Drugi svetski rat :: Istorija sveta ~ Mitovi i Legende

Ja sam trazio u indexu ali nisam nasao zato vam predsavljam:

Drugi svetski rat

Drugi svjetski rat je naziv za oružani sukob, odnosno seriju međusobno povezanih oružanih sukoba koji se između godine 1939. do 1945. vodio između dva bloka država - tzv. Sila Osovine na čelu s Njemačkom i tzv. Savezničkih sila na čelu s SAD, SSSR i Velikom Britanijom.

Po broju država, odnosno ljudi koji su u njemu sudjelovali, te broju ljudskih žrtava i stepenu materijalnog razaranja, drugi svjetski rat predstavlja najveći oružani sukob u historiji čovječanstva.

Po svojim posljedicama drugi svjetski rat predstavlja jedan od najvažnijih događaja u povijesti, te izvor bezbrojnih kontroverzi koje traju dan-danas.Sadržaj/Садржај [sakrij/сакриј]
1 Uzroci rata
2 Svijet prije rata
3 Sudetska kriza i izbijanje rata
4 Oružane snage i planovi zaraćenih sila
4.1 Njemačka
4.2 Italija
4.3 Japan
4.4 Velika Britanija
4.5 Francuska
4.6 Sovjetski Savez
4.7 SAD
5 Tok rata godine 1939.
6 Tok rata godine 1940.
6.1 Norveška operacija
6.2 Pad Francuske
6.3 Bitka za Britaniju
6.4 Operacije u Mediteranu
7 Tok rata godine 1941.
7.1 Pohod na Balkan
7.2 Operacija Barbarossa
7.3 Ulazak SAD u rat
8 Tok rata godine 1942.
8.1 Osovina u ofanzivi
8.2 Prekretnice
9 Tok rata godine 1943.
9.1 Slom Osovine u Sjevernoj Africi
9.2 Kurska bitka
9.3 Pad Italije
10 Tok rata godine 1944.
10.1 Iskrcavanje kod Anzija
10.2 Oslobođenje Francuske
10.3 Slom njemačkih istočnih saveznika
10.4 Oslobođenje Filipina
11 Tok rata godine 1945.
11.1 Slom Njemačke
11.2 Slom Japana
12 Posljedice rata
12.1 Gubici
12.2 Promjene granica
12.3 Političke promjene
12.4 Kulturni uticaj

Uzroci rata

S obzirom na njegovu složenost kao i ideološkim i drugim podjelama koje je izazvao i koje dan-danas traju, o uzrocima drugog svjetskog rata postoji daleko manji historijski konsenzus nego o uzrocima drugih oružanih sukoba u 20. vijeku.

Ipak se može reći da je velik dio uzroka drugog svjetskog rata ima korijen u uzrocima prvog svjetskog rata.

Njemačka, Italija i Japan su se u 19. vijeku relativno kasno profilirale kao moderne industrijske države, te su bitno zaostajale u stvaranju kolonijalnih imperija u odnosu na Veliku Britaniju i Francusku. Njemačka je u prvom svjetskom ratu poražena, te je temeljem Versailleskog mirovnog ugovora ostala bez kolonija te tako dovedena u još inferiorniji položaj. Italija i Japan, iako na pobjedničkoj strani, bili su bitno razočarani ratnim plijenom.

Nacionalizam, koji je predstavljao dominantnu ideologiju Evrope 19. vijeka, pojačao je svoj uticaj u Istočnoj Evropi gdje su na ruševinama tri stara carstva - Otomanskog, Austro-ugarskog i Ruskog - po proklamiranom principu prava na samoodređenje formirane nacionalne države. U većini slučajeva se granice novih država nisu poklapale s etničkim granicama, što je bilo stalan izvor iredentizma i napetosti, dok su neke novostvorene države - Kraljevina SHS, Čehoslovačka i, djelomično, Poljska - po sastavu bile višeetničke i opterećene unutrašnjim napetostima koje su se naknadno održavale na međunarodnoj sceni. Nacionalizam se također proširio i na Aziju, pogotovo posjede evropskih kolonijalnih sila čiji su podanici svoj položaj počeli smatrati izdajom versajskih principa. Nacionalizam se također nastavljao iskazivati i kao rasizam, koji je imao važnu ulogu u pogoršanju odnosa Japana i SAD.

Treći faktor, koji se iskristalizirao tek nakon završetka prvog svjetskog rata, bio je slom predratnog ekonomskog poretka temeljenog na slobodnoj trgovini. Većina država se nakon rata okrenula protekcionizmu i autarhiji, što je bilo plodno tlo kako za međusobne sukobe, tako i za ekonomsku nestabilnost koja će se odraziti u Velikoj ekonomskoj krizi.

Novi faktor predstavljala je i pojava dviju ideologija - fašizma i komunizma -koje su, svaka na svoj način, predstavljale radikalnu alternativu poratnom svjetskom poretku te čije se međusobno suparništvo odražavalo i na međunarodnu politiku.

Izbijanje rata također je pospješio i duboki i nepravladani kulturni i psihološki šok izazvan opsegom i posljedicama prvog svjetskog rata. Mnoge države, pogotovo one koje su se smatrale pobjednicama, nastojale su ponavljanje tako traumatičnog iskustva izbjeći inzistiranjem na diplomaciji kao jedinom sredstvu rješavanja međunarodnih sporova, dok je u javnosti tih zemalja dominirao pacifizam i težnja za nereagiranjem na provokacije koje bi mogle izazvati novi globalni sukob.

Svijet prije rata

Izbijanje drugog svjetskog rata bio je proces koji je trajao skoro cijeli jedan decenij, i kome je glavni katalizator bila Velika ekonomska kriza, koja je bila počela u SAD u oktobru 1929. godine. Ona se manifestirala kroz globalni rast nezaposlenosti i siromaštva, koje je mase stanovništva u mnogim zemljama okretalo ekstremnim ideologijama s lijeva i s desna, a u mnogim državama dovodilo i do međuetničkih napetosti, pogotovo u Istočnoj Evropi gdje je došlo do naglog porasta antisemitizma. U mnogim državama, pogotovo one koje su zaostajale za Britanijom i Francuskom, kriza je dovela do uvjerenja kako versajski poredak predstavlja kočnicu njihovog ekonomskog razvoja te da se on mora izmijeniti, ako je potrebno i oružanom silom, odnosno osvajanjem novih teritorija. Britanija i Francuska, glavni zagovornici politike globalnog razoružanja, su također bili snažno pogođeni krizom koja je spriječila njihovo ponovno naoružavanje.

Prva manifestacija tog procesa dogodila se u Japanu, koji je, kao zemlja bez vlastitih izvora mnogih važnih resursa, bio snažno pogođen ekonomskom krizom. Kao posljedica toga, u japanskim vladajućim krugovima je počeo bujati militarizam, odnosno uvjerenje da Japan može osigurati prosperitet jedino na račun susjednih azijskih država, odnosno evropskih kolonijalnih posjeda. Godine 1931. Japanci su izveli invaziju kineske provincije Mandžurije te u njoj uspostavili marionetsku vlast na čelu s bivšim kineskim carem Pu Yiem. Mnogi japanski, a i drugi, historičari smatraju upravo taj dogašaj stvarnim početkom drugog svjetskog rata. Zapadne sile, iscrpljene i prezaokupljene ekonomskom krizom, na njega nisu reagirale te tako stvorile presedan koji će koristiti druge države.

U Njemačkoj Weimarskoj republici je ekonomska kriza izazvala rekordnu nezaposlenost i naglo siromašenje, produbila sveopće nezadovoljstvo odredbama Versajskog mira koji se smatrao nepravednim te izazvala političku nestabilnost i trajnu krizu koju postojeći demokratski poredak nije bio u stanju riješiti. Početkom 1933. je, obećavajući rješenje tih problema, na vlast došla Nacionalsocijalistička stranka Adolfa Hitlera te uspostavila fašistički režim. Temelj nacističke ideologije predstavljala je rasistička zamisao u širenju njemačkog životnog prostora (lebensraum) na istok, na račun slavenskih naroda. Na kraći rok se ta ideologija manifestirala kao proklamirani cilj okupljanja svih zemalja gdje živi njemačka manjina u jedinstvenu državu - Veliku Njemačku. Nacistička vlada je postepeno jednostrano odbacila odredbe versajskog ugovora te započela s ponovnim naoružavanjem u svrhu postizanja tih ciljeva oružanim putem.

