Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: e-book: Carl Popper ~ U potrazi za boljim svetom  (Pročitano 12415 puta)
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.2
15. U što vjeruje Zapad?
(ukradeno od autora »Otvorenog društva«)
Na žalost, moram započeti isprikom: isprikom zbog naslova svog predavanja. On glasi: U što vjeruje Zapad? Kad pomislim na povijest izraza »Zapad«, pitam se nisam li ga trebao izbjeći. Jer izraz »Zapad« prijevod je engleskog izraza »the west«, a taj se izraz u Engleskoj uvriježio uglavnom zahvaljujući prijevodu Spenglerove Propasti Zapada, čiji naslov na engleskom glasi »The Decline of the West«. A sa Spenglerom ne želim naravno imati nikakve veze. Jer njega smatram ne samo lažnim prorokom tobožnje propasti nego i simptomom jedne stvarne propasti, ali ne Zapada: ono što njegova proročanstva ilustriraju, to je propast intelektualne savjesti mnogih zapadnjačkih mislilaca. Ona ilustriraju pobjedu intelektualnog nepoštenja, pokušaja da se publika željna znanja zaludi bombastičnim riječima, ukratko, pobjedu hegelovštine i hegelizirajućeg historicizma, koji je Schopenhauer u Njemačkoj prije više od stotinu godina raskrinkao i nastojao suzbiti kao duhovnu kugu.
Zbog izbora svog naslova i zbog hegelovskih prizvuka što bi ih on mogao pobuditi, prisiljen sam započeti svoje predavanje jasnim distanciranjem od hegelovske filozofije, od proricanja kako propasti tako i napretka.
Stoga se ponajprije želim predstaviti kao posve staromodan filozof – kao pristaša onog odavno prevladanog i nestalog pokreta što ga je Kant nazivao »prosvjetiteljstvo«, a drugi »prosvjetarenje« ili »prosvjetljotina«. To pak znači da sam ja racionalist i da vjerujem u istinu i razum. Naravno, to ne znači da vjerujem u svemoć ljudskog razuma. Racionalist nipošto nije čovjek koji želi biti čisto razumno biće te i od drugih učiniti čisto razumna bića, kao što to često tvrde naši antiracionalistički protivnici. Jer to bi bilo krajnje nerazumno. Svaki razuman čovjek, pa stoga, nadam se, i svaki racionalist zna da razum u ljudskom životu može igrati tek vrlo skromnu ulogu. To je uloga kritičkog razmišljanja, kritičke rasprave. Kad govorim o razumu ili racionalnosti, mislim samo na uvjerenje da možemo učiti pomoću kritike – pomoću kritičkog raspravljanja s drugima i pomoću samokritike. Racionalist je dakle čovjek koji je spreman učiti od drugih, ne tako što naprosto prihvaća svaku pouku, nego tako što drugima dopušta da kritiziraju njegove ideje te sam kritizira ideje drugih. Naglasak je pritom na riječima »kritička rasprava«: pravi racionalist ne vjeruje da je on sam ili bilo tko drugi jeo mudrost velikom žlicom. On zna da su nam uvijek iznova potrebne nove ideje i da nam kritika ne pomaže da dođemo do njih. Ali ona nam može pomoći da odvojimo žito od kukolja. On također zna da prihvaćanje ili odbacivanje neke ideje nikad ne može biti čisto racionalna stvar. No samo nam kritička rasprava može pomoći da neku ideju vidimo s više različitih strana te da je pravedno prosudimo. Racionalist naravno neće tvrditi da se svi ljudski odnosi iscrpljuju u kritičkoj raspravi. To bi opet bilo krajnje nerazborito. Ali racionalist možda može upozoriti na to da stav »give and take«, davanja i primanja, na kojem se temelji kritička rasprava, ima veliko značenje i s ljudskog stajališta. Jer racionalistu je jasno da svoj razbor zahvaljuje drugim ljudima. On lako uviđa da kritički stav može biti samo rezultat tuđe kritike i da samo tuđa kritika omogućuje samokritičnost. Racionalni stav mogao bi se najbolje izraziti rečenicom: Možda si ti u pravu, a ja u krivu; pa iako u svojoj kritičkoj raspravi možda nećemo konačno odlučiti tko je od nas u pravu, ipak se možemo nadati da će nam nakon takve diskusije stvari biti malo jasnije nego prije. Obojica možemo učiti jedan od drugoga, ako ne zaboravimo da nije toliko važno tko ima pravo, koliko da se približimo objektivnoj istini. Jer obojici nam je stalo u prvom redu do objektivne istine.
To je, ukratko rečeno, ono na što mislim kad se deklariram kao racionalist. No kad se deklariram kao čisti prosvjetitelj, onda mislim na još nešto. Tada imam na umu nadu u samooslobođenje pomoću znanja, koja je nadahnula Pestalozzija, i želju da se trgnemo iz svog dogmatskog drijemeža, kako je to nazvao Kant. I imam na umu dužnost svakog intelektualca koju je većina intelektualaca na žalost zaboravila, posebno od doba filozofa Fichtea, Schellinga i Hegela. To je dužnost da se ne pozira kao prorok.
O tu su se dužnost teško ogriješili osobito njemački mislioci; bez sumnje zato što se od njih očekivalo da nastupe kao proroci – kao utemeljitelji religija, kao objavitelji tajni života i svijeta. Kao i uvijek, tu je stalna potražnja na žalost također proizvela ponudu. Tražili su se proroci i vođe. Nije čudo što su se proroci i vođe našli. Čega se tu sve našlo, napose na njemačkom govornom području, to graniči s nevjerojatnim. U Engleskoj takve stvari srećom nisu jako omiljene. Kada usporedim situaciju na ta dva govorna područja, tada moje divljenje prema Engleskoj prelazi sve granice. U tom se kontekstu valja prisjetiti da je prosvjetiteljstvo započelo s Voltaireovim Pismima iz Londona o Englezima: s pokušajem da se intelektualna klima Engleske, ona suhoća koja tako neobično kontrastira s njezinom fizičkom klimom, prenese na Kontinent. Ta suhoća, ta trijeznost naprosto je posljedica poštovanja prema bližnjemu, kojeg nitko ne želi ni nagovarati ni zavaravati.
Na žalost, na njemačkom je govornom području drukčije. Ovdje svaki intelektualac želi biti upućen u konačne tajne, u krajnje stvari. Osnivači religija ovdje ne postaju samo filozofi nego i gospodarstvenici, liječnici te napose psiholozi.
Što je izvanjsko obilježje tih dvaju stavova – prosvjetitelja i samozvanog proroka? To je jezik. Prosvjetitelj govori što je moguće jednostavnije. On želi da ga razumiju. U tom je pogledu među filozofima Bertrand Russell zacijelo naš nenadmašeni majstor: čovjek mu se mora diviti čak i kada se ne može složiti s njim. On uvijek govori jasno, jednostavno i izravno.
Zašto je nama prosvjetiteljima toliko stalo do jednostavnosti jezika? Zato što pravi prosvjetitelj, pravi racionalist nikad ne želi nikoga nagovarati. On čak nikoga ne želi ni uvjeravati: uvijek je svjestan da možda griješi. A u prvom redu suviše poštuje samostalnost, duhovnu neovisnost drugoga da bi ga htio u nešto uvjeriti kad su posrijedi važne stvari; on će puno radije izazvati njegovo proturječenje, njegovu kritiku. Ne želi uvjeravati, nego razbuditi, potaknuti slobodno stvaranje mnijenja. Slobodno stvaranje mnijenja za njega je dragocjeno. Ono za njega nije dragocjeno samo zato što se slobodnim stvaranjem mnijenja možemo približiti istini nego i zato što on poštuje slobodno stvaranje mnijenja kao takvo. On ga poštuje i onda kad neko mnijenje smatra potpuno pogrešnim.
Navest ću jedan od razloga iz kojih prosvjetitelj ne želi nagovarati, pa čak ni uvjeravati. On zna da izvan uskog područja logike i možda matematike ne postoje nikakvi dokazi. Kratko rečeno, dokazati se ne može ništa. Mogu se doduše iznositi argumenti i mogu se kritički preispitivati nazori. Ali izvan matematike naša argumentacija nikada nije potpuna. Uvijek moramo odvagnuti razloge; uvijek moramo odlučiti koji razlozi pretežu: razlozi koji idu u prilog nekom nazoru ili oni koji govore protiv njega. Tako potraga za istinom i stvaranje mnijenja uvijek sadrže element slobodne odluke. A slobodna odluka je ono što neko mnijenje čini ljudski vrijednim.
