Ona beše mrtva."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
SENKA - PARABOLA

Zaista! Ja hodam kroz dolinu Senke.

Psalm Davidov

Vi koji čitate još uvek ste među živima; ja koji pišem već dugo ću biti u carstvu senki. Uistinu, čuda će se događati, i tajne će se spoznati, i mnogo vekova će proći pre nego što ljudi ugledaju ove uspomene. I, pošto ih budu ugledali, biće onih koji neće verovati, i onih koji će sumnjati, a biće i onih koji će dugo razmišljati nad slovima ovde urezanirn čeličnim perom.

Beše to godina užasa i mnogo jačih osećanja, za koje nema imena na ovom svetu. Jer nad mnogim predskazanjima i znamenjima koja su se dogodila, i blizu i nadaleko, i preko mora i planina, behu rasprostrta crna krila Kuge. No i pored toga, zvezdoznancima nije bilo nepoznato da je nebo nosilo oblik zla; i meni je, Grku Oinosu, između ostalih, bilo jasno da je upravo nailazila smena sedamsto dvadeset i četiri godine, kada je, na vratima Arijesa, planeta Jupiter spojena sa crvenim prstenom užasnog Saturna. Neobičan duh neba, iako ne grešim mnogo, jasno se ispoljavao ne samo na kugli zemaljskoj već i u dušama, zamislima i meditacijama čovečanstva.

Na demižonima crvenog hijanskog vina, zidinama plemenitog hola, u maglovitom gradu Ptolemaisu, sedeli smo, u noći, nas sedmorica. Ulaza u našu odaju nije bilo, sem visokih tučanih vrata, koja je oblikovao majstor Korinos. Pošto je bio jedan od retkih umetnika, vrata su se otvarala iznutra. Crne draperije su nam, u mračnoj sobi, zatvarale pogled na Mesec, zlokobne zvezde i prazne ulice — ali se tako nisu mogli isključiti slutnja i nagoveštaj zla. Oko nas je svuda bilo stvari o kojima se ne mogu jasno izraziti — stvari materijalnih i duhovnih — težine u atmosferi — osećaja gušenja — napetosti — i, iznad svega, užasno stanje postojanja koje doživljavaju nervozni kada su im čula izoštrena i budna, a istovremeno snaga misli uspavana. Mučnina je bila oko nas, oko naših udova — porodičnog nameštaja — nad peharima iz kojih smo pili; sve su stvari bile utučene i pritisnute — sve sem plamena sedam gvozdenih svećnjaka koji su osvetljavali našu gozbu. Stremeći u visokom, vitkom snopu svetlosti, stajali su tako, goreći, samrtnički bledi i nepokretni; u ogledalu koje je njihov odsjaj stvarao iznad okruglog ebonosovog stola, za kojim smo sedeli, svaki od nas, ovde okupljenih, video je bledilo sopstvenog lica i grozničave poglede u potištenim očima svojih drugova. I pored svega, smejali smo se i bili veseli na svoj način — histeričan; pevali smo pesme Anakreona — pesme koje su označavale ludilo; i bili potpuno pijani — mada nas je purpurno vino podsećalo na krv. Mladi Zoilus je bio još jedan stanovnik naše odaje. Mrtav, ispružen celom svojom dužinom, ležao je prekriven; — genije i demon prizora. Na žalost, osim lica izobličenog kugom, nije učestvovao u našem veselju. Izgledalo je da se njegove oči, u kojima je Smrt bila tek upola ugasila vatru epidemije, živo interesuju za našu svetkovinu, kao što, verovatno, mrtvi mogu da prihvate veselje onih koji su pred smrću. I mada sam ja, Oinos, osećao oči pokojnika na sebi, prisiljavao sam se da ne primetim gorčinu njihovog izraza, i uporno gledajući u dubine ebonosovog ogledala, glasno i milozvučno pevao pesme Teosovog sina. Postepeno su moje pesme prestajale, a njihov odjek je, nestajući u tamnim draperijama, postajao slab i neupadljiv, da bi se na kraju i izgubio. I, gle! Iz tih tamnih draperija u kojima zamreše zvuci pesama, iskoračila je tamna i neodređena senka — senka kao što je može Mesec, kada je nisko na nebu, oblikovati od čoveka: ali to ne beše senka čoveka, niti boga, ni ma kakve poznate stvari. I lelujajući se među draperijama odaje, na kraju se ispruži po površini tučanih vrata. I senka je bila nejasna, i bezoblična, i neodređena; i niti je bila senka čoveka, niti boga — ni boga Grčke, ni boga Haldeje, niti bilo kog egipatskog boga. Zaustavila se na mesinganom ulazu, ispod luka pervaza vrata, i niti se micala, niti prozborila reč, već ostala tako nepokretna. Vrata na kojima se senka zaustavila, ako se dobro sećam, bila su tačno naspram stopala mladog Zoilusa u mrtvačkom pokrovu. Ali pošto smo, nas sedmorica okupljenih, videli senku kad je izašla iz draperija, nismo se usuđivali da je neposredno gledamo, već smo oborili pogled i neprekidno zurili u dubine ebonosovog ogledala. I najzad sam ja, Oinos, prošaputavši, zatražio od senke njeno ime i mesto stanovanja. Odgovorila je: "Ja sam SENKA, i prebivam u blizini katakombi Ptolomejskih, odmah kod maglovitih dolina Helusionskih, koje se graniče sa obraslim kanalom Koronijanskim." I tada smo se nas sedmorica trgli sa užasom, i ustali drhteći i ježeći se, preneraženi: jer tonovi glasa senke nisu bili zvuci bilo kog bića, već mnoštva; i menjajući se u kadencama od sloga do sloga, sumorno su padali na naše uši u dobro poznatim i prisnim naglascima hiljade umrlih prijatelja.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
LJUBAVNI SASTANAK

