DOGONI 1
U ona lepršava, nesvrstana vremena, šezdesetih godina, izranjale su nove africke države
ispod skuta neokolonijalizma. Medu njima je bio i Mali, pretežno pustinjska
zapadnoafricka država. Rijeka Niger prolazila je kroz južni dio, a nekoliko planina je na
sjeveru. Suvereni vladar Malija, pukovnik Musa Traore sastajao se niz puta s Josipom
Brozom Titom. Zade li se malo dublje u planine Malija, i odšeta li se nekoliko hiljada
godina unazad, naci cemo se u cudu. Astronomija Zapadnog svijeta se ne može mjeriti s
usmenim predanjima "domorodaca". Prave tajne kriju se u krilu plemena Dogon, u
planinama Homburi, u centralnom Maliju. Središnje mjesto u "religijskim" tradicijama
ovog plemena je ucenje o zvijezdi koja je nevidljiva golom oku - Sirijus B. Robert Temple
je posvetio osam godina rasvjetljavanju bizarnih informacija plemena Dogon da bi
napokon objavio knjigu : "The Sirius Mystery - New Scientific Evidence for Alien Contact
5.000 years ago". Temple potvrduje tezu da vec pet tisuca godina (preciznije od 3.200
g.p.n.e.) Dogoni imaju dokaze o posjeti civilizacije iz zvjezdanog sustava Sirijus.
Oni tvrde da svoje znanje duguju posjetiocima sa Sirijusa.
Naime...
·  Tradicija Dogona govori o tri zvijezde u ovom sustavu. Sirijus A je vidljiv golim
okom na samo 2,6 svjetlosne godine od nas. Za postojanje Sirijusa B se
nagadalo zadnjih stotinjak godina. Prve fotografije su dokazale njegovo prisustvo
tek od 1970. godine. Postojanje zvijezde Sirijus C su "prvi" pretpostavili dvojica
francuskih astronoma 1995. nakon niza godina istraživanja.
·  Dogoni nazivaju zvijezdu Sirijus B imenom "Po Tolo". U prijevodu "po" znaci
najmanja sjemenka, a "tolo" je zvijezda. Ovime su opisali velicinu zvijezde.
Takoder tvrde da je to "najteža zvijezda" i da je "bijela". Moderna astronomija
poznaje klasu zvijezda tzv. "bijelih patuljaka". Njihove osobine su : mali, masivni i
bijeli.
·  Dogoni tvrde da je umjesto "zemlje", Po Tolo sagraden od "sagala" ("cvrste")
materije. Rijec je o izvanredno teškom metalu, toliko teškom da ga "sva
zemaljska bica kombinirana ne mogu podici". Zbilja, klasa "bijelih patuljaka" su
izvanredno guste i masivne zvijezde.
·  Dogoni tvrde da znaju da Po Tolo ima orbitu elipse (potvrdeno prije 30 godina) i
da je njen orbitalni period dug 50 godina (procjena današnjih astronoma je 50.04
godine +/-0.09 godina). I na koncu da rotira oko vlastite osi (potvrdeno !)
·  Dogoni opisuju i trecu zvijezdu koju zovu "Emme Ya". U prijevodu rijec je o
"sorghumu", odnosno vrsti tropske biljke, i "female" odnosno ženskom bicu.
Zasad nije odgonetnuto zašto su joj Dogoni dali takvo ime. Naime, postojanje
zvijezde Sirijus C još nije zvanicno potvrdeno. Fotografija nema, ali pretpostavke
spomenutih Francuza su da je rijec o "crvenom zvjezdanom patuljku" (U casopisu
"Astronomy and Astrophasics" broj 299 iz 1995. Daniel i Duvent u clanku pod
naslovom "Da li je Sirijus trostruka zvijezda ?", tvrde da samo postojanje crvenog
zvjezdanog patuljka može objasniti promjene u orbiti zvijezda).
·  Dogoni tvrde da se u orbiti oko Emme Ya nalazi samo jedan satelit. Naravno, naši
aparati su preslabi da registriraju Sirijus C, a pogotovo njegov sicušni satelit.
·  Dogonska mitologija ukljucuje cetiri kalendara. Suncev, Mjesecev, Sirijuski i
Venerin. Preciznost sva cetiri kalendara su potvrdena.
·  Dogoni su davno u prošlosti bili svjesni o postojanju cetiri Jupiterova mjeseca...

·  Ideja da se Zemlja okrece oko Sunca im je bila znana 4.500 godina prije
Galileja...
·  Isto kao i Saturnovi prstenovi...
Dogoni kažu da im je astronomsko znanje dao NOMMOS. Rijec je o amfibijskim bicima,
poslanim na Zemlju sa Sirijusa da pomognu prosperitetu Zemljana. Došli su u zemlju
Dogona sa sjeveroistoka. Kada je njihovo "vozilo" sletjelo, uz veliku buku... nova
"zvijezda" (možda maticni veliki svemirski brod ?) viden je na nebu... Ime Nommos kod
Dogona znaci "pripremiti piše". Nommos je takoder zvan i "Vladarom vode", "Monitorom"
ili "Uciteljem". Nommos je više slicio ribolikim nego humanoidnim bicima. Morao je živjeti
u vodi. Ta bica su bili duhovni zaštitnici. Legenda kaže da ce Nommo u buducnosti opet
posjetiti Zemlju, ovaj put u humanom obliku.
Tek kasnije ce se vratiti svojoj amfibijskoj
formi i "vladat ce iz vode". Prici ovdje nije
kraj. Dogoni sugeriraju da Nommosi imaju
svoju bazu u našem solarnom sustavu... koja
se krece u orbiti kao "deseti mjesec" na
jednoj od vanjskih planeta ! Pluton ima samo
jedan mjesec (Charon); Neptun ima osam
poznatih; oko Urana se krece pet pratilaca;
Saturn ih ima 18 (zadnjeg je otkrio Voyager
1990.); Jupiter ih ima 16 (cetiri veca se
isticu). Kada su u pitanju Saturnovi mjeseci, svi osim jednog imaju površinu izbrazdanu
meteorskim kraterima. Slike Voyagera pokazuju da taj jedan mjesec, poznat kao
Enceladus, ima savršeno glatku površinu. Za razliku od ostalih Saturnovih satelita,
Enceladus ima retrogradnu orbitu oko maticne planete. Spomenuti mjesec ima radijus od
oko 160 km. Masa mu je nepoznata, jer se ne zna njegov sastav. Orbita oko Saturna
traje 523 dana. Brad Smith s University of Arizona je, nakon analize Voyagerovih
rezultata, zakljucio da je ovo nebesko tijelo "savršeno okruglo" i da ima samo 3%
refleksije... Znacaj ove izjave je u tome da se "perfektne nebeske lopte" vrlo rijetko
srecu. Zemlja nije okrugla. Kao ni naš Mjesec. Kao ni ostale planete Solarnog sustava. A
što se refleksije tice, to samo budi daljnje sumnje da je rijec o umjetnom objektu. Možda
uspavanom svemirskom brodu Nommosa. Podsjetimo da su Dogoni najavili ponovni
dolazak Nommosa. Na "Dan Ribe". Prva indikacija njihovog dolaska bit ce nova zvijezda
na nebu "zvijezda desetog mjeseca"...
"Ljudi stoljecima gledaju kroz teleskop ceznutljivo nagadajuci da li se život krije iza neke
od promatranih zvijezda. Moja premisa je drugacija : ja polazim od teza da živa bica
stoje iza pojedinih zvijezda... i da je sa mnogih zvijezda vidljiv konkretan utjecaj na našu
Planetu..."
A dokazi postoje. Za Sirijus. Za Zetu Reticuli. Za Plejade... Nocno nebo ipak može biti
uzbudljivo.




DOGONI (II)
Zaravan Bandiagare sa stjenovitim grebenom jedna je od najimpresivnijih geoloških
pojava i krajobraza u zapadnoj Africi. Zaravan se nalazi u Maliju, južno od starog grada
Timbuktua, a uz sami greben koji se proteže paralelno s rijekom Niger, nalaze se
zašticena naselja Dogona. Istraživanja svjedoce o naseljenosti ovog podrucja u
kontinuitetu od preko tisucu godina, a prema predaji, sami Dogoni ovamo dolaze u XV i
XVI stoljecu iz zemlje Manda. Ovaj mali ratarski narod cine cetiri plemena : Aru, Dion,
Ono i Domno. Osim oskudnim ratarenjem, bave se i stocarstvom, tkanjem i loncarstvom.
Današnje dogonsko stanovništvo podijeljeno je u male seoske zajednice, koje su opet
podijeljene na inneomo (zajednica živih) i innepuru (zajednica mrtvih predaka), a jedna s
drugom u neraskidivoj je vezi. Dogoni nemaju pismo u klasicnom smislu rijeci, ali zato
imaju citav niz znakova (11.616, od kojih je 266 osnovnih) pomocu kojih se ilustrira
mitološka povijest svijeta i ljudskog roda. Pomocu ovog osebujnog sustava Dogoni
navodno mogu prikazivati ne samo vanjski izgled stvari, vec i dinamiku njihova razvoja.
U religioznom pogledu glavnu ulogu igra kult predaka, narocito kult Velikog pretka Lebea,
praoca sva cetiri plemena Dogona. Jednom u 60 godina u okviru kulta predaka slavi se
praznik Sigi na kojem se uvijek pojavljuje maska Imina-na. Inace, Dogoni su poznati po
umjetnosti izrade obrednih maski, što je vrlo stara tradicija, zajednicka gotovo svim
africkim plemenima. Dugo su vremena Dogoni smatrani najboljim primjerom primitivnog
naroda, ponajviše zato što su, izmedu ostalog zbog teško pristupacnog podrucja koje
naseljavaju, odolijevali utjecajima izvana. Medutim, istraživanja koja je tridesetih godina
ovoga stoljeca zapocela skupina francuskih istraživaca pod vodstvom profesora Marcela
Griaulea, otkrila su posve drukciju sliku.
BLIJEDI LISAC
Profesor Griaule je najveci dio svog života posvetio proucavanju tradicije Dogona.
Njegova ustrajnost i predanost bile su nagradene kada su mu 1946. godine, starješine
plemena, prepoznavši u njemu istinskog tragaoca, nakon petnaest godina od pocetnih
istraživanja, odlucili otkriti i ezoterijske aspekte svoje religije. Za prenositelja
svojih tajnih ucenja odabrali su slijepog starca Ogotemmelija. Ovaj mudrac je
Griauleovom timu istraživaca u trideset i tri dana iznio predaje Dogona vezane za
stvaranje svemira i povijest ljudskog roda, i time izazvao revoluciju u široko prihvacenom
stavu o inferiornijoj kulturi Afrikanaca i primitivih naroda uopce. Griaule je ove predaje
zabilježio u svojoj knjizi "Blijedi lisac" koja je do danas, i pored istraživanja koja su
uslijedila, ostala glavni izvor znanja o Dogonima.
Što su to francuski antropolozi saznali u Ogotemmelijevoj kolibi, a što je skrenulo
pozornost citave naucne javnosti na ovaj mali narod ?
Griauleu i njegovim suradnicima iznešena je iscrpna kozmogonijska slika svijeta Dogona
koja u sebi sadrži iznenadujucu razinu astronomskih znanja, posebno kada se uzme
u obzir potpuna odsutnost bilo kakvih mjernih instrumenata. Posjeduju tri vrste
kalendara : solarni, lunarni i onaj koji se temelji na gibanju Siriusovog satelita. Brojna
istraživanja medu Dogonima otkrila su opsežno poznavanje anatomije i fiziologije, te
postojanje sustavne farmakopeje.
DOGONSKA KOZMOLOGIJA
Amma, vrhovno bice, postojao je kada još nije bilo svemira, ni prostora, ni vremena...
Rijec amma na dogonskom jeziku znaci "držati nešto na jednom mjestu, cvrsto stežuci".
Amma je, po rijecima Dogona, "bilo nešto kao spiralno kretanje unutar jajeta". Pod
utjecajem tog spiralnog kretanja nastalo je najmanje zrnce po. Ono se nalazilo u
središtu, "okretalo se i lucilo cestice materije sa zvucnim i svjetlosnim djelovanjem, ali je
sâmo ipak ostajalo nevidljivo i necujno." Po, koje se najcešce usporeduje sa zrnom sirka,
znacajnom ratarskom kulturom Dogona, uzeto je samo simbolicno da bi se dao prikaz
nastanka materije i samog boga Amma koji se poistovjecuje s najsitnijom cesticom
materije.
U klici ili zrncu po, Amma je izgradio citav svemir u obliku jala. Zatim je došlo do
otvaranja "oka Amme" i naziranja nejasnih obrisa stvari koje su se pocele pretvarati u
tonu. Zadržavajuci svoje spiralno kretanje, ovi oblici su prethodili pojavi "spiralnih
zvjezdanih svjetova" ili "granica svjetova" - jalu ulo. Izraz "jalu ulo" oznacava Mlijecni Put
u cijem se sustavu nalazi i Zemlja. Postoji sedam takvih "granica svjetova". Uzgred,
Dogoni imaju vrlo razvijenu simboliku brojeva, pri cemu broj 7 izražava mnoštvo.
Ova faza oznacava stvaranje svih spiralnih zvjezdanih svjetova koji ispunjavaju svemir.
U ovoj etapi stvaranja "jaje svijeta" još je uvijek bilo zatvoreno. Kako bi svijet pustio
"van", Amma se poceo vrtjeti oko svoje osi. Vrteci se i plešuci, Amma je stvorio sve
spiralne zvjezdane svjetove svemira. Nakon zvjezdanih svjetova, stvoreno je sve drugo,
a prije svega sjemenje raznih biljaka. Zanimljivo je da zvijezde i sjemenke Dogoni
shvacaju poput "blizanaca", pa tako mnoga nebeska tijela nose nazive biljaka. Potom je
Amma stvorio prvo živo bice - Nommo anagonnoa, koje se opisuje na razlicite nacine,
kao polucovjek-poluzmija ili kao riba. Nommo se razmnožio pa su nastala cetiri Nommoa.
Nommo di, Nommo titijan, O Nommo i Ogo, bice nemirne cudi. Nestrpljivi Ogo nije
mogao sacekati završetak stvaranja kozmosa, vec je sagradio "kovceg" i "pustio se njime
u prostor", potom se opet vratio svojim blizancima, da bi se na kraju spustio na Zemlju.
Time je unio nered u svijet i poremetio Ammine planove, a Amma je, razljucen Ogovom
samovoljom, skupio sve što je stvorio i smjestio u zrnce po. Kako bi se svemir "ocistio",
bilo je potrebno žrtvovati jednog od Nommoa. Bio je to O Nommo. Njegovim žrtvovanjem
i uskrsnucem svijet je poprimio prostorno-vremensko obilježje, a nebeska tijela su se
pocela kretati. Zatim je zrnce po iz sebe izlucilo "skrivene" stvari i tako omogucilo
radanje svijeta, baš kao što je to bio slucaj u prvom pokušaju stvaranja svijeta.
Dogoni, dakle, govore o dvjema etapama stvaranja svemira : prvo "djelovanjem Amme",
a drugo "djelovanjem zrnca po". Dio sadržaja ovog zrnca našao se u kovcegu kojeg je
sagradio uskrsli Nommo. Spuštanjem kovcega na Zemlju završeno je stvaranje svijeta,
nakon cega se Amma "zavukao", poprimivši svoj prvobitni oblik.
Ono što daje narociti pecat iznešenim predajama Dogona jest cinjenica da su one postale
djelatne; njihove kozmologijske ideje prožele su svakodnevni život u svim njegovim
porama, one su se štoviše ukorijenile u njihova vjerovanja i postupke. Odredile su tlocrt
sela, izradu hambara koji u sebi nose ideju "kovcega", utjecale su na njihove obrte i
ostavile traga cak i u predmetima za svakodnevnu upotrebu. Njihov život se zasniva na
složenoj, ali uredenoj osnovi u kojoj ništa nije slucajno.
TAJNA DRUŠTVA I PREDAJA
Dogoni brižljivo njeguju svoje stare tradicije, a najveca zasluga za to pripada instituciji
tajnih društava koja je ustvari svojstvena citavoj tropskoj Africi. Kod Dogona tu ulogu
obavlja Ava - Društvo maski, a svaki clan društva ima svoju posebnu masku i aktivno
sudjeluje u religioznim obredima, narocito u obredu zvanom Sigi. Na toj se svecanosti
biraju velikodostojnici Društva maski, tzv. olubaru, koji polaze posebnu obuku iz tajnog
jezika Sigi so i potom postaju nositelji ezoterijske predaje.
ASTRONOMIJA BEZ TELESKOPA !?
Ono što danas izaziva najviše polemike vezano uz predaje Dogona je njihovo poznavanje
astronomije. Precizna znanja o zvijezdi Sirius, Sigi tolo, (u astronomiji poznata kao Sirius
A) i njezinim satelitima "Po tolo" ili "Sirius B" i "Emme ja tolo" još uvijek izazivaju
nevjericu i preispitivanje izvora tih znanja kod jednog plemena koje je stoljecima živjelo
u izolaciji. Prema njihovoj predaji, Sirius i srodne mu zvijezde cine "oslonac temelja
svijeta" i predstavljaju "unutrašnji zvjezdani sustav" koji, prema mišljenju Dogona,
neposredno sudjeluje u životu i razvoju ljudi na Zemlji. "Vanjski zvjezdani sustav"
sastoji se od udaljenih zvijezda "koje manje sudjeluju u ljudskom životu". U "unutrašnji
zvjezdani sustav" spada i Mlijecni Put sa Zemljom. Osa oko koje se okrece taj
"spiralni zvjezdani svijet" prolazi kroz Polarnu zvijezdu - "Oko svijeta" i sazviježde Južnog
križa - "Drugo oko svijeta".
Medutim, njihova se astronomska znanja ne ogranicavaju samo na Sirius. Oni spominju
Jupiterove satelite i Saturnov prsten, mada im vanjski planeti, Neptun, Pluton, Uran i
Merkur, nisu bili poznati. Zanimljivo je da za svaki položaj Venere na nebeskom svodu
imaju poseban naziv. Takoder spominju i njen satelit, što suvremena znanost nije
potvrdila. Poznato im je da se Sunce vrti oko svoje osi, Zemlja "se vrti oko sebe i oko
Sunca", dok je Mjesec "suh i mrtav" i okrece se oko Zemlje. Nadalje, cini se da Dogoni ne
prestaju iznenadivati. Oni razlikuju prividan položaj zvijezda od njihovog stvarnog
položaja u prostoru." Zvijezde na žrtveniku "lebe dala", rasporedene su onako kako su
razmještene na nebu, a na žrtveniku "ka donnolo", onako kako ih ljudi vide sa Zemlje."
ZVIJEZDA PO
Ono što uistinu zacuduje jest cinjenica da Siriusov satelit "Po tolo" zauzima središnje
mjesto u mitologiji Dogona i simbol je cjelokupnog stvaranja. To tim više što je satelit
Siriusa vidljiv tek uz pomoc snažnih teleskopa i prvi je put fotografski zabilježen tek
1970. godine. Sam naziv zvijezde nije slucajan, smatra se da je ona nastala od zrnca
po : "Po se rastvorilo i rasprostrlo svijetom. Ono što je ostalo nakon toga - to je zvijezda
Po." Dogonske predaje govore da je nakon pojave ljudi na Zemlji, Siriusov satelit,
zvijezda Po, neocekivano bljesnula, a zatim se pocela postupno gasiti, da bi nakon 240
godina postala potpuno nevidljivom. Štoviše, tvrde da je Po tolo mala zvijezda velike
gustoce i goleme težine, "ona je najmanja i najteža od svih zvijezda". U potpunosti je
izgradena od metala sagala koji je "sjajniji od željeza i tako težak da ni sva bica na
Zemlji, kad bi se udružila, ne bi mogla podici nijedan njegov djelic". Znali su i to da
period kruženja Po tolo oko Sigi iznosi 50 godina.
Zapanjuje to što sva ova obilježja Siriusova satelita nalaze potvrdu u suvremenoj
znanosti. Sirius B ima period rotacije 49,9 godina, a ubraja se u kategoriju bijelih
patuljaka. Bijeli patuljci su zvijezde koje se odlikuju izuzetnom gustocom i težinom, a
prema današnjim podacima njegova gustoca iznosi oko 150 kg/cm3, (usporedbe radi,
voda ima gustocu od 1g/cm3). Sva ova znanja nalaze se utkana u mitologiju Dogona, a
suvremena ih je znanost otkrila tek sedamdesetih godina ovog stoljeca ! Po tolo
predstavlja za Dogone "najvažniju zvijezdu" i "središte zvjezdanog svijeta". Sama rijec
potjece od "polo", što znaci "pocetak" i "tolo" od "to" ili dubok. Tako se naziv "Po tolo"
tumaci kao "duboki pocetak". U svetištima Dogona Po tolo simbolizira jedna posebna
vrsta bijelog kamena. Ova zvijezda nije staticno središte zvjezdanog svijeta, vec je
"središte u gibanju". Po tolo "potpomaže" druge zvijezde i primorava ih da zadrže svoje
putanje, a osobito snažno zvijezda Po utjece na Sirius, "koja je jedina zvijezda s
nepravilnom putanjom...". Zanimljivo je da je upravo na temelju otkrivenih nepravilnosti
u putanji Siriusa F. V. Bessel 1844. godine, pretpostavio da oko njega kruži satelit,
nevidljiv golim okom. Po tolo, kažu nadalje olubaru, izbacuje svoj sadržaj u obliku
"beskrajno sitnih" cestica koje se mogu usporediti sa zrncima sirka : "Zvijezda koja je
bijela poput zrnca po nastavlja sijati zametke života". Zvijezda Po se može promatrati
samo u izvanrednim uvjetima kao što je njezina eksplozija. Kada su francuski istraživaci
pokušali saznati kako se može vidjeti Po tolo, Dogoni su im spominjali neku "špilju" iz
koje se navodno može vidjeti. No, nisu im je pokazali, dodavši da tamo ima i drugih
"pouzdanih" dokaza...
EMME JA TOLO
Dok Po tolo ima potvrdu u današnjoj znanosti, "Emme ja tolo" još uvijek ostaje velika
nepoznanica. Dogoni tvrde da je nešto veca i cetiri puta lakša od Po tolo. Zovu je "Malim
suncem žena" - Jau nai dagi, i tvrde da i ona ima svoja dva satelita. Nadalje, kažu da
predstavlja "posrednika" izmedu Siriusa B i Siriusa A, i da ustvari "naredbe" Siriusa B
prenosi Siriusu A...
TAJNA IZVORA
Pred naucni svijet se postavlja pitanje koji je izvor svih tih znanja olubara ? Kako su
Dogoni stekli znanje o Siriusovom satelitu, njegovoj boji, periodu kruženja i gustoce
njegove materije bez astronomskih instrumenata nama je neobjašnjivo. Nesumnjivo
je da su Dogoni tokom svoje prošlosti doživjeli razlicite vanjske utjecaje. Nije sasvim
iskljucen ni utjecaj staroegipatske kulture. Postoje razne pretpostavke o "pozajmicama" i
utjecajima izvana, manje vjerojatna nagadanja o dovitljivoj preradi ucenja koja su
prenijeli misionari iz Europe, pa sve do susreta "trece vrste".
Možda odgovor treba ipak potražiti u dogonskoj mitologiji koja je tako vješto utkala
astronomska znanja u svoju kozmogoniju. Naime, u njihovoj se mitologiji spominje
cetvrti Nommo, zvani Ogo, koji je pri stvaranju svijeta zadavao Ammi glavobolje i
upuštao se u izlete u prostor, dok nije završio na Zemlji gdje je dobio ime "Blijedi
lisac" - Juruga. Zanimljivo je da postoji više mitova o liscu, a jedan crtež prikazuje kako
se "Lisac spustio sa zvijezde Po". Postoji još jedan crtež koji prikazuje Sunce i Sirius
spojene krivuljom koja opet obavija svaku od ove dvije zvijezde. Osim silaska Lisca,
spominje se Nommoin kovceg u kojem su se na Zemlju spustili preci Dogona. Prema
predaji, kovceg se prizemljio u noci "digavši u velikom kovitlacu oblak prašine." Nebeski
prostor od "cetiri kuta" pretvorio se u zemaljski otvor "od cetiri strane". Iz kovcega je
prvi izišao Nommo, a zatim i sva ostala bica. Amma je digao natrag na nebo lanac kojim
je pridržavan kovceg i "zatvorio" nebo. Kao mjesto prizemljenja olubaru spominju jezero
Debo, koje se stvara za kišne sezone uz rijeku Niger. Na jednom otocicu tog jezera nalazi
se prikaz kovcega medu zvijezdama, izveden u kamenu. Spuštanje kovcega je simbolicki
prikazano i na procelju dogonskog hrama.
Izvor dubokih i drevnih znanja mogli bismo možda potražiti u dalekim, išcezlim
svjetovima... Dokuciti te izvore olakšalo bi nam razumijevanje i naših vlastitih. Cini se da
cemo mi, ljudi dvadesetog stoljeca, morati preispitati i promijeniti odnos prema starim
kulturama, pri cemu nas "primitivni" Dogoni još jednom podsjecaju na varljivu prirodu
vanzemaljskog.