Velika vrijednost koja se pridaje slobodnom, osobnom mnijenju je nešto što je prosvjetiteljstvo preuzelo od Johna Lockea i potom razvilo. To je bez sumnje izravni rezultat engleskih i kontinentalno-europskih vjerskih borbi. Iz tih je borbi naposljetku proizašla ideja vjerske tolerancije. A ideja vjerske tolerancije nipošto nije samo negativna ideja, kao što neki često tvrde (na primjer Arnold Toynbee). Ona nije samo izraz zamorenosti borbom i uvida da na području religije pokušaj iznuđivanja konformizma pomoću terora nema nikakvih izgleda. Upravo suprotno, religijska tolerancija proistječe iz pozitivne spoznaje da je silom iznuđena religiozna jednoglasnost potpuno bezvrijedna: da vrijedna može biti samo ona religijska vjera koja se slobodno prihvati. A taj uvid vodi još dalje. On dovodi do poštivanja svake iskrene vjere i time do štovanja pojedinca i njegovog mnijenja. Prema riječima Immanuela Kanta (posljednjeg velikog filozofa prosvjetiteljstva), on vodi priznavanju dostojanstva ljudske osobe.
Pod postavkom o dostojanstvu osobe Kant je podrazumijevao zapovijed da se poštuje svaki čovjek i njegovo uvjerenje. Kant je to pravilo najuže povezao s načelom koje Englezi s pravom zovu zlatnim pravilom, a koje u prijevodu zvuči pomalo banalno: »Ne čini drugima ono što ne želiš da tebi netko učini.« Kant je to načelo nadalje povezao s idejom slobode: slobode mišljenja kakvu je Schillerov markiz Posa zahtijevao od kralja Filipa; slobode mišljenja kakvu je determinist Spinoza pokušao utemeljiti tvrdeći da je to neotuđiva sloboda koju nam tiranin pokušava oduzeti, ali koju nam nikada oduzeti ne može.
Mislim da se u tome više ne možemo složiti sa Spinozom. Možda je točno da se sloboda mišljenja nikad ne može potpuno ukinuti. Ali u najmanju se ruku može veoma ograničiti. Jer bez slobodne razmjene misli ne može biti ni stvarne slobode mišljenja. Drugi su nam potrebni da bismo na njima iskušali svoje misli; da bismo otkrili da li one odolijevaju provjeri. Kritička rasprava je osnova slobodnog mišljenja pojedinca. A to znači da je potpuna sloboda mišljenja nemoguća bez političke slobode. Politička sloboda postaje time za svakog pojedinca preduvjet potpunog, slobodnog služenja vlastitim umom.
Politička se sloboda međutim može osigurati samo pomoću tradicije, pomoću tradicionalne spremnosti da se ona brani, da se za nju bori, da se za nju žrtvuje.
Često se tvrdilo da se racionalizam nalazi u suprotnosti spram svake tradicije; i istina je da racionalizam pridržava pravo da o svakoj tradiciji kritički raspravlja. Ali racionalizam na kraju krajeva i sam počiva na tradiciji: na tradiciji kritičkog mišljenja, slobodne rasprave, jednostavnog, jasnog jezika i političke slobode.
Ovdje sam pokušao objasniti što podrazumijevam pod racionalizmom i prosvjetiteljstvom; jer kako sam se htio distancirati od Spenglera i drugih hegelovaca, morao sam se nasuprot njima deklarirati kao racionalist i prosvjetitelj, kao jedan od posljednjih preostalih pristaša jednog odavno zastarjelog i skroz-naskroz nemodernog pokreta.
No nije li to, pitat ćete se možda, malo predugačak uvod? Kakve sve to ima veze s našom temom? Došli ste ovamo da čujete nešto o Zapadu i o tome u što Zapad vjeruje. A ja umjesto toga govorim o sebi i onom u što sam vjerujem. S pravom se možete pitati dokle ću još zlorabiti vaše strpljenje.
Dame i gospodo, ako priznam da već jesam usred naše teme, molim vas da to ne tumačite kao znak moje neskromnosti. Dobro znam da su moj racionalizam i moje prosvjetarenje krajnje nesuvremene misli te da bi bilo smiješno tvrditi da Zapad, svjesno ili nesvjesno, vjeruje u te ideje. No premda se danas gotovo svi intelektualci s prezirom odnose prema njima, ipak se mora reći da je barem racionalizam ideja bez koje Zapada uopće ne bi bilo. Jer za našu zapadnjačku civilizaciju ništa nije toliko karakteristično kao činjenica da je ona civilizacija koja drži do znanosti. To je jedina civilizacija koja je proizvela prirodnu znanost i u kojoj ta znanost ima upravo odlučujuću ulogu. A ta je prirodna znanost sporedni proizvod racionalizma: ona je proizvod racionalizma antičke, grčke filozofije: proizvod predsokratovaca.
Molim, razumijte me pravo: ne iznosim ovdje tezu da Zapad vjeruje u racionalizam, ni svjesno ni nesvjesno. O vjeri Zapada govorit ću poslije. Ovdje bih samo htio utvrditi, poput mnogih prije mene, da je naša zapadnjačka civilizacija s povijesnog stajališta uvelike proizvod onog racionalističkog načina mišljenja koji je naslijedila od Grka. Prilično je jasno, čini mi se, da govoreći o Zapadu ili, poput Spenglera, o zemljama zalazećeg sunca mislimo baš na tu civilizaciju pod utjecajem racionalizma. Kad sam dakle ovdje pokušao objasniti racionalizam, onda me na to nije navela samo želja da se distanciram od stanovitih antiracionalističkih struja; nego također želja da vam približim racionalističku tradiciju koja je često izvrgnuta klevetama: tradiciju koja je presudno utjecala na našu zapadnjačku civilizaciju – čak do te mjere da bi se ona zacijelo mogla označiti kao jedina civilizacija u kojoj racionalistička tradicija ima dominantnu ulogu.
Drugim riječima, morao sam govoriti o racionalizmu da bih objasnio na što mislim kad govorim o Zapadu. I ujedno sam racionalizam morao malo uzeti u obranu jer se prečesto prikazuje u karikiranom obliku.
Time sam možda objasnio što imam na umu kad govorim o Zapadu. No moram još dodati i to da govoreći o Zapadu mislim u prvom redu na Englesku, čak prije nego na Švicarsku. Možda je tako samo zato što živim u Engleskoj; ali vjerujem da postoje i drugi razlozi. Engleska je zemlja koja nije kapitulirala kada se sama suočila s Hitlerom. Pa kad se u nastavku posvetim pitanju »U što vjeruje Zapad?«, po svoj ću prilici misliti uglavnom na ono u što vjeruju moji prijatelji i drugi ljudi u Engleskoj. U što oni vjeruju? Svakako ne u racionalizam. Nipošto u znanost kakvu je stvorio grčki racionalizam. Naprotiv, racionalizam se danas općenito smatra zastarjelim. A što se tiče znanosti, ona je posljednjih desetljeća za većinu nas Zapadnjaka postala najprije strana i nerazumljiva, a poslije, nakon atomske bombe, čudovišna i neljudska. U što dakle danas vjerujemo? U što vjeruje Zapad?
Ako si ozbiljno postavimo to pitanje i ako na njega pokušamo iskreno odgovoriti, onda će većina nas zacijelo priznati da ne zna pravo u što da vjeruje. Većini nas zajedničko je iskustvo vjere u ove ili one lažne proroke te uz posredovanje tih lažnih proroka također u ove ili one lažne bogove. Svi smo proživjeli trenutke dvojbe; a čak i oni malobrojni čija je vjera unatoč svim tim dvojbama ostala čvrsta zacijelo moraju priznati da danas nije lako znati u što mi na Zapadu vjerujemo.
Moja primjedba da nije lako znati u što Zapad vjeruje zvuči možda prilično negativno. Poznajem mnoge dobre ljude koji smatraju da je slabost Zapada to što mi ovdje nemamo nikakvu noseću, jedinstvenu ideju, nikakvu jedinstvenu vjeru koju bismo mogli ponosno suprotstaviti komunističkoj religiji Istoka.
Taj rašireni stav nadasve je razumljiv. Ali ja ga smatram potpuno pogrešnim. Trebali bismo se ponositi time što nemamo jednu ideju, nego mnogo ideja, dobrih i loših; što nemamo jednu vjeru, jednu religiju, nego mnoge, dobre i loše. Činjenica da si to možemo dopustiti znak je nadmoći Zapada. Dogovor Zapada o prihvaćanju jedne ideje, jedne vjere, jedne religije bio bi njegov kraj, naša kapitulacija, naša bezuvjetna predaja totalitarnoj ideji.
Nema dugo kako je Harold Macmillan, sada britanski premijer, ali tada još ministar vanjskih poslova, na pitanje gospodina Hruščova u što mi na Zapadu zapravo vjerujemo odgovorio: u kršćanstvo. I s povijesnog stajališta zacijelo ne možemo reći da nije u pravu. Ako se izuzme grčki racionalizam, ništa nije toliko utjecalo na idejnu povijest Zapada kao kršćanstvo i dugotrajne svađe i borbe unutar kršćanstva.
No Macmillanov odgovor ipak smatram pogrešnim. Sigurno među nama ima dobrih kršćana. Ali postoji li zemlja, postoji li vlada, postoji li politika koja bi se iskreno i pošteno mogla nazvati kršćanskom? Da li takva politika može postojati? Nisu li među onim povijesnim činjenicama što su najdublje utjecale na tradiciju Zapada upravo dugotrajna borba između duhovne i svjetovne vlasti i poraz crkve u borbi za svjetovnu vlast? I da li je kršćanstvo jedinstven pojam? Zar ne postoje mnoge nespojive interpretacije tog pojma?