Italija, u kojoj je od 1922. godine na vlasti bio fašistički režim Benita Mussolinija, također je bila bitno pogođena velikom ekonomskom krizom, koja je pokazala nedostatak vlastitih resursa. Mussolini je došao do zaključka da će ti problemi biti riješeni širenjem Italije na Balkan, Mediteran i Bliski istok, što je bilo proklamirano kao službena politika pod geslom obnove Rimskog Imperija. Ta je politika dovela Italiju i direktan sukob s bivšim saveznicima Britanijom i Francuskom, te približila Hitlerovoj Njemačkoj. Kao prva ozbiljnija manifestacija te politike se pokazao abesinijski rat, na koji su zapadne sile reagirale tek mlakim ekonomskim sankcijama, dajući još jedan primjer nevoljkosti da se na izazov versajskom poretku suprotstave ikakvom ozbiljnijom akcijom.

U to vrijeme je SSSR pod vlašću Staljina bio uglavnom netaknut ekonomskom krizom, ali i preozaokupljen unutrašnjim problemima, prvenstveno kolektivizacijom zemlje - koja je dovela do masovne gladi i velikih demografskih gubitaka - i industrijalizacijom, koja je pak SSSR učinila velikom silom i u rekordno kratkom roku stvorila uvjete za transformaciju Crvene armije u veliku i modernu oružanu silu. SSSR je nakon decenija diplomatske izolacije nastojao poboljšati odnose sa zapadnim silama, strahujući da bi se na temelju iskustava građanskog rata mogla stvoriti velika koalicija s ciljem njegovog uništenja. SSSR je nastojao strah zapadnih država od širenja boljševizma na zapad umanjiti predstavljajući se kao prirodni ideološki saveznik u borbi protiv fašističkih država. U tu svrhu je preko Komunističke internacionale promovirana politika Narodnog fronta, koja je za posljedicu imala stvaranje lijeve vlade u Francuskoj, ali i izbijanje građanskog rata u Španiji.

Španski građanski rat, kao i rat koji je godine 1937. izbio između Japana i Kine, tzv. drugi kinesko-japanski rat, jasno je demonstrirao kako su Njemačka, Italija, Japan, a djelomično i SSSR, bitno poboljšali vlastitu ratnu tehnologiju, odnosno stekli prednost u odnosu na zapadne sile. To je dovelo do postepene promjene pacifizmom vodene politike u Britaniji i Francuskoj - započelo je ponovno naoružavanje, a diplomatsko udovoljavanje njemačkim i italijanskim zahtjevima je dobila svrhu dobijanja vremena za neumitni oružani obračun, umjesto sprečavanja rata kao takvog.

Sudetska kriza i izbijanje rata

Hitlerova Njemačka je prvu direktnu akciju kršenja versajskog poretka poduzela godine 1936. uglavnom simboličkom gestom slanja Wehrmachta na lijevu obalu Rajne, koja je prethodnih godina bila demilitarizirana. Nedostatak bilo kakve reakcije na tu provokaciju je naciste uvjerio kako će i ubuduće moći poduzimati slične korake.

Nakon što je godine 1937. između Njemačke, Italije i Japana potpisan tzv. Antikominterna Pakt - preteča budućeg Trojnog pakta - Njemačka je godine 1938. poduzela nasilnu anekciju, tzv. Anschluss Austrije. Hitlerov režim je taj potez opravdavao provođenjem načela o pravu na samoodređenje, odnosno činjenicom da su mnogi Austrijanci sebe smatrali dijelom njemačke nacije od koje su odijeljeni umjetnom granicom.

Hitler je sličan izgovor odlučio primijeniti na Sudete - oblast Čehoslovačke gdje su Nijemci činili većinu. Čehoslovačka vlada je bila spremna da se pokušaju mijenjanja granica odupre oružanim putem, računajući na svoj status vjerne francuske saveznice. Međutim, britanska vlada je držala da još nije u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da zajedno s njom 30. septembra 1938. sklopi Müenchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Ostavljena na cjedilu, čehoslovačka vlada je podlegla njemačkom ultimatumu. Dok su dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, veliki dio zapadne javnosti ih je smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu.

Te su se nade vrlo brzo izjalovile, kada su mađarska i poljska vlada iskoristile Hitlerov presedan kako bi i one tražile i na kraju dobile čehoslovački teritorij. Do proljeća 1939. autoritet vlade u Pragu je bio tako uzdrman da se u Slovačkoj, na njemački poticaj, razvio separatistički pokret. Koristeći to kao izgovor, njemačke snage su u proljeće 1939. okupirale Češku i uspostavile protektorat u sastavu Reicha, dok je Slovačka uspostavljena kao satelitska država.

Komadanje Čehoslovačke predstavljalo je šok i poniženje za zapadne sile koje su na gaženje sporazuma reagirale garancijom nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Poljske i Rumunjske - država za koje se držalo da će predstavljati slijedeće mete njemačkog, odnosno mađarskog širenja. U međuvremenu je, koristeći Hitlerov primjer, Mussolinijeva Italija izvršila invaziju i bez borbe uspostavila vlast u Albaniji.

Hitler nije bio impresioniran tim garancijama te je kao slijedeću metu njemačke teritorijalne ekspanzije odabrao Danzig - luku na Baltičkom moru pod upravom Lige naroda koju su i Nijemci i Poljaci svojatali, ali u kojoj su Nijemci imali većinu stanovništva. No, ovoga puta su Poljaci, za razliku od Čehoslovaka, iza sebe imali formalne zapadne garancije te bili spremni na oružani otpor. Njemačkoj vladi je postalo jasno da se kriza u njemačku korist ne može riješiti drukčije nego oružanom invazijom, za koju je planiranje otpočelo već u proljeće.

Hitler je bio uvjeren kako će zapadne sile na kraju Poljsku ipak ostaviti na cjedilu isto kao što su bili ostavili Čehoslovačku. Tome je u prilog išao debakl pregovora o eventualnoj vojnoj suradnji koji su se u to vrijeme vodili u Moskvi između anglo-francuskih i sovjetskih predstavnika.

Na kraju se Staljin odlučio kupiti vrijeme za pripreme za rat tako što je prihvatio Hitlerovu ponudu za sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Evropi. Potpisivanjem sporazuma Ribbentrop-Molotov 25. augusta 1939. Njemačka se osigurala od eventualne sovjetske intervencije u poljsku korist, odnosno eventualnog ratovanja na dva fronta. Nakon insceniranog poljskog napada na radio-stanicu u Gleiwitzu, njemačke oružane snage su 1. septembra 1939. otpočele napad na Poljsku, čime je u Evropi počeo drugi svjetski rat.

Oružane snage i planovi zaraćenih sila

Njemačka

Suprotono uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijima, bila je u mnogo inferiornijem odnosu u usporedbi s početkom prvog svjetskog rata. S druge strane je u kvalitativnom smislu bila u velikoj prednosti u odnosu na svoje protivnike.

To se možda najbolje održavalo u kopnenoj vojsci - Wehrmachtu. Iako je ponovno naoružavanje van versajskih okvira otpočelo još godine 1933. Njemačka je još uvijek zaostajala za zapadnim silama po pitanju moderne opreme, pogotovo tenkova. S druge strane, u razdoblju kada se držala versajskih kriterija, Njemačka je smjela imati malu profesionalnu vojsku, što je dovelo do rigorozne selekcije i filtracije najspososbnijih kadrova koji će poslije biti srž Hitlerove vojne mašine.

Drugi važan faktor u korist Nijemaca bila je sklonost novim idejama kao i nastojanje da se izbjegnu pogreške koje su dovele do poraza u prethodnom ratu. Njemački vojni stratezi na čelu s generalom von Seecktom su još krajem 1920-ih, uzimajući u obzir njemački nedostatak nafte i drugih strateških sirovina, zaključili kako se pobjeda u budućem ratu može izvojevati jedino brzim udarom, pri čemu bi se koristile novorazvijene forme oružja kao što su tenkovi, motomehanizirane jedinice i avijacija. Ta se doktrina nazvala blitzkrieg, odnosno munjeviti rat te je na početku predstavljala gotovo siguran recept za njemačke vojne uspjehe. S druge strane, Njemačka ipak nije bila u stanju u potpunosti iskoristiti njene mogućnosti, prije svega zbog nedovoljnog broja modernih prijevoznih sredstava, što će se iskazati u kasnijim fazama rata.