Ima nekih stvari i ovde

http://forum.burek.com/index.php/topic,266852.25.html

Evo i tekst za one koji ne zele da citaju ovaj tekst gore ovo bi bio kao neki sinopsis
Ovo je postavio lighsoft ja sam preuzeo sa temu koju je gore naveo

Uzivajte

Dogoni su zapadno-africki narod (drzava Mali) koji ima napredno i neobjasnjivo znanje o zvijezdama Sirius A i Sirius B.   




Sirius A je je jedna od uopce najsjanijih zvijezda na nasem nebu, a nalazi se u sazvijezdju Canis Major (Veliki pas) i nosi nadimak Pseca zvijezda (hehehe).
Dogoni, dakle, posjeduju odredjeno znanje o astronomiji  koje je nemoguce otkriti bez modernih teleskopa.  Znaju za postojanje Sirius B koji je moguce vidjeti na mracnom nebu srednje velikim teleskopom, a prostim okom nikako. Svakih 60 godina Dogoni odrzavaju ceremoniju koja oznacava vrijeme potrebno Sirius B da napravi krug oko Sirius A. Postoje razlicite teorije od kuda Dogonima to znanje. Jedna od teorija je da su Dogoni info dobili od vanzemaljaca iz Sirian sistema, tzv. Nommos. Ovu ideju razradio je Robert Temple u knjizi The Sirius mystery
.
Temple tvrdi da su Nomosi dali Dogonima znanje koje su Dogoni prenosili dalje usmenom predajom. Teorija da su sami dosli do toga mi je malo klimava, ali ko zna… Sve je moguce. Teorija da su dobili znanje od Egipcana mi je vise prihvatljiva. Ako je pak Sirius B bio crveni patuljak (sad je bijeli) prije par soma godina, onda postoji sansa da su ga Dogoni vidjeli golim okom. No ako je i onda bila vidljiva, kako Dogoni sada kad nije vidljiva znaju da je jos uvijek tamo. Dogoni osim znanja o Sirius A i Sirius B ne posjeduju neko veliko znanje o astrologiji, pa cak ni o Suncevom sustavu. Dakle, ekipa se specijalizirala striktno za Sirius. Spekulira se cak i o postojanju Sirius C. Eto, naletio sam danas na Dogone, pa dijelim info. Sta mislite o tome?

Ona prva slika mi deluje Sumerska ?? 

Za postojanje Sirijusa B se saznalo 1970-te sa fotografije dobijene putem teleskopa. Za Sirijus C su postojanje pretpstavili dvojica francuskih astronoma 1995-te.
Dogoni kazu da je Sirijus B " najteza zvezda " i da je " bela ". Tvrde da je sastavljena od toliko teskog materijala, da sva zemaljska bica ne bi mogli podici jedan njen deo. Moderna astronomija poznaje klasu zvezda " beli patuljci ", koje su izuzetno guste i masivne.

Odakle su oni znali ??

Za Sirijus C su postojanje pretpstavili dvojica francuskih astronoma 1995-te.
Kako su njega proracunali ??

Oni se ne vide golim okom.

?????????

Ne vide se golim okom.

Nesto mnogo poznato.

Sonde su utvrdile jednu anmaliju. Oko Saturna kruzi satelit Enceladus. Ima precnik od 160 km. i za razliku od ostalih satelita, ima retrogradnu putanju oko maticne planete. Masa mu je nepznata, jer se ne zna njegov satav. Orbitira oko 523 dana oko Saturna. Brad Smith sa University of Arizona je utvrdio nakon analize Voyagerovih slika, da je ovo telo savrseno okruglo i da ima samo 3% refleksije.

Evo jos neceg zanimljivog

http://forum.burek.com/index.php/topic,338291.msg5328725.html#msg5328725

Krajnje je intrigantno kako jedno domorodacko pleme moze imati bilo kakva znanja o svemiru  a kamoli o broju mjeseca oko neke planete ?
Za mene je to totalno ludilo
Oni su znali da je zemlja okrugla  4500 god. prije Galileja a pogledajte na kojem su nivou ostali

Dogonsko znanje

Ako pogledate nebo, najsjajnija je zvijezda koju možete vidieti Sirius! Venera i Jupiter su često sjajniji, ali oni nisu zvijezde; oni su planete i okreću se oko svoga sunca; koje je zvijezda. Nijedan vam astronom neće reći da postoji bilo kakav osobit razlog da u području Siriusa budu razumni životni oblici. Sirius je tako sjajan zato što je velik i blizak, veći nego Sunce i veći nego nekoliko drugih bliskih zvijezda. Međutim, pametan će vam astronom reći da možda zvijezde Tau Ceti i Epsilon Eridani, koje prilično sliče našem Suncu, imaju planete s razumnim bićima. To je dobra pretpostavka. No, među zvijezde o kojima se najčešće raspravlja kao mogućim utočištima razumnih oblika života nije uključen Sirius. On nije osobito »očit« izbor.
Projekt Ozma u proljeće 1960. i, u novije doba, druga radijska traganja za razumnim bićima u svemiru služili su osluškivanju suvislih signala sa zvijezda Tau Ceti i Epsilon Eridani. No, nisu uhvaćeni nikakvi signali. To, doduše, ne dokazuje ništa drugo nego da su neki razboriti astronomi zaključili kako bi u našem susjedstvu u svemiru mogla razumna bića postojati na tim dvjema bliskim zvijezdama.1 Prema projektu Ozma obje te zvijezde osluškivale su se samo zato da bi se ustanovilo da li s njih stižu bilo kakvi signali na određenoj valnoj dužini, u određeno vrijeme i s velikom energijom zračenja, Nije se dogodilo ništa. Poslije su takvi pokušaji postali realističniji i donekle proširili opseg, no astronomi su potpuno svjesni toga da tapkaju u mraku i da se njihova nastojanja mogu, zapravo, smatrati pukim prkošenjem s obzirom na vrlo malu vjerojatnost da se uspije. Ne mogu biti sigurni da prilaze zadatku kako treba, ali se nadaju da čine ono što je najbolje. Poslije projekta Ozma golemi radio-teleskop u Arecibu u Puerto Ricu, najveći na svijetu, osluškivao je selektivno nekoliko zvijezda — ali ne i Sirius. Pisac se nada da će dokazi, predočeni u ovoj knjizi, biti dovoljni da potaknu temeljitije astronomsko istraživanje Siriusova sustava nego što su bila sva dosadašnja i da će podloga biti nedavna proučavanja Irvinga Lindenblada.2 Osim toga, smatram da bi trebalo na nekom većem radio-teleskopu ostvariti program osluškivanja Siriusova sustava kako bi se tražili nagovještaji bilo kakvih mogućih razumnih signala.
Osnova spekulacija o razumnom životu u svemiru uvijek će uključivati mogućnost da je u dodir sa životom na našoj planeti stupilo već neko razvijenije društvo odnekuda iz svemira.3 U ovoj će se knjizi raspravljati o mogućnosti da je naša planeta imala dodir s nekom kulturom, po svoj prilici, iz Siriusova područja. Čini se da postoje čvrsti dokazi da se to moglo dogoditi razmjerno nedavno — u razdoblju prije sedam do deset tisuća godina — i da bilo kakvo drugo tumačenje tih dokaza ne bi imalo smisla.
Prije nego što prijeđemo na dokaze,treba da kažem malo više o Siriusu. Sredinom prošlog stoljeća jedan je astronom promatrao prilično uporno Sirius određeno vrijeme i uznemirio se zato što Sirius nije mirovao.4 Klimao se. Astronom se mučio odgonetavajući to i napokon je zaključio da se Sirius klima zbog neke izvanredno teške i masivne zvijezde koja se okreće oko njega. Samo, oko Siriusa se ne okreće nikakva velika zvijezda! Naprotiv, pokažalo se da se oko njega okrene svakih pedeset godina nešto sićušno, pa je tako Sirius nazvan Sirius A, a ono sićušno postalo je Sirius B.
U to je doba, prema tadašnjem stupnju znanja, Sirius B bio jedinstven u svemiru. Međutim, do danas se opazilo već više od stotinu takvih tijela, raspršenih po cijelom nebu, a ima ih još mnogo tisuća koje ne možemo vidjeti ni kroz suvremene teleskope jer su vrlo sićušni i jer im je svjetlo vrlo slabo. Zovu se bijeli patuljci.5
Bijeli su patuljci neobični zato što su, iako slaba svjetla, zapravo jaki. Ne isijavaju mnogo svjetla, ali imaju fantastično jaku silu težu. Na bijelom patuljku ne bismo bili visoki ni centimetar. Bili bismo spljošteni, uvučeni silom težom*. Vidite, pokazalo se da je »velika« zvijezda zbog koje se klima Sirius A patuljak, no taj patuljak ima, očito, masu i težinu kao obična zvijezda mnogo većeg obujma. Ukratko, riječ je o tako gustoj i zbijenoj zvijezdi da se čak i ne sastoji od obične tvari. Sastoji se od takozvane »degenerirane« ili »superguste« tvari, u kojoj su atomi stisnuti medusobno, a elektroni zgnječeni. Ta je tvar 'tako teška da se ne može zamisliti. U našem Sunčevom sustavu, koliko znamo, nema materije poput nje. Međutim, fizičari su je razmotrili teoretski, a u ovom smo se stoljeću donekle približili njenu poimanju.
Neki astronomi čak tvrde da je u Siriusovu sustavu i Sirius C, odnosno treća zvijezda. Fox je izjavio da je vidio tu zvijezdu 1920, a 1926, 1928. i 1929. vidjeli su je, navodno, van den Bos, Finsen i drugi s opservatorija Union. No, nakon toga se godinama, kad je trebalo da se vidi, nije vidjela. Zagar i Volet rekoše da postoji, jer na nju upućuju klimanja. Znači, možda postoji, a možda i ne6.
U novije je doba Siriusov sustav temeljito proučavao astronom Irving W. Lindenblad s Pomorskog opservatorija Sjedinjenih Država u Washingtonu. Nas smo se dvojica dopisivali, pa mi je poslao svoje publikacije (najnovije su se pojavile 1973) i snimak što se u ovoj knjizi reproducira na 1. slici, koji je napravio 1970. poslije višegodišnjih priprema i na kojem se prvi put vidi zvijezda Sirius B, na fotografiji svijetla točkica kraj glavne zvijezde Sirius A, 10.000 puta sjajnije.
Kako je Lindenblad uspio snimiti tu zvijezdu, opisuje se u "Napomenama uz slike". Proučavao je Siriusov sustav sedam godina i nije našao nikakvih dokaza o trećoj zvijezdi, Siriusu C. On veli7: »Dakle, nema mkakvih astrometrijskih dokaza o blisku pratiocu bilo Siriusa A, bilo Siriusa B.« U ovom času, dok se ova knjiga priprema za tiskanje, Sirius B proučava dr Paul G. Murdin s Kraljevskog griničkog opservatorija i pokušava izmjeriti svjetlo te zvjezdice. Početkom 1974, kad smo se on i ja počeli dopisivati, nije još uspio u svojim nastoianjima. Obavijestio me da jedan drugi astronom, D. Lauterborn, vjeruje da je u Siriusovu sustavu i treća zvijezda8.

*Na primjer, 0,02832 kubičnog metra tvari sa Siriusa B težilo bi 2000 tona. Kutija šibica, puna tvari s te zvijezde, težila bi tonu i četvrt. No, kutija šibica, napunjena tvari iz zvijezdine jezgre, težila bi oko 50 tona. Zvijezda je 65.000 puta gusća od vode dok naše Sunce ima gustoću otprilike jednaku gustoći vode.