No od tih važnih pitanja još je važniji spreman odgovor što ga je Hruščov morao imati, kao valjda svaki marksist od doba Karla Marxa. »Pa vi uopće niste kršćani«, tako odgovaraju komunisti. »Vi sebe samo nazivate kršćanima. Pravi kršćani smo mi koji sebe ne zovemo kršćanima, nego komunistima. Jer vi obožavate Mamona, dok se mi borimo za potlačene, za izmučene i napaćene.«
Nije slučajno što su takvi odgovori uvijek ostavljali najveći dojam na prave kršćane te što je na Zapadu uvijek bilo i još uvijek ima kršćanskih komunista. Ne sumnjam u iskreno uvjerenje bradfordskog biskupa, koji je 1942. naše zapadnjačko društvo nazvao djelom Sotone i pozvao sve vjerne sluge kršćanske religije na borbu za uništenje našeg društva i za pobjedu komunizma. U međuvremenu su i sami komunisti priznali sotonizam Staljina i njegovih krvnika; teza o Staljinovu sotonizmu bila je neko vrijeme čak na liniji komunističke partije. No ipak ima pravih kršćana koji još uvijek misle poput bivšeg bradfordskog biskupa.
Ne možemo se dakle pozivati na kršćanstvo kao Harold Macmillan. Naše društvo nije kršćansko – kao što nije ni racionalističko.
A to je razumljivo. Kršćanska religija zahtijeva od nas čistoću postupanja i mišljenja kakvu u potpunosti mogu postići samo sveci. Bezbrojni pokušaji izgradnje društvenog poretka u posve kršćanskom duhu stoga su svaki put propali. Uvijek su, i to nužno, doveli do netolerancije, do fanatizma. O tome mogu svjedočiti ne samo Rim i Španjolska nego također Ženeva i Zürich te brojni američki kršćansko-komunistički eksperimenti. Marksistički komunizam samo je najgrozniji primjer pokušaja da se ostvari raj na Zemlji: to je eksperiment koji nas uči da se onima koji preuzetno misle da mogu ostvariti raj na Zemlji vrlo lako može dogoditi da umjesto toga stvore pakao.
Samo se po sebi razumije da nije ideja kršćanstva ono što dovodi do terora i nečovječnosti. Naprotiv, to je ideja jedne, jedinstvene ideje, vjera u jednu, jedinstvenu i isključivu vjeru. A budući da sam sebe ovdje nazvao racionalistom, svakako mi je dužnost upozoriti na to da je teror racionalizma, religije uma, bio još gori od terora kršćanskog ili muslimanskog ili židovskog fanatizma, ako je to uopće moguće. Pravi racionalistički društveni poredak jednako je nemoguć kao pravi kršćanski, a pokušaj da se ostvari nemoguće mora dovesti do barem jednakih grozota. Najbolje što se može reći o Robespierreovom teroru jest da je razmjerno kratko trajao.
Oni dobronamjerni entuzijasti koji žele i misle da moraju ujediniti Zapad pod vodstvom jedne ideje kojom bi se svi oduševili ne znaju što čine. Ne znaju da se igraju vatrom – da ih mami totalitarna ideja.
Ne, ono čime bismo se mi na Zapadu trebali ponositi nije jedinstvo ideje, nego mnoštvo ideja, pluralizam. Tako na pitanje »U što vjeruje Zapad?« možemo sada dati prvi i privremeni odgovor. Jer ponosno možemo reći da mi na Zapadu vjerujemo u mnoge i različite stvari, u mnogo toga što je istinito i u mnogo toga što je neistinito; u dobre i u loše stvari.
Moj prvi i privremeni odgovor na pitanje »U što vjeruje Zapad?« upućuje dakle na jednu gotovo trivijalnu činjenicu: mi vjerujemo u štošta. Ali ta trivijalna činjenica ima golemo značenje.
Naravno, mnogi su nijekali zapadnjačku toleranciju prema mnijenjima. Bernard Shaw je primjerice uvijek iznova tvrdio da su naše doba i naša civilizacija jednako netolerantni kao sva druga doba i civilizacije. Pokušao je dokazati da se promijenio samo sadržaj naše praznovjerne dogmatike; da je mjesto religijske dogme zauzela znanstvena dogma; i da bi onaj tko bi se danas usudio suprotstaviti znanstvenoj dogmi isto tako bio spaljen kao nekoć Giordano Bruno. No premda je Shaw učinio sve kako bi svoje bližnje šokirao svojim mnijenjima, to mu nije uspjelo. Nije istina ni to da je, poput dvorske lude, smio reći sve jer ga nitko nije shvaćao ozbiljno. Upravo suprotno. Možda je on pao u zaborav, ali njegove ideje mnogi još i danas shvaćaju vrlo ozbiljno, a osobito je njegova teorija o netolerantnosti Zapada prilično utjecala na njegove suvremenike. Ne sumnjam u to da je njegov utjecaj bio veći od utjecaja Giordana Bruna; ali premašivši devedesetu, nije umro na lomači, nego od posljedica jednog prijeloma kosti.
Predlažem dakle da se prihvati moj prvi i privremeni odgovor na naše pitanje te da se sada posvetimo mnogim različitim stvarima u koje mnogi različiti ljudi kod nas na Zapadu vjeruju.
To su dobre stvari, i to su loše stvari, bar mi se tako čini. A budući da se naravno želim opširnije pozabaviti dobrim stvarima, najprije ću se osvrnuti na one loše, da ih se riješim.
Ima kod nas na Zapadu mnogo lažnih proroka i mnogo lažnih bogova. Ima ljudi koji vjeruju u silu i u porobljavanje drugih. Ima ljudi koji vjeruju u povijesnu nužnost, u zakon povijesti koji možemo dokučiti i koji nam dopušta da predvidimo budućnost te u pravi čas stanemo na stranu budućih vlastodržaca. Ima proroka napretka i proroka nazatka, a svi oni nalaze vjerne učenike, unatoč svemu. Te ima proroka i vjernika što se klanjaju božanstvu kakvo je uspjeh, efficiency, povećanje produktivnosti po svaku cijenu, gospodarsko čudo i vladavina čovjeka nad prirodom. No najveći utjecaj među intelektualcima imaju plačljivi proroci pesimizma.
Danas kao da se svi suvremeni mislioci koji iole drže do svog dobrog glasa slažu u tome da živimo u prilično bijedno doba – u doba koje je upravo zločinačko, čak možda najgore od svih. Hodamo po rubu ponora, a dotle nas je dovela naša moralna pokvarenost, ako ne i naš nasljedni grijeh. Kako kaže Bertrand Russell, kojeg nadasve cijenim: inteligentni smo – možda i previše inteligentni; ali sa stajališta etike nismo dovoljno dobri. Na našu nesreću inteligencija nam se razvila brže od moralnih kvaliteta. Tako se dogodilo da smo bili dovoljno pametni da konstruiramo atomske i hidrogenske bombe; ali moralno smo bili suviše nezreli da izgradimo svjetsku državu koja nas jedino može sačuvati od rata koji bi uništio sve.
Dame i gospodo: moram priznati da taj pesimistični nazor o našem dobu držim potpuno pogrešnim. Smatram ga opasnom modom. Ne želim dakako reći ništa protiv svjetske države ili protiv svjetske federacije. Ali čini mi se da je posve promašeno svoditi neuspjeh Ujedinjenih naroda na moralnu nedostatnost državljana, pripadnika tih naroda. Naprotiv: čvrsto sam uvjeren da bismo gotovo svi mi na Zapadu bili spremni prinijeti svaku iole zamislivu žrtvu kako bismo osigurali mir na Zemlji, samo kad bismo vidjeli načina da svoju žrtvu prinesemo tako da nečemu služi. Osobno ne poznajem nikoga za koga bih sumnjao da bi bio spreman dati život ako bi čovječanstvu tako mogao osigurati mir. Time ne želim reći da možda ipak nema ljudi koji na to ne bi bili spremni, ali tvrdim da su oni rijetki. Mi dakle želimo mir. Ali to ne znači da želimo mir po svaku cijenu.
Dame i gospodo, nije mi bila niti mi jest namjera da ovo predavanje posvetim problemu atomske bombe. U Engleskoj se o tim stvarima govori vrlo malo; i premda se Bertrand Russell općenito poštuje i cijeni, ipak mu nije uspjelo da u Engleskoj doista pokrene raspravu o tim stvarima.