"Čekaj me tamo. Neću propustiti da te sretnem u onoj udolini."

(Kralj Henri, biskup od Čičestera, na dan sahrane svoje žene)

Zlosrećni i misteriozni čoveče! — zbunjen u briljantnosti sopstvene fantazije i propao u plamenovima sopstvene mladosti! Ponovo te vidim u mislima. Tvoj oblik se još jednom uzdiže ispred mene! — ne — o, ne, kakav jesi — u hladnoj udolini i senci — već kakav bi trebalo da budeš — rasipajući svoj život predivnih meditacija u gradu nejasnih vizija, u tvojoj Veneciji — koja je zvezdoljubijeni Elizijum mora, u kojoj široki prozori Paladinskih palata gledaju sa dubokim i gorkim značenjem na tajne njenih nemih voda. Da, ponavljam — kakav bi trebalo da budeš. Sigurno postoje i drugi svetovi sem ovog — druge misli sem misli gomile, druga razmišljanja sem razmišljanja sofista. Ko će, onda, dovesti u pitanje tvoje ponašanje? Ko će poreći tvoje vizionarske časove ili osuditi tvoja zanimanja, koja su bila samo prelivanje neiscrpne energije, kao traćenje života?

Osobu o kojoj govorim sreo sam u Veneciji treći ili četvrti put, ispod prekrivenih lučnih svodova zvanih Ponte dei Sospiri. Okolnostima tog susreta vraćam se sa zbrkanim prisećanjem. Ipak se sećam — hm, kako bih mogao zaboraviti? — duboke ponoći, Mosta uzdaha, lepote žene, Duha Romanse, koji je oholo koračao gore-dole niz uzak kanal.

Beše to neobično turobna noć. Veliki časovnik Pjace je otkucao peti čas italijanske večeri. Skver Kampanele je ležao miran i pust, a svetlosti u staroj Duždevoj palati su se ubrzano gasile. Vraćao sam se kući, sa Pjacete, Kanalom grande. Ali tek što je moja gondola stigla nasuprot ulaza u Kanal San Marko, iznenada se, iz njegovih dubina, kroz noć, prolomio ženski glas u divljem, histeričnom i dugotrajnom kriku. Iznenađen zvukom, skočih na noge; dok je gondolijer, dozvolivši da mu jedino veslo ispadne i nestane u smolastoj tami, ostao bez prilike da ga ponovo prihvati, te smo zbog toga bili prepušteni vođenju struje, koja ovde ulazi iz većeg u manji kanal. Kao ogroman i crnim perjem prekriveni kondor, bili smo polako nošeni prema Mostu uzdaha, kada sa prozora i stepeništa Duždeve palate zasvetleše hiljadu plamenova koji odjednom pretvoriše taj duboki mrak u modar i neprirodan dan.