Murdin dodaje:"Je li nezamijećeni pratilac Siriusa A istovjetan s Aitkenovom zvijezdom C9, to ne znam« (iz pisma koje mi je napisao 12. veljače 1974.) Lindenbladovi su dokazi, što se toga tiče, konačni, ali se nipošto nije jasno utvrdilo da ne postoji Sirius C. To je zanimljiva tema za buduća proučavanja, pa će možda biti potrebna dulja promatranja nego što je Lindenbladovih sedam godina (za tih sedam godina ja sam pripremao ovu knjigu). Lindenblad mi je napisao: »Kao što je Jakov morao služiti za Rahelu, tako i Siriusove tajne, čini se, zahtijevaju sedam godina naporna rada; nadajmo se da nećemo dobiti Leu!« No, kao i Jakovu, tih sedam godina možda je tek uvod.
Dakle, vidimo da je Siriusov sustav prilično zanimljiv i zamršen. Tek u ovom smo se stoljeću, istraživanjima u nuklearnoj fizici, približili spoznaji o degeneriranoj materiji i razumijevanju bijelih patuljaka. Stoga bismo se, ako je netko bez naše suvremene nauke znao o Siriusovu sustavu koliko i mi, svakako iznenadili, zar ne?
Na ovom bih mjestu htio navesti odlomak iz zanimljive knjige "Razumna bića u svemiru" dvojice uglednih astronoma, Carla Sagana s Cornella i prije sa Smithsonova astrofizičkog opservatorija, te I. S. Šklovskog iz Sovjetske akademije znanosti. (Sagan je vidio knjigu Šklovskoga i, proširivši je, napisao ju je na engleskom jeziku.) U vrlo zanimljivu poglavlju »Moguće posljedice neposrednog dodira« Sagan veli10:
»[Čovječja evolucija], koju nam je teško rekonstruirati s udaljenosti od milijuna godina, zacijelo je bila mnogo jasnija tehničkoj civilizaciji, mnogo naprednijoj nego što je današnja na Zemlji, koja nas je posjećivala otprilike svakih stotinu tisuća godina kako bi vidjela da li se u posljednje vrijeme dogodilo bilo što zanimljivo. Možda je prije otprilike 25 milijuna godina zapazio jedan galaktički istraživački brod, posjetivši kao i obično treću planetu razmjerno obične patuljaste zvijezde G [našeg Sunca], zanimljivu posljedicu razvoja koja je mnogo obećavala: Proconsula [pretka /homo sapiensa ili suvremenog čovjeka/. Obavijest se brzinom svjetlosti proširila polako galaksijom i zabilježena je u nekom središnjem spremištu podataka, možda u galaktičkom središtu. Ako pojava razumnih bića na nekoj planeti ima za galaktičke civilizacije opće naučno ili drugo značenje, po svoj je prilici, kad se pojavio Proconsul, uzimanje uzoraka s naše planete postalo češće, možda jednom u deset tisuća godina. Početkom najnovijeg postglacijalnog razdoblja razvoj društvene strukture, umjetnosti, religije i osnovnih tehničkih vještina izazvao je, vjerojatno, još češće dodire. Međutim, ako je razmak između uzimanja uzoraka samo nekoliko tisuća godina, onda postoji mogućnost da se dodir s izvanzemaljskom civilizacijom zbio u povijesno doba.«
To je vrlo zanimljiv uvod u naš prikaz i vjerujem da se sa Saganom i Šklovskim slaže većina astronoma. Bilo kako bilo, nisam još sreo nijednog suvremenog astronoma koji bi ozbiljno sumnjao u to da ima, zacijelo, bezbroj civilizacija razumnih bića širom svemira na drugim planetima koje se okreću oko drugih zvijezda.11 Oni ljudi koji još vjeruju da su čovječja bića kao razumni životni oblici jedina u svemiru nemaju zaista veze s pouzdanim i obaviještenim mišljenjima znanstvenika i astronoma. Stav da je čovjek jedino razumno biće u svemiru danas je nepodnošljivo ohol, iako je prije dvadeset godina bio još, vjerojatno, potpuno uobičajen. No, tko je do danas zadržao takvo mišljenje taj na sreću onih koji priželjkuju kakav-takav napredak u čovječjim shvaćanjima, donekle sliči intelektualnim čudacima poput onih koji vjeruju u teoriju da je Zemlja ravna. Spominjem tu teoriju zato što sam jednom upoznao neku ženu koja je izgledala duševno potpuno zdravom, a ipak je pripadala kultu koji smatra Zemlju ravnom. Bio je to vrlo čudnovat doživljaj i korisna pouka za mene. Spoznao sam da ne smijem potcjenjivati sposobnost čovječjeg mozga da, usprkos bilo kakvim dokazima, vjeruje u ono u što želi vjerovati.
Dr Melvin Calvin iz Kemijskog odjela s Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu rekao je: »U vidljivom svemiru ima najmanje 100 000 000 planeta koje su bile ili su sada vrlo slične Zemlji.... a to znači, svakako, da nismo sami u svemiru. Budući da čovjekovo postojanje na Zemlji traje samo trenutak kozmičkog vremena, zacijelo su se na nekima od tih 100 000 000 planeta razvili razumni životni oblici daleko iznad naše razine.«12
Dr Su Šu Huang iz Goddardova astronautičkog centra u Marylandu napisao je: ». . . planete se stvaraju oko zvijezda glavnog niza spektralnog tipa iza F5. Dakle, stvaraju se baš ondje gdje su najveće mogućnosti za procvat života. S obzirom na to možemo predvidjeti da je prilično velika vjerojatnost da gotovo sve pojedinačne zvijezde glavnog niza ispod F5 i možda iznad K5 omogućuju život na svojim planetama. Kako ima određen postotak takvih zvijezda, život bi zaista trebalo da bude obična pojava u svemiru.«13
Dr A. G. W. Cameron, profesor astronomije sa Sveučilišta Yeshiva, bavio se zvijezdama Tau Ceti Epsilon Eridani, koje se smatraju najprikladnijim mjestima za razumna bića u našem neposrednom svemirskom susjedstvu (pet »parseka« od nas, a parsek je astronomska jedinica udaljenosti). No, na kraju je rekao: »Na toj udaljenosti ima, međutim, oko 26 drugih pojedinačnih zvijezda manje mase, pa je, prema dosadašnjoj analizi, podjednaka vjerojatnost da i svaka od njih ima planetu na kojoj je život.«14
Dr R. N. Bracewell s Radioastronomskog instituta Sveučilišta Stanford rekao je: 15 »Budući da je u našoj galaksiji oko bilijun zvijezda, planeta bi moglo biti oko 10 bilijuna.... Dakako, nisu sve planete pogodne za život, neke su prevruće, a neke prehladne, ovisno o udaljenosti od njihove središnje zvijezde; stoga treba da obratimo pažnju samo na one planete koje su, s obzirom na sunce, smještene kao naša zemlja. Možemo reći da je riječ o položaju unutar pojasa prikladnog za život.
To ne znači da se izvan tog pojasa ne može naći života. Možda ima živih bića koja postoje u vrlo teškim fizičkim okolnostima.... Izdvojivši smrznute planete i planete sterilizirane vrućinom, procjenjujemo da u galaksiji ima oko 1010 [deset tisuća milijuna] pogodnih planeta [za život]...Otvoreno govoreći, ne znamo na koliko od tih 1010 planeta ima razumnih bića. Stoga ispitujemo sve mogućnosti, počevši od mogućnosti da su razumna bića česta i da se pojavljuju gotovo na svim planetama. Ako bi tome bilo tako, onda bi zajednice razumnih bića bile međusobno udaljene prosječno 10 svjetlosnih godina. Radi usporedbe, najbliža je zvijezda, bilo koje vrste, udaljena oko 1 godinu svjetlosti.
Deset svjetlosnih godina vrlo je velika udaljenost. Radijskom signalu treba, da bi prevalio tu udaljenost, 10 godina... Prema tome, saobraćanje s nekim tko je udaljen 10 svjetlosnih godina ne bi naličilo na telefonski razgovor.... Jesmo li sigurni da možemo poslati radijski signal čak 10 svjetlosnih godina daleko? Na to se pitanje može potvrdno odgovoriti."
Nije potrebno da nastavim nizati riječi uglednih znanstvenika i astronoma u prilog mogućnosti da u svemiru ima razumnih bića, jer je situacija već očita. Vrlo je mala vjerojatnost da u našoj galaksiji nisu prilično česta razumna bica. Pošto smo to ustanovili, suočeni smo s još jednim činiteljem: u našoj je povijesti tehnološki razvitak bio brz u kratkom razdoblju. Kad civilizacije bilo gdje u svemiru stignu do »točke uzleta« kod njih započinje tehnološka eksplozija. Starijim je pripadnicima našeg roda danas dobro poznato da za njihove mladosti nije bilo aviona, automobila, raketa, satelita, električne struje, radija ni atomskih bombi. Ljudi su umirali od bolesti koje danas ne shvaćamo ozbiljno, oni koje je mučila zubobolja nisu mogli očekivati suvremeno zubarsko liječenje, a pojam osnovne higijene bio je novost. Ne spominjem sva ta čuda kao puko obredno zaklinjanje našem novom bogu napretku. Htio bih istaknuti naglost takva napretka. Sve se to može dogoditi za života jedne jedine osobe.
"Točka uzleta" vjerojatno je općenita pojava. Zajednice razumnih bića u cijelom svemiru već su je, po svoj prilici, doživjele ili će je doživjeti. Međutim, životni je vijek pojedine osobe, u okviru velike svemirske vremenske skale, nevažan s obzirom na razvoj civilizacija, a pogotovu s obzirom na nastanak planeta. Stoga je nesumnjivo da svaka zajednica koja je ispred naše ima vrlo veliku prednost. Čim dosegnu »točku uzleta«, društva razumnih bića razvijaju tako brzo tehnološke sposobnosti da je usporedba između njih i. netehnoloških društava gotovo besmislena. Bilo bi glupo pretpostavljati da je bilo koje razvijenije društvo samo nekoliko godina ispred nas. Vjerojatnije je da je ispred nas nekoliko desetaka tisuća godina. A tehhologija i priroda takva društva nadmašuju našu sposobnost zamišljanja. Dakle, u svemiru su dvije vrste društava razumnih bića: manje razvijena od našeg, »primitivna«, i fantastično razvijenija, »magična«. Naći se na točki na kojoj smo mi sada, na razvođu izmedu »primitivnog« i »magičnog«, tako je rijedak događaj u svemirskoj povijesti da smo možda jedino društvo razumnih bića u cijeloj galaksiji koje u ovom času prolazi kroz taj stadij u svojoj evoluciji. Stoga bi trebalo da se osjećamo povlaštenima što smo očevici takva dogadaja. Dabome, tu treba opet imati na umu prirodu vremena i činjenicu da se, zapravo, i ne može govoriti o istovremenosti u galaksiji. No, to je već druga tema i ovdje ćemo je zanemariti.
Na spomenuta se opažanja nadovezuje još jedna misao. Pretpostavi li se da su u svemiru, pored našeg čudnog prijelaznog stadija, dva oblika društava, tada su »primitivna« društva očito zanimljiva samo razvijenijima od sebe, jer ne mogu saobraćati ni s kim drugim. Ona su onakva kakvi smo mi bili prije samo stotinu godina: provincijalna, nepokretna, vjerojatno vrlo krvožedna i samozadovoljna, s povremenim vidovnjacima koje spaljuju na lomači ili razapinju zato sto su uzburkali ćudorede. No, ona ne mogu slati ni primati međuzvjezdane poruke. Nalazeći se na prijelaznom stupnju, mi možemo sadašnjom opremom primati takve poruke, ali ih ne možemo slati dok ne sagradimo skupe i naročite uređaje za takve svrhe. To znači, dakle, da je međuzvjezdani razgovor moguć jedino »magičnim« društvima. Ta su društva, po svoj prilici; tako razvijena da imaju podatke o iskrslim primitivcima poput nas. Zacijelo postoji uobičajena procedura s obzirom na bića poput nas, a možda su već započeli svoje operacije s dalekosežnom namjerom da nas uvedu u svoj klub. No, kao što nijedan londonski otmjeni klub ne želi imati u svojim prostorijama nekog divljaka s komadićem tkanine oko bokova koji će mahati kopljem i otrovnim strijelama, tako ni nas neće meduzvjezdani klub, po svoj prilici, uvući odmah u svoj krug kao potpuno dozrelog člana.
Međutim, ja ne želim samo stvoriti u čitaocu dojam da u međuzvjezdanom klubu svake galaksije postoji vjerojatno stroga hijerarhija, barem što se tiče ograničenja prema novajlijama, nego bih htio i istaknuti zaključak koji se nameće. A zaključak je da su tako razvijena društva možda dosegla takvu razinu tehnologije da su im postala moguća meduzvjezdana putovanja, pa se mogu tjelesno prenijeti barem preko skromnih međuzvjezdanih udaljenosti od nekoliko svjetlosnih godina do svojih bliskih susjeda. Ako je tome tako, onda su našu planetu, koju bi i priglup izvanzemaljski astronom negdje u našem susjedstvu mogao ocijeniti za prikladno mjesto za život, gotovo nesumnjivo posjetili tjelesno Nezemljani za svojih putovanja. To se moglo dogoditi u bilo kojem trenutku u podugačkoj povijesti naše planete. Nema sumnje da su barem naše daleke pretke, pećinske ljude, promatrale izvanzemaljske sonde i zabilježile da se nešto dogada na ovoj planeri — da se događa polako, ali se ipak događa. Sagan i Šklovski vele u onom navodu iz svoje knjige:
"Po svoj je prilici.... uzimanje uzoraka s naše planete postalo češće, možda jednom u deset tisuća godina.... Međutim, ako je razmak između uzimanja uzoraka samo nekoliko tisuća godina, onda postoji mogućnost da se dodir s izvanzemaljskom civilizacijom zbio u povijesno doba."16
Ako se to dogodilo, zacijelo je utjecalo na čovjeka i nekako se uključilo u njegove predaje. No, ako je od tog vremena do danas prošlo nekoliko tisuća godina, tragovi utjecaja na čovjekovu kulturu vjerojatno su se uglavnom raspršili i po svoj prilici gotovo ih je nemoguće protumačiti. Nadanja da bi se mogle ponovno sastaviti razbacane niti i djelići prvobitne predaje čini se uzaludnom, osim ako bi se pronašao neki određen i očevidan ostatak, u okolnostima koje bi vjerojatno bile neobične. No, kad bi se mogao naći ključ, zacijelo bi se utvrdilo nešto. Vratimo se nastavku onoga odlomka Sagana i Šklovskog. Služeći se usporedbom s provjerljivim prikazom o susreru Francuza s izvjesnim Indijancima 1786, koji je jednom suvremenom antropologu ispričan u obliku plemenskog mita, u tom se odlomku nagovješćuje kako se uspomena na susret s izvanzemaljskim bićima mogla sačuvati na Zemlji od pretpovljesnog ili ranog povijesnog doba:
        »Nema pouzdanih izvještaja o neposrednom dodiru s nekom izvanzemaljskom civilizacijom za posljednjih nekoliko stoljeća kad su se prilično proširili kritična učenost i nepraznovjerno rasudivanje. Bilo kakav izvještaj o ranijem dodiru zacijelo je opterećen donekle maštovitim uljepšavanjem, jednostavno zbog shvaćanja koja su prevladavala u doba dodira. Koliko će kasnije promjene i uljepšavanja izmijeniti osnovnu građu prikaza, ovisi o vremenu i prilikama. Jedan primjer koji je u vezi s temom kojom se bavimo jest domorodački izvještaj o prvom dodiru plemena Tlingit sa sjeveroistočne obale Sjeverne Amerike s evropskom civilizacijom — ekspedicijom koju je 1786. vodio francuski moreplovac La Perouse. Tlingiti nisu imali nikakvih zapisa o tome; jedno stoljeće poslije susreta pripovijedao je o tom događaju američkom antropologu G. T. Emmonsu glavni tlingitski poglavica. Prikaz je dobio mitološki okvir, u kojem su kao osnova ostali francuski jedrenjaci. No, upada u oči da se vjerno sačuvala prava priroda susreta. Jedan slijepi stari ratnik svladao je strah u doba susreta, ukrcao se na jedan od francuskih brodova i trampio stvari s Evropljanima. Usprkos sljepoći, zaključio je da su na brodovima ljudi. Njegovo je tumačenje dovelo do živahna trgovanja između La Perouseove ekspedicije i Tlingita. Usmena je predaja zadržala dovoljno podataka tako da se poslije mogla spoznati prava priroda susreta, iako su se mnoge pojedinosti izmijenile u mitološkom okviru — na primjer, brodovi su se opisivali kao goleme crne ptice bijelih krila.
Drugi su primjer stanovnici Afrike južno od Sahare, koji nisu imali pisma do kolonijalnog razdoblja, pa su sačuvali svoju povijest u prvom redu u obliku folklora. Takve legende i mitovi, što ih nepismeni ljudi prenose s pokoljenja na pokoljenje, imaju uglavnom veliku povijesnu vrijednost.
Ne znam zašto se stanovnici Afrike južno od Sahare — kojima se bave naši prvi dokazi — spominju na tom mjestu u Saganovoj knjizi, jer se u tom poglavlju više ne pojavljuju, pa bi se moglo reći da je riječ o čudnoj igri slučaja što se spominju baš tako, kao grom iz vedra neba. Sagan nastavlja raspravljati o nekim zanimljivim stvorenjima kojima se pripisuje da su osnovala sumersku civilizaciju (koja je nikla ni iz čega, kako protiv volje priznaju mnogi arheolozi koji se bave Sumerom). U klasičnom izvještaju Aleksandra Polihistora ta se stvorenja opisuju kao vodozemci. On veli da su bila zadovoljnija ako su se noću mogla povući u more, a danju se vratiti na kopno. U svim se prikazima opisuju kao poludemoni, kao osobe ili kao životinje obdarene razumom, no nikada se ne nazivaju bogovima. ' Bila su »nadljudska« što se tiče znanja i dužine života, a napokon. su se brodom vratila »k bogovima» i odvela sa sobom predstavnike zemaljskog životinjskog carstva. O tim predajama raspravljam posebno u Osmom poglavlju, dok se sačuvani izvještaji o njima, mogu naći u Drugom dodatku.

Sumerska je kultura vrlo važna. Raspravljat ćemo o njoj u ovoj knjizi poslije. Stvorila je prvobitnu osnovu mezopotamske civilizacije, koja je većini ljudi poznatija zbog mnogo kasnijih Babilonaca i Asiraca koji su naslijedili velik dio sumerske kulture. Pravi jezik Sumerana istisnut je prilično rano od akadskog jezika (koji je semitski; sumerski jezik nije semitski i nema, s njim, čini se, baš nikakvih jezičnih sličnosti). Akađani i Sumerani se izmiješaše i napokon se tako stopiše kao što su danas stopljeni u Britaniji nekoć odvojeni Normani i Anglosasi, samo što su Akađani bili Semiti, a Sumerani nisu, i što su izmedu njih postojale znatne tjelesne razlike. Zatim su grad Babilon sa svojim Babiloncima i na sjeveru oblast Asirija sa svojim asirskim ratnicima — a poslije, na istoku, daleka oblast Fars sa svojim Perzijancima — vladali mezopotamskim područjem. Iz sumersko-akadske sredine potječu i Semiti koji su poznati kao Hebreji ili Židovi.
Treba posebno napomenuti da u ono doba kad su »živjeli« poznati biblijski likovi Noa i Abraham nisu još postojali Hebreji. Zapravo, Noa, je samo hebrejsko ime jednog mnogo starijeg junaka iz potopa, o kojem se govori u drevnim zapisima što smo ih pribavili iz ranog Sumera.18 Baš o tim Sumeranima govorio je maloprije Sagan, spominjući njihovu legendu o vodozemnom stvorenju koje im je osnovalo civilizaciju. No, to nas zasada ne zanima. Dodat ću samo da se Židovi i Arapi smatraju, prema predaji, Abrahamovim potomcima, a Abraham nije bio ni Židov, ni Arapin.
Izvor naših prvih očaravajućih podataka jesu stanovnici Afrike južno od Sahare. Ti se ljudi zovu Dogoni, a žive u današnjoj državi Mali. Najbliži su im gradovi Timbuktu, Bamako i Ouagadougou u Gornjoj Volti. Kad sam počeo istraživanje o Dogonima, otkrio sam u jednom antropološkom časopisu članak francuskih antropologa Marcela Griaulea i Germaine Dieterlen. 19 Članak je bio napisan na francuskom jeziku, a njegov se engleski prijevod objavljuje, i to prvi put, kao nastavak Prvog poglavlja u ovoj knjizi. Odlučio sam objaviti cijeli članak zato što bi većina zainteresiranih čitalaca teško pronašla francuski časopis u kojem je on prvobitno objelodanjen. Osim toga, izvorni bi članak mogli pročitati samo oni koji znaju francuski. Stoga je cijeli članak, preveden, s napomenama i svim crtežima, pristupačan svima koji ga žele osobno pročitati. Tako nije potrebno da ukratko prepričavam njegov sadržaj.