Moji su ga studenti, na primjer, pozvali da održi predavanje o toj temi te su ga dočekali s ovacijama. Bili su oduševljeni njime, slušali su ga s najvećim zanimanjem, sudjelovali su i u raspravi, ali zatim su, koliko znam, napustili tu temu. Na mom seminaru, gdje se inače najslobodnije raspravlja o svim mogućim filozofskim i političkim problemima, od filozofije prirode do političke etike, još nikad nijedan student nije načeo Russellov problem. A pritom svi znamo što o tome mislimo. Jasno mi je da je ovdje na Kontinentu situacija posve drukčija. Možda će vas zanimati da sam Russellove argumente po prvi put čuo prije osam godina [dakle 1950.] u Americi, i to od nuklearnog fizičara koji je možda više nego itko drugi pridonio donošenju odluke o proizvodnji atomske bombe. Njegovo je stajalište bilo da kapitulaciju treba pretpostaviti nuklearnom ratu. U tom bi slučaju po njegovom sudu nastupili najcrnji dani što ih je čovječanstvo ikada doživjelo; ali jednom bi se ljudi ipak ponovno izborili za slobodu. Dok bi nuklearni rat bio kraj svega.
Istu ideju drugi su izražavali govoreći da je bolje, pa čak i časnije živjeti pod Rusima nego poginuti od atomskih bombi. Poštujem to mišljenje, ali mislim da je alternativa pogrešno postavljena. Pogrešna je zato što ne uzima u obzir mogućnost da se nuklearni rat izbjegne drukčije doli kapitulacijom. Jer zapravo ne znamo da li je nuklearni rat neizbježan, a to i ne možemo znati. I ne znamo ne bi li kapitulacija svejedno dovela do atomskog rata. Istinita alternativa s kojom smo suočeni izgleda ovako: da li da kapituliramo kako bismo smanjili mogućnost ili vjerojatnost atomskog rata ili da se branimo svim sredstvima, ako baš moramo?
Ta alternativa također iziskuje tešku odluku. Ali tu nije posrijedi izbor između stranke mira i stranke rata. Nego je posrijedi izbor između stranke koja vjeruje da može dovoljno točno procijeniti stupanj vjerojatnosti nuklearnog rata, te rizik smatra prevelikim – tako velikim da će radije kapitulirati – i stranke koja također želi mir, ali istodobno vjeruje u tradiciju slobode te pamti da se sloboda nikada ne može braniti bez rizika; da Churchill nije kapitulirao pred Hitlerom kad je njegov položaj izgledao gotovo bezizlazno i da nitko nije ni pomišljao na kapitulaciju kad je Hitler najavio svoje V-oružje, premda su upućeni mogli s razlogom vjerovati da je već raspolagao atomskom bombom. Švicarska je također više nego jednom bila u gotovo bezizglednom položaju, posljednji put zacijelo onda kad se suočila s Hitlerom, i mnogi su htjeli kapitulirati. No uspjela je sačuvati svoju slobodu i svoju neutralnost pod oružjem.
Ovdje dakle želim upozoriti na to da su obje stranke protiv rata. Obje se stranke također slažu u tome da nisu bezuvjetno protiv rata. I naposljetku obje stranke vjeruju ne samo u mir nego i u slobodu.
Sve je to objema strankama zajedničko. Suprotnost između njih javlja se s pitanjem: je li moguće i potrebno izračunavati stupnjeve vjerojatnosti ili se treba držati tradicije?
Posrijedi je dakle suprotnost između racionalizma i tradicije. Racionalizam je, čini se, za kapitulaciju; tradicija slobode je protiv nje.
Ovdje sam se predstavio kao racionalist i kao štovatelj Bertranda Russella. Ali u tom sukobu ne biram racionalizam, nego tradiciju. Ne vjerujem da u takvim slučajevima možemo procijeniti stupnjeve vjerojatnosti. Nismo sveznajući; znamo tek malo i ne bismo se trebali igrati providnosti. Upravo kao racionalist vjerujem da racionalizam ima granica i da bez tradicije nije moguć.
Dame i gospodo, htio bih izbjeći upletanje u polemiku koja je već dovela do mnogih gorkih riječi. Zacijelo ne bih mogao, a da se ne priklonim jednoj stranci. Ali svoj zadatak ne vidim u tome da branim vlastito stajalište, nego da analiziram prijepor i ono što je strankama u njemu zajedničko. Jer iz toga možemo naučiti u što Zapad vjeruje.
Ako se dakle vratimo pitanju u što mi ovdje na Zapadu vjerujemo, onda možda možemo reći da je među mnogim točnim odgovorima koje bismo mogli dati danas najvažniji ovaj: mrzimo samovolju, tlačenje i nasilje; i svi vjerujemo kako nam je zadaća da se borimo protiv tih stvari. Mi smo protiv rata i protiv ucjena svake vrste, a osobito protiv ucjena uz pomoć ratnih prijetnji. Izum atomske bombe smatramo nesrećom. Želimo mir i vjerujemo da je on moguć. Svi mi vjerujemo u slobodu i u to da samo sloboda čini život vrijednim življenja. Naši se putovi razilaze kod pitanja je li pravo popustiti pred ucjenom i pokušati mir kupiti po cijenu slobode.
To što mi na Zapadu želimo mir i slobodu i što smo svi spremni za njih prinijeti najveće žrtve, to mi se čini važnijim od svađe između dvije stranke koju sam opisao. I vjerujem da to opravdava vrlo optimističnu sliku našeg doba. No ovdje se gotovo ne usuđujem iznijeti tu svoju optimističnu tezu. Bojim se da ću posve proigrati vaše povjerenje. Jer moja teza glasi: tvrdim da je naše doba unatoč svemu najbolje od svih doba za koja znamo iz povijesti; i da je oblik društva u kojemu mi na Zapadu živimo unatoč svojim brojnim nedostacima najbolji za koji znamo.
Pritom nipošto nemam u vidu uglavnom materijalno blagostanje, premda je vrlo značajno da je u kratkom vremenu od kraja Drugog svjetskog rata u Sjevernoj i Zapadnoj Europi gotovo nestalo siromaštva – dok je u doba moje mladosti te još između dva svjetska rata siromaštvo (osobito kao posljedica nezaposlenosti) bilo najveći socijalni problem. Nestanak siromaštva, na žalost samo na Zapadu, ima različite uzroke, od kojih je vjerojatno najvažniji povećanje proizvodnje. No ovdje bih u prvom redu htio upozoriti na tri uzroka koji su važni za našu temu: oni jasno govore o tome u što mi na Zapadu vjerujemo.
Kao prvo, naše je doba postavilo moralni credo koji je uzdignut upravo do moralne samorazumljivosti. Mislim na postavku da nitko ne smije gladovati sve dok ima dovoljno hrane. I ono je nadalje donijelo prvu odluku da se borba protiv siromaštva ne prepusti slučaju, nego da se smatra osnovnom dužnošću svih – napose onih koji žive u materijalnom blagostanju.
Kao drugo, naše doba vjeruje u načelo po kojem svima treba dati što bolju šansu u životu (»equality of opportunity«); ili drugim riječima, ono poput prosvjetiteljstva vjeruje u samooslobođenje pomoću znanja i poput Pestalozzija u suzbijanje bijede znanjem; te stoga s pravom vjeruje da sveučilišna naobrazba treba biti dostupna svima koji su dovoljno daroviti.
Kao treće, naše je doba u masama pobudilo brojne potrebe i težnju za posjedovanjem. Samo se po sebi razumije da je to opasan razvoj, ali bez njega se masovna bijeda ne može izbjeći: to su reformatori 18. i 19. stoljeća jasno spoznali. Vidjeli su da se problem siromaštva ne može riješiti bez suradnje siromaha i da se među siromašnima prvo mora pobuditi želja i volja za poboljšanjem životnih uvjeta da bi se pridobila njihova suradnja. Jasno je taj uvid formulirao primjerice cloinski biskup George Berkeley. (To je jedna od onih istina što ih je marksizam preuzeo i pretjerivanjima izobličio do neprepoznatljivosti.)
Te tri postavke – o javnoj borbi protiv siromaštva, o naobrazbi za sve i o povećanju potreba – dovele su do krajnje prijepornih razvoja.
Borba protiv siromaštva u mnogim je zemljama proizvela socijalnu državu s golemom socijalnom birokracijom i gotovo groteskno birokratiziranim zdravstvom; samorazumljiv je rezultat to da se samo djelić svota što se izdvajaju za rad socijalnih ustanova troši na one kojima su te ustanove potrebne. No kada kritiziramo socijalnu državu – a ona se treba i mora kritizirati – tada ne smijemo zaboraviti da ona proistječe iz jednog krajnje ljudskog i divljenja dostojnog moralnog uvjerenja te da društvo koje je u borbi protiv siromaštva spremno prinijeti velike materijalne (pa čak i suvišne) žrtve time dokazuje da to moralno uvjerenje uzima ozbiljno. A društvo koje je spremno prinijeti takve žrtve za svoje moralno uvjerenje ima također pravo da ostvari svoje ideje. Naša kritika socijalne države mora stoga pokazati kako se te ideje mogu bolje ostvariti.
