Sutra, cekaj me ovde, oko 7 popodne, dolazim dusho 

Ал' га је налупетала...ко да је ратовао против црнаца и Кинеза па да је расиста...

 

Госпођи Бисерско желим што скорију и ако је могуће, што болнију смрт. 


Што се осталог тиче, сматрам да Хрватску треба разорити.

 

da to smoo znali da su nemci bili najkulturniji osvajaci beograda, a sto se tice kragujevca i draze evo ti citaj..batali vikipediju..'' Истина је у гробу жива,у оковима слободна,и у тамници светла,и у блату чиста '' Св.Вл.Николај

Пише Хрвоје Магазиновић

Крагујевачка трагедија ( одломак ) на латиници

Krajem listopada 1941. godine Beogradom je prostrujila jeziva vijest o masovnom strijeljanju Kragujevčana. Govorilo se o 15.000 strijeljanih. Gledao sam Ljotića zanijemelog od užasa i bola. On i Nedić su za tragediju saznali kad je već bilo kasno da se intervenira. Naime, telefonske veze Kragujevca s Beogradom su bile prekinu
te, a grad blokiran. Kad je stigao detaljan izvještaj, obojica su otišla kod dr Turnera, šefa upravnog štaba i kod njemačkog vojnog zapovjednika, te im uložili oštar protest.

Nediću i Ljotiću su pokazane fotografije ubijenih i unakaženih njemačkih vojnika ( spolni organi odsječeni i stavljeni u usta, tijela izbodena bajunetama ) . Dr Turner je rekao: " Ako ove odmazde ne mogu urazumiti srpski narod, Srbija će biti podijeljena između Pavelićeve Hrvatske, Mađarske, Bugarske i Albanije, s potpunom slobodom djelovanja." ( Poslije rata partizanski pukovnik Vojmil Kljaković potvrditi će mi da takvi dokumenti doista postoje u Vojno-historijskom arhivu u Beogradu, gdje je on radio kao zamjenik direktora. )

Četnici i partizani izvršili su zajedno to djelo na putu u blizini Kragujevca.
Bilo je još nekoliko napada pokraj tog sela. Nijemci su ta sela popalili ( kaznenu ekspediciju predvodio je SS major König po višem naređenju ) i nekoliko stotina seljaka strijeljali. No, to im nije bilo dovoljno da bi popunili broj od 2.300 za 10 ubijenih i 26 ranjenih. Zato je König naredio da se opkoli Kragujevac i pohapse svi muškarci od 16 godina pa nadalje. Skupljani su i đaci po školama. Sav taj narod strpan je u barake. To je bilo 20.10.1941. godine.

Odmah se u narodu postavilo pitanje: " Zašto su Nijemci to uradili? Tko je kriv za toliku tragediju? " Oni koji su nesreću izazvali, šutjeli su dugo. Ali, nagon za hvalisanjem bio je jači od političke i osobne opasnosti, pa su ipak progovorili, prešućujući, kao po dogovoru, ono najgore. S četničke strane progovorio je aktivni poručnik Kraljevske vojske, od Draže Mihailovića postavljen za komandanta Prvog Ravnogorskog korpusa, Zvonko Vučković. S komunističke strane progovorio je Raja Nedeljković ( prvi u " Glasu kanadskih Srba ", a drugi u beogradskoj " Borbi " ) .

Oni se najprije spore oko toga tko je vodio borbu s Nijemcima. Zvonko Vučković tvrdi da su, na osnovu dogovora s Vladimirom Dedijerom, političkim komesarom Gružanskog partizanskog odreda, partizani najdalje u roku od 48 sati trebali zaposjesti položaj blizu sela Bare ( 22 km na putu Kragujevac - Milanovac ) , ali da to nisu uradili, pa je njemačka oklopna jedinica bez ikakvog otpora produžila i tako naišla na Vučkovićeve položaje na Rapaj Brdu oko sela Ljuljka, gdje se razvila ogorčena borba. Četnici su imali velike gubitke, ali su i Nijemci imali 9 poginulih i 27 ranjenih, od kojih je jedan uskoro izdahnuo, tako da su njemački gubici iznosili 10 poginulih i 26 ranjenih. Suprotno od toga, Nedeljković tvrdi da su i partizani učestvovali u borbi.

Karakteristično je što obojica prešućuju što se dogodilo s njemačkih 9 leševa koje Nijemci u povlačenju nisu uspjeli odvesti sa sobom. Ono što se dogodilo, mogli su napraviti ili Vučkovićevi četnici, koji su po njemu jedini vodili borbu, ili je to djelo Nedeljkovićevih partizana, ili njihovo zajedničko. Kasnije će se sa skoro stopostotnom sigurnošću utvrditi da je to djelo Zvonka Vučkovića.