Ispavši iz ruku svoje majke, dete je, sa gornjeg prozora visoke građevine, palo u dubok i taman kanal. Mirna voda je tiho prekrila svoju žrtvu; i mada je moja gondola bila jedina u blizini, u reci je već bilo mnogo odvažnih plivača koji su uzalud na površini tražili blago koje se, na žalost, jedino moglo naći u dubini. Na širokim pločama od crnog mramora, na ulazu u Palatu, nekoliko koraka iznad vode, stajala je figura koju niko, ko ju je tada video, nikada neće moći da zaboravi. Beše to Marčesa Afrodita — obožavana od cele Venecije — najradosnija od svih radosnih — najlepša gde beše lepote — i još uvek mlada žena starog i tajanstvenog Mentonija, majka tog lepog deteta, njenog prvog i jedinog, koje je duboko pod mutnom vodom, u gorčini srca mislilo o njenim slatkim milovanjima i iscrpljivalo svoj mali život u borbi da dozove njeno ime.

Stajala je sama. Njena mala, gola i srebrnasta stopala sijala su u crnom ogledalu mramora pod njom. Njena kosa od frizure za bal, samo napola spuštena za noć, u sredini zasuta vencem dijamanata, bila je skupljena oko klasične glave u uvojcima kao u mladog zumbula. Izgledalo je da je snežnobela i providna draperija bila skoro jedina odora njenog nežnog tela; a ponoćni vazduh sredine leta beše topao, sumoran i miran — i to se telo slično statui nije pomicalo, čak su i nabori te vazdušaste odore koja ju je okruživala ostali nepokretni, kao težak mermer oko Niobe. Njene velike, sjajne oči, za divno čudo, nisu se okrenule prema grobu u kome je njena najsvetlija nada bila sahranjena, već behu prikovane u potpuno suprotnom pravcu. Mislim da je zatvor Stare Republike najveličanstvenija građevina u celoj Veneciji, — ali kako je ta dama mogla tako nepokretno da bulji u nju kada je ispod nje, daveći se, ležalo njeno jedino dete? To mračno, sumorno udubljenje takođe je zjapilo tačno nasuprot prozora njene sobe, pa šta je onda moglo biti tamo, u tim senkama — u toj arhitekturi — u tim bršljenasto upletenim i svečanim karnišama, a da se Marčesa di Mentoni nije zapitala hiljadu puta ranije? Glupost! — ko ne pamti da, u takvoj situaciji kao što je ova, oko, kao slomljeno ogledalo, umnožava slike svoje tuge i gleda u bezbrojna udaljena mesta umesto u nesreću koja je nadohvat ruke?

Udaljen od Marčese, u luku vodene kapije, u punoj odeždi, kao figura Satira, stajao je sam Mentoni. Bio je povremeno zauzet dobovanjem po gitari i izgledao je ennuye smrću koja je lebdela, dok je s vremena na vreme izdavao uputstva za izbavljenje svog deteta. Ošamućen i uplašen, nisam imao snage ni da se mrdnem iz uspravnog položaja koji sam zauzeo kad sam prvi put čuo krik, tako da mora da sam, u očima uzrujane gomile, predstavljao avetinijsku i zloslutnu pojavu, dok sam bledog lica i ukrueenih udova plovio unaokolo u toj pogrebnoj gondoli.

Svi napori se pokazaše uzaludnim. Mnogi od najenergičnijih u traganju, malaksali od napora, prepustili su se mračnoj tuzi. Činilo se da je za dete bilo malo nade (mnogo manje nego za majku!), ali iz unutrašnjosti mračnog udubljenja ikoje je već bilo pomenuto kao deo zatvora Stare Republike i kao vidik kroz vreže Marčesinog prozora iskorači na jaku svetlost figura umotana u ogrtač i, zastavši za trenutak nad ivicom vrtoglave provalije, skoči naglavačke u kanal. I tren kasnije stajao je pored Marčese, sa još uvek živim i dišućim detetom. Njegov ogrtač natopljen vodom je otežao i padao u naborima oko njegovih nogu, otkrivajući ljubopitljivim posmatračima gracioznu figuru vrlo mladog čoveka, čijim je imenom veći deo Evrope tada odzvanjao.