Ideja jednakih izgleda (equal opportunity) i jednakog pristupa visokoškolskoj naobrazbi u nekim je zemljama dovela do sličnih žalosnih posljedica. Za siromašnog studenta moje vlastite generacije borba za znanje bila je pustolovina koja je zahtijevala velike žrtve, a one su stečenom znanju davale jedinstvenu vrijednost. Bojim se da takvog stava nestaje. Novom pravu na naobrazbu odgovara novi stav koji to pravo smatra zajamčenim; a ono što bez žrtve možemo smatrati svojim pravom slabo se cijeni. Poklonivši studentima pravo na naobrazbu, društvo im je uskratilo nenadoknadiv doživljaj.
Kao što zacijelo vidite iz mojih primjedaba uz te dvije točke, moj se optimizam ne sastoji u tome da se divim svim rješenjima koja smo pronašli; nego se sastoji u tome da se divim pobudama što nas potiču da ta rješenja iskušamo. Te će pobude svi pesimisti po trenutnoj modi naravno raskrinkati kao licemjerne i načelno egoistične. Pritom zaboravljaju da čak i moralni licemjer upravo činom svog licemjerja dokazuje da vjeruje u moralnu nadmoć onih vrijednosti koje tobože cijeni zbog njih samih. Čak su i naši veliki diktatori bili prisiljeni govoriti kao da vjeruju u slobodu, mir i pravdu. Njihovo licemjerje bilo je nesvjesno i nehotično priznanje tih vrijednosti te nesvjesna i nehotična pohvala masa što su u te vrijednosti vjerovale.
Sada dolazim do svoje treće točke, do porasta potreba. Tu je šteta zacijelo sasvim bjelodana, jer ta se ideja izravno protivi jednom drugom idealu slobode – grčkom i kršćanskom idealu lišenosti potreba i samooslobođenja putem askeze.
Tako je porast potreba doveo do mnogih negativnih pojava: na primjer do želje da se drugi sustignu i prestignu, umjesto da se uživa u postignutoj kvaliteti života; do nezadovoljstva umjesto do zadovoljstva.
No pritom ne bi trebalo zaboraviti da smo na početku jednog novog razvoja i da nam treba vremena da bismo nešto naučili. Nova i novoraširena gospodarska zahtjevnost masa možda nije osobito dobra s moralnog stajališta, a svakako ni osobito lijepa; ali ona je naposljetku jedini put da se siromaštvo prevlada polazeći od pojedinca. A time je nova gospodarska zahtjevnost masa također put koji pruža najviše nade da će se prevladati ono što u socijalnoj državi izgleda tako prijeporno: birokratizacija i nametanje tutorstva pojedincu. Jer samo gospodarska zahtjevnost pojedinca može dovesti dotle da siromaštvo postane tako rijetko da borba protiv siromaštva kao glavna zadaća države naposljetku mora izgubiti smisao. Samo ostvarenje visokog životnog standarda masa može riješiti stari problem siromaštva – upravo tako da siromaštvo postane rijetka pojava koja se onda uklanja pomoću odgovarajuće skrbi, a da se pritom birokracija kojoj je taj zadatak povjeren ne može suviše namnožiti.
U tom mi se svjetlu veoma važnom čini snaga našeg zapadnjačkog gospodarstva. Ako od siromaštva ne uspijemo učiniti rijetku pojavu, onda nam se lako može dogoditi da se lišimo svoje slobode u korist birokracije socijalne države.
No ovdje bih se ipak htio usprotiviti nazoru koji se izražava uvijek iznova u različitim oblicima; naime nazoru da će odluka između zapadnog i istočnog oblika gospodarstva u krajnjoj liniji ovisiti o tome koji je od tih oblika gospodarski nadmoćan. Osobno vjerujem u gospodarsku superiornost slobodne tržišne ekonomije i u inferiornost takozvane planske ekonomije. Ali smatram posve pogrešnim da se naše odbacivanje tiranije obrazlaže ili makar samo potkrepljuje gospodarskim razmatranjima. Čak i kad bi državna, centralistička planska ekonomija bila superiorna slobodnom tržišnom gospodarstvu, bio bih protiv nje; i to zato što moć države povećava do tiranije. Ne borimo se mi protiv neekonomičnosti komunizma: nego protiv njegove neslobode i neljudskosti. Nismo spremni prodati svoju slobodu za tričariju, ma koliko se poželjnom činila – pa ni za najveću produktivnost i najveće bogatstvo, najveću ekonomsku sigurnost – kad bi se takvo što moglo kupiti neslobodom.
Ovdje sam više puta upotrijebio riječ »masa«, u prvom redu zato da bih upozorio na to da je porast potreba i gospodarska zahtjevnost masa nešto novo. Upravo mi je zato stalo da se distanciram od onih koji govore o »omasovljenju« i naš oblik društva nazivaju masovnim društvom (mass society). Riječ »omasovljenje« postala je omiljena parola, jednako kao izraz »ustanak masa« koji je, čini se, zaista fascinirao masu intelektualaca i poluintelektualaca.
Ne vjerujem da te parole imaju ikakve veze s našom društvenom zbiljom. Naši su društveni filozofi tu zbilju pogrešno vidjeli i pogrešno prikazali. Društvenu zbilju vidjeli su pogrešno zato što su je promatrali kroz naočale platoničko-marksističke društvene teorije.1
Platon je bio teoretičar apsolutističko-aristokratskog oblika vladavine. Kao temeljni problem teorije države postavio je sljedeće pitanje: »Tko treba vladati? Tko da upravlja državom? Mnogi, svjetina, masa, ili malobrojni, odabrani, elita?«
Ako se pitanje »Tko treba vladati?« uzme kao temeljno, onda očito preostaje samo jedan razborit odgovor: ne neznalice, nego znalci, mudraci; ne svjetina, nego malobrojni odličnici. To je Platonova teorija vladavine najboljih – aristokracije.
Neobično je to što su veliki protivnici te platoničke teorije – veliki teoretičari demokracije, kao na primjer Rousseau – prihvatili Platonov način postavljanja tog pitanja, umjesto da ga odbace kao nedostatan. Jer jasno je da temeljno pitanje teorije države glasi sasvim drukčije nego što je pretpostavio Platon. Ono ne glasi »Tko treba vladati?« ni »U čijim rukama treba biti vlast?«, nego »Koliku vlast treba dati vladi?« ili možda još točnije: »Kako da izgradimo takve političke ustanove da ni nesposobni i nemoralni vladari ne mogu učiniti veliku štetu?«
Drugim riječima, fundamentalni problem teorije države je problem obuzdavanja političke vlasti – svojevoljnosti i zloupotrebe vlasti – pomoću ustanova koje tu vlast raspodjeljuju i nadziru.
Ne sumnjam u to da demokracija u koju vjeruje Zapad nije ništa drugo doli država u kojoj se vlast u tom smislu ograničava i nadzire. Jer demokracija u koju vjerujemo nije državni ideal. I te kako znamo da se zbiva mnogo toga što se ne bi trebalo zbivati. Znamo da je u politici težnja za  idealima djetinjasta, i svaki iole zreo čovjek na Zapadu zna: sva se politika sastoji u tome da se izabere manje zlo (kao što je nekoć rekao bečki pjesnik Karl Kraus). Za nas postoje samo dva oblika vladavine: onaj koji ljudima što su podvrgnuti vlasti omogućuje da se svojih vlastodržaca riješe bez prolijevanja krvi i onaj koji im to ne omogućuje ili u kojem je to moguće samo uz krvoproliće. Prvi od ta dva oblika vladavine obično nazivamo demokracijom, a drugi tiranijom ili diktaturom. Ali nije bitno ime, nego sadržaj.
Mi na Zapadu vjerujemo u demokraciju samo u  tom trijeznom smislu – kao u državno uređenje najmanjeg zla. Tako ju je nazvao i čovjek koji je spasio demokraciju i Zapad. »Demokracija je najgori od svih oblika vladavine«, rekao je jednom Winston Churchill, »ako se izuzmu svi drugi.«
Platonovo je pitanje »Tko treba vladati? U čijim rukama treba biti vlast?« dakle pogrešno postavljeno. Svi mi vjerujemo u demokraciju, ali ne zato što u demokraciji vlada narod. Ne vladate ni vi, ni ja; naprotiv, i vama i mnome vladaju drugi, a katkad i više nego što nam je drago. Mi vjerujemo u demokraciju kao jedini oblik vladavine koji je spojiv s političkom opozicijom, te stoga i s političkom slobodom.
Na žalost, Platonov problem »Tko treba vladati?« teoretičari države nikad nisu jasno odbacili. Naprotiv, Rousseau je postavio isto pitanje, ali je odgovorio suprotno od Platona: »Treba vladati opća volja [naroda] – volja mnogih, a ne malobrojnih«; to je opasan odgovor jer on dovodi do mitologije i obožavanja »naroda« i njegove »volje«. Marx je također posve u Platonovom duhu pitao: »Tko treba vladati, kapitalisti ili proleteri?«; i on je isto tako odgovorio: »Trebaju vladati mnogi, a ne malobrojni; proleteri, a ne kapitalisti.«
Za razliku od Rousseaua i Marxa, mi u većinskom odlučivanju pomoću glasanja ili izbora vidimo samo metodu kojom se odluke mogu donijeti bez prolijevanja krvi i uz minimalno ograničavanje slobode. I inzistiramo na tome da manjine imaju pravo na slobode koje odluka većine nikad ne može poništiti.
