Dokaži se! :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

Potreba za dokazivanjem je utrka bez kraja.
Što više posežemo za potvrdom,to nam ona više izmiče.

Mnogi od nas imaju snažnu potrebu za dokazivanjem svojih sposobnosti ili postignuća pred: šefovima, profesorima, prijateljima, partnerima, roditeljima... Pred svima onima koje doživljavamo važnima, moćnima ili istaknutima. To radimo kako bismo dobili potvrdu, pečat na kojem piše: sposoban, pametan, uspješan, hrabar ili nešto peto, što zapravo, sami za sebe ne možemo sa sigurnošću tvrditi.

Neki od nas su toga svjesni, a neki ne. Za većinu ljudi, ta potreba je podmukla, teško ju je raskrinkati. Ne želimo si priznati da su nam potvrde tako bitne, između ostalog, zato što bi to izazvalo neugodu. Izašla bi na vidjelo naša nesigurnost, jer, kada je netko siguran u svoje kvalitete, onda mu za to ne treba dokaz ´odozgo´.

Potreba za dokazivanjem je utrka bez kraja. Što više posežemo za potvrdom, to ona više izmiče. Svijet je pun uspješnih, ambicioznih ljudi koji, čak i kada stalno dobivaju priznanja i pohvale za svoj rad, duboko u sebi ne vjeruju da to zavrijeđuju. Zato grabe dalje, pronalaze stalno nove izazove i izmišljaju stalno nove autoritete od kojih očekuju priznanje. Međutim, kakva god priznanja dobili, budući sa samima sobom provode 24 sata dnevno, usvojeni osjećaj manje vrijednosti uvijek pronađe dovoljno otrovne misli da to priznanje obezvrijedi.

Usvojeni osjećaj manje vrijednosti je doslovno ´usvojen´, datira iz djetinjstva i zato zna biti tako tvdokoran. Kada je u pitanju osjećaj sposobnosti (ili osobne moći), svako dijete je vrlo osjetljivo. Roditelj je u odnosu na dijete neizmjerno sposoban, pametan i uspješan, samo zato što je u vremenskoj prednosti - jer je odrastao. Zato se svako dijete neizmjerno trudi dobiti potvrdu od roditelja da je dobro, pametno, lijepo, sposobno... Na žalost, što je tih potvrda manje, to je dječja potreba za dokazivanjem veća.

Dijete ne propituje vjerodostojnost autoriteta (roditelja), već svoju vlastitu vrijednost. Ako od roditelja ne dobiva dokaze svojih kvaliteta, zaključuje da nije dovoljno dobro i da se treba truditi više. Često se događa da sposobna i pametna djeca nikada ne dobivaju pohvale ili nagrade za petice u školi, jednostavno zato što se to ´podrazumijeva´. Dakle, roditeljska reakcija na uspjeh je - nikakva. Prilično su rijetki oni roditelji koji su se iskreno divili dječjim postignućima. Mnogo su češći oni koji su ih ostavljali bez reakcije, što vodi u repetitivnu potrebu za dokazivanjem.

Ta nezadovoljena dječja potreba za potvrdom vlastite vrijednosti se kasnije projicira na druge: šefove, profesore, prijatelje, partnere... To iziskuje psihofizički napor koji se manifestira kroz: maštanje o dobivanju potvrde, strah od nedobivanja potvrde, zbrku misli tipa ´što radim krivo´, ´kako to mogu bolje´ i slično. Osim toga, drugu osobu (autoritet) ne doživljavamo cjelovitom, jer je u prvom planu ono što nam od te osobe treba – potvrda. On ili ona je simbol naše vrijednosti, a ne stvarna osoba sa svojim ljudskim snagama i slabostima.

Prvi korak za razrješavanje potrebe za dokazivanjem je realno sagledavanje onih od kojih je ta potreba potekla – svojih roditelja. Uočavanjem njihovih manjkavosti kao roditelja prestajemo manjkavosti pripisivati sebi samima. Druga važna stvar je osvještavanje svojih misli i fantazija vezanih uz potrebu za dokazivanjem. Tko su ti ljudi pred kojima ispadamo vrijedni, važni ili sposobni? Zbog čega su to upravo oni? Zbog njihovog položaja? Zbog toga što imaju nešto što mi nemamo? Zbog toga što nas podsjećaju na nekoga? Iskreno samopropitivanje nam može pomoći da osvijestimo svoje nesigurnosti i da shvatimo kakvima želimo da nas ti ljudi vide. S vremenom, prolazeći kroz različite procese samodokazivanja svjesno, sam dokaz vlastite vrijednosti postaje manje važan. Važno postaje ono kako se, u cijeloj toj priči, osjećamo.

Ovde