Kad sam prvi put čitao članak, koji se zove "Sudanski Siriusov sustav" (i odnosi se na područje Francuskog Sudana, a ne na Republiku Sudan, koja je tisuću i pol kilometara istočno, ispod Egipta), gotovo nisam mogao vjerovati očima. Jer, preda mnom je bio antropološki izvještaj o četirima plemenima, o Dogonima i trima srodnima, koja svojom najtajnijom vjerskom predajom smatraju znanje o sustavu zvijezde Sirius, uključivši i određene podatke o tom zvjezdanom sustavu koje, zapravo, ne može znati nijedno primitivno pleme.
Dogoni misle da je najvažnija zvijezda na nebu Sirius B; koja se ne može vidjeti. Oni priznaju da je nevidljiva. Kako, onda, znaju da postoji? Griaule i Dieterlenova vele: »Problem kako ljudi bez ikakvih instrumenata mogu znati kretanje i određene osobine gotovo nevidljivih zvijezda nije se riješio, niti se čak postavio.« No, govoreći to, Griaule i Dieterlenova nagovješćuju da je Sirius B samo »gotovo nevidljiv«, dok mi znamo da je potpuno nevidljiv, osim kroz jak teleskop. Kakav je, dakle, odgovor?
Griaule i Dieterlenova jasno daju na znanje da velika i sjajna zvijezda Sirius nije Dogonima tako važna kao sićušni Sirius B, koji nazivaju po tolo (tolo znači »zvijezda«). Po je žitno zrno koje se u Zapadnoj Africi ponajčcšćc zove »fonio«, a čiji je službeni botanički naziv Digitaria exilis. Kad spominju zvijezdu po, Griaule i Dieterlenova je nazivaju »zvijezda Digitaria« ili samo »Digitaria«. Važna je činjenica da je zrno po najmanje zrno poznato Dogonima, izvanredno je sićušno i nepoznato je kao hrana u Evropi i Americi. Dogonima predstavlja to sitno zrno sitnu zvijezdu, i zbog toga je zvijezda prozvana po, prema zrnu.
U članku čitamo: "Međutim, osnova sustava nije Sirius, već jedno od orbitnih žarista zvjezdice Digitarije, po tolo ... koja. ... veže pažnju upućenih muškaraca." Dakle, ta tvrdnja veoma zbunjuje. Površan čitatelj, doduše, možda i ne zapaža kako je neobično što jedno afričko pleme ima baš takvo gledište. No, Digitarijina putanja, koju Dogoni drugdje opisuju kao jajoliku ili eliptičnu (vidi 6. i 7. crtež, a i ilustracije uz članak)" izričito se opisuje takvom da je glavna zvijezda Sirius »jedno od žarišta«. Naravno, tehnički izraz »žarište« unijeli su tu antropolozi. No, vjerno su preveli značenje onoga što su Dogoni rekli na svom jeziku. A rekli su, i sasvim jasno to prikazali na svojim crtežima (vidi 2. i 6. crtež), da je putanja Siriusa B oko Siriusa A takva da se slaže s jednim od Keplerovih zakona o gibanju planeta, proširenim na druga tijela koja se kreću po putanjama. Johannes Kepler (1571—1630) prvi je spoznao da se nebeska tijela ne gibaju po savršeno okruglim stazama. Genijalno je uočio da se planete, gibajući se oko Sunca, kreću po eliptičnim putanjama, dok je Sunce u jednom od dvaju žarišta svake elipse. Većina ljudi s kojima saobraćam nemaju pojma o tome da se planete ne kreću u krugu oko Sunca. Čak ako su i naučili istinu u školi, već odavno su zaboravili sve to. A mnogi i ne znaju što je elipsa dok im se ne pokaže.



Elipsa je neka vrst »rastegnutog kruga». Može se zamisliti kao da se uhvatilo središte kruga i rastrgalo nadvoje i da su se zatim oba dijela povukla u stranu. Tako bi se, naravno, krug spljoštio gore i dolje i izbočo na objema stranama, a oba dijela rascijepanog središta našla bi se na pravcu koji spaja dvije najudaljenije točke. Svaki od tih dvaju dijelova rascijepljenog središta zove se žarište, a zajedno su  »žarišta    elipse«. Kad bi se mogla uhvatiti ta elipsa i pritisnuti izbočene strane, dobio bi se opet pravi krug.
Međutim, ja molim sve čitatelje da obrate pažnju na ovo: odakle pleme Dogon, kojemu nisu bile pristupačne Keplerove teorije ni teorije njegovih nasljednika, zna o tome? Odakle im, prije svega, pomisao da postoje eliptične putanje, a ne kružne — i kako su, pogotovu, primijenili tu misao na neku nevidljivu zvijezdu daleko u svemiru? Osim toga, kako su pogodili da je Sirius A u jednom žarištu, a ne bilo gdje u elipsi? Kako znaju da nije u središtu? Zar ne bi prirodan primitivan zaključak bio, čak ako je putanja i eliptična, da je Sirius ipak u središtu? Medutim, ,Dogoni misle drukčije. Očito znaju suviše da bi tako pogriješili. Jer, bit je Keplerova zakona ne samo u tome da su putanje elipse nego i da sunce mora uvijek biti u jednom žarištu; inače nije ništa kako treba. Da bi se znalo sve to, nije bio zapravo potreban Kepler. Eliptične su putanje univerzalna istina, istinite su ovdje kao i na drugoj strani galaksije ili čak u nekoj drugoj galaksiji. Kepler je samo otkrio prirodno načelo. Nije ga izumio. Prema tome, nije bilo potrebno da Dogoni znaju baš za Keplera. Traži se samo objašnjenje kako su mogli to univerzalno načelo upoznati iz nekog drugog izvora, s obzirom na to da žive na ovoj planeti, a mi ne znamo na ovoj planeti (na primjer, u Africi) nikoga drugoga tko je otkrio ta načela.
Na 6. crtežu uspoređujem dogonske skice putanje Siriusa B oko Siriusa A sa suvremenim astronomskim dijagramima te putanje (koje su upravo potvrdili kao ispravne Lindenbladovi najnoviji radovi); osim toga, uspoređuje se isti podatak, plemenski i suvremeni, onako kako se vidi u linearnoj perspektivi, rastegnut kroz vrijeme. Ne tvrdim da su dogonske skice naučno potpuno ispravne. No, sličnost ie tako uočljiva da i neuvježbano oko može odmah vidjeti da je opća predodžba istovjetna, u svim pojedinostima. Stoga nije potrebno da cjepidlake vade svoja logaritamska računala i vrpcu za mjerenje. Pred nama je očevidna činjenica da Dogoni imaju ispravno opće znanje o vrlo skrivenim i zamršenim načelima gibanja Siriusa B oko Siriusa A.



Dogoni, osim toga, znaju pravo ophodno vrijeme te nevidljive zvijezde, koje iznosi pedeset godina. Govoreći o svetom plemenskom obredu Sigui, Dieterlenova i Griaule nam vele: »Ophodno se vrijeme računa dvostruko, to jest stotinu godina, jer se Siguiji sabiru u parove 'blizanaca', kako bi se istaklo osnovno načelo blizanaštva."
Dogoni, osim toga, govore da se Sirius B vrti oko svoje osi, te time pokazuju da znaju da se zvijezda može gibati tako. U stvarnosti se sve zvijezde zaista vrte oko svoje osi. Kako Dogoni znaju takvu neobičnu činjenicu? U članku je zabilježeno da su Dogoni rekli: "Osim što se kreće kroz svemir, Digitaria se okrene i oko sebe za godinu dana" i to se okretanje slavi obredom bado". SuvremenoJ astronomiji nije poznato koliko traje rotacija Siriusa B; ta je zvijezda tako malena da smatramo uspjehom što je uopće vidimo. Pitao .sam jednog astronoma, G. Wegnera s oksfordskog Odjela za astrofiziku i sveučilišnog opservatorija, da li bi jedna godina mogla biti razumna procjena vremena koje je potrebno da bi se Sirius B okrenuo oko svoje osi. On je, naravno, odgovorio da ne možemo utvrditi to vrijeme, ali bi mogla biti riječ o godini dana; drugim riječima, ne može se isključiti takva pretpostavka, a baš to sam i htio ustanoviti.



6. CRTEŽ: S lijeve strane: putanja Digitarije (Siriusa B) oko Siriusa prema dogonskim crtežima na pijesku. S desne strane: suvremena astronomska shema Siriusove putanje; podaci o godinama označuju položaj Siriusa B na putanji u tim godinama. Zanimljivo je da Dogoni ne postavljaju Sirius u središte svog crteža, već blizu jednog žarišta tog lika koji sliči elipsi — a to je jedna od najneobičnijih pojedinosti u njihovu znanju i opasno se podudara sa shemom na desnoj strani.



7. CRTEŽ: Linearna ekstenzija na desnoj strani znanstveno je pouzdana i osniva se na mjerenjima okretanja Siriusa B oko Siriusa A. Linearna ekstenzija na lijevoj strani nije naučno pouzdana. Riječ je o pretposta-vljenom medusobnom odnosu, jer se iz dogonskih podataka ne može sigurno utvrditi brzina Digitarijina okretanja. Stoga se te linearne ekstenzije ne mogu smatrati čvrstim dokazom o medusobnom odnosu. Međutim, vjerojatno su u medusobnom odnosu jer se Digitariji pripisuje brzina okretanja koja ima smisla s astronomskog gledišta (ako se slažu oblik putanje i udaljenost, tada bi trebalo da se slaže i ophodno vrijeme).

Dogoni opisuju Sirius B kao »beskrajno sićušan«. A Sirius B je, kao što znamo, bijeli patuljak i najmanji oblik vidljive zvijezde u svemiru. No, od .svih dogonskih izjava najviše zapanjuje ova: »Zvijezda koja se smatra najmanjom na nebu ujedno je i najteža : 'Digitaria' je najmanja stvar koja postoji. Ona je najteža zvijezda'. Sastoji se od kovine sagala, koja je malo svjetlija od željeza i tako teška 'da je sva zemaljska bića zajedno ne mogu podići'. Naime, zvijezda je teška kao... sve sjemenje ili sve željezo na Zemlji. . .« (sve je to iz članka Griaulea i Dieterienove koji slijedi).



8. CRTEŽ: Dogonska skica planeta koji kruži oko Siriusa C (Emme ya)

Dakle, kao što vidimo, oni predočuju teoriju o Siriusu B koja se slaže sa svim poznatim naučnim činjenicama i čak iznosi na vidjelo neke još nepoznate. Oni znaju da je zvijezda nevidljiva, ali znaju da ipak postoji. Znaju da je zvijezdino ophodno vrijeme pedeset godina, i to je istina. Znaju da Sirius A nije u središtu njene putanje, i on zaista nije. Znaju da je Sirius A u jednom od žarišta eliptične putanje Siriusa B, i on je doista ondje. Znaju da je Sirius B najmanja vrst zvijezde, i zaista je tako (ako se izuzmu potpuno nevidljive kolabirajuće neutronske zvijezde). Znaju da se Sirius B sastoji od osobite vrste tvari koji nazivaju sagala, prema korijenu koji znači »jak«, a ta tvar ne postoji na Zemlji. Znaju da je ta tvar teža nego sve željezo na Zemlji itd., i sve je to potpuno istinito. Jer, Sirius B zaista se sastoji od superguste materije kakve nema nigdje na Zemlji.
Sve je to najsvetija i najtajnija dogonska predaja, osnova njihove religije i njihovih života. Sa svim tim povezane su njihove izjave o postojanju treće zvijezde u Siriusovu sustavu, koju zovu emme ya i koja je, u usporedbi s Digitarijom, »četiri puta lakša i putuje po većoj putanji u istom smjeru i za isto vrijeme kao Digitaria (pedeset godina). Njihov je medusobni položaj takav da su im polumjeri pod pravim kutorm. Ova druga zvijezda ima satelit, što pokazuje da Dogoni ona tijela koja nisu zvijezde smatraju zvjezdanim satelitima. O emme ya vele: »Ona je 'žensko sunce'. .'sunašce' . . Prati je 'jedan satelit (kao vodič) koji se zove 'ženska zvijezda'. . . ili Kozar.«

Oko astronomskih činjenica tog izvanrednog sustava Dogoni su izgradili zamršen mitološki sistem. Sirius B se, prema njihovu mišljenju, "neumorno okreće oko Siriusa ... a nikada ga ne može dosegnuti". Sa svim su tim činjenicama povezane mitološke priče i likovi. Pokušao sam izvući iz članka gole činjenice i predočiti ih ovdje čitatelju. Medutim, čitatelj sada već uviđa vjerojatno sasvim jasno zašto sam uključio cijeli članak u ovu knjigu; naime, podaci su tako nevjerojatni da bi mogao pomisliti kako sam sve to izmislio ako mu ne predočim izvor i omogućim mu da ga osobno pročita.
No, pođimo i dalje od članka "Sudanski Siriusov sustav" Griaulea i Dieterlenove. Razmotrimo jednu kasniju i potpuniju publikaciju u obliku knjige, no ona je suviše opsežna da bi se uključila u ovu knjigu kao dodatak. Mislim na djelo »Le Renard pâle« (»Blijedi lisac«), objavljeno 1965. Ta knjiga Griaulea i Dieterlenove nastala je deset godina poslije smrti Marcela Griaulea. Sadrži najnovija razmišljanja gospođe Dieterlen o dogonskom Siriusovu sustavu. U tom konačnom kompendiju20 većine zajedničkih otkrića do kojih su došli ona i Marcel Griaule (to je tek prva u nizu knjiga koje bi trebalo da ukratko prikažu njihov rad), gospođa Dieterlen je čak dodala kratku dopunu na stranicama 529—531, u kojoj o Siriusu i njegovoj zvijezdi pratilici daje podatke u obliku izvatka iz članka dra P. Baizea što se pojavio g. 1931. u rujanskom broju »Astronomije«. Ona veli: »Izvaci se bave otkrićem, putanjom, ophodnim vremenom i gustoćom Siriusove pratilice.«21 Njena se znatiželja, očito, razvila poslije 1950. i objavljivanja »Sudanskog Siriusova sustava«. No, kao pravi profesionalac, gospoda Dieterlen samo navodi astronomske činjenice u kratkom dodatku na kraju knjige22, ne izvlačeći nikakve zaključke, niti čak upućujući na povezanost te teme s dogonskim predajama. Zapravo, kako čitatelj ne bi pomislio drukčije, treba da istaknem da ni Marcel Griaule, ni gospođa Dieterlen nisu nikada (koliko ja znam) izjavili da je riječ o nekom dodiru Dogona s izvanzemaljskim bićima. Štoviše, nisu ni pokušali izravno protumačiti čudnovatu činjenicu da Dogoni znaju ono što zapravo ne bi smjeli znati. Ja ne bih mogao, pošto bih otkrio ono što su otkrili Griaule i Dieterlenova, reći samo (kao oni u članku): »Problem kako ljudi bez ikakvih instrumenata mogu znati ...nije riješen, niti je čak postavljen.« Mislim da takva suzdržljivost zaslužuje medalju; tako je neobična da je najveći činilac u prilog otkrićima Griaulea i Dieterlenove. Da su se raspričali na sav glas o onome što su otkrili, vjerojatno ih ne bih shvatio ozbiljno.



9. CRTEŽ: Dogonska skica Jupitera i njegovih četiriju glavnih satelita

Bio bih pornislio da su nepouzdani. Eto, prava je ironija da se ponekad može otkriti neki podatak baš zato što je umalo nestao zbog skromnosti.
Sjeo sam i preradio ovu knjigu u svjetlu djela »Le Renard pale« (nisam uspio ustanoviti je li objavljeno na engleskom jeziku; pročitao sam rukopis prijevoda), koje daje potpunije podatke. Velik dio tog materijala naći će se unutar uznapredovale rasprave u Osmom poglavlju.
Iz djela "Le Renard pale" može se doznati mnogo više o dogonskim vjerovanjima i znanju s obzirom na astronomiju i Siriusov sustav. O Mjesecu vele da je »suh i mrtav kao suha mrtva krv«.23 Na njihovoj je skici prsten oko planeta Saturna, i ona se prikazuje u ovoj knjizi kao 10. crtež. Oni znaju da se planete okreću oko Sunca. Planete se zovu tolo tanaze, 5. zvijezde koje se okreću (oko nečega)«.24 No, to ne znači okretanje oko Zemlje. Dogoni, na primjer, određeno kažu: »Jupiter slijedi Veneru okrećući se polako oko Sunca.«25 Na razne Venerine položaje podsjećaju na vrlo veliku području  brojni žrtvenici, naslagano kamenje i aranžmani u spiljama i zaklonima.26 Venerini položaji određuju Venerin kalendar.27
Zapravo, Dogoni imaju četiri različita kalendara. Tri su obredna: Sunčev,Venerin i Siriusov. Četvrti je kalendar ratarski, i to Mjesečev.28
Dogonima su, osim Siriusa B i njegovih mogućih pratilaca u Siriusovu sustavu, poznata još četiri nevidljiva nebeska tijela. Ta četiri tijela nalaze se u našem Sunčevu sustavu. Naime, Dogonima su poznata četiri najveća, »Galilejeva«, Jupiterova satelita. Ta se četiri satelita zovu »Galilejevi« zato što ih je otkrio Galilei kad je počeo upotrebljavati teleskop. Ostali su Jupiterovi sateliti maleni i nevažni, jer su prije bili asteroidi koje je u neko nepoznato vrijeme u prošlosti zarobila Jupiterova gravitacija. (Smatra se da potječu iz asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera, koji je, prema mišljenju nekih astronoma, nekoć tvorio planetu što se rasprsnula.) Dogoni govore: "Kad je osakaćen (Lisac), krv je još Tekla. Krv njegovih spolnih organa kapala je na tlo, ali ju je Amma podigao na nebo kao četiri satelita što se okreću oko dana tolo, Jupitera..... 'Četiri su zvjezdice Jupiterovi klinovi' . . Kad se prikazuje kao stijena, Jupiter je ukliješten četirima kamenima.«29 Dogonska skica Jupitera s njegova četiri satelita reproducirana je na 9. crtežu u ovoj knjizi.

