Moja suma Striborova

"Obradujem se, samo ako u knjizi nadjem nesto tuzno", govorila je moja tetka.

Pratio sam je danima i provjeravao naslove koje ostavljala ispod jastuka, na natkasni ili pored kreveta. Bilo je tu svega, od Anje Karenjine do ljubavnih vikend romana i novinskih serijala o zivotu Elizabet Tejlor. Zaticao sam je nocu kako pored stolne lampe brise suze citajuci, po ko zna koji put Cvajgovo "Pismo nepoznate zene" i stvarno mi nije bilo jasno kako moze serijski pustati suzu na poglavlja koja je vec naucila napamet.

Mozda sam upravo tih mjeseci, kad je tetka bila clan nase porodice, dohvatio "Samrtno proljece" Lajosa Zilahija, ali, sam, uglavnom poslije shvatio njenu potrebu za samocom dok cita i cmizdri. Ne bih se zakleo da se poslije romana nekog Madjara i meni nije omakla dugo stezana kaplja s trepavica.

Od djetinjstva, otac me je ucio radosti citanja, a tetka mi je pokazala da ta ljepota dolazi iz neceg sto ostavlja traga u dusi. Sto utetovitas u mlad mozak, ko mlad mjesec.

Imao sam nekoliko tetki, ali sam gotovo ubijedjen da je samo jedna citala, ili, jos preciznije, da je samo jedna znala citati.

Jednoj od tih majcinih sestara odlazili smo svake druge godine u posjetu u Urosevac. U doba, iz kojeg pamtim to mjesto, pripadalo je Srbiji, a znam da smo iz nekih razloga, putujuci vozom, uvijek imali petnaestominutnu pauzu na stanici Kosovo Polje. Tabla pored perona je u meni izazivala posebno uzbudjenje, jer sam u taj vakat, pubertetski nadojen epskom poezijom, bezmalo ocekivao da umjesto otpravnika vozova, sa crvenom kapom izjase Milos Obilic ili bar Toplica Milan, I dizuci palicu pokaze da je put slobodan, te da se ne moramo bojati Turaka.

Vani je bila zega, vagon pregrijan, termos boce ispraznjene, pa me je otac poveo da zajedno obezbjedimo dovoljne kolicine vode do Urosevca. Znam samo da je to bilo minut-dva hoda od stanice, da sam vidio mermernu plocu iz koje je sikljala voda I da sam tek uz spomenik shvatio da to nije obicna cesma. Natpis sam, svakako, zapamtio:

"Ovdje lezi i rezi
moja zena Stana,
putnice, napij se vode i bjezi
jer, ako skoci, iskopace ti oci"

Otac se nasmijao, po ko zna koji put, a ja sam, od tad, imao cudnu potrebu da hodam po grobljima i zagledam naslove.

Ako je postojalo nesto sto se moglo nazvati radoscu biljezenja, onda su to bili trenuci kad sam u svoj tefter, namjenski odredjen, prepisivao sadrzaje necijeg bola i zakasnjele zelje da na granitnoj ploci uklese sav svoj odnos prema pokojniku.

Danima sam hodao po grobljima, i zakleo bih se da ih je u Sarajevu i okolici ostalo malo, a da na njima nisam boravio nekoliko sati.

Isao sam i na sahrane ljudi koje nisam poznavao i mislim da sam zauvijek zavolio onu tisinu i muziku dobrodoslice pleh orkestra.

Bilo mi je zao nekog seljaka. Umro na njivi, a oni ga opet, u zemlju.

Sjecam se i jedne mlade prostitutke. Na svjezoj raci je ostao jedan jedini vijenac, a ja sam ocekivao puno vise. Izvrsila samoubistvo. Raskoracena otrcala u godine, pa je rascerecenu u blato vratili. Jedino su svijece bile nevine. Dogorijevale su.

Na komadic papira sam napisao: "Ja sam te zaista volio" i ostavio to na ilovaci koju sam ponio pri cipelama i pri godinama poslije.

Grobari su sporo ispijali zemlju. Mirisala je rakija. Na jevrejskom sam proveo bar jednu godinu studija. Tamo je bilo najzanimljivijih natpisa, u koje sam se kasnije razocarao, prepoznajuci ih na drugim jevrejskim grobljima izvan Sarajeva. Trebalo mi je da otkrijem da su tipski.

Falilo mi je originalnosti moje ujne koja je za najmladjim sinom, mojim prvim rodjakom, poginuli s pocetka rata, vrisnula:

"Kad ujutru sunce grane,
misli majka, oci tvoje"

To mi je falilo.

Zato sam i tumarao izmedju mermernih hrastova. Groblja sam uvijek dozivljavao kao sumu striborova.

I smrtovnice sam pocinjao da citam sa znatizeljom kao da su to plakati koji najavljuju pozorisnu premijeru. Sve mi je to licilo na afisu za zavrsnu predstavu koja ce se odigrati na poznatoj pozornici.

Pocinjao sam i da skrivam od drugih svoju potrebu da hodam po grobljima. Ni danas nisam siguran da bih im uspjesno objasnio gomilu natpisa prepisanih u svoje studentske biljeznice.

Onda se dogodio i potonji rat pa su sahrane i odlasci na groblja postali svakodnevnica. Vise to nisam cinio sam, a osjecao sam da bih ucinio i nesto ruzno ako bih prepisao natpis sa prijateljevog groba. Sada to nisu bili nepoznati ljudi, pa je i prestalo moje bolesno uzbudjenje s kojim sam prolazio kroz grobljanska vrata.

Po mojoj nesreci, u tom periodu je bilo sve vise onih koji su se prisjetili da umijem pisati pa su trazili od mene da sacinim oprostajni govor i za nastradale koje nisam poznavao. Znam da nije posteno, ali sam u trenucima kad nisam mogao odbiti neciji zahtjev, posegao za onim tefterima u koje sam stosta skupio desetak godina ranije. Krao sam od mrtvih da bi to prilozio uz nove mrtvace, ne bi li pojacao efekat kod narucioca. Mislio sam da poslije tih godina i iskustava nikada vise necu napisati ni jedno slovo.

U gradu u kojem zivim jos od 1998. sam upoznao skoro sve, a tek nedavno sam primjetio da nisam vidio ni jedno groblje i da u novinama nikad nisam pronasao neku citulju.

Pazljivo sam se raspitao i saznao da postoji jedno veliko, na rubu grada. Uostalom, kakav bi to grad bio da nema groblja.

Spremam se vise od mjesec dana, ali se ne odlucujem da krenem. Zurim u crne okvire svojih podocnjaka u ogledalu i otcutim, tako, po jednu minutu za sebe.

Mozda cu sutra, opet, na groblje.