Isporučilac ne progovori ni reči. Ali Marčesa. Ona će sada primiti svoje dete — pritisnuće ga uz srce — prionuće uz njegovo malo telo i ugušiti ga svojim milovanjem. Avaj! Druge ruke su ga uzele od neznanca — druge ruke su ga odnele, i nosile daleko, neprimetno, u Palatu! A Marčesa! Njene usne — njene lepe usne drhte: suze se skupljaju u očima — tim očima koje su kao Plinijev akantus „meke i skoro tečne". Da, suze su se skupljale u tim očima — i vidi! čitava žena drhti celim svojim bićem i statua se vraća u život! Videli smo, iznenada, bledilo mermernog lica, nabreknuće mramornih prsa, samu čistoću mramornih nogu ushićene talasom neobuzdanog crvenila; laka jeza zatreperi duž njenog prefinjenog tela kao nežan vazduh duž gustih, srebrnastih krinova u travi oko Napulja.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Zašto bi ta gospa pocrvenela? Na ovo pitanje odgovora nema — osim da je, zaboravivši, u usplahirenoj žurbi i užasu majčinog srca, na privatnost boudoir-a, propustila da na svoja mala stopala navuče papuče i potpuno zaboravila da preko svojih venecijanskih ramena prebaci draperiju koja im pripada. Koji bi drugi mogući razlog mogao postojati za njeno rumenilo — za divlji pogled tih privlačnih očiju — za neobičnu uzdrhtalost pulsirajućih prsa — za zgrčeni pritisak drhtave ruke? — te ruke koja je neočekivano, pošto se Mentoni okrenuo u Palatu, pala na ruku neznanca? Koji bi razlog mogao biti za tihi — za naročito tihi glas, reči bez značenja, koje je dama žurno izustila moleći ga za adieu? "Pobedio si" — reče, ili me šum vode prevari — „ti si pobedio, srešćemo se, sat vremena nakon izlaska sunca — neka bude tako!"

***

Metež se stišao, svetlosti u Palati se pogasiše, a neznanac, koga sam sada prepoznao stajao je usamljen na kamenim pločama. Drhtao je sa neverovatnom uznemirenošću, tragajući pogledom okolo, za gondolom. Nisam mogao učiniti manje nego da mu ponudim sopstvenu; učtivo ju je prihvatio. Dobivši veslo u vodenoj kapiji, nastavili smo zajedno do njegovog boravišta, dok je on, pošto je brzo povratio hladnokrvnost, rečima neosporne učtivosti pričao o našem pređašnjem, slabom, poznanstvu.

Vođenje beleški o nekim stvarima predstavlja mi zadovoljstvo. Ličnost neznanca — dozvolite mi da ga nazivam tim imenom, jer je za sav svet još uvek neznanac — ličnost ovog neznanca je jedna od tih stvari. Što se tiče visine, rekao bih da je pre bio niži nego viši od nekog srednjeg rasta, ali su postojali trenuci jake strasti kada se njegovo telo zaista širilo i protivrečilo ovom tvrđenju. Laka, skoro vitka simetrija njegove figure više je obećavala spremnost koju je ispoljio na Mostu uzdaha nego herkulijansku snagu koju je bez napora koristio u okolnostima veće opasnosti i po kojoj je bio poznat. Usta i brada božanstva — jedinstvene, divlje, krupne, svetlucave oči, čije su nijanse varirale od čiste svetlosmeđe do intenzivne i brilijantne boje crnog ćilibara — gusta, grgurava, crna kosa iz koje je celo povremeno sjalo svetlošću slonovače — činili su crte njegovog lica klasično pravilnim, od kojih su pravilnije, možda, bile jedino one sa mermerne figure imperatora Komodusa. Ali i pored toga, njegovo lice je bilo jedno od onih koje su svi ljudi imali u netkom periodu svog života i posle nikad više. Nije imao nikakav posebno upečatljiv izraz, koji bi ostao urezan u sećanje; lik viđen i smesta zaboravljen — ali zaboravljen sa nejasnom i nikad presahlom željom da se prizove u sećanje. Nije, u bilo kom momentu, duša svake trenutne strasti propustila da na ogledalu tog lica stvori određenu sliku, već ogledalo, kao ogledalo, nije odražavalo trag strasti kada je nje nestalo.

Te noći naše avanture, na rastanku se zauzimao, kako mi se činilo uporno, da ga sledećeg jutra, vrlo rano posetim. Dakle, odmah posle izlaska Sunca, našao sam se u njegovoj Palati, jednoj od onih ogromnih, tamnih građevina, mada fantastično raskošnih, sa kulom nad vodom Kanala grande u blizini Rialta. Pokazali su mi široke, zavojne stepenice, u mozaiku, koje su vodile do odaje čija je neuporediva velelepnost blesnula kroz otvorena vrata stvarno zaslepljujućim sjajem, čineći me ošamućenim i slepim usled svoje raskoši.

