Dva prijatelja lovca, Srbin i Hrvat, voljeli cesto zajedno da idu u lov. Ali jede se Hrvat zbog svog psa, svaki put kada zapuca iz svoje puške pas se prvo skvrci od straha a onda pobjegne i tek se negdje predvece vrati kuci. Ništa nije pomagalo, i tukao ga je i bodrio i prijetio ali svaki put ista prica. Gleda to Srbin, pa mu sve žao te predloži Hrvatu da mu da psa na par nedjelja.
- Znaš - kaže Srbin - ja cu da ga provedem po našim svadbama, znaš kako je tamo, pucanja do mile volje, vjerovatno ce da se navikne.
Razmišlja Hrvat, nema šta da izgubi a i žao mu da ga nekom pokloni ili ubije pa se složi sa Srbinom. Uze Srbin psa i poce da ga voda po svadbama. Prodjoše i te dve nedelje, te se dogovore Srbin i Hrvat da se ponovo nadju u lovu i Srbin ce tada da dovede i psa. I tako jedno jutro krenuše oni u lov. Kako zadjoše u šumu, Hrvat primeti medvjeda kako se šunja u žbunju te zauze stav, nanišani i opali. U tom trenutku pas stade, uspravi se na zadnje noge, ispruži prednje u vazduh preko glave i iz sveg glasa zapeva:
- Oj Vojvodo Sindjelicu..