Duhovna inteligencija :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

»Bozanska komponenta«

Već desetljećima se zna da su u ljudi podložnih epileptičnim napadima (do kojih dolazi u sljepoočnim režnjevima mozga) mnogo češća duboka duhovna iskustva nego što je to uobičajeno. Profesor V.S. Ramachandran, ravnatelj Centra za mozak i spoznaju pri Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu, cijeli svoj radni vijek radi s epileptičarima. Nakon napada pacijenti mu redovito govore stvari kao: »Postoji božanska svjetlost koja sve obasjava«, »Postoji konačna istina koja leži sasvim izvan dosega običnog uma previše zaokupljenog vakodnevnom vrevom i bukom da bi primijetio ljepotu i veličinu svega postojećeg«, ili »Doktore, odjednom mi je sve postalo kristalno jasno. Više nisam imao nikakvih sumnji.« Pacijent koji je doživio ovo posljednje ispričao je da je »osjetio takav ushit da se u usporedbi s njim sve ostalo doimalo blijedim. U tom je ushitu bilo jasnoće, poimanja božanskog - bez kategorija, bez granica, samo jedinstvo sa Stvoriteljem.«
Zna se da je epilepsija povezana s eksplozijama električne aktivnosti, jačim od uobičajenih, u određenim područjima mozga i stoga se intenzivno duhovno iskustvo epileptičara već dugo veže za pojačanu aktivnost sljepoočnog režnja. Persingerovo je istraživanje sve to na neki način stavilo u kontrolirane uvjete. Otkrivši da magnetskim poljem može umjetno stimulirati sljepoočne režnjeve, uspio je izdvojiti i istražiti vezu takve stimulacije s različitim mističnim iskustvima, izvantjelesnim doživljajima, iskustvima prošlog života, doživljavanjem NLO-a (neidentificiranih letećih objekata), i tako dalje - a sve to u kontroliranim laboratorijskim uvjetima. U velikoj većini slučajeva, podražaj sljepoočnog režnja izaziva jedno ili više ovakvih iskustava.
Jedna od Persingerovih suradnica, Peggy Ann Wright sa Lesley Collegea u Cambridgeu, u Massachusettsu, proučavala je vezu između povišene aktivnosti sljepoočnog režnja i takozvanih šamanskih doživljaja. To su putovanja duše u daleke predjele iskustva, a svrha im je komunicirati s duhovima živih i mrtvih te donijeti savjete za ozdravljenje. Rad Wrightove također je pokazao da ritmičko bubnjanje, kakvo se koristi u raznim duhovnim ritualima, uzbuđuje sljepoočne režnjeve i za njih vezana područja limbičnog sustava.
Persingerov se rad, kako smo vidjeli, fokusirao na duhovna iskustva izazvana umjetnim podražavanjem sljepoočnih režnjeva. Godine 1997, V.S. Ramachandran i suradnici načinili su još jedan korak prema povezivanju pojačane aktivnosti sljepoočnog režnja s duhovnim iskustvima - ovoga puta u »normalnih« ljudi pod normalnim uvjetima. Na sljepoočnice zdravih ljudi i epileptičara priključene su EEG-elektrode. Otkriveno je da se na spomen vjerskih
ili duhovnih riječi ili tema, aktivnost sljepoočnog režnja u zdravih ljudi povećava do jačine slične onoj u epileptičara prilikom napada. Na osnovi toga su zaključili: »Moguće je da u sljepoočnim režnjevima (posve 'normalnih' ljudi) postoji specijalizirano živčano ustrojstvo 'zaduženo' za vjeru. Moguće je da je fenomen vjere 'uprogramiran' u mozak.«