Moji izvodi zacijelo su jasno pokazali da su pomodne riječi »masa« i »elita« te parole »omasovljenje« i »ustanak masa« izrazi koji potječu iz idejnog kruga platonizma i marksizma. Kao što su Rousseau i Marx jednostavno obrnuli platonički odgovor, tako i neki Marxovi protivnici obrću marksistički odgovor. »Ustanku masa« žele se suprotstaviti »ustankom elite«, čime opet dospijevaju do platoničkog odgovora i do toga da elita polaže pravo na vlast. No sve je to posve promašeno. Bože, sačuvaj nas od antimarksizma koji naprosto obrće marksizam: to nam je i predobro poznato. Čak ni komunizam nije gori od antimarksističke »elite« koja je vladala Italijom, Njemačkom i Japanom i koja se mogla ukloniti samo krvoprolićem svjetskih razmjera.
Ali, pitaju naši obrazovani i poluobrazovani, zar može biti pravedno da moj glas ne vrijedi više od glasa neobrazovanog smetlara? Zar ne postoji elita duha, koja vidi dalje nego masa neobrazovanih i koja bi stoga trebala imati veći utjecaj na donošenje krupnih političkih odluka?
Odgovor na žalost glasi da obrazovani i poluobrazovani u svakom slučaju imaju veći utjecaj. Oni pišu knjige i objavljuju u novinama, poučavaju i drže predavanja, govore na raspravama i mogu imati utjecaja kao članovi svoje političke stranke. No ne želim reći da je dobro što obrazovani imaju veći utjecaj od smetlara. Jer platoničku ideju vladavine mudrih i dobrih po mom sudu treba bezuvjetno odbaciti. Tko to odlučuje o mudrosti i nemudrosti? Zar najmudriji i najbolji nisu razapeti na križ – i nisu li ih razapeli baš oni koji su bili priznati kao mudri i dobri?
Da li da svoje političke ustanove opteretimo još i time što ćemo od prosudbe mudrosti, dobrote, samoprijegornog djelovanja i moralnog integriteta učiniti politički problem? Jer problem elite je kao praktičan politički problem sasvim beznadan. Elita se praktično nikada ne može razlikovati od klike.
No u blebetanju o »masama« i »eliti« nema ni zrnca istine jer te mase uopće ne postoje. Ono što nas sasvim osobno muči nije »ljudska masa« – to je masa automobila i motocikla. Ali automobilist i motociklist nije masovni čovjek. Naprotiv: on je nepopravljivi individualist koji, moglo bi se reći, vodi individualnu borbu za opstanak protiv svih. Ako igdje, onda se ovdje može primijeniti individualistička slika »homo homini lupus«.
Ne, mi ne živimo u masovnom društvu. Naprotiv, ni u koje doba nisu toliki ljudi bili spremni prinijeti žrtve i snositi odgovornost. Nikad nije bilo toliko dobrovoljnog i individualnog junaštva kao u neljudskim ratovima našeg doba i nikad društveni i materijalni poticaj na junaštvo nije bio manji. Neznani vojnik, unknown soldier, čijem se spomeniku vladar Engleske svake godine pokloni – simbol je naše vjere, vjere ljudi koji žive na Zapadu u svog jednostavnog, nepoznatog bližnjega. Ne pitamo je li on pripadao »masi« ili »eliti«. Sve u svemu, bio je čovjek.
Vjera u bližnjega i poštivanje bližnjega je ono što naše doba čini najboljim od svih za koje znamo; to je vjera čiju autentičnost dokazuje spremnost da se prinesu žrtve. Mi vjerujemo u slobodu jer vjerujemo u svoje bližnje. Ukinuli smo ropstvo. A društveno uređenje u kojem živimo najbolje je od svih u povijesti jer je najsklonije poboljšanju.
Kada s tog stajališta bacimo pogled prijeko na Istok, tada možda ipak možemo završiti pomirljivom notom. Svakako je komunizam ponovno uveo ropstvo i mučenje, i to mu ne možemo oprostiti. Ali ne smijemo zaboraviti da je do svega toga došlo zato što je Istok vjerovao u teoriju koja mu je obećavala slobodu – slobodu za sve ljude. U ovom ogorčenom sukobu ne smijemo zaboraviti da je i to najveće zlo našeg doba proizašlo iz želje da se pomogne drugima i da se za druge prinesu žrtve.
 
16. Stvaralačka samokritika
u znanosti i umjetnosti
(ukradeno iz Beethovenovih bilježnica)
Htio bih prije svega zahvaliti za čast koja mi je iskazana nadasve ljubaznim pozivom da održim svečani govor prigodom otvorenja Salzburškog festivala. Taj me poziv veoma iznenadio, ali i uznemirio. Od 1950. živim sa svojom suprugom vrlo povučeno u Chilternskim brdima, bez televizora, bez dnevnih novina, potpuno zaokupljen svojim radom. Moj rad odnosi se uglavnom na jedno veoma apstraktno područje: na ljudsku spoznaju i napose na znanstvenu spoznaju. To me zacijelo ne čini osobito pogodnom osobom za svečani govor u Salzburgu.
Pa sam stao mozgati o tome zašto sam pozvan. Prvo sam se pitao nisu li me možda zamijenili s nekim drugim. Ili je možda razlog moja ljubav prema ovom gradu koji sam zavolio u djetinjstvu, kad mi je bilo pet ili šest godina, dakle prije više od 70 godina? Ali za to nitko nije znao; kao ni za noćnu pustolovinu što se ovdje zbila prije više od pola stoljeća – kad sam usred ledene noći pri povratku sa skijaškog izleta iznenada sletio u konjsko pojilište osvijetljeno mjesečinom… Jamačno su dakle drugi razlozi doveli do toga da budem izabran za govornika na svečanosti. I onda mi je sinulo: u jednom sam pogledu prilično jedinstven – ja sam naime optimist: optimist u svijetu u kojem je pesimizam među inteligencijom postao vladajuća moda. Mislim da naše doba nije tako strašno kao što se općenito govori; da je bolje i ljepše od glasa koji ga prati. Prije četvrt stoljeća održao sam predavanje čiji naslov danas zvuči još provokativnije nego što je onda zvučao: »O povijesti našeg doba: pogled jednog optimista«. Ako dakle postoji nešto što bi me činilo pogodnom osobom za svečani govor, onda je to možda ta reputacija nepopravljivog optimista.
Dopustite mi da kažem nekoliko riječi o tom optimizmu, koji se među ostalim odnosi i na stvari povezane sa Salzburškim festivalom. Već mnogo godina – u najmanju ruku od doba Adolfa Loosa i Karla Krausa – naša inteligencija smatra svojim strogim imperativom da grmi protiv takozvane kulturne industrije, protiv kiča, protiv vulgarnoga. Pesimist vidi samo zalazak i propast, napose u onome što industrija takozvanim »masama« nudi kao kulturu. Optimist međutim vidi i drugu stranu: kupuju se milijuni ploča i vrpci s najljepšim djelima Bacha, Mozarta, Beethovena, Schuberta – dakle najvećih majstora; a broj ljudi koji su naučili voljeti i štovati te velike glazbenike i njihovu čudesnu glazbu postao je neizmjerno velik.
Naravno, moram se složiti s pesimistima kad upozoravaju na to da preko filma i televizije svoju djecu odgajamo u duhu grubosti i nasilja. A slično na žalost vrijedi i za modernu književnost. Ali unatoč svemu tome, kažem ja kao optimist, ima još mnogo dobrih ljudi koji su spremni pomoći. I unatoč katkada prilično uvjerljivoj propagandi kulturnih pesimista još uvijek ima mnogo ljudi koji se vesele životu.
Pesimisti upozoravaju na političku zapuštenost, na nepoštivanje ljudskih prava koja svi već smatramo zajamčenima. S pravom. No daje li to ikome pravo da za te stvari okrivljuje znanost i njezinu primjenu u tehnici? Nipošto. Optimist primjećuje da su znanost i tehnika većini ljudi u Europi i Americi donijele skromno blagostanje te da je grozna masovna bijeda prošlog stoljeća na velikim dijelovima zemaljske kugle gotovo sasvim iskorijenjena.
Dame i gospodo, daleko sam od toga da vjerujem u napredak ili nekakav zakon napretka. U povijesti čovječanstva ima uspona i padova, a vrhunci bogatstva i te kako mogu nastupiti istodobno kad i vrhunci opakosti, ili pak vrhunci umjetnosti u doba kad je spremnost na pomoć najmanja. Već sam prije više od četrdeset godina napisao ponešto protiv vjere u napredak i protiv utjecaja mode i moderniteta u umjetnosti i znanosti. Još jučer su nas pozivali da vjerujemo u ideju moderniteta i napretka, a danas nas hoće zaraziti kulturnim pesimizmom. U svom dugom životu – to bih htio reći protiv pesimista – nisam vidio samo nazatke nego također vrlo očite i nadaleko osjetne napretke. Oni kritičari kulture koji ne priznaju da naše doba i naše društvo ima ikakvih dobrih strana slijepi su za to, a osljepljuju i druge. Mislim da je štetno kad vodeći i cijenjeni intelektualci stalno pripovijedaju ljudima da zapravo žive u paklu. Jer tako ljudi ne samo da postaju nezadovoljni – to i ne bi bilo tako strašno – nego postaju nesretni. Oduzima im se životna radost. Čime je čak i Beethoven, koji je osobno bio duboko nesretan, završio svoje životno djelo? Schillerovom Odom radosti!