Blitzkrieg je bitno uticao i na razvoj Luftwaffe, njemačkog ratnog zrakoplostva koje je u roku od samo nekoliko godina postalo jedna od najimpresivnijih oružanih formacija na svijetu - kako brojem, tako i izvježbanošću ljudtstva. Nijemci su 1930-ih razvili moderne tipove lovačkih i bombarderskih aviona kojima su bili u stanju stvoriti zračnu nadmoć nad većinom protivnika. Ali, s druge strane, većina tih aviona su bili uglavnom na neposrednu podršku kopnenim snagama, te su se vrlo brzo iskazali ne baš tako efikasni u drugim ulogama.

Kriegsmarine ili ratna mornarica je bila najslabiji vid njemačkih oružanih snaga zbog versajskih ograničenja koja su je bila svela na gotovo simboličku oružanu formaciju. Ona su ukinuta tek 1930-ih godina kada je već bilo kasno da novi brodovi u gradnji bitno utiču na tok ratnih operacija. Njemačka slabost na moru odrazit će se već na samom početku.

Italija

Italija je, zahvaljujući postojanju kolonijalnog imperija te Mussolinijevim ambicijama, imala potrebu da sagradi modernu ratnu mornaricu koja bi se mogla suprotstaviti Britancima i Francuzima. Rezultat toga je bila treća po snazi mornarica u Evropi s velikim brojem modernih brodova i veoma kvalitetnim i izvježbanim ljudstvom, spremnim na primjenu raznoraznih svježih ideja i nekonvencionalnih zamisli, od kojih možda najspektakularniji primjer predstavljaju ljudi-žabe.

Mussolinijev režim je isto tako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog zrakoplovstva koje se 1930-ih moglo mjeriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo avijacija biti ključan faktor pobjede u budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom zrakoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.

Italijanski vojni stratezi su također stvorili doktrinu sličnu njemačkom blitzkriegu, no za njenu efikasnu primjenu je nedostajao ključan faktor - kvalitetna kopnena vojska. Italija nije imala resurse ni industrijsku infrastrukturu da stvori kopnene snage u istom onom opsegu ili kvaliteti kakvu je imala Njemačka, pa su italijanski vojnici u rat ušli uglavnom sa zastarjelom ili neadekvatnom opremom, što je bilo najvidljivije u tenkovima - brojem i kvalitetom pogodnih za kolonijalno ratovanje, ali daleko ispod savezničkih i njemačkih standarda.

Ipak, najveća italijanska slabost bio je moral - uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u prvom svjetskom ratu.

Japan

Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspjehe, nego bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.

Japanska ratna mornarica je bila od najjačih i najmodernijih na svijetu. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primjeni modernih tehnologija i strategija. Od svih njih je veliku važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim snagama, pri čemu se razvilo tzv. dugo torpedo koje će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.

Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga je po kvaliteti aviona i pilota ponešto zaostajalo za većinom država u svijetu, a posebni nedostatak je bio orijentacija na neposrednu podršku kopnenim snagama.

Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidlljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. U tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv u pravilu tehnički inferiornih kineskih snaga. Zbog svega toga je japanska vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću ljudstva.

Velika Britanija

Velika Britanija je godine 1939. ušla u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u prvi svjetski rat.

Britanske kopnene snage su bile relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao podrška brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni regrutima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno motoriziranom vojskom u svijetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad evropskog prosjeka. S druge strane, međuratni period je predstavljao i svojevrsnu stagnaciju, jer su na temelju iskustava prvog svjetskog rata, pogotovo u primjeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.

Nedostaci britanskih kopnenih snaga su imali potpunu suprotnost u Kraljevskoj mornarici (RN) koja je, usprkos svojevrsnog zaostajanja početkom 1930-ih, još uvijek predstavljala silu sposobnu da ostvari potpunu nadmoć na većini svjetskih mora. RN je imala vrlo kvalitetno ljudstvo, kao i komandni kadar otvoren prema novim idejama, zbog čega su britanski brodovi bili prilično raznoliki - od torpednih čamaca do nosača aviona - te u stanju izvoditi različite i najsloženije operacije. Slično kao i u napoleonskim ratovima, upravo će RN omogućiti Britaniji da sama vodi rat protiv ostatka evropskog kontinenta.

Najvredniji i najmoderniji dio britanskih oružanih snaga predstavljalo je Kraljevsko ratno zrakoplovstvo (RAF). Bilo je sastavljeno od raznolikih tipova aviona i sposobno za raznovrsne zadatke, dijelom i zbog različitih doktrina koje su, svaka na svoj način, pomogle njegovom razvoju između dva rata. Na početku se smatralo da ništa ne može zaustaviti bombardere, te se umjesto inzistiranja na lovačkoj avijaciji stvorio velikih broj teških tzv. strateških bombardera kako bi se na neprijateljske napade odgovorilo istom mjerom. Kasnije je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će braniti Britansko Otočje i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci Spitfire i Hurricane, od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za podršku kopnenim snagama.

Francuska

Francuska je 1939. godine bila pod snažnim uticajem iskustava prvog svjetskog rata koje su se odrazile kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.

Osnovna misao vodilja francuskih vojnih stratega su bili enormni gubici u ljudstvu nakon pokušaja da se ofanzivnim akcijama probiju njemačke linije. Zato se za budući rat odabrala defanzivna strategija temeljena na primjeni zaprečne vatre i sistema utvrđenja koji je trebao na smrt iskrvariti njemačkog napadača. Krajnji izraz te doktrine bila je čuvena Maginot linija - sistem utvrđenja na njemačkoj granici koji se smatrao najmodernijim na svijetu i praktički neprobojnim.

Maginot linija je, s druge strane, u sebi krila ozbiljni nedostatak - ogromne troškove zbog kojih se, djelomično, odustalo od gradnje sličnog kompleksa na belgijskoj granici (iako je odluka bila dijelom i političke naravi, u svrhu ohrabrenja Belgije da se u budućem sukobu pridruži saveznicima). No, daleko veći problem je bio taj što su sredstva uložena u Maginot liniju uskraćena razvoju i proizvodnji novih, modernih oružja. Zato je francuska kopnena vojska u rat ušla s velikim dijelom zastarjele i neadekvatne opreme. Jedini izuzetak su bili tenkovi, koji su u to doba bili najsuvremeniji u svijetu, ali čije prednosti nisu došle do izražaja zbog pogrešne taktike.

Dodatni problem za francusku vojsku bila je u izuzetno lošoj kvaliteti najvišeg komandnog kadra koji su, s izuzecima poput generala de Gaullea, sačinjavali potpuno nesposobni ljudi zastarjelih shvaćanja, pa tako u zgradi francuskog generalštaba nije postojao niti jedan telefon ili radio-stanica. I među ljudstvom je bilo dosta problema, pogotovo zbog toga što su veliki dio jedinica sačinjavali nekvalitetni i defetizmu skloni rezervisti.

Francuska ratna mornarica je, s druge strane, bila prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila koncentirana u Mediteranu, uglavnom nije došla do sadržaja.

Francusko ratno zrakoplovstvo je, pak, bilo inferiorno njemačkom brojem i kvalitetom aparata. Tek je krajem 1930-ih uložen određen napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, ali je to došlo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.

Sovjetski Savez

SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja aviona, tenkova i drugog suvremenog oružja. Prave razmjere sovjetske vojne sile su postale očite tek kasnije tokom rata.

No, ta je brojčana nadmoć u sebi krila ozbiljnu slabost. Početkom 1930-ih su uloženi veliki napori da se Crvena armija opremi ne samo modernim naoružanjem, nego i doktrinom koja će, po uzoru na iskustva na građanskog rata, koristiti moderna tehnička sredstva kako bi se manevrom i napadačkom taktikom slomio neprijatelj.

S druge strane, sav taj napredak je gotovo u potpunosti zaustavljen staljinskim čistkama krajem 1930-ih tokom kojih je u potpunosti izbrisana cijela jedna generacija sposobnih i kvalitetnih oficirskih kadrova, a na njihova mjesta dovedene neiskusne ili nesposobne zamjene. Kao posljedica svega toga, sovjetska taktika, strategija i općeniti kvalitet vojske bio je daleko ispod standarda većine zapadnih zemalja. Tek će neugodna iskustva u zimskom ratu natjerati Staljina da počne obnovu Crvene armije.