Znao sam da je moj poznanik bogat. Glasine su o njegovim posedima govorile rečima za koje bih se čak usudio reći da su besmislena preuveličavanja. Ali dok sam buljio okolo, nisam mogao da verujem da bi bilo čije bogatstvo u Evropi moglo pružiti sjajniju veličanstvenost od ove koja je gorela i bleštala okolo.

Mada je, kao što rekoh, Sunce već bilo izašlo, soba je još uvek bila blistavo osvetljena. Iz ovoga sam, kao i iz izraza iscrpljenosti na licu svog prijatelja, prosudio kako cele prethodne noći nije ni trenuo. Očigledna namera arhitekture i ukrasa sobe bila je da zadivi. Kulturnoj pripadnosti i dekoru koji se tehnički naziva „sklad" bilo je posvećeno malo pažnje. Pogled je lutao sa stvari na stvar i nije se zaustavio ni na jednoj — niti na grotesques grčkih slikara, niti na skulpturama iz najboljih italijanskih dana, niti na ogromnim rezbarij ama neukog Egipta. Bogate draperije u svim delovima sobe treperile su usled vibracija tihe, melanholične muzike, čije se poreklo nije moglo otkriti. Čula su bila pritiskana izmešanim i sukobljenim parfemima koji su mirisali iz čudnih, spiralnih kadionica, zajedno sa mnogobrojnim, razbuktalim i treptavim plamičcima smaragdne i ljubičaste vatre. Zraci tek izašlog Sunca padali su na celu scenu kroz prozore napravljene od jedinstvenog komada okna od tamnocrvenog zasenčenog stakla. Gledajući tu i tamo, u hiljadu odsjaja zavesa koje su se njihale sa karniša kao slapovi modelovanog srebra, snopovi prirodnog ushićenja su se grčevito mešali sa veštačkom svetlošću i padali talasajući se u savladanim masama po ćilimu bogatog, tečnog tkanja čileanskog zlata.

„Ha! Ha! Ha! — Ha! Ha!" — nasmejao se vlasnik pokazujući mi da sednem, kad sam ušao u sobu, a sam se celom svojom dužinom bacio na otoman. "Vidim" — rekao je, opazivši da nisam mogao da se odmah pomirim sa bienseance tako jedinstvene dobrodošlice — „vidim da ste zapanjeni mojom odajom — mojim kipovima — mojim slikama — mojom originalnom koncepcijom arhitekture i nameštaja — potpuno opijeni, a? veličinom, tom veličanstvenošću. Ali, izvinite me, dragi moj gospodine (ovde se njegov glas spustio i poprimio pravi ton srdačnosti), izvinite me za moj nemilosrdni smeh. Delovali ste tako zaprepašćeno. Pored toga, neke stvari su tako potpuno smešne da se čovek mora ili smejati, ili umreti. A umreti smejući se mora da je najslavnija od svih slavnih smrti! Ser Tomas Mor, ser Tomas Mor je bio vrlo prefinjen čovek — ser Tomas Mor je umro, sećate se, smejući se. Isto tako, u Apsurdnostima Revisijusa Tekstora postoji dugačka lista ličnosti koje su imale isti takav veličanstveni kraj. Da li, međutim, znate" — nastavio je zamišljeno — „da se u Sparti (koja je sada Paleohori), da se u Sparti, zapadno od citadele, između haosa jedva vidljivih ruševina, nalazi vrsta cokle na kojoj su još uvek čitljiva slova LAEM, nesumnjivo deo reči GELAEM. U Sparti je postojalo, hiljadu hramova i svetilišta i hiljade različitih božanstava. Kako je veoma čudno da je oltar SMEHA preživeo sve ostale! Ali, trenutno" — nastavio je sa specifičnom promenom glasa i ponašanja — „nemam prava da se veselim na vaš račun. Sa razlogom ste bili zadivljeni. Evropa ne može proizvesti ništa tako fino kao što je moj mali regal kabinet. Moje druge odaje nisu ni prineti ovoj; one su samo puka krajnost u praćenju mode. Ali ova je, međutim, bolja od modernih, zar ne? A tek će ući u modu — za one koji mogu da na to utroše celu svoju očevinu. Međutim, ipak sam ovu odaju zaštitio od takve vulgarnosti. Sa jednim izuzetkom, vi ste jedino ljudsko biće, pored mene i mog sobara, koje je primljeno unutar tajni ovih carskih oblasti, jer su ponovo urađene ovako kako ih vidite."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 13:06:19
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.092 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.