Beethoven je živio u doba iznevjerenih nada u slobodu. Francuska revolucija potonula je u teroru i u Napoleonovu carstvu. Metternichova restauracija potisnula je ideju demokracije i pooštrila klasne suprotnosti. Bijeda masa bila je golema. Beethovenova himna radosti strastven je prosvjed protiv klasnih suprotnosti koje dijele čovječanstvo; koje ga »strogo dijele«, kako kaže Schiller. Ali on ne zna za klasnu mržnju – samo za čovjekoljublje i bratstvo. I gotovo sva Beethovenova djela završavaju ili utješno, kao Missa solemnis, ili pak radosno, kao simfonije i Fidelio.
Mnogi od naših suvremenih produktivnih umjetnika žrtve su propagande kulturnog pesimizma. Vjeruju da im je zadatak da doba koje smatraju gnusnim i prikažu kao gnusno. Istina je da su baš to činili i veliki umjetnici prošlosti. Mislim pritom na Goyu ili na Käthe Kollwitz. Kritika društva je potrebna i ona mora biti potresna. Ali dublji smisao takve umjetnosti ne bi trebao biti jadikovanje, nego poziv na to da se jad prevlada. To nalazimo u Figaru, koji predstavlja razigranu kritiku svog doba punu šale, satire, ironije; ali također punu dubljeg značenja. I punu ozbiljnosti, pa čak i tuge; ali također punu radosti i prštave životne snage.
Dame i gospodo, predugo već govorim o svom optimizmu i krajnje je vrijeme da prijeđem na svoju najavljenu temu koja glasi:
Stvaralačka samokritika u znanosti i umjetnosti.
Ta je tema usko povezana s mojim uvodnim riječima: htio bih, makar samo ukratko, reći nešto o nekim sličnostima i razlikama u stvaralačkom radu velikih prirodoslovaca i velikih umjetnika, djelomice zato da bih se suprotstavio propagandi kulturnih pesimista uperenoj protiv prirodnih znanosti koja je upravo danas opet vrlo aktivna.
Veliki umjetnici uvijek su imali na umu u prvom redu djelo. To je smisao formule »Art for art's sake«, dakle »umjetnost radi umjetnosti«. A to znači radi djela. Isto vrijedi za velike prirodoslovce. Pogrešno je kad se kaže da prirodnu znanost određuje njezina primjena. Ni Planck ni Einstein, ni Rutherford ni Bohr nisu mislili na praktičnu primjenu atomske teorije. Naprotiv, do 1939. godine takvu su primjenu smatrali nemogućom, znanstvenom fantastikom. Bili su istraživači radi istraživanja. Bili su fizičari, ili možda točnije kozmolozi, jer su bili nadahnuti željom koju Faust izražava riječima:
Što je to svijet da spoznam
I što ga iznutra drži doznam.
To je stari san čovječanstva, san i pjesnika i mislilaca. Kozmološke spekulacije zatječu se u svim starim kulturama. Nalaze se u Homerovoj Ilijadi (8, 13-16) i u Heziodovoj Teogoniji (720-725).
Još uvijek ima nekih prirodoslovaca, a naravno i mnogih laika koji vjeruju da prirodne znanosti prikupljaju činjenice – možda zato da bi ih vrednovale prvo induktivno, a onda i industrijski. Ja znanost vidim sasvim drukčije. Njezin početak valja tražiti u pjesničkom mitu, u ljudskoj mašti koja pokušava objasniti i nas i svijet. Iz mita se znanost razvija pomoću racionalne kritike; to znači pomoću kritike nadahnute idejom istine i potrage za istinom. Temeljna su pitanja te kritike: Može li nešto biti istinito? I da li je nešto istinito?
Time dolazim do prve teze svog svečanog govora: pjesništvo i znanost imaju isto podrijetlo, podrijetlo u mitu.
Druga je teza sljedeća. Možemo razlikovati dvije vrste kritike; jednu estetički-književno orijentiranu kritiku i jednu racionalno orijentiranu kritiku. Prva vodi od mita do pjesništva, a druga vodi od mita do znanosti, ili točnije, do prirodne znanosti. Prva pita o ljepoti jezika, o energiji ritma, o prodornosti i plastičnosti slika, metafore, o dramskoj napetosti i o uvjerljivosti. Ta vrsta kritičke prosudbe vodi do pjesništva, u prvom redu do epskog i dramskog pjesništva, do pjevanja poezije te naposljetku i do klasične glazbe.
Za razliku od toga, racionalna kritika mita pita je li mitsko izvješće istinito; da li je svijet zaista mogao nastati onako kako pripovijeda Heziod ili Knjiga postanka. I pod pritiskom takvih pitanja mit se pretvara u kozmologiju, u znanost o svijetu, o našem okolišu, u prirodnu znanost.
Moja je treća teza da je od tog zajedničkog podrijetla pjesništva i glazbe s jedne i kozmologije s druge strane još štošta preostalo. Ne tvrdim da je svo pjesništvo mitsko ni da je sva znanost samo kozmologija. Ali tvrdim da u pjesništvu – pomislimo samo na Hofmannsthalova Svakoga – kao i u znanosti stvaranje mitova još uvijek igra neočekivano veliku ulogu. Mitovi su naivni, maštom nadahnuti pokušaji da objasnimo sebe i svoj svijet. Ne samo veliki dio pjesništva nego i veliki dio znanosti može se još uvijek opisati kao takav naivni, maštom nadahnuti pokušaj objašnjavanja svijeta.
Pjesništvo i znanost – pa stoga i glazba – nalaze se dakle u krvnom srodstvu. Oni proistječu iz pokušaja da se protumači naš iskon i naša sudbina te iskon i sudbina svijeta.
Ove tri teze mogu se nazvati povijesnim hipotezama, iako je u pogledu na grčko pjesništvo, osobito na tragediju, podrijetlo iz mita gotovo nedvojbeno. U istraživanju početaka grčke filozofije prirode te su se tri hipoteze pokazale kao dobro utemeljene. A naša zapadnjačka prirodna znanost kao i naša zapadnjačka umjetnost obje su preporod – renesansa – svojih grčkih prethodnica. Premda umjetnost i znanost dakle imaju zajedničko podrijetlo, između njih naravno postoje bitne razlike.
U znanosti postoji napredak. To je povezano s tim što znanost ima određen cilj. Znanost je potraga za istinom, a njezin je cilj približavanje istini. U umjetnosti također ponekad postoje ciljevi, a ako se neko vrijeme slijedi jedan te isti cilj, onda se ponekad zacijelo može govoriti i o napretku u umjetnosti. Tako je oponašanje prirode dugo bilo cilj slikarstva i kiparstva; iako nikada jedini cilj. I s obirom na taj cilj može se zacijelo govoriti o nekom napretku, na primjer u služenju svjetlom i sjenom. Ovamo spada i perspektiva. Ali ciljevi poput tih nikad nisu bili jedine pokretačke snage u umjetnosti. I često velika umjetnička djela djeluju na nas posve neovisno o tome kako umjetnik vlada tim sredstvima podložnima napretku.
Često se uviđalo i često naglašavalo da u umjetnosti nema općenitog napretka. Primitivizam je to možda i suviše naglašavao. No ono u čemu je svakako moguć neki napredak – a naravno i nazadak – to je stvaralačka snaga pojedinačnog umjetnika.
Svaki umjetnik ima svoje doba naukovanja, pa čak i nepojmljivi genij poput Mozarta. Svaki ili gotovo svaki umjetnik ima svog učitelja; i svaki veliki umjetnik uči iz svojih iskustava, iz svog rada. Oscar Wilde, veliki pjesnik koji ovdje u Salzburgu nije nepoznat, kaže: »Iskustvo: to je ime što ga dajemo svojim pogreškama.« A John Archibald Wheeler, veliki fizičar i kozmolog, piše: »Naš je zadatak da svoje pogreške učinimo što je brže moguće.« Htio bih još dodati: naš je zadatak da svoje pogreške po mogućnosti sami otkrijemo i da iz njih nešto naučimo. Čak i kod Mozarta ima radikalnih prerada i poboljšanja, na primjer u njegovom prvom Gudačkom kvintetu u B-duru, jednom mladenačkom djelu. Ali Mozartova velika djela nastala su u posljednjem desetljeću njegova kratkog života, otprilike između 1780. i njegove smrti 1791., dakle otprilike između 24. i 35. godine njegovog života. To zacijelo pokazuje da je učio uz pomoć samokritike, i to nevjerojatno brzo. Ostaje nepojmljivo da je Otmicu napisao s 25 ili 26 godina, a Figara s 30 – neiscrpno bogata djela.