Nijemci su u svojoj plakatiranoj " Obznani ", od 21.10.1941. godine naveli da je za svakog od 10 poginulih njemačkih vojnika strijeljano 100, a za svakog ranjenog 50, i to prije svega " komunista, bandita i njihovih pomagača, ukupno 2.300. "

Jesu li Zvonko Vučković, Raja Nedeljković i Vladimir Dedijer, te njihovi šefovi Draža Mihailović i Josip Broz Tito, znali za navedeni omjer koji je vrijedio samo za Srbe u Srbiji? Dakako da su znali jer su takve mjere odmazde Nijemci pravovremeno obznanili. A oni su i usprkos tome išli na izazivanje njemačke odmazde. Pokoljenja će im suditi.

Nešto prije toga, u Kragujevcu je seljak Marisav Petrović ( rodom iz okolice Kragujevca ) počeo formirati Peti dobrovoljački odred. Kritičnog dana rano ujutro njemački su vojnici blokirali zgradu osnovne škole u kojoj se formirao odred, onemogućavajući tako da dobrovoljci interveniraju na bilo koji način.

Mariborčanin Lautner, slovensko-njemačka mješavina, sada preobraćen u Miloš Vojnović, stigao je dan ranije da pomogne Petroviću u formiranju odreda. Pošto je govorio njemački, uspio je skupa s Marisavom Petrovićem da ih primi König. Intervencija je na najgrublji način odbijena. König je tvrdio da su svi zatvorenici komunisti, te prema tome odgovorni za zločin, a on će bez milosti izvršiti dobiveni zadatak.

Marisav i Miloš nisu znali koliko ljudi treba biti strijeljano, pa su se domišljali na sve moguće načine da spriječe, ili barem umanje nesreću. Tvrdili su da među zatvorenicima ima mnogo omladinaca koji su se prijavili u dobrovoljce, da ima i dosta članova Zbora, uglednih ljudi antikomunista i neutralnih stručnjaka liječnika, inženjera i drugih. Oni nikako ne mogu biti odgovorni za komunističko nedjelo. Konačno je König pristao da pusti takve ljude, uz Marisavljevu garanciju životom.

Marisav je zadužio neke Kragujevčane za pravljenje spiskova, s tim da se prednost dade đacima. Prema Dedijerovom svjedočenju ( samo u prvom izdanju knjige ), već te večeri pušteno je oko 600 ljudi. ( Točniji broj je 800 ) . Među njima je bilo 160 đaka. Sutradan prije strijeljanja, intervencijom Marisava pušteno je još oko 3.000 ljudi, a iz grupa vođenih na strijeljanje prosto su istrgnuti pojedinci.

Pred samo strijeljanje, na brdu iznad Kragujevca sjedili su i razgovarali četnički oficir kapetan Pavle Bogičević i komunistički komandant Raja Nedeljković. Bogičević se zalagao da zajednički napadnu Kragujevac i oslobode zatvorenike, našto mu je Nedeljković odgovorio:

" Vreme nije za takav napad, a što se tiče ljudi, što ih god Nemci više pobiju, to ćemo mi imati manje da ubijamo kada oslobodimo Kragujevac.
Nemci rade naš posao. Uostalom, zašto Kragujevčani nisu došli kod nas u šumu? " (Boško Kostić, Za istoriju naših dana, Lille, Francuska 1949.)

Više puta sam imao priliku razgovarati s nekoliko roditelja učenika spašenih od strijeljanja. Bili su neizmjerno zahvalni dobrovoljcima. Prišao mi je i jedan čovjek niskog rasta, naočale su mu imale debeli crni okvir, bio јe tamne puti (tako sam ga zapamtio). On mi je ispričao da je bio ušao u kolonu za strijeljanje kad mu je prišao jedan vrlo mladi dobrovoljac i pitao ga je tko je on. Ovaj mu je kazao svoje ime, rekao mu je da je profesor, izbjeglica iz Banjaluke. Taj dobrovoljac ga je uhvatio za grudi i naglo ga izvukao iz kolone. Kasnije je saznao da se njegov spasitelj zove Miroslav Tomić. Proteći će pune dvije decenije kad će mi se pružiti prilika da se u Banjaluci zainteresiram za tog profesora. Rekoše mi da se poslije rata vratio u Banjaluku, da je pričao uspomene o kragujevačkoj tragediji i da je najgore govorio o nekom Tomiću. Takva su bila vremena, bilo je to u skladu s linijom državno-partijske propagande. Nisam poželio da se sretnem s profesorom - bilo bi me stid što njega nije stid.
O broju strijeljanih postojala su različita gledišta: od 7.000 do 15.000. Zvanični njemački dokumenti govorili su o 2.300.

Ти цитираш неког Хрвоја..

cenis ljude po imenima, kakav i problem imas ?

Краус, Бисерко, све чисти срби онако...