       Griaule i Dieterlenova opisuju tu skicu ovako:30»Ovaj crtež prikazuje planetu— krug — okruženu četirima satelitima koji se zovu dana tolo unum, 'djeca  dana tolo (Jupitera)'. Ta četiri satelita, koji se dovode u vezu sa četiri vrste sene (bagrema), nastadoše od kapljica krvi iz Liščevih unakaženih spolnih organa.‘Četiri su zvjezdice Jupiterove ljuske' .Sektori između satelita predstavljaju godišnja doba. Sateliti se okreću oko Jupitera i njihovo kretanje potpomaže rast lišća sene, jer sene se noću miče na tlu kao zvijezde na nebu; sene se okrene oko svoje osi (za godinu dana) kao satelit.«

        U fusnoti Griaule i Dieterlenova dodaju da su »stabla određenih vrsta sene spiralna. Kuće se ne grade od drveta sene jer bi ih ono 'okrenulo'. 'Micanje' sene noću privlači navodno duše mrtvih koje se 'sele'.«



10. CRTEŽ: Saturn i njegov prsten — dogonska skica

Što se tiče Saturna, prikazanog na 10. crtežu, Dogoni ističu njegov čuveni halo koji se vidi jedino kroz teleskop. Prema Griauleu i Dieterlenovoj:31 ". . . Dogoni tvrde da je oko zvijezde stalni halo, drukčiji od onoga što se katkad vidi oko Mjeseca. . . Zvijezda se uvijek dovodi u vezu s Mliječnom stazom."
         Saturn je poznat kao32 »zvijezda koja ograničuje mjesto« u nekakvoj vezi s Mliječnom stazom. Značenje nije jasno, pa antropolozi vele da tu temu treba iscrpnije ispitati," no čini se da Dogoni žele izraziti misao da Saturn »ograničuje mjesto« Sunčeva sustava, odvajajući ga i istodobno spajajući s Mliječnom stazom u kojoj se Sunčev sustav nalazi. Budući da je Saturn krajnja planeta koju spominju Dogoni, možda baš to značenje je pravo. Dogoni su svjesni toga da je u Mliječnoj stazi Zemlja:34 » ... Mliječna staza ...  sama je po sebi slika zvijezda koje se kreću u spirali unutar 'svijeta spiralno gibajućih zvijezda' u kojem se nalazi Zemlja. U tom 'zvjezdanom svijetu', os ('Ammine rašlje') oko koje se kreću zvijezde povezuje Polarnu zvijezdu. . .« i tako dalje. Mliječna se staza opisuje kao »udaljenije zvijezde«      — to jest, udaljenije nego planete.
Doznajemo da35 »za Dogone postoji beskonačan broj zvijezda i svjetova koji se kreću u obliku spirale«. Oni pažljivo razlikuju tri vrste tolo ili »zvijezda" »'Nepomične zvijezde pripadaju 'obitelji zvijezda koje se ne okreću' (oko druge zvijezde).. . planete spadaju u 'obitelj zvijezda koje se okreću' (oko druge zvijezde). . . sateliti se zovu tolo gonoze ,'zvijezde koje kruže'.«36 Nebeska se gibanja usporeduju s kolanjem krvi. I planete, i sateliti, i pratioci jesu »krv što kola«.37 A to nas dovodi do vrlo neobičnog zaključka da Dogoni iz svoje vlastite predaje znaju o kolanju krvi u tijelu. U našoj je kulturi kolanje krvi otkrio Englez William Harvey (1578—1657). Ma kako nam se to sada činilo čudnim, prije njega ta pomisao očito nije pala nikome na um. John Aubrey, pisac »Kratkih života«, dobro je poznavao Harveya, te nam priča:38 »Govorio mi je da ga je puk, pošto mu je objavljena knjiga 'Kolanje krvi'. . . smatrao ludim.... .« Međutim, ista teorija, čini se, ne navodi i Dogone na pomisao da su njihovi mudraci ludi. Evo dogonskog izvještaja o toj teoriji, zabilježenog njihovim vlastitim riječima:39

»Kretanje krvi u tijelu, koja kola u organima u trbuhu s jedne strane kao 'bistra'krv a s druge kao "ulje" spaja ih obje (riječi u čovjeku): tako napreduje riječ. Vodena krv — ili bistra — prolazi kroz srce, zatim kroz pluća, jetru i slezenu; uljevita krv prolazi kroz gušteraču, bubrege, crijeva i spolne organe.» Dogoni kažu: ». . . hranu koju jedete i piće koje pijete pretvara Amma u crvenu krv; bijela krv ne valja.«40 Osim toga vele: »Srž hrane prelazi u krv.«41 Znaju da krv prelazi u unutrašnje organe »počevši od srca«.42 Kao da čak shvaćaju ulogu kisika — ili barem zraka — što ulaži u krvotok. Jer, izjednačuju zrak s »riječi« koja, kažu, ulazi u krvotok donoseći »unutrašnju hranu» tako što je »tjera srce«. »Uključivanje 'riječi' (zraka) u tijelo ima ujedno veze s hranom koja jača krv. Svi su dišni i probavni organi povezani s tim uključivanjem.«43

Mliječna staza; uspoređena — kao što rekoh — s kolanjem krvi, opisuje se zatim ovako: ». . . izraz yalu ulo označava našu Mliječnu stazu ona obuhvaća zvjezdani svijet kojem pripada Zemlja i koji se vrti spiralno ... (ona sadrži) umnožavanje i gotovo beskrajan razvoj spiralnih zvjezdanih svjetova koje je stvorio Amma ...  (postoje) svjetovi koji se kreću u obliku spirale i ispunjavaju svemir — beskonačni, a ipak izmjerljivi."44 Amma je za Dogone glavni bog, stvoritelj svemira. Ima jedan zanimljiv prikaz Amme i stvaranja:
»Na aktivnu ulogu vrenja u doba stvaranja podsjeća današnje varenje piva ... vrenje tekućine tvori 'uskrsnuće' žitarica uništenih varenjem.. . Život.. se može usporediti s vrenjem. 'Mnoge su stvari vrele u Ammi »pri stvaranju.45 Zatim: »Vrteći se i plešući, Amma je stvorio sve zvjezdane svjetove u svemiru što se okreću spiralno."46 ». . . Amminim se djelom postepeno stvarao svemir, koji se sastojao od nekoliko zvjezdanih svjetova što su se spiralno okre-tali.«47 Dogonima nije čak teško zamisliti razumna bića širom svemira. Oni vele:48

»Svjetovi spiralno gibajućih zvijezda bili su naseljeni; jer, Amma je, stvarajući, dao svijetu oblik i kretanje i stvorio živa bića. Na drugim 'Zemljama' žive stvorenja baš kao i na našoj; tu rasprostranjenost života zorno prikazuje mit u kojem se govori: čovjek je na četvrtoj Zemlji, ali na trećoj su 'rogati ljudi', inneu gammurugu, na petoj 'repati ljudi', inneu dullogu, na šestoj 'krilati ljudi', inneu bummo, itd. . •Time se jasno pokazuje neznanje o tome kakav je život u drugim svjetovima, ali i čvrsto uvjerenje da taj život postoji.«

Dogoni znaju da se Zemlja okreće oko svoje osi. Kad lisac hoda po plohama za proricanje, nacrtanima na pijesku, "planeta se počinje okretati zbog djelovanja (lisčevih) šapa«.49 »Kad se vide jedino tragovi repa, ta se slika uspoređuje s kretanjem Zemlje koja se vrti oko svoje osi; veli se :'Lisac je okrenuo rep; Zemlja se okrenula oko svoje osi '.«50»Tako ploha za proricanje prikazuje Zemlju 'koja se okreće zbog djelovanja Liščevih šapa' dok on hoda po odjeljcima; a 'poučna ploha' predstavlja prostor u kojem se kreće Zemlja, te Sunce i Mjesec koje je Amma postavio izvan njegova dohvata.«51 "Poučna ploha« koja se tu spominje ima dvanaest odjeljaka i tvori Mjesečev kalendar, pri čemu svaki odjeljak predstavlja jedan mjesec. Riječ je o 96. crtežu iz djela »Le Renard pale«. Tih su dvanaest mjeseci, dakle, »prostor u kojem se kreće Zemlja" — to jest, jednogodišnja orbita oko Sunca. A na toj se orbiti Zemlja svakog dana vrti oko svoje vlastite osi. Orbita oko Sunca je «Zemljin prostor.«
Dogoni vrlo dobro znaju da se zbog Zemljina okretanja oko osi čini da se okreće nebo. Oni govore o ».. . prividnom kretanju zvijezda od istoka prema zapadu, onakvu kakvo vide ljudi«.52 Dakle, nisu opterećeni opsjenama naših evropskih predaka, koji su smatrali da se nebo i zvijezde okreću oko Zemlje (iako je među takvim primitivnim mišljenjima u Evropi bio jedan izuzetak o kojem nije, barem koliko sam ja mogao ustanoviti poslije obilna traženja, izvijestio nijedan povjesničar znanosti; ukratko sam izložio tu "tajnu« predaju u Prvom dodatku i istaknuo njenu povezanost sa Siriusovom tajnom).
Dogoni se koriste posteljicom kao simbolom »sustava« skupine zvijezda ili planeta. Naš se Sunčev sustav, čini se, spominje kao »Ogova posteljica«;53 dok se sustav zvijezde Sirius, njene zvijezde pratilice i satelita itd. spominje Kao»Nommova posteljica».54 Nommo je 'zajedničko ime velikog prosvjetitelja i osnivača civilizacije koji je došao iz Siriusova sustava kako bi postavio na noge društvo na Zemlji. Nommo — ili, da budemo precizniji, Nommoi — bili su vodozemna bića i mogu se vidjeti na dvama plemenskim crtežima (32. i 34) u ovoj knjizi. Ti Nommoi odgovaraju manje-više sumerskoj i babilonskoj predaji o Oannesu. O svemu tome raspravlja se u Osmom poglavlju, gdje se razmatraju pojedinosti o tome kakva bi stvorenja mogla živjeti u Siriusovu sustavu. Zasada nas, svakako, više zanima dogonsko astronomsko i drugo naučno znanje. Njihovi opisi »svemiraca« i slijetanja »svemirskih brodova« ili, barem, ono što sliči tome — ostavljeno je za Osmo poglavlje.
Evo kako su Griaule i Dieterlenova zabilježili dogonska vjerovanja o dvjema svemirskim posteljicama koje sam maloprije spomenuo:55 "Dva sustava, što su katkad povezani međusobno, isprepliću se i izvor su raznih kalendara, dajući ritam životu i čovječjim djelatnostima. ... Jednom od njih, bližem Zemlji, Sunce je os, Sunce je vidljiv ostatak Ogove posteljice, a u drugome, daljem, Sirius je ostatak posteljice Nommoa, svemirskog nadziratelja.«
Kretanje nebeskih tijela unutar tih »posteljica« uspoređuje se s kolanjem krvi u pravoj posteljici, dok se tijela uspoređuju s krvnim ugrušcima. To se načelo primjenjuje i na veće sustave: »Što se tiče stvaranja zvijezda, sjećamo se da 'stazu krvi' predstavlja Mliječna staza. . .«,56 ». . . planete i sateliti (i pratioci) u vezi su s kolanjem krvi i 'sjemenjem'.. što teče s krvi.«57 Siriusov sustav, koji je poznat kao »riblja zemlja«58 i koji je Nommova posteljica, posebno se zove »dvostruka posteljica na nebu«,59 uzimajući u obzir činjenicu da je riječ o dvojnim zvijezdama. »Zemlja« u Siriusovu sustavu jest »čista Zemlja«, dok je »Zemlja« u našem Sunčevu sustavu »nečista Zemlja".60
Nommovo prispjeće na našu Zemlju zove se riblji dan«,61 a planeta u Siriusovu sustavu s koje je stigao poznata je kao »(čista) Zemlja ribljeg dana ... ne (naša) nečista Zemlja. . ."62 U našem Sunčevu sustavu sve su planete izišle iz posteljice našeg Sunca. Tako se govori o planeti Jupiteru,63 koji je »izišao iz krvi što je pala na posteljicu». I planeta Venera nastala je iz krvi što je pala na posteljicu.64 (Venera je »bila krvavocrvena kad je stvorena, a boja joj je postepeno blijedjela«.65) Mars je, takoder, stvoren od ugrušaka »krvi«.66 Naš se Sunčev sustav, kao što smo spomenuli, naziva Ogovom posteljicom, posteljicom Lisca, koji je nečist. Naša planeta Zemlja, što je vrlo zanimljivo, jest "mjesto gdje je Ogova pupkovina bila spojena s njegovom posteljicom... i podsjeća na njegov prvi silazak«.67 Drugim riječima, na Zemlji se, tako reći, »ukopčao"i u ovaj planetski sustav. Čini se da Ogo, Lisac, predstavlja zapravo čovjeka, nesavršenu razumnu vrstu koja je »sišla« na ovu planetu ili je nastala na njoj, na planeti s kojom je u našem Sunčevu sustavu spojena velika pupkovina. Ogo smo mi, sva naša svemirska nečistoća."
Zaprepašćuje nas spoznaja da smo mi Ogo, koji je nesavršen, 'nametljiv, izopćen. Ogo se pobunio pri svom stvaranju i ostao je nedovršen. Podudara se s Luciferom u našoj predaji na kršćanskom Zapadu. Dogoni pričaju da je, da bi se ispravila naša nečistoća, umro Nommo i uskrsnuo, žrtvujući se za nas kako bi očistio i popravio Zemlju. Usporedbe s "Kristom vrlo su neobične; Nommo je čak raspet na drvetu, priređuje pričesni obrok za čovječanstvo i zatim uskrsne. No, ne namjeravam ovdje obrađivati te vjerske elemente. Neka se svaki čitatelj bavi njima onako kako mu odgovara, na svoj vlastiti poticaj. Ja samo napominjem da smo, kao Ogo, možda svemirske parije, i mogu se samo nadati da nećemo zauvijek morati ostati takvi. Dogoni, čini se, daju nade u »otkupljenje« baš kao što ih je dao i Isus Krist u svojoj velikoj poruci svijetu. Otkupljenje može značiti ono što želite da znači. No, možda bi bilo razumnije smatrati »grijeh« manje kao nekakvo kršenje društvenih pravila, a više kao oblik nečistoće kakav predstavlja Ogo. Oduvijek mi se čini da među iskrivljivanja kršćanstva spadaju iskrivljeni pojam »grijeha« i sredstva kojima se "grijeh" može iskorištavati za zemaljsko ucjenjivanje drugih ljudi. Možda je potrebnije da se oslobodimo nekakve nečistoće, te bi mogli čak imati pravo oni pisci koji su umovali o tome kako imamo neki genetički nedostatak. Ako je to istina, jesmo li zaista u ovom času u svemirskoj karanteni?
Navodno će se Nommo vratiti. Na nebu će se još jednom pojaviti određena zvijezda68 i bit će »dokaz o Nommovu uskrsnuću«. Kad je prvi put prispio na Zemlju, Nommo je "zgnječio Lisca i tako označio svoju buduću vlast nad Zemljom koju je stvorio Lisac".69 Tako je, možda, čovjekova životinjska narav dovoljno obuzdana već u dalekoj prošlosti. Možda su ti posjetioci, koje Dogoni nazivaju Nommoima, zaista »zgnječili Lisca« u nama, gotovo uništili Ogoa i dali nam sve najbolje civilizacijske elemente koje imamo. Ostali smo čudna mješavina životinjskog i civiliziranog, i borimo se protiv Ogoa u nama.
Dogoni su, čini se, načisto sa životom, usred zapanjujuće raznolikih nebeskih kretanja oko njih: »... Zemlja se okreće oko svoje osi.... i pravi velik krug (oko Sunca)...  Mjesec se okreće u obliku čunjaste spirale oko Zemlje. Sunce zrakama širi svjetlo u svemiru i na Zemlji."70 Sunce je »ostatak Ogove posteljice»71 i središte našeg sustava. Zbog nekog razloga, navodno zbog toga što su Zemlju posjetili vodozemni donosioci civilizacije odande, Dogoni ne usredotočuju svoj život i vjeru na svu tu blještavu Sunčevu i planetsku aktivnost koja im je poznata, nego na sustav jedne obližnje zvijezde i njene nevidljive pratioce. Zašto? Može li zaista biti riječ o razlogu koji spominju? Ako je tome tako, da li će se Nommo vratiti? Uistinu bi trebalo, za početak, da što potpunije ispitamo pojedinosti u dogonskom znanju.
U djelu »Le Renard pale«, nasuprot ranijem članku koji se ovdje ponavlja, govori se, na primjer, da zvijezda emme ya u Siriusovu sustavu ima možda ophodno vrijeme od trideset dvije godine umjesto pedeset godina kao što tvrde drugi. Veća je od Siriusa B i »četiri puta lakša«. Što se tiče odnosa prema Siriusu B: »Položaji su im ravni«. Nad njom bdije Sirius B, a ona djeluje kao nekakav posrednik, prenoseći »naredbe« Siriusa B.72 Postoji li takvo tijelo? Možemo li dogonska nagovješćivanja smatrati dokazom koji valja provjeriti? Dr Lindenblad veli da ne može naći dokaze o onakvu Siriusu C kakav su do sada držali vjerojatnim astronomi. No, mogu li se naći dokazi o onakvu Siriusu C kakav nagovješćuju Dogoni? A ako bi se otkrilo takvo nebesko tijelo, da li bi se time konačno potvrdila valjanost dogonskih tvrdnji?
Kod Dogona se aluzija na besmrtnost i postojanost velikog Stvoritelja izriče u dobrim željama pri pozdravu ili rastanku što se upućuju prijatelju ili rođaku: »Neka te besmrtni Amma pusti da sjediš.«73 Najbolje je da i mi ostanemo sjediti, jer se spremamo uroniti u tamne vode prošlosti naše planete, koje bi mogle znatno izmijeniti naše uobičajene predodžbe o njoj. Jer, osim činjenice da je možda došlo do dodira izmedu nas i neke strane civilizacije iz svemira, o čemu bismo mogli naći dokaze u našim drevnim kultrama, možda otkrijemo i to da drevni svijet, što se dalje vraćamo kroz vrijeme, ima sve čudniji i čudniji okus. Tajne postaju zbijenije, gušće i ljepljivije. Baš kao što se, tražeći porijeklo šećera, vraćamo sa svjetlijeg sirupa na gustu i vrlo mirisnu melasu, koja kao da ima osobine što se veoma razlikuju od onoga što smo očekivali na početku, tako je i s prošlošću. Kroz njena vrata, obložena već gotovo čvrstom paučinom, dopire ustajali zrak što su ga nekoć udisali preci koje smo svi zaboravili.