No ono što me potaknulo da svom svečanom govoru dam naslov »Stvaralačka samokritika u znanosti i umjetnosti« bilo je zapravo Beethovenovo djelo; ili točnije, izložba Beethovenovih bilježnica koju sam prije mnogo godina posjetio. Organiziralo ju je bečko Društvo prijatelja glazbe.
Beethovenove bilježnice su dokumenti samokritike; neprestanog vaganja i često upravo nemilosrdnog poboljšavanja. Taj stav, stav bezobzirne samokritike, čak možda čini razumljivim začuđujući Beethovenov osobni razvoj od njegovih početaka pod utjecajem Haydna i Mozarta do njegovih posljednjih djela.
Ima umjetnika i pisaca vrlo različitog kova. Neki kao da se nikad ne služe metodom ispravljanja pogrešaka. Oni su, kako se čini, sposobni stvoriti savršeno djelo odmah u svom njegovom savršenstvu, bez ikakvih prethodnih pokušaja. Među filozofima je Bertrand Russell bio takav genij. Pisao je na najljepšem engleskom; a u njegovim rukopisima možda je na svake tri ili četiri stranice promijenjena jedna jedina riječ. Drugi pak rade na posve drukčiji način. Njihova metoda pisanja je metoda pokušaja i ispravljanja pogreške, metoda korekture.
Čini se da bi se Mozart, premda je neke stvari preradio, prije mogao svrstati u prvu skupinu kreativnih ljudi. No Beethoven je svakako pripadao drugoj skupini, onima koji rade pomoću brojnih korektura.
Zanimljivo je razmišljati o tome kako rade umjetnici koji pripadaju toj drugoj skupini. Želim naglasiti da je sve što ću o tome reći spekulativno, da se sastoji od nagađanja. Nagađam dakle da ti umjetnici počnu od nekog problema, nekog zadatka; na primjer od zadatka da napišu koncert za violinu ili misu ili operu. U zadatak spada, nagađam dalje, predodžba o opsegu djela, o njegovom karakteru i o njegovoj strukturi – primjerice o obliku sonate – a možda i o nekim temama koje treba upotrijebiti. Možda je takav plan i puno opširniji, pogotovo u slučaju mise ili opere.
Ali kada zatim dođe do izvedbe, kada dođe do rada na ostvarenju i na zapisu, tada se za umjetnika zajedno s ispravljanjem pogrešaka mijenja i njegov plan. Plan postaje konkretniji, slikovitiji. Svako se mjesto prosuđuje po tome da li odgovara sve jasnijoj idealnoj slici. I obratno: idealna slika stalno se korigira radom na izvedbi. Tu postoji višestruko povratno djelovanje, davanje i primanje između plana, sve jasnije idealne slike i izvedbe u nastanku, u prvom redu korigiranja pogrešaka.
Možda se to najjasnije vidi kod slikara koji radi na portretu, koji dakle neki prirodni objekt pokušava zahvatiti na jedan određeni, djelomice unaprijed zadani način. On planira, skicira, korigira. Nanese mrlju boje i korakne unatrag kako bi provjerio učinak. No učinak nanesene mrlje jako ovisi o cijelom sklopu, o svemu što već postoji; a k tome nova mrlja boje opet povratno djeluje na cjelinu; ona sve mijenja, sve postaje drukčije – bolje ili lošije. A s povratnim djelovanjem na cijelu sliku mijenja se i nikada sasvim utvrđena idealna slika; dakle cilj što ga umjetnik ima pred očima. U zasebnom slučaju portreta mijenja se također sličnost s predmetom koja se želi postići i ono shvaćanje premeta koje slikar nastoji ostvariti.
Tu je važno da slikanje, dakle pokušaj ostvarenja, mora dakako prethoditi korekturi. No s druge strane mora postojati ideja, idealna slika s kojom se postojeća izvedba može usporediti, jer tek usporedba omogućuje korekturu. Kada je, kao u slučaju portreta, posrijedi predmet koji treba preslikati, onda to zacijelo olakšava problem. Na sličan je način u glazbi korektura vjerojatno lakša ako postoji tekst koji treba uglazbiti. U svakom se slučaju korektura svodi na usporedbu, na usporedbu između postignutoga i željenoga, idealne slike djela koja se pod dojmom rada stalno mijenja. Nastajuće djelo po sebi ima na taj način sve važniji i značajniji utjecaj na stvaralački rad. Tako se može dogoditi da neko veliko djelo umjetnik koji ga je napisao gotovo i ne prepoznaje kao vlastito. Ono je veće nego što je mislio. To se dogodilo s Haydnovim Stvaranjem i, na posve drukčiji način, s Nedovršenom simfonijom od koje je Schubert sam odustao.
Zaključno ću se posvetiti usporedbi s prirodnim znanostima, koje kulturni pesimisti puno više kleveću nego što ih razumiju. Djelo je tu hipoteza, teorija; a cilj djelatnosti je istina ili približavanje istini i objašnjavalačka snaga. Taj je cilj uglavnom konstantan, i to objašnjava zašto postoji napredak; to je napredovanje k sve boljim teorijama, koje može trajati stoljećima. Dok je u umjetnosti najvažniji oblik kritike umjetnikova stvaralačka samokritika, u znanosti to nije isključivo samokritika nego i kritika zajedničkim radom: ako neki znanstvenik previdi neku pogrešku ili ako je – što se srećom prilično rijetko zbiva – pokuša prikriti, onda će tu pogrešku s vremenom gotovo sigurno pronaći drugi znanstvenici. Jer upravo je to metoda znanosti: samokritika i međusobna kritika. Ta kritika mjeri teoriju prema njezinim postignućima u potrazi za istinom. To je čini racionalnom kritikom.
Tako djelo stvaralačkog istraživača, teorija, ima mnogo zajedničkog s umjetničkim djelom; a stvaralački rad istraživača sliči umjetnikovom – barem radu umjetnika one skupine kojoj pripada Beethoven; radu onih koji počinju od smione koncepcije i njezinim korigiranjem mogu svoje djelo uzdignutii do neslućenih visina; tako da se iz lijepe Zborne fantazije razvije neopisiva Oda radosti.
Velikom umjetniku odgovara u znanosti veliki teoretičar, a on se, poput umjetnika, prepušta vodstvu svoje mašte, svoje intuicije, svog osjećaja za oblik. Tako je Einstein o atomskoj teoriji koju je 1913. postavio Niels Bohr, o epohalnoj teoriji koja je međutim ubrzo zatim poboljšana, rekao da je ona »izrazito muzikalno« djelo. No za razliku od velikog umjetničkog djela, velika se teorija uvijek može poboljšati.
Istraživač to zna; a zna i da ga njegova mašta, njegova intuicija, pa čak i njegov osjećaj za oblik mnogo češće dovode u zabludu nego do cilja: do većeg približavanja istini. Stoga je u znanosti neophodna stalna kritička provjera koju obavlja ne samo tvorac teorije nego i drugi znanstvenici. U znanosti nema nijednog velikog djela koje bi se temeljilo samo na inspiraciji i osjećaju za oblik.
Dame i gospodo! Htio bih završiti citatom koji potječe iz djela jednog od najvećih znanstvenika svih vremena, iz djela Johannesa Keplera, velikog kozmologa i astronoma koji je umro godine 1630., dakle u dvanaestoj godini Tridesetgodišnjeg rata. U tom citatu Kepler polazi od svoje teorije gibanja nebeskih tijela koje uspoređuje s muzikom, u prvom redu s nebeskom, božanskom muzikom sfera. No Kepler gotovo nehotice završava s himnom glazbi koja je ljudsko djelo, himnom tada tek nedavno otkrivenom višeglasju. Kepler piše:1
Tako su gibanja nebeskih tijela vječan koncert: koncert što se može bolje razabrati umom negoli sluhom ili glasom. Jer nebeska se tijela gibaju u napetostima i disonancijama, slično sinkopama i zaostajalicama s njihovim razrješenjima, kojima glazbenici oponašaju disonancije prirode. Jer nebeska tijela sa sigurnošću dosežu svoje predodređene kadence, od kojih se svaka sastoji od planeta, baš kao šestoglasni akord. A svojim gibanjima artikuliraju i ritmiziraju neizmjernost vremena. Jer nema čuda većeg i uzvišenijeg od onih zakona po kojima se s više glasova pjeva u harmonijama; zakona koji su antici bili nepoznati, ali koji su sada napokon otkriveni, koje je otkrio čovjek, oponašatelj svojega Stvoritelja. Tako čovjek u kratkom satu pomoću vještog suzvučja mnogih glasova može dočarati viziju vječnosti svijeta; i tako on s najslađim osjećajem sreće i radosti što ga izaziva glazba – Božji odjek – postiže gotovo ono zadovoljstvo kakvo sam Bog, Stvoritelj, nalazi u svojim vlastitim djelima.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.11 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.