Sovjetska avijacija je također brojčano bila prilično impresivna, ali je, slično kao i Luftwaffe, bila pretežno orijentirana na podršku kopnenim trupama. S druge strane, Sovjeti su bili među prvima koji su prepoznali potencijale vertikalnog manevra te stvorili zračno-desantne i padobranske jedinice, odnosno razvili tehnike snabdijevanja padobranima.

Zbog zatvorenosti mora i orijentacije na kopnenu i zračnu silu, sovjetska RM je 1930-ih igrala podređenu ulogu. Većina plovila je bila zastarjela, ali je brojnošću bila sposobna podržati kopnenu vojsku u amfibijskim operacijama.

SAD

Zbog oceana koji su je odvajali od Europe i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930-ih vrlo malo ulagali u obranu, držeći kako će se budući rat izbjeći, odnosno da SAD u njemu neće sudjelovati.

Jedini izuzetak je bila ratna mornarica, koja se razvijala zbog sve većeg suparništva SAD s Japanom u području Pacifika. Zbog velikih udaljenosti između pojedinih točaka na Pacifiku, veliki je naglasak stavljen na avijaciju, odnosno koordinaciju njenih aktivnosti s mornaricom. Zbog toga su SAD, slično i Japan, razvile vrlo kvalitetnu i izvježbanu mornaričku avijaciju te sagradile nekoliko nosača aviona. Veliki je napor uložen i u razvijanje tehnika za amfibijske operacije, odnosno brzu gradnju aerodroma i luka na izoliranim otocima.

Zbog toga je razvoj kopnene vojske, odnosno planovi za eventualno djelovanje na evropskim bojištima bio potpuno zanemaren. Godine 1939. američka vojska je imala zastarjelu opremu i neadekvatnu taktiku. No, relativno kasni ulazak u rat je omogućio učenje na tuđim iskustvima, dok su mnogi od tih nedostataka kompenzirani industrijskom moći SAD koja je, slično kao i SSSR, kvalitativne nedostatke izbrisala kvantitetom.

Tok rata godine 1939

Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska je većinu vojske koncentrirala na granicama, nastojeći demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protuofanzivu ako se ukaže prilika. Time je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena prilika da na samom početku izvedu seriju obuhvatnim manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje pozadine i počesno prisiljene na predaju.

Dva dana nakon njemačkog napada Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki historičari navode 3. septembar 1939. kao datum njegovog početka.

Sve nade Poljaka da će se uspjeti obraniti su vrlo brzo raspršene iz dva razloga - Nijemci su, koristeći tehnike blitzkriega, u potpunosti iznenadili Poljake brzinom svog napredovanja, a francuska ofanziva u saarskoj oblasti, koja je trebala rasteretiti Poljake, odmah je zaustavljena. 17. septembra je, vidjevši neminovnost poljskog kolapsa, SSSR poduzeo invaziju s istoka i bez nekog većeg otpora izbio na unaprijed dogovorenu demarkacijsku liniju koja manje-više odgovara današnjoj poljskoj granici. Dio poljske vojske je izbjegao u Rumuniju, odakle će prijeći na Zapad, dok je ostatak zarobljen do početka oktobra. Istočni dio Poljske anektirao je SSSR, a zapadni postao dio tzv. Generalnog guvernmana u sastavu Trećeg Reicha.

Saveznička vrhovna komanda je nakon toga zaključila da nikakva ofanziva na Njemačku nema smisla, nego da se rat dobije pomorskom blokadom odnosno ograničenim operacijama u cilju sprečavanja Nijemaca da dobijaju strateške resurse iz neutralnih zemalja. U međuvremenu se ispostavilo da odluka Italije da bude neutralna ima zapravo koristan efekt na Njemačku, jer je preko nje nesmetano išao uvoz tih istih sirovina. Dotle se na zapadnom frontu razvilo stalno zatišje, povremeno prekidano ograničenim akcijama - period poznat kao tzv. čudni rat.

U međuvremenu je SSSR konsolidirao svoje pozicije u Istočnoj Evropi uspostavivši vojne baze u baltičkim državama Estoniji, Letoniji i Litvi, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju slijedeće godine. Pokušaj da se Finska natjera na ustupanje teritorija sjeverno od Lenjingrada doveo je krajem novembra do finsko-sovjetskog ili tzv. zimskog rata u kome su Finci ispočetka uspješno zaustavili nadmoćne sovjetske napade.

Tok rata godine 1940.

Norveška operacija

Zimski rat je savezničkim planerima učinio zanimljiv Skandinaviju. Stvoreni su planovi da se pošalje ekspedicioni korpus s ciljem pružanja pomoći Finskoj, odnosno njenog stavljanja na savezničku stranu. To je kasnije trebalo poslužiti kao izgovor za blokadu dopreme Njemačkoj strateški važnih zalina željezne rudače iz Švedske. Na planovima se nastavilo raditi i nakon finske kapitulaciju u martu 1940. godine.

Djelomično uznemiren najavama o takvim planovima, Hitler je naredio da se pripremi invazija Danske i Norveške. 9. aprila 1940. godine su Nijemci bez otpora osvojili Dansku koja će biti okupirana slijedećih pet godina. U Norveškoj su kralj i vojska pružili otpor, ali su Nijemci, koristeći lokalnu nadmoć u avijaciji te brzo osvajanje aerodroma, ustanovili mostobrane koje nije bio u stanju uništiti ni dolazak relativno malobrojnog savezničkog ekspedicionog korpusa. Iako je RN njemačkoj mornarici nanijela velike gubitke, Norveška je u junu 1940. pala pod potpunu njemačku kontrolu, čime je stvorena važna baza za buduće podmorničke operacije na Atlantiku.

Pad Francuske

10. maja je, nakon višestrukog odgađanja i promjene planova, otpočela velika njemačka ofenziva na zapadnoj fronti.

Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti preko teritorija neutralne Belgije. Zbog toga su saveznici odmah poslali svoje najbolje i najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave.

Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Holandiju koja je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, odnosno da će glavni udar biti kroz šumovite Ardene za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna vozila.

Francuske snage su bile potpuno izenađene, te kada su njemačke snage već za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatni otpor. Nijemci su prešli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji saveznika da se razbije njemački klin nisu uspjeli, a 28. maja je Belgija službeno kapitulirala. Savezničke snage su bile svedene na sve manji mostobran kod Dunkerquea gdje je do 4. juna izvedena od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj historiji.

Osvajanje Dunkerquea je Nijemcima omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom demoraliziranim francuskim trupama i 5. juna započnu ofanzivu koja je brzo probila njihove položaje. Francuska vojska je, uz sve veći defetizam, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na cestama te sve većim političkim podjelama u vladi, čiji je uvažio mišljenje maršala Petaina da dalji otpor nema smisla.

10. juna, smatrajući je da su saveznici izgubili rat te da se jeftino može domoći njihovih kolonija, Italija se i službeno pridružila Hitleru kao saveznik. Prva važnija italijanska ofanziva bio je napad na francuske položaje na granici, tokom koga je nekoliko francuskih bataljona uspješno zaustavilo cijelu jednu italijansku armiju.

Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na opće stanje u Francuskoj, gdje je vlada i službeno otpočela pregovore o kapitulaciji. S time se nije složio general de Gaulle koji je 18. juna odletio u London i stao na čelo tzv. Slobodnih Francuza koji će iz emigracije nastaviti pružati otpor Nijemcima. Četiri dana kasnije Petainova vlada je potpisala primirje temeljem koga je Francuska podijeljena na sjeverni dio pod njemačkom okupacijom, i južni dio kojim je upravljala Petainova vlada u Vichyju, tzv. Vichyjsku Francusku.

28. juna je SSSR, koristeći njemačku zauzetost na Zapadu, ultimatumom natjerao Rumunjsku da preda Besarabiju - teritorij koji danas predstavlja republiku Moldovu.

Bitka za Britaniju

Početkom ljeta 1940. Hitler se nalazio na vrhuncu moći i većina evropskih političara i vlada ga je smatrala pobjednikom rata. Nakon sloma Francuske se cijeli kontinent nalazio pod njegovom kontrolom, bilo preko okupacijskih snaga, saveznika, ideološki bliskih vlada ili neutralnih država koje je bilo lako ucijeniti. Jedino mu je na putu stajala usamljena Britanija.