Preuzeto iz knjige " Tajna zvezde Sirijus ", autor Robert K.G. Temple

Dogonsko porijeklo

Vratimo se sada Heraklu i broju pedeset. Veza izmedu njih očituje se u Pauzanijevoj Devetoj knjizi (27, 5), gdje se raspravlja o jednom-gradu u Beotiji, kraju u kojem je Orhomen. Taj se grad zove Tespije "pod planinom Helikon", kaže on. Nastavlja ovako:

»Imaju Heraklovo svetište u kojem služi djevičanska svećenica dok ne umre. Objašnjavaju da je uzrok tome okolnost što je Heraklo u jednoj jedinoj noći spavao sa svih pedeset Testijevih kćeri osim sa jednom. Samo ona nije htjela općiti s njim. Zaključivši da ga želi uvrijediti, osudio ju je da bude njegova djevičanska svećenica cijelog života. Čuo sam i jednu drugu legendu o tome: Heraklo je u jednoj jedinoj noći općio sa svim Testijevim djevičanskim kćerima i sve su mu rodile mušku djecu, ali su mu najmlađa i najstarija rodile blizance. Međutim, ne mogu povjerovati u onu prvu priču, ne mogu povjerovati da bi Heraklo postupio tako oholo prema prijateljevoj kćeri. Osim toga, Heraklo je, dok je bio još na zemlji, kažnjavao oholost pogotovu ako bi bila uperena protiv vjere; stoga nije vjerojatno da je utemeljio svoj vlastiti hram i postavio u nj svećenicu kao da je bog. Zapravo stekao sam dojam da to svetište potječe iz vremena prije Amfitrionova sina Herakla i da pripada idskom Daktilu zvanom Heraklo, čija sam svetišta otkrio, također, u Eritri u Joniji i u Tiru. Uostalom, i Beoćanima je poznato to ime, jer govore da je zaštitnik svetišta mikaleske Demetre baš idski Heraklo.«

Levi dodaje u fusnoti da tirsko svetište spominje Herodot (2, 45), te nabraja i druge izvore.1
Vratimo se Heraklovu napornom ljubavničkom poslu. Nadam se da je čitaocima upalo u oči da Pauzanij jasno ističe povezanost te priče s važnim gradom Tirom, mjestom nedaleko od obale danažnjeg Libanona. Tu imamo, barem, određen dokaz iz antičkog doba o vezama izmedu beskrajnih grčkih neobičnih predaja o broju pedeset i njihovih pandana na Srednjem istoku, ili barem srednjoistočnog područja.
Dobro bi bilo da sada provjerimo što nam o toj priči veli Robert Graves. On zove Testija imenom Tespij i prilično opšimo razmišlja o njegovu značenju.2 Tumači ga kao »božanski zvučan«, ali rado bi pronašao neko drugo značenje. Ja sam, medutim, zadovoljan tumačenjem »božanski zvučan«, i to zato što vjerujem da su drevni narodi pridavali veliku važnost glazbi, zvuku i harmoniji. Grci su, na primjer, bili poznati po tome što su glazbu smatrali najvišom umjetnošću, a pitagoristi su od harmonije i ritma stvorili pravu religiju. Uvidjeli smo već da je upotreba oktave bitna tema u našim razmatranjima i uočili smo moguću povezanost omfalosa i oma — ova druga riječ je indoevropski sveti slog koji se pjeva zbog svog »božanskog zvuka« i koji se sačuvao u kršćanstvu i islamu kao »amen«. Budući da bismo, kad bismo tražili grčku riječ kojom se može izraziti sveti slog »om«, po svoj prilici izabrali vlastito ime koje znači »božanski zvučan«, to nam se značenje nipošto ne čini neprikladnim.
Graves nam kaže slijedeće:3

»Kralj Tespij imao je pedeset kćeri sa svojom ženom Megamedom (Mega--Medejom?), Arnejevom kćerkom, najveselijih u Tespijama. Bojeći se da bi mogle izabrati nepogodne momke, odlučio je da sve imaju dijete s Heraklom, koji je u to doba lovio od zore do mraka lava; jer, Heraklo je spavao u Tespijama pedeset noći uzastopce. [Obratimo pažnju činjenici da se tu broj pedeset upotrebljava za niz dana. No, bez obzira na to da li je riječ o danima, mjesecima ili godinama, bitan je broj pedeset.] 'Možeš uzeti moju najstariju kćer Prokridu u svoj krevet,' rekao mu je gostoljubivo Tespij. Međutim, svake je noći posjećivala Herakla druga kćerka, dok nije napokon spavao sa svima. Neki pak govore da ih je posjedovao sve u jednoj jedinoj noći.«

Zanimljivo je da ime najstarije kćerke, Prokrida, znači "prva izabrana". A riječ »prokrossoi«, što je srodan oblik od istog korijena, znači »poredan u pravilnim razmacima kao stepenice«. Dakle, zar se moglo dati razumljivije ime najstarijoj kćeri nego što je ime s takvim prizvukom i značenjem ako se jasno htjelo istaknuti, a to je očito, da se kćeri ne smiju smatrati kao pojedine osobe, već kao obilježje pedeset uzastopnih vremenskih razdoblja — konkretno, dvadeset četverosatnih razdoblja, odnosno dana? Nesumnjiva je namjera da se naglasi niz od pedeset vremenskih razdoblja što ih utjelovljuju »kćeri« s kojima je spavao svugdje prisutni Heraklo, povezan na razne načine sa Siriusovim kompleksom.
Graves dodaje:4 »Tespijevih pedeset kćeri — poput pedeset Danaida, Palantida i Nereida ili pedeset djevojaka s kojima je keltski bog Bran (Foronej) spavao u jednoj jedinoj noći — vjerojatno su bile zbor svećenica što su služile božici Mjeseca, kojima je jednom na godinu, za vrijeme njihovih erotičnih orgija oko kamenog falosa nazvanog Eros ('erotična želja'), smio pristupiti sveti kralj u lavljoj koži. Njihov je broj odgovarao broju mlađaka između Olimpijskih svečanosti.«
Tu nailazimo na Gravesovu nezatomljivu božicu Mjeseca — i njene razmake od mlađaka do mlađaka! Kamo god pošla, ona nosi sa sobom te razmake. No, Gravesov hrabar pokušaj da nađe lunarnu osnovu broja pedeset, na žalost, ne zadovoljava. Olimpijske su se igre, kao i danas, pripremale svake četiri godine, a Olimpijade, odnosno razmaci od četiri godine, navodno su započele 776. prije n. e., što je vrlo kasni datum u usporedbi s velikom starošću broja pedeset gdje se god on pojavljuje. Na primjer, u Homerovo doba, kad su »o 'Argu' svi pričali« i kad su se pedesetorica Minijaca spremala da uđu u književnost budućeg zapadnog svijeta i postanu besmrtni, nije bilo Olimpijada. Mnogo je vjerojatnije da je razdoblje od pedeset razmaka od mlađaka do mlađaka nastalo prema odavno ustanovljenoj predaji — ezoteričnom pedesetogodišnjem razdoblju. Od tog uzora potječu vjerojatno i druga pedesetomjesečna i pedesetodnevna razdoblja.
Vjerujem da je ciklus od pedeset razmaka od mlađaka do mlađaka, koji tu spominje Graves, istovjetan s pedesetomjesečnom vladavinom žrtvenog kralja, koja je navodno »pola Velike godine od stotinu mjeseci«. Da li možda pedeset, kao polovica od stotinu, predstavlja svojim udvostručenjem odnos dva prema jedan kao nagovještaj glazbene oktave u kojoj također postoji odnos dva prema jedan?*
Je li to možda razlog zbog kojega se smatra da se »Argo« nalazi »sav na nebu« (Arat), a zviježde ipak prikazuje samo stražnji dio broda? Jesu li te očito dvosmislene riječi možda još jedan nagovještaj odnosa dva prema jedan?
Važnim se čini i to što se svako pedesetomjesečno razdoblje izričito spominje kao »jedna vladavina«, premda je samo polovica »Velike godine«. Da li možda »jedna vladavina« odgovara »jednom ophodnom vremenu«, a "Velika godina", sastavljena od dvaju ophodnih vremena, stvorena je da bi izrazila harmonijski oktavni odnos dva prema jedan?*

* Frekvencija tona udvostručuje se kad se on povisi na jednu oktavu — odatle odnos 2:1. To se može vidljivo pokazati na jednoj jedinoj žici i nisu potrebna suvremena mjerenja frekvencije.

Brojevi pedeset i stotina pojavljuju se i u vezi s trima čudovištima što ih je Geja, zemlja, rodila Uranu, nebu. Zvala su se Kot, Brijarej i Gig. »'Iz njihovih je ramena raslo stotinu nesavladivih ruku, a nad tim snažnim udovima dizalo se pedeset glava, spojenih s leđima. 'Zbog toga su se zvali Hekatonhejri ili Centimani,« doznajemo iz pouzdanog izvora.5
Ta čudovišta sliče na čudovišnog Kerbera, psa podzemnog svijeta, koji je prvobitno imao pedeset glava, ali je poslije pojednostavnjen, pa je imao samo tri glave — vjerojatno zbog istog razloga zbog kojeg su ta čudovišta tri, a i zbog istog razloga zbog kojeg je Hekata (kojoj je Kerber bio pas mezimac, te koja je bila oblik Izide-Siriusa i čije ime znači doslovce »jedna stotina«) imala tri glave ili oblika, i zbog kojeg su u starom Egiptu sjedile u Siriusovu čamcu tri božice zajedno. Drugim riječima, vjerojatno je riječ o istom razlogu zbog kojega Dogoni uporno tvrde da su u Siriusovu sustavu tri zvijezde. (Iako je astronomija nedavno zaključila da ne postoji treća zvijezda, nipošto nije izrečena o tome posljednja riječ. Ako postoji treća zvijezda, ona ne stvara smetnje koje su joj se pripisivale prije sedmogodišnjeg promatranja što ga je nedavno završio astronom Irving Lindenblad.6)
Sjetimo se da se u početku smatralo kako je Heraklo vodio ekspediciju na "Argu". U verziji Apolonija Rođanina on prati ekspediciju. Kod Gravesa možemo, međutim, pročitati o još jednom Heraklovu tradicionalnom pothvatu na Crnom moru.7 Krenuo je »u potragu za Hipolitinim pojasom na Crno more«, a »pojas je pripadao kćeri Brijareja ('jakog'), jednog od Storukih....« koji je, naravno, imao i pedeset glava. Zapamtimo njegovo ime: Jaki! Riječ βριαρός (briaros) znači »jak«, a drugi je oblik  βριαρόνης (briarotēs), što znači »snaga, moć«, dok srodan oblik βρίσος. (britos) znači »težina«, a βρίσοςύνβ (britosinē) znači »težina, teret«. Gdje smo već susreli tu misao?
Uzmimo u obzir činjenicu da Hipolita znači »pustiti konje«. A iz Kolhide su se svakog jutra puštali Sunčevi konji, jer su ondje, prema grčkoj predaji, bili preko noći u staji. Osim toga, riječ hipopedé, čije je obično zemaljsko značenje »konjska spona«, upotrebljava se i u jednom zaista neobičnom smislu:
svemirskom. U Liddellovu i Scottovu rječniku čitamo da je tu riječ upotrebljavao astronom Eudokso (onaj koji je posjetio Egipat i kojega smo spomenuli prije) kao oznaku krivulje koju opisuje planeta. Doznajemo to iz Simplicijeva komentara uz Aristotelovo djelo »O nebu« i Proklova komentara o Euklidu.* Svakako je bolje imati dva izvora nego jedan. Vjerojatno nećemo nikada otkriti sve u vezi s tim, jer su potrebni tekstovi nestali.

* Simplicija i Prokla potcjenjuje pravovjerni način mišljenja, jer su oni bili neoplatoničari. Vidi Prvi dodatak.8

Ispitamo li ime Gig, ime jednog od triju čudovišta među koja je spadao Brijarej, ustanovit ćemo da njegovo značenje ima isto porijeklo kao izraz gigantelos, od kojeg potječe današnja riječ »gigantski«, no nesumnjivo je da značenje tog izraza nije nipošto bilo samo »gigant«. Graves pridaje Gigu značenje »rođen iz zemlje«, a i taj smo pojam već sreli u mitovima u vezi sa Siriusom. Baš kao što je kamenje, koje su Deukalion i njegova žena Pirha bacali preko ramena, bilo isčupano iz majke zemlje, Geje, i predstavljalo njene kosti što su se pretvarale u ljude kako bi se ponovno naselila Zemlja nakon potopa i putovanja grčke arke, i baš kao što su Jazon i Kadmo sijali zube iz kojih su nicali »ljudi rođeni iz zemlje«, tako je i Gig "iz zemlje rođen".
I kao što je Gilgameš tražio snagu iz zemlje tako što su mu se "zubi tresli" pri dodiru sa zemljom, tako otkrivamo da riječ gigas znači »moćan« ili »jak« i da je Heziod upotrebljava spominjući »sinove Geje (Zemlje)«, što smo samo poželjeti mogli, jer se očituje nepobitna i svjesna veza između Deukalionove »Gejine djece«, »Gejina potomstva« iz kolhidskih zubi i "Gejinih sinova" koji su bili divovski rod, te Giga, čija je majka bila Geja.
Ne smijemo zaboraviti da Gig, poput Brijareja, može značiti »snaga« »moć«, iako s naročitim prizvukom koji ukazuje na značenje da se snaga i moć izvlače iz zemlje, što bi mogao biti opis supergustog tijela od degenerirane materije. Uostalom, supergusta materija je »jaka zemlja«. Treba da upamtimo i to da Gig ima pedeset glava.
Što se tiče imena Kot, imena trećeg čudovišta, Graves nas obavještava da ono nije grčko. Kaže (3, 1): »Kot je eponimički [po kojem je dobiveno ime] predak Kotijanaca koji su štovali orgijastičku Kotis i proširili njen kult s Tracije kroz sjeverozapadnu Evropu. Ta se plemena opisuju kao 'storuka', možda zato što su njihove svećenice bile okupljene u zborovima od pedeset članica, poput Danaida i Nereida; a možda zato što su muškarci bili okupljeni u vojnim četama od stotinu članova, poput ranih Rimljana.«
Ime Kotijanaca potječe možda od jedne egipatske riječi. Mogla bi biti posrijedi riječ 
   ,   ili       

qeti, koja znači »veslači«, a primjenjivala se na »božanske veslače«. S drukčijim determinativumom i kad se ne upotrebljava za čovjeka, ta riječ znači "putanja", »okretanje«, »ići uokolo«. Primjenjivala se i na skupinu odredenih ljudi u određenom području. Qetu su bili stanovnici predjela Qeti, koje Wallis Budge smatra »Krugom«, to jest "sjevernom sirijskom obalom oko zaljeva Is i pustinjama izmedu Eufrata i Sredozemnog mora".
Osim toga, postojao je u Egiptu jedan raniji primjer upotrebe istog imena za boga. Qeti je »bog abisusa«, a udvostručeno ime Qetqet označuje jednog od trideset šest dekana. Zatim, Qetšu se odnosi izričito na »'golu', odnosno sirijsku božicu«,** što je čini se — jasan orgijastički element, a Graves kaže da je Kotis bila orgijastička božica. Dakle, prilično je očito da je Kot egipatskog podrijetla i da se prvobitno primjenjivao na putanju Siriusa B, te da je već u egipatsko doba doveden u vezu s jednim sirijskim narodom koji se naselio na Traciji. Već u egipatsko vrijeme imalo je to ime sva svoja značenja; upotrebljavalo se za jedan strani narod, za jednu orgijastičku božicu i za pojmove u vezi sa Siriusom uključivši veslače i putanju, dvije predodžbe koje sam već dosada često povezivao. Tu otkrivamo u egipatskom jeziku da putanja ima naziv koji se isto tako prikladno upotrebljava i za božanske veslače. Ta se riječ sačuvala u imenu pedesetoglavog Kota! Pedeset veslača, pedeset godina na putanji, pedeset glava Siriusova čudovišta. Kako je to jednostavno i kako skladno!

** Kad se spominje ta «sirijska božica», zacijelo se misli na veliku božicu iz Hijerapolisa (jednog od proročkih središta). Vidi 35. napomenu uz Peto poglavlje, gdje se spominju Lukijanovo djelo »De Dea Syria« (»O sirijskoj božici« — nap. prev.) i Garstang, vidi Bibliografiju.

Zahvaljujem svom prijatelju Michaelu Scottu, koji je nekoć veslao na Oxfordu, što mi je dosjetljivo skrenuo pažnju na to da gotovo ne može biti prikladnijeg simbola za »odreden prostorni i vremenski razmak« nego što je zaveslaj. Veslanje je točno odmjerena disciplina kad se netko ozbiljno bavi njime, kao što su se zacijelo bavili njime ljudi u drevno doba kad je ono bilo jedan od dvaju osnovnih načina plovljenja po moru i jedini pouzdan ako bi iznevjerio vjetar, što se vrlo često događalo. Ono, osim toga, predstavlja po-uzdanje u samoga sebe, što objašnjava kretanje svemirskog tijela na vlastiti poticaj (odnosno, prividno kretanje na vlastiti podcaj).
Treba da napomenem da je izvorno ime lika koji nam je poznat kao Heraklo bilo, prema Robertu Gravesu u »Grčkim mitovima«, baš Brijarej. Isto tako smo doznali da je izvorni oblik Jazona bio Heraklo (čiji je prvobitni oblik Brijarej). Tako otkrivamo da je pedesetoglavi Brijarej bio prvi kapetan »Arga« s pedeset vesala — Brijarej, čije ime znači »težina« i čiji se brat zvao »veslač« i »putanja«.
Osim triju pedesetoglavih čudovišta, Geja je rodila i Garamasa, koji je bio ne samo roden iz zemlje nego je i »izrastao na poljani« poput kolhidskih ljudi rođenih iz zemlje. Graves kaže:9 »Libijci, međutim, tvrde da se Garamas rodio prije Storukih i da je, kad je izrastao na poljani, žrtvovao majci Zemlji (Geji) slatki žir.« Žir je hrastov plod —  a hrast predstavlja Dodonu, drvo u »Argovu« pramcu i kolhidski gaj!
Iz Gravesove napomene10 doznajemo nešto što ima za nas uistinu golemu važnost: »Garamas je eponimički predak libijskih Garamanata, koji su živjeli u oazi Djado [sic], južno od Fezana, i koje je pokorio rimski vojskovođa Balb 19. prije n. e. Navodno su bili kušitsko-berberskog podrijetla, a u drugom stoljeću nove ere našli su se pod vlašću srodnih Lemta Berbera. Poslije su se stopili sa crnačkim starosjediocima na južnoj obali Gornjeg Nigera i prihvatili njihov jezik. Do danas su se održali u jednom jedinom selu koje se zove Koromance.«
Pažljivim je čitaocima gotovo suvišna napomena da je južna obala Gornjeg Nigera dogonski zavičaj! Treba, međutim, odmah ispitati kakvi su odnosi između tih kukavnih ostataka Garamanata i okolnih Dogona i drugih plemena. Osim toga, možda se ustanovi da i stanovnici sela Koromance imaju predaju o Siriusu.
Na vrlo detaljnoj francuskoj karti tog područja postoji selo Korienze, samo stotinu kilometara od Bandiagare, usred dogonske zemlje. Ono je na južnoj obali Gornjeg Nigera, pa je vjerojatno riječ o naselju na koje misli Graves.
U vezi s tim važnim otkrićem napomenut ću što Herodot govori u Drugoj knjizi (103. i 106): »Nesumnjivo je da su Kolhiđani egipatskog podrijetla... Kolhiđani, Egipćani i Etiopljani su jedini narodi koji od davnine obavljaju obrezivanje. Feničani i palestinski Sirijci priznaju sami da su taj postupak preuzeli od Egipta, a Sirijci koji žive uz rijeke Termodon i Partenij, te njihovi susjedi Makronci, naučili su ga tek nedavno od Kolhiđana. Ni kod jednog drugog naroda ne postoji obrezivanje, a svi ovi narodi slijede, bez sumnje, egipatski primjer.«
Obrezivanje je bitno obilježje dogonske kulture i središnji je dio obreda Sigui koji Dogoni priređuju svakih šezdeset godina — i premda sam sve to istaknuo već prije, nije loše da to ponovim.
Čitajući »Argonautiku«, svakako treba da uzmemo u obzir činjenicu da su Argonauti skrenuli s kursa i privremeno se nasukali u Libiji. U svojoj knjizi »Herodotova istraživanja«11 Seth Benardete spominje Garamante i daje im drugo ime: Gamfazanti. Herodot ih opisuje u Četvrtoj knjizi (poslije 178. poglavlja) kao stanovnike »dublje na kopnu, južnije, u onom dijelu Libije gdje se mogu naći divlje životinje«. U 179. poglavlju Herodot povezuje Jazona i argonautsku posjetu Libiji s mogućim utemeljenjem u Libiji »stotinu grčkih gradova«. Benardete povezuje u svojoj knjizi »Argovu« posjetu Libiji i libijski grad Kirenu:

»Herodot najprije pokazuje kako su blisko povezani Libija, Egipat, Skitija i Grčka. Preci osnivača grada Kirene bili su potomci Jazonovih pratilaca koji su plovili u Kolhidu, prvobitno egipatsku naseobinu na istočnoj obali Crnog mora; a treće pokoljenje tih Argonauta protjerali su s Lemnosa isti oni Pelazgi koji su poslije oteli Atenjanke iz Braurona, gdje je — baš kao kod Tauriđana na Krimu — postojao kult Artemide-Ifigenije; a o Jazonu se priča da je s kursa skrenuo prema Libiji. U Kireni su se miješali egipatski, libijski i skitski elementi. O njenu utemeljenju izvješćuje, čini se, jedna skitska pripovijest. Navodno su s neba pala dva zlatna predmeta, koji su sipali vatru kad su im se približila Kolaksajeva dva starija brata, no Kolaksaj ih je uspio odnijeti kući. Tim nebeskim stvorenjima [sic: poiēmata] ovdje odgovaraju delfijski proročki stihovi koji su, kako u tebanskoj tako i u kirenskoj verziji, potaknuli slanje jedne kolonije u Libiju.«



Robert Graves je svoje podatke12 o seljenju Garamanata iz Libije na Gornji Niger saznao iz niza knjiga Eve Meyrowitz, koja je antropolog i godinama je proučavala gansko pleme Akan, neposredno južno od Dogona.13 Graves prepričava njene knjige: »Akani su posljedica drevnog seljenja na jug libijskih Berbera — rođaka prethelenskog stanovništva Grčke — iz saharskih pustinjskih oaza (vidi 3, 3) i njihova miješanja sa crncima iz okolice Timbuktua na riječi Niger.« Timbuktu je Dogonima najbliži veliki grad. Graves nastavlja: »U jedanaestom stoljeću naše ere preselili su se još južnije, u današnju Ganu.« Htio bih istaknuti da put seobe iz Timbuktua u Ganu vodi ravno kroz dogonsko područje, koje je neposredno na jugu od Timbuktua. Dakle, sasvim je jasno da su narodi koji su bili blisko povezani s predajom o Siriusu stigli iz Grčke u Libiju i odande na jug do libijskih oaza u Sahari, zatim su kroz Saharu produžili na jugozapad do Timbuktua i dogonskog područja, gdje su se pomiješali sa crncima iz dogonskog područja i prihvatili njihov lokalni jezik, tako da se — što se tiče izgleda i govora — više nisu razlikovali od mjesnog afričkog stanovništva, ali su zadržali svoje stare predaje kao najtajnije učenje. Put kojim su se selili vidi se na 27. crtežu.14
Zaista zvuči prilično nevjerojatno da su se Argonauti održali u skrivenim predjelima Sudana! Jer, ti narodi, među koje — prema mom mišljenju — spadaju Dogoni i njihovi neposredni južni susjedi (Dogoni prodaju luk Gani, i to im je jedan od izvora uzdržavanja), očito su izravni potomci Grka s Lemnosa koji su tvrdili da su unuci pravih Argonauta! Gotovo suviše čudnovatom da bi bila istina čini se činjenica da smo ovu knjigu započeli razmatranjem jednog neobičnog afričkog plemena, zatim se bavili sličnim sredozemnim predajama o Siriusu koje potječu iz starog Egipta i nakon toga se vratili k afričkom plemenu koje, kao što otkrivamo, potječe neposredno od sredozemnih naroda upućenih u Siriusov kompleks!
Poslije ću se malo opširnije baviti Pelazgima koji su živjeli.u Arkadiji i koje, tako nas izvješćuje Herodot, nisu pokorili dorski osvajači Grčke u pretklasično doba. No, ovdje ih spominjem da bih predočio još neke važne podatke o toj vezi s Libijom. Graves kaže:15 »Prema Pelazgima, božica Atena se rodila kraj jezera Tritonis u Libiji.« Osim toga, obavještava nas: »Platon je izjednačivao Atenu, pokroviteljicu grada Atene, s libijskom božicom Neit.... Neit je imala hram u Saisu (u Egiptu), gdje je Solon bio dobro prihvaćen samo zato što je bio Atenjanin.... Herodot je napisao (IV, 189): 'Atenine haljine i plašt posudili su Grci od Libijki....' ... Mlade Etiopljanke još nose takvu odjeću.... Herodot dodaje da su pobjedonosni povici olulu i ololu u Ateninu čast (»Ilijada«, VI, 297—301) bili libijskog podrijetla. Tritone znači 'treća kraljica'.« Evo opet aluzije na tri božice. Osim toga, sjetimo se da je u Libiji bilo Amonovo svetište analogno dodonskom Zeusovu proročištu, kamo je odletjela druga od dviju ptica što su krenule iz egipatske Tebe. A Atena, Zeusova kćerka, izjednačena je sa kćerkom Amona, koji je poistovjećen sa Zeusom.



Atena je bila poznata i kao Atena Palada, a razloge spominje Graves. On dodaje da je »treći Palant« bio otac "pedeset Palantida, Tezejevih neprijatelja (vidi 97. g i 99. a), koji su — čini se — prvobitno bili borbene Atenine svećenice". Ponovno se pojavljuje broj pedeset.
Graves nam otkriva nešto zanimljivo:16 »Pronađena lončarija ukazuje na doseljavanje Libijaca na Kretu već 4000. prije n. e.; a velik broj libijskih izbjeglica sa Zapadne delte, koji su štovali božicu, stigao je onamo — čini se — kad su se Gornji i Donji Egipat prisilno ujedinili u vrijeme Prve dinastije oko 3000. prije n. e. Prvo minojsko razdoblje započelo je ubrzo nakon toga, a kretska se kultura proširila na Traciju i ranu heladsku Grčku.«
Budući da smo opet dotakli temu o broju pedeset, htio bih predočiti još neke podatke u vezi s Kerberom, pedesetoglavim psom podzemnog svijeta. Graves veli:17 »Ehidna je rodila strašno potomstvo Tifonu, to jest Kerbera.....« itd. Sjetimo se da se Tifon izjednačavao s Pironom18 u homerskoj »Himni Apolonu« i drugdje; Piton je čudovište koje je, prema legendi, ubio Apolon i čije je tijelo, raspadajući se, ležalo neposredno pod Delfijskim proročištem.
Graves nastavlja:19 »Čini se da je Kerber, kod Dorana povezan s pasoglavim Anubisom koji je vodio duše u Podzemlje, prvobitno bio božica smrti Hekata ili Hekaba; prikazivali su je kao kuju jer psi jedu mrtva tijela i tule na mjesec.... Ort [potomak Ehidne i Tifona] bio je Sirius, Pasja zvijezda, i nagovješćivao je atensku novu godinu. Imao je dvije glave, poput Jana, jer je preinačena atenska godina imala dva doba, a ne tri.« Tri glave Hekate, Kerbera u pojednostavnjenom obliku itd., možda prikazuju staru, prvobitnu godinu koja je imala tri doba i potjecala iz Egipta gdje su postojala tri tradicionalna godišnja razdoblja: poplava; sjetva i žetva. No, та se misao ne čini vjerojatnom. Jer, zašto tri božice plove na Siriusovoj lađi na egipatskim slikama koje nemaju baš nikakve veze s kalendarom? Ukratko, tri božice i troglavost, koja se javlja uvijek u vezi sa Siriusom, nemaju uopće kalendarsko obilježje. Međutim, u vrlo kasno atensko doba uobičajila su se, možda, kalendarska objašnjenja za ono što se nije moglo drukčije protumačiti.
Nadam se da je čitateljima upao u oči u gornjim odlomcima podatak koji povezuje Anubisa (kojega sam ja mnogo prije poistovjetio, iz sasvim drukčijih razloga, s putanjom Siriusa B) s njegovom grčkom verzijom, pedesetoglavim Kerberom. U egipatskoj predaji nisam naišao ni na kakvu jasnu vezu između Anubisa i broja pedeset. Otkrili smo, doduše, da riječ qeti znači »veslač« i »putanja«, a budući da je u grčkoj u sumerskoj legendi uvijek pedeset veslača na lađama što su povezane sa Siriusom, približili smo se identificiranju na čvrstoj osnovi. Međutim, ovdje je napokon izišla na vidjelo jasna veza koja — čini mi se — blistavo potvrđuje moje poistovjećivanje! Osim toga, vidimo da se pas Ort, koji je bio Kerberov brat, posebno izjednačuje sa Siriusom. Pronašli smo, dakle, na Sredozemlju sve elemente iz opisa Siriusova sustava koje imaju Dogoni. Isto smo tako pratili put sredozemne predaje o Siriusu do Dogona preko Libije, saharskih oaza, Timbuktua do južne obale Gornjeg Nigera i dogonskog područja. Putujući preko tisuća kilometara i kroz tisuće godina, otkrili smo izvor te neobične predaje, još nedirnute kod jednog plemena duboko u »mračnoj Africi«. No, možemo još štošta doznati. Treba da pažljivije ispitamo sredozemnu predaju, a osobito njene najstarije egipatske izvore u nerasvijetljenom preddinastijskom Behdetu (koji nije otkopan i vjerojatno se izgubio u mulju delte Nila).
Otac Orta, Siriusa/psa, i njegova brata Kerbera, pedesetoglavog psa, bio je čudovišni Tifon, kojega smo spomenuli malo prije. Isplati nam se pogledati što u Liddellovu i Scottovu "Grčkom rječniku" piše o značenju imena Tifon i o srodnim oblicima te riječi.
Jedno je značenje riječi Τΰφων (Tifon), začudo »vrst kometa«—drukčije rečeno, zvijezda koja se kreće! Drugi je oblik ili Tifeus, ili Tifos, i jasno se odnosi na najmlađeg sina Geje, koja je bila i majka triju pedesetoglavih čudovišta i Garamasa. Tifos znači »dim, para«, a i »samodopadljivost, taština (jer ta osobina zamagljuje, pomračuje čovječji um)«. Glagol tifloō znači »oslijepiti, učiniti slijepim« ili »zaslijepiti, zbuniti«. Znači i "oviti dimom".
Budući da se Tifon izričito spominje kao Siriusov (Ortov) otac, a jedna od neobjašnjenih definicija njegova imena može se shvatiti kao zvijezda koja se kreće, dok mu sin ima pedeset glava, smatram da sve aluzije na nejasnost i nevidljivost upućuju na to da Tifon predstavlja Sirius B, koji je Siriusov tamni pratilac i nama nevidljiv. Drugim riječima, mi smo tiflos (slijepi) s obzirom na Tifona, jer on kao da je sakriven tifosom (parom, dimom), pa smo zbunjeni, slijepi (tiflos) kao da smo obavijeni dimom (tifloō).
Možda je izvor riječi Tifon egipatska riječ tephit, odnosno teph-t; oba ta oblika znače »pećina, šupljina, jama u zemlji«. Ta egipatska riječ izvrsno označuje ponor u Delfima u kojem je, navodno, ležao Piton trunući i dimeći iz zemlje. A Piton se, kao što smo vidjeli, nekoć izjednačivao s Tifonom.
Uzmemo li egipatsku riječ tep, otkrivamo da ona znači »usta«, a oblik tep ra znači doslovce »usta boga«, ali pravo je značenje "božansko proročište". Tep је teph bez aspiracije. Delfijski tep ima ispod sebe tephit, ponor. Poslije ću razmotriti i neke druge veze s egipatskom riječi tep. Zasada je, međutim, dovoljno što smo ustanovili da Tifon gotovo nesumnjivo potječe od egipatske riječi koja označuje šupljinu ili jamu u zemlji, jer su Egipćani utemeljili tep, odnosno proročište u Delfima i, naravno, upotrijebili svoju vlastitu riječ da bi označili šupljinu. Budući da su Delfi ušli u grčku kulturu, a Egipćani su gotovo sasvim zaboravljeni osim u mutnim legendama kao što je ona o čuvenom posjetu kanoposkog Herakla Delfima, izvorni se naziv delfijske šupljine vjerojatno zadržao zbog konzervativnih sklonosti vjerskih organizacija, koje su poznate po tome što čuvaju vrlo dugo stare izraze i jezik, zaboravivši već njihovo podrijetlo. Stoga su i Grci, koji nisu imali pojma o egipatskoj kulturi ni o tome da je ona nekoć prodrla u njihovu domovinu, nazivali šupljinu u Delfima, iz koje su se dizale sumporaste pare, Tifonovom jamom — prema izvornom egipatskom nazivu tephit. Uostalom, zapazili su već i drugi, bogatiji znanjem nego ja, da se sumerska riječ koja označuje »šupljinu, ponor«, abzu, sačuvala u grčkom jeziku kao abisos i prešla u druge jezike.
Pare što su se dizale iz delfijske šupljine potakle su, očito, upotrebljavanje oblika te riječi u značenju »skrivati dimom, mrakom« itd. A uzrok bliskom povezivanju personificiranog Tifona sa Siriusom zacijelo je činjenica da se ta riječ, koja je ušla u grčki jezik i dobila prošireno značenje »tama, skrivenost« upotrebljavala u predaji o Siriusu koja je prihvaćena u Grčkoj. Druga su se značenja te riječi zatim razvila odatle, izuzev očita popularna značenja, kao što je upotreba te riječi za pojam »taština«, jer taština zamućuje čovječji razum — što je, zaista, veličanstveno proširenje značenja tako da se ono može upo-trebljavati kao pjesnički i kao svagdanji izraz.
Vjerojatno se zbog značenja takvih izraza kao što je riječ »tifonski« u smislu povezanosti Siriusa B s tamom i skrivenošću, a odatle i s mrakom kakav je u šupljini u zemlji, poslije pripisivalo nekim božanstvima, koja imaju veze sa Siriusom, da žive u mračnom podzemlju. Prauzor takvih božanstava jest osobito Anubis, koji je balzamirao mumije. On prvobitno nije bio predviđen kao bog smrti i već smo objasnili njegovu povezanost s mumijama i podzemljem. Egipatske su se mumije, kao što rekoh, balzamirale sedamdeset dana, kako bi se to razdoblje podudaralo s brojem dana svake godine kad je zvijezda Sirius bila »u Duatu, odnosno podzemlju« i nije se vidjela na noćnom nebu. Dakle, ta sedamdesetodnevna Siriusova »smrt« svake je godine osnova i izvor elemenata podzemnog svijeta u predaji o Siriusu. Naravno, Anubis je, kao utjelovljenje putanje Siriusa B, bio nevidljiv cijelo vrijeme, a ne samo sedamdeset dana u godini. Zbog toga se mogla u kasnijoj predaji još više proširiti trajna tifonska tama i povećati važnost podzemnog svijeta.
Ta predodžba o nevidljivosti i tami vjerojatno je postajala s vremenom sve važnija i važnija, a pravu prirodu tih tajni sve nepotpunije i nepotpunije poimala su pokoljenja upućenih što su bila sve dalje od prvobitnih izvora podataka, iako su Dogoni čak do danas sačuvali podatke u razmjerno čistom obliku. Tako je, dakle, nastalo u grčko doba podzemno obilježje pedesetoglavog Kerbera-Anubisa. Kod ranijih Egipćana nije, kao i obično, postojala jedinstvena predodžba o podzemlju. Širokoj su javnosti sasvim dovoljni za objašnjenje podzemlja bili Siriusov nestanak na sedamdeset dana — činjenica koju su svi mogli opaziti — i njegova ponovna pojava u zoru nakon tog razdoblja, prigodom helijačkog izlaska zvijezde. Medutim, svećenici su znali da se Siriusov mračni pratilac nikada ne vidi.
Razmotrimo sada malo pažljivije psa Orta, koji je bio Sirius. Ort je pas pastira Euritiona. Graves zanimljivo uspoređuje tog Euritiona sa sumerskim Enkiduom, Gilgamešovim pratiocem, koji je bio dlakav i divlji, potjecao je iz stepe i bio obdaren nevjerojatnom snagom:20 »Eurition je 'nametljivac', uobičajen lik.... Prvi mitski primjer nametljivca je baš Enkidu: omeo je Gilgamešovo sveto vjenčanje s božicom Uruka i izazvao ga na borbu.« Vrlo je zanimljivo što Graves uspoređuje grčkog pratioca Siriusa sa sumerskim Enkiduom, kojega takoder izjednačujem sa Siriusovim pratiocem. Jer, Eurition je baš “Siriusov pratilac”; ako je Ort Sirius, a pastir Eurition ga prati, onda je Eurition »Siriusov pratilac«. Enkidu je snažan dlakav divlji čovjek koji je izdržao odmjeravanje snage s Gilgamešom i koji je, nakon rvanja, postao Gilgamešov pratilac. I Eurition i Enkidu su dlakavi i rustični likovi, pa se čini da su srodni i bogu Panu koji im sliči svojom dlakavošću i rustičnom naravi.
Motiv »nametljivca« i »ometanja« i izazivanja da se provjeri snaga zacijelo ima veze sa činjenicom da sjajnu zvijezdu Sirius izaziva njena jaka zvijezda pratilica. Graves dodaje: »Još jedan nametljivac je Agenor«, a Agenor znači "vrlo muževan". Omeo je Perzejevo vjenčanje s Andromedom. Perzej je bio sin Danaje, praunuke Danaja koji je imao pedeset kćeri. Kao što doznajemo od Gravesa,21 i Danaja je imala veze s jednom arkom. Njen je otac »zatvorio nju i malog Perzeja u drvenu škrinju koju je bacio u more«. Poslije je Perzeja pratila u njegovim pothvatima "kiklopska družina".22 To je još jedna dobro poznata primjesa.
Perzej se zaljubio u Andromedu, Kasiopejinu kćerku. Graves kaže:23 »Kasiopeja se hvalila da su ona i njena kćerka ljepše od Nereida koje su se požalile zbog te uvrede,« itd... Dabome, Nereida je, čemu se ne smijemo čuditi, bilo pedeset. O njima Graves govori:24 »Što se tiče pedeset Nereida, po svoj je prilici riječ o zboru Mjesečevih svećenica.« Često ponavljani broj pedeset objašnjava Graves u vezi s predajom o Mjesecu. To je hrabro, ali neuvjerljivo rješenje, no koliko je učenjaka dosada pokušalo pronaći rješenje?
S obzirom na to da znamo da je Danaj imao pedeset kćeri, zanimljivo je pročitati početak Pindarove desete "Nemejske ode"25, koja se opširno bavi gradom Argosom (ime je srodno »Argu«, kao i ime »Argova« graditelja, Argusa, i riječ »arka«):

