Dolazak proljeća - Jarilo i Živa

Vrijeme kada su noć i dan jednaki i kada dan počinje bivati duži – prvi dan proljeća (20. odnosno 21. mart) praznik je Mladog Sunca koje odnosi pobjedu nad silama zime.

U slovenskom mythosu njegovo otjelotvorenje bio je Jarilo, poznat još pod imenima Herovit ili Golemi. On je zaljubljen u mladu boginju Živu (ili Ladu), koju otima Čudovište – Zmaj ili aždaja. Nustrašivi Jarila (Golemi) pojavljuje se, kao vitez na bijelom konju sa mačem ili srpom u jednoj i zlatnim štitom u drugoj ruci, ubija Zmaja i oslobađa zavodljivu Boginju koja mu daruje svoju ljubav. slično se događa i u poznatoj ruskoj bajci Vasilisa Preksrasna u kojoj zli čarobnjak Kaščej Besmrtni otima ljepoticu Vasilisu, ali je spašava Ivan Carević.


Vasilisa i Bijeli Konjanik

Važno je ovaj jednostavni mit, koji se u različitim verzijama, pojavljuje kod mnogih indoevropskih i neindoevropskih zemljoradničkih naroda, shvatiti kroz samu definiciju mita kao simboličkog teatra vanjskih i unutrašnjih borbi koje čovjek započinje na putu svoga razvoja. Taj razvoj ima tri međusobno prožimajuća i nerazdruživa vida: biološki, psihološki i duhovni. Za drevne Slovene, Jarilo i Živa bili su, na prvom mjestu ona sveta imena – aspekti kosmosa – Sunce i Plodna Zemlja, koji opskrbljuju hranom i tako omogućuju FIZIČKI OPSTANAK. Međutim, oni su kao takvi davaoci života i na svim drugim planovima. Jarilo simbolizira sagledavanje sopstvenog tamnog alter ega – Čudovišta, koje je zarobilo Boginju, koja simbolizira animu, prema Jungu, onaj arhetip nesvjesnog koji muškarca vodi unutrašnjem balansu sa svojom, figurativno rečeno, ženskom prirodom. S druge faktor balansa – animus - kod žena je sam Jarilo. Taj balans jeste SAMOOSTVARENJE – susret sa onim što je u nama ljubljeno i što nas ljubi – više JA – spoznaja misterija vlastite SVRHE. Naravno, bilo bi potpuno krivo mitskog ZMAJA smatrati negativnom ličnošću. On jeste Jarilov i Živin protivnik, ali i najbolji UČITELJ junaštva, onaj što IMA biti pobjeđen - čuvar inicijatske kapije u viša stanja svijesti.

Kod polabskih slovena i Poljaka, Jarilo, Živin ljubavnik se pojavljuje i pod imenom Žibog. Prikazivali su ih kao dvojno božanstvo i njihove drvene kipove postavljali na polja radi boljeg uroda. Njemački kroničar Helmold (1125-1177) u svojoj Chronica Slavorum (Kronika Slavena), opisujući Živino svetište u mjestu Zeitz (današnja Njemačka), kaže: "Zeitz je mjesto božice Zyze, darovateljice plodnosti. Prikazuju je s više dojki."
Vjerojatno je Zyza, odnosno Cica, bio nadimak božice Žive zbog više sisa na njezinim kipovima. Bila je dakle dvojnica Artemide Efeške. Dojke su simbol majčinske darežljivosti.


Kornilov, Alexander Albertovič, Princ Gvidon i princeza Labud, scena iz ruske bajke "Car Saltan"

Mitska slika Jarile, odgovara tipu Kulturnog Heroja koji je JAHAČ na konju – a to nas dovodi do složene simbolike te životinje. Konj je simbol nesvjesnog psihičkog života ili ne-ljudske psihe, blizak arhetipu majke, memorije svijeta, ili arhetipu vremena, jer je u vezi sa velikim prirodnim satovima, ili još arhetipu plahovitosti žudnje. Prema jednom vjerovanju što se, čini se, učvrstilo u sjećanju svih naroda, konj pripada tminama htonskog svijeta, izranja iz utrobe zemlje ili dubina mora galopiraući kao krv u venama. Taj, arhetipski konj, sin noći i tajne, donosi i smrt i život, jer je povezan sa vatrom razornom i pobjedonosnom, i s vodom, hraniteljicom i daviteljicom. Mnogostrukost simboličkih značenja proizizlazi iz složenosti velikih lunarnih likova u kojima je imaginacija analogijom udružila Zemlju, u ulozi majke, s njezinim pratiocem Mjesecom, vodu sa spolnošću, san sa vidovitošću, biljni svijet s periodičkim obnavljanjem.

Moguće je da je Jarilo ranije predstavljan kao polukonjsko biće – kentaur, ili jednostavno glifom konja, što nas ponovo upućuje na njega kao PROLAZNOST i MJENJANJE – ono po čemu je ljudska duša ŽIVA i djelotvorna. Prema Upanishadama “svijet je konj” i umire i obnavlja obnavlja se iz “konjskog trupla”. Prema mitu sačuvanom u narodnim, na kraju žetve (ljetni solsticij) Jarila umire kako bi uskrsnuo, odnosno da bi se kosmički ciklus mogao nastaviti. On je, dakle, umiruće i uskrsavajuće božanstvo poput grčkog Dionisa. Običaji bojenja jaja u proljetnim svetkovinama, prešao je u hrišćanstvo, gdje jaje postaje simbol uskrsnuća Isusa Hrista.

O simbolici konja važno je napomenuti i slijedeće:

Konj je jahaća životinja, vozilo i stoga je njegova sudbina nerazdvojiva od čovjekove. Njih povezuje posebna dijalektika, izvor mira ili sukoba, dijalektika nagonskog i duhovnog. Usred dana, ponesen snagom trke, konj galopira naslijepo, a jahač pazi, širom otvorenih očiju, da konja iznenada ne zahvati strah, i on ga vodi prma određenom cilju; ali noću, kad jahač ne vidi, konj je vidovit i vodič; tada on upravlja, jer samo on može proći nekažnjeno kroz vrata tajne nedostupne razumu. Sukobe li se konj i jahač, trka može završiti ludilom i smrću; slože li se, trka je trijumfalna. Evociranje konja u predajama, obredima, mitovima, pričama i pjesmama izražava samo tisuću i jednu mogućnost u toj istančanoj igri.

(J. Chevalier, A. Gheerbrant: Rječnik simbola)
Misljen

Dolazi prolječe samo mi nikako da dođemo.Yea,scrow that!