No britanska vlada na čelu s Winstonom Churchillom je bila odlučna nastaviti rat do konačne pobjede, što je pokazano već 5. jula napadom na francusku pomorsku bazu Mers-el-Kebir. Cilj te operacije bio je spriječiti da flota pod kontrolom vichyjske Francuske bude predana silama Osovine te tako ugrozi britansku pomorsku nadmoć. Napad je izazvao velike žrtve među Francuzima i na duže vrijeme pokvario odnose bivših saveznika.

U međuvremenu je Hitler nastojao Britaniju ispočetka ishoditi mir nudeći garanciju opstanka Britanskog Imperija u zamjenu za povrat bivših njemačkih kolonija. Kada su Britanci te ponude odbili, Hitler je naredio da se započne bombardiranje Britanskog Otočja i, u svrhu dodatnog psihološkog pritiska, započnu javne pripreme za invaziju koja je dobila šifru Operacija Morski lav.

Plan za invaziju izazvao velike podjele i nesuglasice među njemačkim vojnim krugovima, ali su se svi, pa i Hitler, složili da je za njegovo uspješno izvođenje nužno prethodno osigurati zračnu nadmoć nad Britanijom, odnosno eliminirati RAF. U tu je svrhu započeta višetjedna serija zračnih napada kojima su se Britanci suprotstavili u nizu zračnih okršaja koji se zovu Bitka za Britaniju. Zahvaljujući nizu pogodnosti - posjedovanje radara, brža proizvodnja lovačkih aviona te mogućnost ponovnog angažiranja vlastitih pilota srušenih nad britanskim tlom - Britanci su uspjeli očuvati prednost te tako prisiliti Hitlera da sredinom septembra otkaže invazijske planove.

Hitler je za tu odluku bio djelomično motiviran očigledno nezadovoljavajućim stanjem invazijskih priprema i planova, kao i sve većom željom da započne pohod protiv SSSR-a. Britaniju je umjesto invazijom trebalo pobijediti iscrpljivanjem njenih resursa kroz bjesomučno zračnim bombardiranje gradova, pomorsku blokadu te napade na uporišta na Mediteranu i Bliskom istoku.

Operacije u Mediteranu

Težište rata se od jeseni 1940. godine počelo prebacivati sa zapada na Mediteran, odnosno Bliski istok, gdje je Hitlerov cilj bio Britancima oduzeti strateški važne naftne izvore, odnosno glavnu prometnu arteriju u Sueskom kanalu. Ovo potonje je bio zadatak Italijana, koji su u Libiji i istočnoj Africi (Etiopija, Somalija) imali znatne snage.

U septembru je iz Libije na Egipat krenula velika talijanska ofanziva koja je nakon kraćeg napredovanja brzo zaustavljena od strane višestruko malobrojnijih britanskih napredovanja, pokazavši još jednom talijansku vojnu inferiornost. Talijanske snage u istočnoj Africi, pod komandom vojvode od Aoste, pokazale su se nešto uspješnije te Britance istjerale iz britanske Somalije, napale Keniju i Sudan te tako prisilile Britance da tamo dovlače svoje kolonijalne snage.

U međuvremenu su se u Mediteranu počele voditi oštre borbe između talijanske i britanske mornarice. Zahvaljujući kvalitetnijoj taktici i boljoj opremi, Britanci su u njima imali nešto malo više uspjeha, a ravnoteža se dodatno pokrenula u britansku korist napadom kojim su 11. novembra u luci Taranto napadom torpednih aviona onesposobljena tri talijanska bojna broda.

Kako bi dodatno oslabio britanski položaj, Hitler je u to doba na stranu Osovine nastojao dovući Španiju, smatrajući kako će Francisco Franco uzvratiti za potporu dobivenu prilikom građanskog rata. No, ispostavilo se kako je Španjolska previše iscrpljena da bi mogla sudjelovati u novom ratu te je umjesto toga Franco Osovinu podržavati posredno, kao formalno neutralna država.

Najvažniji događaj je bila Mussolinijeva odluka da, u svrhu izjednačavanja prestiža s Hitlerovim, poduzme vlastiti blitzkrieg u formi napada na Grčku. Pohod koji je započeo 28. oktobra , i koji se ponekad naziva talijansko-grčki rat, vrlo brzo se, zahvaljujući uspješnom otporu slabo opremljene, ali dobro vođene grčke vojske, pretvorio u još jedan talijanski vojni fijasko. Ne samo što je talijanska ofanziva zaustavljena, nego su talijanske snage odbačene u dubinu albanske teritorije. Još važnije je bilo to da se Grčka stavila na stranu Britanije i tako dala mogućnost Britancima da ugrožavaju njemačke pozicije na Balkanu, odnosno bombardiraju strateški važne naftne izvore u Ploestiju.

Tok rata godine 1941.

Pohod na Balkan

Krajem 1940. Britanci su pokrenuli Operaciju Compass - prvu važniju savezničku ofanzivu u ratu - koja je za posljedicu imala potpuno rasulo italijanske vojske u Sjevernoj Africi. No, taj se uspjeh nije mogao iskoristiti, jer je Churchill donio odluku da se britanska pojačanja i drugi resursi upute u Grčku, čime je izazva Hitlera da naredi napad na Grčku, poznat pod šifrom Operacija Marita.

Bilo je planirano da se napad izvede s teritorija Bugarske i Jugoslavije - država koje su do proljeća 1941., isto kao i Mađarska i Rumunjska, priključene Trojnom paktu. No, 27. marta je u Jugoslaviji izveden puč i ustanovljena nova, pro-britanska vlada na čelu s generalom Dušanom Simovićem.

Razbješnjeli Hitler je odlučio da zajedno s Grčkom bude napadnuta i Jugoslavija, što se i dogodilo 6. aprila. Demoralizirana jugoslavenska vojska brzo je savladana i prisiljena na kapitulaciju 17. aprila. Grčka vojska se održala nešto duže - do 20. aprila, nakon čega su njeni ostaci, zajedno s britanskim ekspedicionim korpusom našli utočište na Kreti. Nijemci su 20. maja izvršili padobranski desant na Kretu te je zauzeli, iako uz velike gubitke među svojim elitnim padobranskim jedinicama.

U tom trenutku su se britanske pozicije na Mediteranu i Bliskom istoku našle na najnižoj točki. Serija njemačkih uspjeha, uključujući protuofenzivu u Sjevernoj Africi koju je vodio Erwin Rommel, potakla je pro-njemačkog premijera Rashida Alija da u Iraku otpočne pobunu protiv Britanaca. Pobuna je relativno brzo ugušena, ali ne prije što su vichyjske vlasti u Siriji i Libanonu pristale da se tamošnji aerodromi koriste u svrhu njemačkog snabdijevanja pobunjenika. To je Britancima dalo povod da započnu ofanzivu s ciljem zaposjedanja tih teritorija. Ona je, uz dosta poteškoća, uspješno završena sredinom juna.

Operacija Barbarossa

Već u jesen 1940. Hitler je izdao direktivu da otpočnu pripreme za Operaciju Barbarossa - invaziju SSSR koja je trebala početi u ljeto 1941. godine. Razlozi za Hitlerovu odluku bili su uglavnom ideološke i političke prirode. Osvajanje prostora na istoku bilo je dio nacističkog programa, a i smatralo se da će pohod protiv komunističke države dovesti do promjena u britanskoj vladi. Plan je uživao i veliku popularnost u njemačkim vojnim krugovima koji su ga dočekali s daleko više entuzijazma i daleko manje skepse nego odluku o ulasku u rat, odnosno ofenzivi na Zapadu.

Staljin je, pak, smatrao da čak ni Hitler sebi neće dozvoliti luksuz ratovanja na dva fronta, odnosno ponoviti istu onu grešku koju je kritizirao u Mein Kampfu. Zato je smatrao da je gomilanje trupa na istočnim granicama isključivo sredstvo političkog pritiska, a dojave o njemačkim pripremama za napad podmetanje britanskih službi kojima je bilo u interesu što prije uvući SSSR u rat. Sam Staljin je nastojao izbjeći rat do trenutka kada se dovrši reorganizacija Crvene armije, odnosno sagrade nova utvrđenja na novim zapadnim granicama. Tamo su, u svrhu odvraćanja, koncentrirane velike vojne snage, ali im je i zapovijeđeno da ne odgovaraju na nikakve provokacije.