»O Danajevu gradu
I pedeset njegovih kćeri na sjajnim prijestoljima
Pjevajte, Harite,
O Argosu, domu Herinu, domu božanskom.«

Perzej i Danaja povezani su, također, s Argosom. A što se tiče ovdje spomenutih Harita (Gracija — nap. prev.), one su se prvi put počele štovati u Orhomenu. Često su se dovodile u vezu s Hermesom i nazivale »Hermesovim Haritama«, a to se dogada osobito u djelu »Životi filozofa«26 povjesničara Eunapija, čija se »Opća povijest«, na žalost, izgubila. U spomenutom djelu Eunapije nam priča nešto izvanredno zanimljivo o behdetskom i kanoposkom području u Egiptu. Govoreći o Antoninu, sinu znamenite i nadarene žene Sozipatre, Eunapije nam veli: »Stigao je do Aleksandrije i tada je, diveći se, tako zavolio ušće Nila kod Kanoposa da se potpuno posvetio štovanju bogova ondje i njihovim tajnim obredima.«27 Dalje piše: »Antonin je bio dostojan svojih roditelja, jer se naselio na kanoposkom ušću Nila i potpuno posvetio vjerskim obredima na tom mjestu.«28 Zanimljivo je što su u Kanoposu postojali naročiti obredi kojima se moglo isključivo posvetiti. Malo poslije29 Eunapije spominje da su kršćani razorili hramove u blizini i uništili aleksandrijski Serapeum, te na mjestu Kanoposa naselili svoje crno odjevene redovnike kako bi ondje istisnuli poganstvo. Vidimo, dakle, da je to osobito mjesto imalo izuzetnu važnost. Svakako bi ga trebalo otkopati. Tamošnji poganski misteriji, što su ih uništili kršćani, vjerojatno su bili nastavak behdetske predaje i povezani s našim pitanjem o Siriusu.
No, vratimo se gornjem Pindarovu navodu. U tom Pindarovu odlomku osobito je važan izraz »i pedeset njegovih kćeri na sjajnim prijestoljima«.
Sjetimo se da je prijestolje  hijeroglif za Ast ili Izidu, izjednačenu sa Siriusom, da je pedeset sumerskih Anunnakija sjedilo na prijestoljima itd. U svim ranijim predajama veoma se isticalo prijestolje u vezi s materijalom o Siriusu, a tu nailazimo na istu stvar i kod kasnog Pindara. Nazivajući ga »kasnim«, uzimam u obzir našu vremensku ljestvicu u vezi sa Siriusom, jer on inače, naravno, pripada početku grčkog klasičnog doba.
Postoje još neke veze izmedu Siriusova sustava, te Argosa i Danaja. A veze s minijskim Libijcima mnogostruke su. Danajev otac bio je »Posejdonov sin Libije«.30 Osim toga, Danaj je »poslan da vlada Libijom«.31 Međutim, jaka je i povezanost s Egiptom. Danajev brat blizanac zvao se Egipt, o kojem možemo pročitati:32 »Egipt je dobio Arabiju kao svoje kraljevstvo; no, pokorio je i zemlju Melampoda ['crnonogih ljudi' —Egipćana] i prozvao Egipat prema sebi. Dobio je pedeset sinova s raznim ženama: Libijkama, Arabljankama, Feničankama i drugima«. Vidimo, dakle, da je Danajev brat blizanac imao pedeset sinova. A Danaj je imao pedeset kćeri. Time se ruši Gravesova tvrdnja da su one vjerojatno zbor pedeset Mjesečevih svećenica i ističe veza s pedeset Gilgamešovih pratilaca, pedeset Argonauta, pedeset Anunnakija itd. Obratimo pažnju činjenici da tu postoje dvije srodne, ali i jasno odvojene pedesetočlane skupine. Zajedno čine stotinu — hekatu — i imaju istog djeda i baku, no u biti su dvije zasebne grupe. Ne samo što imaju različite roditelje, pogotovu različite očeve, već se jasno razlikuju i spolom.
Danaj doznaje da njegov brat želi oženiti svojih pedeset sinova s njegovih pedeset kćeri i da mu je namjera da sinovi pobiju Danajeve kćeri poslije vjenčanja. Stoga Danaj bježi sa svim kćerima na Rod* i zatim u Grčku, gdje objavljuje, pošto su se iskrcali, da su ga bogovi odredili da bude kralj Argosa. Obratimo pažnju tome da je izabrao Argos. To i njegova povezanost s brojem pedeset osobito su važni poslije kad se bavim porijeklom riječi »Argo«, Argos itd. Naročito je zanimljiva činjenica da Danaj, bježeći pred bratom, plovi lađom koju je sagradio uz Ateninu pomoć — baš kao što su i Argonauti sagradili uz Ateninu pomoć »Argo«.

* Možda to pokazuje da Rod; na geografskoj širini od 36° 30', zaista pripada nizu proročkih središta kao što sam pokusno nabacio u Pregledu na kraju Petog poglavlja.

Danaj je postao kralj Argosa tako što je s brda sišao vuk i zaklao bika predvodnika, te su stanovnici Argosa shvatili to kao znamenje. »Danaj je, uvjeren da je taj vuk bio prerušeni Apolon, namijenio čuveno svetište u Argosu vučjem Apolonu i postao tako moćan vladar da su se svi Pelazgi u Grčkoj prozvali Danajcima. Osim toga, sagradio je tvrđavu u Argosu, a njegove su kćeri donijele iz Egipta Demetrine misterije, nazvane Tezmoforije, i uputile u njih Pelazgijke. No, nakon dorskog upada Tezmoforije se više ne obavljaju na Peloponezu, osim kod Arkadijaca.«33
Dobro je poznato da su se poslije dorskog osvajanja Pelazgi održali u Grčkoj samo u zabačenoj Arkadiji. Zbog toga su se neke starije predaje sačuvale u tom odvojenom kraju pošto su već prestale postojati drugdje u Grčkoj. Arkadija je u izvjesnom smislu bila grčki Wales. Pelazgi su sebe smatrali »rođenima iz zemlje«, o čemu ću ubrzo raspravljati. Upamtimo da se izričito spominje da su egipatski tajni obredi preneseni u Grčku medu Pelazge. Izričito se govori da je Danaj, pobjegavši iz Egipta u Argos, donio egipatske misterije: Tezmoforije. Vjerojatno se tako prenio Siriusov kompleks. (Treba pročitati što piše Herodot u Drugoj knjizi, 165—170.) Važan je element vuk, koji katkad zamjenjuje psa u predaji s obzirom na Pasju zvijezdu. On je očiti evropski nadomjestak nepostojećeg Anubisova čaglja. Budući da u Evropi nema čagljeva, u obzir je ušao vuk. Apolon kao vuk zapravo je čagalj. Baš to mijenjanje čaglja u vuka uslijed prilagođivanja evropskom podneblju izazvalo je u divljoj Arkadiji nastanak naročitih predaja o vuku, koje su se u pretklasično doba pretvorile u predodžbe o vukodlacima. Vampiri koji sišu ljudima krv, upotreba češnjaka kao zaštitnog sredstva protiv njih i vukodlačka likantropija bujali su u pretklasično vrijeme u arkadijskoj divljini među Pelazgima koji su se održali nakon dorskog upada. Ta pojava podsjeća na obilje bajki u Irskoj, s mnoštvom fantastičnih događaja i likova. Što je vukodlak? Čovječje tijelo s vučjom glavom. Baš to je postao Anubis kad je prenesen u Grčku; umjesto čovječjeg tijela sa čagljevom glavom, bio je čovjek s vučjom glavom, jer u Grčkoj nema čagljeva. A ni hramovi Vučjeg (odnosno Likejskog) Apolona nisu nipošto bili rijetki u Grčkoj. Aristotelova poznata škola u Ateni, Licej (Lykeion — nap. prev.), bila je na tlu hrama Likejskog Apolona, neposredno pred atenskim vratima Diohar. Naziv »Licej« potječe od Likejskog Apolona, Vučjeg Apolona.
Vrlo je zanimljivo pročitati kod Pauzanija (Druga knjiga, 38, 4) da su blizu Argosa »pristaništa gdje se navodno iskrcao u Argolidi Danaj sa svojim sinovima«. Tu ima Danaj sinove, a ne kćeri. To je jak indicij da bitno obilježje Danajeva potomstva nije bio spol, već broj pedeset. A od Pindara smo doznali da je potomstvo sjedilo na pedeset prijestolja. Činjenica da je egipatski Egipt imao takoder pedeset sinova i da su Danajeve kćeri (ili sinovi) upoznale Grke s egipatskim misterijima ukazuje na presadivanje vrlo važne predaje iz Egipta u Grčku kako bi ona od tada bila zajednička objema zemljama —predaje o broju pedeset, povezanom s Pasjom zvijezdom, Siriusom, i o nebeskim prijestoljima.
Prema Gravesu,34 zmijski zubi koje je sijao Jazon bili su zubi »što su preostali Kadmu pri sijanju u Tebi«. U vezi s Kadmovim sijanjem Graves kaže:35 »Čini se da se jedno malo pleme, koje je govorilo nekim semitskim jezikom, preselilo iz sirijske ravnice u Kadmeju u Kariji — Kadmo je semitska riječ koja znači 'istočni' — a odande je potkraj drugog tisućljeća prešlo u Beotiju, zauzelo Tebu i zavladalo zemljom. Mit o posijanim ljudima....« Međutim, prije nego što nastavim njegovo objašnjenje, navest ću njegov opis dogadaja. Na 15. slici je na jednoj starogrčkoj vazi prikazan Kadmo kako stoji nad zecom, baš kao što Orion »stoji« na Lepusu, Zecu, na noćnom nebu.
Graves nam kaže:36

»Kadmo je doplovio s Telefasom na Rod [gdje se i Danaj zaustavio bježeći prema Argosu], gdje je posvetio Ateni Lindskoj mjeden kotao i sagradio Posejdonov hram, te ostavio nasljedno svećenstvo da se brine o njemu. [Kao i Danaj, Kadmo je uvodio vjerske obrede gdje bi god došao.] Zatim su pristali na Teri [mjestu gdje su poslije Minijci napustili svoje naselje i otišli u Libiju] i sagradili sličan hram, te su napokon stigli do zemlje tracijskih Edonaca koji su ih dočekali gostoljubivo. Tu je Telefasa [koja je bila Kadmova majka i čije ime znači »daleko sjajna«; njen muž, Kadmov otac, bio je »Agenor, sin Libije i Posejdona i blizanac Bela, (koji) je napustio Egipat da bi se naselio u Kanaanu, gdje se oženio Telefasom, zvanom i Argiopa ('sjajno lice'), koja mu je rodila Kadma« itd.; zapamtimo ime Argiopa, o kojem ćemo uskoro raspravljati u vezi sa skupom riječi »Argo«] iznenada umrla i nakon njena pokopa zaputio se Kadmo sa svojim pratiocima pješice u Delfijsko proročište. Kad je upitao gdje bi mogao pronaći Europu (svoju nestalu sestru), Pitija (delfijska proročica) savjetovala mu je da odustane od potrage i da, umjesto toga, slijedi jednu kravu i sagradi grad gdje bude krava legla zbog umora.... Napokon je (krava) legla ondje gdje je sada grad Teba, pa je tu (Kadmo) podigao Atenin kip i dao mu feničko ime Onga. Upozorivši pratioce da treba da odmah žrtvuju kravu Ateni, Kadmo ih je poslao da s Aresova (Marsova) izvora, danas zvanog Kastalija, donesu vode za čišćenje od grijeha, ali nije znao da taj izvor čuva velika zmija. Ta je zmija ubila većinu Kadmovih ljudi, pa joj se on osvetio tako što joj je smrskao glavu stijenom. Tek što je prinio žrtvu Ateni, pojavila se božica, pohvalila ga zbog onoga što je učinio i naredila mu da posije zmijske zube u zemlju. Čim ju je poslušao, odmah su nikli naoružani vojnici, zveckajući oružjem. Bacio je među njih kamen [baš kao i poslije Jazon], te su se posvađali, optužujući jedan drugoga da je bacio kamen, te se počeli boriti tako žestoko da ih je napokon preživjelo samo pet; Ehion, Udej, Htonij, Hiperenor i Pelor jednodušno ponudiše svoje usluge Kadmu. Međutim, Ares je zahtijevao osvetu zbog zmijine smrti, pa je božanski sud osudio Kadma da mu služi jednu Veliku godinu.

Zapamtimo ovdje da je motiv zmijskih zubi opet povezan s brojem pedeset. Jer, Velika godina traje stotinu mjeseci i sastoji se od dva zasebna ciklusa od pedeset mjeseci, kao što sam već prije spomenuo. Dobro je šio su nam Higin i Apolodor sačuvali te zanimljive podatke, koje je potom Graves preuzeo od njih. »Aresov izvor« podsjeća na »Aresov gaj« u kojem je visjelo Zlatno runo, a oba ta mjesta čuvale su zmije. Osim toga, i u priči o »Argu« i u ovoj priči junak baca kamen među posijane ljude. Dakle, nailazimo opet na motiv kamena, a sjećamo se da je bacanje kamena bitno u priči o Deukalionu i u priči o orhomenskom duhu itd. Uostalom, i Kadmo je smrskao zmiji glavu kamenom.
Isto tako, krava u priči o Kadmu podsjeća na egipatsku svetu kravu Hator, poistovjećenu s Izidom. »Hator« je oblik koji upotrebljavamo umjesto izvornog egipatskog oblika He-t-Her, koji znači »Horusova kuća«. (Horus je, naravno, naš oblik egipatske riječi Heru ili Her.)



CRTEŽ: Hijeroglifi zuba i trna

Zanimljivo je što se krava Hator — »Horusova kuća« — izjednačuje s Izidom, koja je — kao Sotis — zvijezda Sirius i također Horusova majka. Čini se da Hator predstavlja stvarni Siriusov sustav — »kuću«, odnosno područје u nebeskim oblastima. Važna je činjenica da je Izidina sestra, Neftis, koju sam već poistovjetio sa Siriusom B, tamnom zvijezdom u sustavu, naš oblik izvorne egipatske riječi Neb-t-He-t, koja znači »Gospodarica kuće«. Čitaoci se svakako sjećaju rasprave o riječi Neb koja znači »gospodar«. Neb-t je samo ženski oblik te riječi i znači »gospodarica«. Kuća u kojoj je Neftis gospodarica vjerojatno je Horusova kuća. Drugim riječima, gospodarica je stanovnik Siriusova područja koliko i Sirius. Puka okolnost da je ona tamna sestra ne znači još da se u Horusovoj kući ne osjeća kod kuće kao i Izida.
Toliko o kravi koja je dovela Kadma do zmijskih zubi. Sve će biti još suvislije kad nastavimo. Pričekajmo da otkrijemo što zapravo znače »zmijski zubi«.
Vratimo se opet Gravesovu izvještaju o Kadmovim pustolovinama u Tebi:37 »Mit o posijanim ljudima i Kadmovu robovanju Aresu nagovješćuje da su Kadmejci, nadirući, osvojili Beotiju tako što su se uspješno umiješali u gradanski rat medu pelazgičkim plemenima koja su tvrdila da su autohtona ['nikla iz zemlje'] i što su prihvatili tamošnje pravilo o osmogodišnjoj [stotinu lunarnih mjeseci, prema Gravesovim lunarnim teorijama, no zapravo je riječ o samo devedeset šest mjeseci vladavini žrtvenog kralja. Kadmo je ubio zmiju u istom smislu kao što je Apolon ubio Pitona u Delfima (vidi 21, 12). Imena posijanih ljudi — Ehion ('guja'), Udej ('iz zemlje')....«
Na tom ću ga mjestu ponovno prekinuti.38 Razmotrimo to čudno ime Udej. Svakako treba da uzmemo u obzir činjenicu da slična riječ όδά (odaks) znači "grizući zubima" i potječe od glagolskog korijena ΔΑΚ (dak) i njegova infinitiva dakein, koji znači »gristi (kad se govori o psima)«! Možda je to indicij o važnosti zubi, jer je u grčkom jeziku postojala riječ "gristi" koja se izričito odnosila na pasje grizenje, pa je lako moguće da je u rano prethelensko doba ušao pasji aspekt u predaju o Pasjoj zvijezdi na osnovi jedne od brojnih igri riječi kojima su obilovale sve visoko razvijene civilizacije u Sredozemlju. Da bismo shvatili negdašnju sklonost prema igri riječima treba da se oslobodimo svojih suvremenih predrasuda s obzirom na igre riječi kao oblik humora. U drevno doba nisu igre riječi imale neposrednu humorističku svrhu. U sredini gdje su bile prijeko potrebne šifre i alegorije igre riječi bile su kao stvorene za prikrivanje istine upotrebom sinonima. Bila je to igra, ali sveta igra, ludens. Jer, Teba je bila na mjestu izvora Kastalija, kao što spomenusmo maloprije, i s njom su biliblisko povezani ludi (igre — nap. prev.) drevnog svijeta.
Osim toga, kirke znači »prsten«, ali takvo značenje ima i riječ daktilios, koja označava »bilo što prstenasto«. Vidimo, dakle, još jedno zajedničko značenje u spletu izraza što su povezani s predajama o Siriusu. Slijedeći primjer o tome nalazimo u egipatskim hijeroglifima. Wallis Budge nas u »Egipatskom jeziku«, u popisu hijeroglifa,39 obavještava da je znak za »trn« (koji je biljkin zub) gotovo istovjetan sa znakom za Sotis-Sirius. Isti znak, kad se naheri za 45 stupnjeva, predstavlja atẹb, »zemlju s jedne strane Nila«, a ako se postave jedan na drugi, tada čine par koji znači »cijeli Egipat«. Baš isti znak uključen je u znak za ārt, »čeljusnu kost sa zubima«. Sjetimo se Gilgameša koji je čeljust priljubio uz tlo "i zubi su mu se tresli". Bez sumnje, sve to ima, svoje značenje. Zapravo, isti pojedinačni znak koji znači »zemlja s jedne strane Nila« i sliči na nagnuti zub ima i opće značenje »zemlja«, a taj je pojam vrlo važan u svim kasnijim grčkim predajama o Siriusu. Lako je moguće da sve te igre riječi u vezi s bitnim hijeroglifskm znakom za Sirius čine, u skladu s uobičajenom sklonošću egipatskih svećenika prema igri riječi, zamršeno učenje o Siriusu obuhvaćajući zube, rođenje iz zemlje, prstenast oblik, sokola ili jastreba (Kirku) itd., itd. Stoga se ne smijemo nimalo iznenaditi što staro-egipatska riječ »zub«, abeh, ima potpuno jednak hijeroglif kao i riječ »Zemlja«. Odatle potječe, gotovo nesumnjivo, povezanost zubi i Zemlje! Jer, u starom su se Egiptu pisale te riječi istim znakom, nagnutim oblikom znaka kojim se označavao Sirius!


Preuzeto iz knjige " Tajna zvezde Sirijus ", autor Robert K.G. Temple