Sljepoočni režnjevi blisko su povezani s limbičnim sustavom, moždanim centrom za emocije i pamćenje. Dva bitna dijela limbičnog sustava su amygdalum, malena bademasta tvorevina u sredini limbičnog područja, i hipokampus, neophodan za pamćenje iskustava. Persingerov je rad pokazao da podražavanje ta dva emocionalna centra u mozgu izaziva pojačanu aktivnost sljepoočnih režnjeva. I obratno, pojačana aktivnost sljepoočnog režnja izaziva burnu emocionalnu reakciju. Činjenica da je u to uključen hipokampus, vezan za sjećanje, ima za posljedicu to da, premda većina duhovnih iskustava u sljepoočnom režnju traje samo nekoliko sekundi, ona mogu imati snažan i trajan emocionalni utjecaj na cijeli život osobe - koji se često naziva »preobražavajućim«. Uključenost limbičnog sustava ukazuje na važnost emocionalnog faktora u vjerskom ili duhovnom iskustvu, za razliku od samog vjerovanja, koje može biti potpuno intelektualno.
Neurobiolozi poput Persingera i Ramachandrana nazvali su područje sljepoočnih režnjeva vezano za vjersko ili duhovno iskustvo »božanskom točkom« ili »božanskom komponentom«. Njihovo je mišljenje da se ta božanska točka razvila u mozgu radi ispunjenja neke evolucijske svrhe, ali brzo dodaju da to ni na koji način ne dokazuje da Bog uistinu postoji, niti da ljudi uistinu komuniciraju s Njim. Što ona, dakle, dokazuje?
Je li »božanska točka« neki neurološki trik kojim se priroda poigrala s nama zato što je ljudsko vjerovanje u Boga na neki način korisno za prirodu ili društvo? Jesu li se tisućama godina razvijali rituali i simboli, da li su pisani stihovi, cijeli životi posvećivani vjeri, vodeni ratovi i građene katedrale samo zbog električne aktivnosti u nekim dijelovima mozga? Je li silina preobraćenja Sv. Pavla na cesti za Damask samo popratna pojava epileptičnog napada? Ili je »božanska točka« presudna komponenta naše sveobuhvatnije duhovne inteligencije, a aktivnost sljepoočnog režnja način na koji je priroda
omogućila mozgu da sudjeluje u dubljoj spoznaji nas samih i Svemira
oko nas?
Kad je harvardski psiholog William James početkom dvadesetog stoljeća napisao svoje sad već klasično djelo Raznolikost vjerskih iskustava (The Varieties of Religious Experience) on dabome nije znao za buduća istraživanja »božanske točke«. Ali znao je da epileptični napadi i sklonost određenim oblicima ludila stvaraju iskustva vrlo slična duhovnima, i bio mišljenja da bi »stanoviti medicinski materijalisti «, kako ih je on nazivao, mogli to iskoristiti da umanje značenje
duhovnih iskustava. James je takve materijaliste smatrao »plitkoumnima « kad nisu u stanju razlučiti dva bitna i vrlo različita pitanja. Kakva je priroda i biološko ishodište duhovnog iskustva? I koje je njegovo značenje i smisao? Mozak je, po njegovom mišljenje, važan sudionik u većini psiholoških iskustava, ali reći tako nešto nije isto što i reći da se sva takva iskustva mogu svesti »isključivo na neurologiju«. Znanstvenici mogu, na primjer, simuliran »vizualno
iskustvo« podražavanjem vidnog korteksa, ali to ne dokazuje da je sam vid halucinacija.
U svjetlu najnovijih neuroloških istraživanja čini se očitim da »božanska točka« igra itekako bitnu biološku ulogu pri duhovnom iskustvu. Rad Persingera i Ramachandrana, te drugih neurologa i psihologa koji su proučavali aktivnost »božanske točke« u vezi s ludilom i kreativnošću, potvrđuje vezu između podražaja sljepoočnog režnja ili limbičnog područja i »abnormalnih« ili »osobitih« iskustava raznih vrsta. Međutim da bismo mogli u potpunosti ocijeniti
ulogu »božanske točke«, te iskustava koja ona potiče ili kojima posreduje, moramo pobliže ispitati neka od tih iskustava, ludilo i bolest s kojima su često povezana, i njihovu pozitivnu ulogu pri rješavanju problema, imaginaciji i kreativnosti.

Odlomak iz knjige " SQ Duhovna inteligencija - suštinska inteligencija " autori Danah Zohar i Ian Marshall

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

Donah Zohar_Ian Ma... (1011.54 KB)