Sve je to savršeno odgovaralo njemačkom planu koji je predviđao opkoljavanje i uništenje glavnine sovjetskih snaga na samoj granici te osvajanje Moskve i Lenjingrada, te izbijanje na liniju Astrahan - Murmansk u roku od šest tjedana do tri mjeseca. Kada je 22. juna napad otpočeo, sovjetske snage su bile potpuno iznenađene. Većina sovjetskih aviona je uništena na zemlji, stotine tisuća vojnika zarobljeno, a u mnogim krajevima Wehrmachtovi vojnici dočekani kao osloboditelji. Ispočetka se činilo da ništa neće Nijemcima stajati na putu da ostvare još jedan trijumf u duhu blitzkriega.

Iako su se njemačko napredovanje nastavljeno, vrlo brzo se pokazalo kako su Hitlerovi planeri ipak potcijenili poteškoće koje ih čekaju na pohodu na jednu od najprostranijih zemalja svijeta. Čim se linija fronta počela odmicati u dubinu sovjetskog teritorija, počeli su se pojavljivati ozbiljni logistički problemi, te Nijemci više nisu bili u stanju da, kao na početku, održavaju isti tempo napredovanja cijelom dužinom fronta. To je sovjetskim snagama omogućavalo predah, odnosno povremene kontranapade i sve bolju organizaciju obrane. Isto tako se ispostavilo da njemačka pješadija - opskrbljena konjskim zapregama - nije u stanju pratiti oklopne jedinice, te su mnoge opkoljene sovjetske jedinice bile u stanju probijati se iz obruča.

U kasnu jesen, nastojeći postići odlučnu pobjedu prije dolaska zime, Nijemci su odlučili baciti sve na jednu kartu - Operaciju Tajfun čiji je cilj bilo zauzimanje Moskve. Uz ogromne gubitke su se približili sovjetskoj prijestolnici, ali je ofanziva na kraju zaustavljena uslijed krajnjeg iscrpljenosti ljudstva.

U međuvremenu se ispostavilo da Britanci, suprotno Hitlerovim očekivanjima, ipak nemaju ideoloških predrasuda te su sa Sovjetima odmah počeli surađivati kao pravi saveznici. Započeli su konvoji pomoći za Murmansk, a dvije vojske su zajedno okupirale Iran, nastojeći preduhitriti eventualnu pronacističku pobunu.

Ulazak SAD u rat

Od samog početka rata američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije krio svoje pro-britanske simpatije, odnosno uvjerenje kako je u američkom interesu da sile Osovine budu poražene. No, direktno uključivanje u rat je priječilo uglavnom izolacionističko raspoloženje američke javnosti, odnosno mišljenje kako se Amerikanaca pitanje kontrole nad Evropom i ostatkom Starog svijeta ne tiče.

Roosevelt je, s druge strane, koristio svoje predsjedničke ovlasti da bi Britaniji pomagao na svaki način osim vojnom intervencijom. Britanci su dobijali izdašnu vojnu pomoć, a njihove narudžbe su dovele do postepenog procvata američke vojne industrije. Roosevelt je SAD u rat nastojao uvući tako što je slao američke ratne brodove da prate konvoje s američkom robom za Britaniju i tako provociraju sukobe s njemačkim podmornicama u Atlantiku.

No u jesen 1941. prava je kriza nastala na Pacifiku, umjesto Atlantiku. Japan je godinu dana ranije, koristeći zauzetost zapadnih sila, okupirao Indokinu, dotada pod vlašću vichyjske Francuske, te tako stekao vrijedan izvor sirovina. Slijedeća na redu je trebala biti Holandska Istočna Indija, s obzirom na svoje izvore nafte. SAD su na to, kao i na nastavak rata u Kini, reagirali naftnim embargom koji je posebno pogodio japansku mornaricu.

Suočena s krizom, japanska vlada je odlučila vojnom akcijom zauzeti Holandsku Istočnu Indiju. No, to je sobom povlačilo oružani sukob s Britanijom i SAD. Američka vlada je kao dodatno upozorenje bila premjestila gro svoje Pacifičke flote iz San Diega u bazu Pearl Harbor na Havajima.

To je japanskim planerima dalo sjajnu priliku da smisle akciju koja je na samom početku trebala ostvariti japansku premoć na Pacifiku i omogućiti neometana osvajanja po ostatku Azije. 7. decembra su američku bazu napali japanski avioni te potopili, odnosno oštetili veliki broj brodova i aviona. Taj je napad, izveden bez formalne objave rata, izazvao veliki bijes američke javnosti te otklonio sve sumnje oko toga trebaju li se SAD aktivnije uključiti u događaje u svijetu.

Dan prije napada na Pearl Harbor Sovjeti su pokrenuli jednih od svojih prvih velikih ofanziva. Ona je ne samo odbacila Nijemce od Moskve nego im nanijela i velike gubitke, srušivši tako mit o nepobjedivosti Wehrmachta. Dok se sve to događalo, Hitler je smatrao kako bi pritisak na istočnom frontu mogao smanjiti ulaskom Japana u rat protiv SSSR-a. U tu svrhu je Njemačka formalno objavila rat SAD, ali je, na Hitlerovo veliko razočaranje, Japan održao neutralnost u odnosu na SSSR.

Tok rata godine 1942.

Osovina u ofanzivi

Ulazak SAD, sa svojim ogromnim ljudskim, materijalnim i industrijskim resursima, predstavljao je veliko olakšanje za Britaniju i SSSR, ali je trebalo vremena da se svi ti resursi mobiliziraju i počnu efikasno koristiti. U međuvremenu su Sile Osovine na različitim bojištima nastavile bilježiti uspjehe.

Najspektakularniji su bili oni na Pacifiku. Japanci su uspjeli osvojiti Malaju te 15. februara prisiliti na predaju veliki britanski garnizon u Singapuru, što je predstavljalo jedan od najsramotnijih poraza u britanskoj historiji. Slično je bilo s Filipinima, Holandskom Istočnom Indijom, Centralnim Pacifikom te Burmom, a dalje napredovanje preko Nove Gvineje do Australije je zaustavljeno tek pomorskom bitkom u Koraljnom moru. Nešto kasnije je u bitci kod Midwaya zaustavljen još jedan japanski pokušaj daljeg osvajanja, pri čemu je potopljeno nekoliko nosača aviona sa stotinama elitnih pilota.

Na istočnom frontu je sovjetska zimska ofanziva zastala na proljeće, dijelom zahvaljujući Hitlerovoj naredbi da se ne odstupa ni milimetar, a prekršitelji najstrože kažnjavaju. Novi sovjetski pokušaj ofanzive je u maju doveo do katastrofalnog poraza u harkovskoj bitci. Time su Nijemcima olakšani uvjeti za započinjanje velike ljetne ofanzive kojoj, ovoga puta, cilj bio ograničen na Kavkaz i tamošnja naftna polja, odnosno eventualno izbijanje na Bliski istok. Ofanziva koja je započela u junu izazvala je sovjetsko povlačenje, no rasulo iz godine 1941. se nije ponovilo. Sovjeti su s vremenom bili u stanju usporiti njemačko napredovanje, a dodatni problem je predstavljalo njeno razdvajanje na dva pravca - jedan prema Kavkazu, drugi u smjeru Staljingrada, industrijskog središta na rijeci Volgi. Shvaćajući stratešku važnost Staljingarada, Sovjeti su ga odlučili odlučno braniti, što je dovelo do staljingradske bitke.

Njemačka komanda se nadala prodrijeti na Bliski istok i sa južnog pravca zahvaljujući novoj Rommelovoj ofanzivi kojom su britanske snage teško poražene u bitci kod Bir Hakeima i prisiljene na povlačenje iz Libije u dubinu egipatske teritorije. Rommel se nadao zauzeti Aleksandriju, izbiti na Sueski kanal te se poslije spojiti s njemačkim snagama na Kavkazu, odnosno japanskim u Indiji. Ali taj ambiciozni plan je sredinom ljeta zaustavila loša logistika te reorganizirana britanska obrana pod komandom generala Bernarda Montgomeryja koja je Rommelovo napredovanje konačno zaustavila u bitci kod Alam Halfe.

U međuvremenu se, u skladu sa zaključcima konferencije u Wansee u januaru, na teritorijama pod vlašću Njemačke i njenih satelita počelo provoditi tzv. Konačno rješenje židovskog pitanja, danas poznatije pod nazivom Holokaust.

Prekretnice

Sredinom 1942. se SSSR ponovno našao u teškoj situaciji, te je Staljin to iskoristio kako bi zapadne saveznike natjerao na otvaranje tzv. drugog fronta u Zapadnoj Evropi s ciljem rasterećenja Crvene armije. Američki vojni krugovi su se također zalagali za takav plan iz političkih razloga, nastojeći da rat u Evropi bude što kraći, odnosno da se mogu obračunati s Japanom. Churchill je, pak, smatrao kako do otvaranja drugog fronta treba biti na obalama Mediterana koje je on nazivao "mekim trbuhom" Hitlerove Evrope. Propast kanadskog prepada na Dieppe u junu je Amerikance uvjerila u snagu njemačke obrane na atlantskim obalama, odnosno prihvaćanje Churchillovih argumenata.

Iako su Rommelove osovinske snage u Sjevernoj Africi dugo vremena bile brojčano, tehnički i logistički inferiorne Britancima, tek je Montgomery to uspio shvatiti, odnosno praktički iskoristiti za jednostavan plan koji je 23. oktobra doveo do početka bitke kod El Alameina. Rommelove snage su teško poražene i natjerane na povlačenje koje će postepeno dovesti do gubitka Libije. Zato se ta bitka smatra prvom prekretnicom drugog svjetskog rata.

U međuvremenu su osovinske pozicije 4. novembra dodatno oslabljene operacijom Torch anglo-američkim iskrcavanjem na obale Maroka i Alžira, koji su bili pod kontrolom vichyjske Francuske. Nakon kraćeg otpora su se vichyjske snage predale, odnosno prešle na stranu Saveznika, ali je dalje napredovanje u Tunis zaustavljeno zbog iskrcavanja njemačko-talijanskih snaga te lošeg vremena. Bez obzira na to, uspjeh složene amfibijske operacije je pokazao kako su Saveznici sličan poduhvat u stanju ponoviti drugdje, tjerajući Hitlera da na račun istočnog fronta šalje trupe radi obrane evropskih obala. Zato se Torch naziva drugom prekretnicom drugog svjetskog rata.

Najvažnija prekretnica se ipak dogodila na istočnom frontu, gdje su ulične borbe u Staljingradu bile toliko iscrpile njemačko ljudstvo da je njemačka komanda bila prisiljena popunjavati bočne linije trupama svojih saveznika Rumunjske, Mađarske i Italije. To je sovjetskoj vrhovnoj komandi (Stavka) dalo sjajnu priliku da dvostrukim bočnim udarom 19. novembra te linije probije i u Staljingradu opkoli 6. armiju generala Ericha Paulusa. Pokušaji da se obruč probije i opkoljena armija izbavi nisu uspjeli, pa su se 1. februara 1943. njeni ostaci predali, označivši najveću katastrofu u dotadašnjoj njemačkoj vojnoj historiji.

Poraz kod Staljingrada je Nijemce natjerao na povlačenje s Kavkaza, ali imao i ozbiljnije političke posljedice. Uništenje vojski na Istočnom frontu je vladine krugove u Rumunjskoj, Mađarskoj, pa i u Italiji, natjeralo da razmišljaju o napuštanju Njemačke i priklanjanju Saveznicima prvom povoljnom prilikom.

Prekretnica se dogodila i na Pacifiku, nakon što su 2. augusta američki marinci izvršili desant na strateški važan otok Guadalcanal na Solomonskim Otocima. Japanci su odatle pokušali otjerati vlastitim desantom što je dovelo do šestomjesečnih žestokih borbi na kopnu, moru i zraku. Iako su obje strane pretrpile ogromne gubitke, Amerikanci su ih lakše nadoknađivali te su se Japanci početkom februara 1943. povukli, označivši uspjeh prve velike savezničke ofenzive na tom ratištu.

Tok rata godine 1943.

Slom Osovine u Sjevernoj Africi

Savezničkim snagama u Sjevernoj Africi je Tunis, nakon relativno lakog zauzimanja Alžira i Maroka, predstavljao veliki problem, što zbog lošeg vremena, što zbog teškog planinskog terena koji je vješto koristila njemačko-italijanska ekspedicijska armija na čelu s generalom von Arnimom. Saveznici su dodatni problem imali u slaboj koordinaciji između britanskih, američkih i francuskih kolonijalnih trupa. Još veći problem bilo je neiskustvo američkih snaga koje je 19. februara došlo do izražaja u bitci kod Kasserinea prilikom koje je Rommel uspio probiti američke položaje i izazvati panično povlačenje koje je zaustavljeno tek krajnjim britanskim naporima.

No taj Rommelov uspjeh nije mogao biti iskorišten jer je u Tunis s juga, iz Libije, prodirala britanska Osma armija na čelu s Montgomeryjem. 6. marta je Montgomery Rommela porazio u bitci kod Medenina, a 17. marta započeo pustinjskim manevrom zaobilaziti utvrđenu Marethsku liniju na tunisko-libijskoj granici. Uspješan proboj tih položaja je zapečatio sudbinu osovinskih snaga u Tunisu, jer nisu imali dovoljno ljudstva ni materijala da se odupirati savezničkim ofanzivama iz dva pravca.

Iako su pojedini osovinski komandanti tražili dozvolu za evakuaciju, Hitler je to odbio iz političkih razloga, plašeći se dodatne demoralizacije nakon staljingradske katastrofe. Evakuacija je s vremenom postajala sve teža, isto kao i snabdijevanje trupa zbog sve očitije pomorske nadmoći Saveznika u Mediteranu. 14. maja su se posljednji ostaci osovinskih snaga predali, označivši konačni kraj rata u Sjevernoj Africi.

U međuvremenu su se sile Osovine mogle utješiti djelomičnim uspjehom njemačke ofanzive na istočnom frontu, tokom koje su Sovjeti odbačeni iz oblasti Harkova koga su bili oslobodili početkom godine. To je Wehrmachtu povratilo optimizam, odnosno potaklo planove za još jednu veliku ljetnu ofanzivu, dok su Sovjeti odlučili zaustaviti daljne napade i posvetiti se konsolidaciji svojih redova. To je dovelo do relativnog zatišja na istočnom frontu koje će trajati nekoliko mjeseci.

Desant na Sjevernu Afriku je među osovinskim snagama potakao strah od eventualnog savezničkog iskrcavanja na druge oblasti Mediterana. Zato su poduzete mjere za jačanje obrane na tom području - vichyjska Francuska je okupirana, nakon čega se njena flota u Toulonu samopotopila kako ne bi pala u ruke Nijemcima. Na Balkanu, gdje se razgranao široki partizanski pokret, pokrenute su ofanzive u cilju njegovog gušenja, pogotovo u Jugoslaviji gdje su pokušaji uništenja Titovih partizana doveli do bitaka na Neretvi i Sutjesci.

Kurska bitka

Nijemci su, slično kao i prethodne dvije godine, za ljeto na istočnom frontu planirali veliku ofanzivu koja je konačno trebala slomiti Crvenu armiju. No ovaj put su imali daleko manje resursa, pa je opseg ofanzive bio još ograničeniji. Cilj njemačkog napada je ovaj put bila samo dio centralnog dijela fronte - velika izbočina s centrom u Kursku, za koju su Nijemci smatrali da sadrži većinu sovjetskih snaga. Plan je bio odsjeći tu izbočinu dvostrukim tenkovskim udarom sa sjevera i juga, pri čemu su se velike nade polagale u nove tipove tenkova kao što su Tigar i Panther.

Sovjeti su rano saznali za njemačke planove te su relativno zatišje dobro iskoristili da na pravcima njemačkog udara sagrade višestruke linije obrane, a u pozadini pripreme velike rezerve koje će u pogodnom momentu krenuti u protivnapad. To se pokazalo već 5. jula kada su Nijemci dva sata prije samog napada prvo iznenađeni sovjetskom artiljerijskom protivpripremom, a potom i žestinom otpora zbog koga je napad zastao prvo na sjeveru, potom na jugu. Na kraju su Sovjeti krenuli u veliki protivnapad koji je kod Prohorovke doveo da najveće tenkovske bitke u historiji. Iako je rezultat bio taktički neodlučan, Sovjeti su sa svojim inferiornijim T-34 tenkovima Nijemcima uspjeli zadati gubitke koje ovi nisu bili u stanju nadoknaditi.

Nijemci su nakon toga zastali na dostignutim položajima, ali se vrlo brzo pokazalo kako su toliko iscrpljeni da više nisu u stanju zaustaviti sovjetsku protivofanzivu, koja je odmah započela, prvo na sjeveru, a mjesec dana kasnije i na jugu. Do kraja godine će Sovjeti osloboditi veliki dio Ukrajine, uključujući i Kijev početkom novembra.

Kurska bitka je značila konačni njemački poraz na istočnom frontu. Nakon nje se Wehrmacht nije mogao nadati nikakvim ozbiljnijim ofanzivnim operacijama i sva njemačka aktivnost se svela na sve teže držanje postignutih položaja, odnosno izbavljivanje jedinica opkoljenih u sovjetskim manevrima.

Pad Italije

U skladu s Churchillovim strateškim zamislima, zapadni saveznici su 10. jula započeli iskrcavanje na Siciliju, što je bio prvi korak prema izbacivanju Italije iz rata. Iako su osovinske snage, pogotovo njemačke, pružale žestok otpor, brzo je postalo jasno da se moraju povući na italijansko kopno. U međuvremenu su svi ti događaji imali uticaj na fašističke vođe u Rimu, koje su 21. jula svrgnule i uhapsile Mussolinija, a nova vlada odmah započela tajne pregovore o kapitulaciji.

Do kapitulacije je došlo 8. septembra, kada je zajedno s njom trebalo biti koordinirano veliko iskrcavanje kod Salerna. No, njemačke snage pod komandom feldmaršala Kesselringa su pokazale kao veoma vješte, kako u obrani od zapadnih saveznika, tako i brzom stavljanju Italije pod okupaciju. Mussolini je oslobođen akcijom njemačkih komandosa i stavljen na čelo kvislinške Italijanske socijalne republike. U međuvremenu su Nijemci, vješto koristeći planinski teren, zadržavali saveznički prodor prema Rimu te postepeno stvorili gotovo nesavladivu obrambenu liniju čiji je centar bio Monte Cassino. Oko tog mjesta će se mjesecima voditi krvave borbe.

Kapitulacija Italije je imala ozbiljne posljedice i na Balkanu. Dok je britanski pokušaj da iskoriste kapitulaciju italijanskog garnizona i na brzinu osvoje Dodekanez završio katastrofom, u Grčkoj i Jugoslaviji su partizanima pale u ruke velike količine oružja i opreme. Pogotovo je to imalo veliki uticaj na Jugoslaviju, gdje se partizanska vojska i s njom povezan politički pokret nametnula kao glavni faktor u budućem poratnom uređenju zemlje.

Tok rata godine 1944.

Iskrcavanje kod Anzija

Isfrustrirani uspješnim njemačkim otporom kod Monte Cassina, saveznički komandanti su se odlučili osvojiti Rim obilaznim manevrom, odnosno iskrcavanjem trupa kod Anzija, u pozadini njemačkih linija. No, iskrcavanje, koje je otpočelo krajem januara, vrlo brzo je zapelo zbog logističkih problema i nesposobnosti američkog generala Lucasa. To je Nijemcima dalo dragocjeno vrijeme da dovuku rezerve i pokrenu protunapad koji je saveznike gotovo uspio baciti u more. Mostobran je očuvan, ali su saveznici odustali od namjere da ga koriste kao polazište za napad na Rim.

Monte Cassino je osvojen nekoliko mjeseci kasnije i Nijemci su konačno prisiljeni na povlačenje, što je Amerikancima omogućilo da 4. juna oslobode Rim. No, dotada je Churchillova mediteranska strategija bila temeljito diskreditirana i italijansko bojište izgubilo prioritet među savezničkim planerima.

Oslobođenje Francuske

Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko stajalište da je rat najbolji dobiti direktnim udarom u Njemačku preko ravničarske Zapadne Evrope. Od kraja 1943. su se intenzivirale pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo šifru Operacija Overlord. Pomorski i zračni desant je bio godinama planiran, a mjesecima uvježbavan, uz dotada neviđeni sistem dezinformacije neprijatelja.

Sve te mjere su urodile plodom kada je 6. juna - datum koji će u historiju ući kao Dan D - izvršeno dotada najveća amfibijska operacija u historiji. Savezničke snage su se iskrcale na širokom frontu u Normandiji, umjesto kod Pas de Calaisa gdje su ih Nijemci bili očekivali. Iako su Nijemci na sve moguće načine pokušali saveznike baciti u more, mostobran se postepeno širio. Nakon mjesec i pol dana krvavih i žestokih borbi, Amerikanci su uspjeli izvršili proboj i poduzeti veliki obuhvatni manevar. Hitlerovo uporno odbijanje da izda naređenje za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i uništavanja njemačkih snaga kod Falaisea.

Istovremeno je izvršen i manji desant na južnu obalu Francuske. Nijemci su počeli povlačenje iz Francuske koje se vrlo brzo pretvorilo u paniku i rasulo. General de Gaulle je u tim danima uspješno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada oslobođene Francuske i izbjegne savezničku okupacijsku upravu. 24. augusta je to potvrđeno nakon oslobođenja Pariza.

Duboko uvjereni da će rat moći završiti do Božića, saveznici su se odlučili za riskantni plan zračnog desanta u južnoj Holandiji, kojemu je cilj bilo osvajanje mostova preko Rajne. Taj plan, prozvan Operacija Market Garden, je 17. septembra doveo do velikog zračnog desanta, pri čemu su britanski padobranci kod Arnhema sticajem okolnosti naletjeli na elitne njemačke jedinice. Rezultat toga je bio arnhemska bitka u kojoj su Britanci desetkovani, a Nijemci stekli jednu od posljednjih velikih pobjeda u ratu.

Slom njemačkih istočnih saveznika

Crvena armija je od kurske bitke bila u stalnom napredovanju. U prvoj polovici 1944. godine su se borbe uglavnom vodile na sjevernom i južnom dijelu istočnog fronta, pa je tako odsječen njemački garnizon na Krimu, odnosno Lenjingrad konačno oslobođen opsade.

Glavni i najspektakularniji udar se dogodio u junu i nosio je šifru Operacija Bagration. Njime je slomljena njemačka Grupa armija Centar i oslobođena Bjelorusija, pri čemu su Sovjeti stekli ogroman broj zarobljenika i bazu za dalje napredovanje prema Poljskoj i Njemačkoj.

U isto vrijeme je pokrenuta i velika ofanziva na Finsku, čija je vlada odlučila pristati na sovjetske uvjete za primirje. Ta odluka nije značila kraj rata za Finsku. Nijemci su odmah pod okupaciju stavili sjeverni dio zemlje koji će postati poprište višemjesečnog krvavog rata između bivših saveznika.

Dva mjeseca kasnije je poduzet udar na Rumunjsku, koja je imala daleko više uspjeha u mijenjanju strana. Sovjeti su prodrli i preko bugarske granice, iako ta zemlja formalno nije objavila rat SSSR-u. Obje vojske su se stavile Sovjetima na raspolaganje i poslije uzele učešće u borbama protiv Nijemaca na istočnom frontu.

Dolazak Sovjeta na Balkan je prisilio Nijemce na povlačenje iz Grčke prema sjeveru. Nastali vakuum su nastojale ispuniti suparničke gerilske frakcije, što je dovelo do građanskog rata u koji su se upetljale britanske trupe. U Jugoslaviji su u jesen Titovi partizani uz pomoć Crvene armije oslobodila Beograd te se polako transformirala u regularnu vojsku koja je držala svoj dio fronta.

U Mađarskoj je pokušaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu Saveznika, doveo do njemačke vojne intervencije protiv admirala Horthyja i instaliranja fašističkog režima koji će sprovesti Holokaust među dotada pošteđenim mađarskim Židovima.

Oslobođenje Filipina

U 1943. i 1944. godini na Pacifiku glavna saveznička, odnosno američka, strategija bilo je tzv. preskakanje otoka. Ona se sastojala od toga da se prodor u dubinu područja pod japanskom kontrolom izvodi zaobilaženjem većine otočnih uporišta koja bi tom prodoru stajala na putu. Amerikanci bi se jednostavno iskrcali u pozadini tih uporišta, tamo sagradili pomorske i zračne baze, a japanske baze ispred njih bile podvrgnute zračnom i pomorskom bombardiranju, odnosno blokadi u cilju njihove trajne neutralizacije.

Takva je strategija donijela ploda u savezničkom sporom, ali nezaustavljivom napredovanju u Jugozapadnom, odnosno Centralnom Pacifiku. No, kako su se savezničke linije približavale Japanu, tako su rasle nesuglasice između generala Douglasa MacArthura i admirala Chestera Nimitza. Dok se Nimitz zala