Kula ljubavi



Očajavam, što smo nismo sami, danonoćno,
I što će mjesec, gost nebeski, k nama,
I što će grohot grada srušiti sve noćno,
I što će zora rasuti što donije tama.
Očajavam, što znam da sutra ćeš jednom
Sa drugima se sliti u jedan talas pjene,
I bit ćeš među njima, bit ćeš s njima jedno,
I tako ćeš bar načas zaboraviti mene.
O, da smo sami gdje u kuli, u visokoj,
Gdje vječno krvav kondir boji sjene svoda,
Gdje sutra vraća jučer, gdje je noć i spokoj,
I gdje se čuje kako šumi voda.
I otrgnuti od svih, izvan vaseljene,
Ja tvoj, a ti moja, sami, tek nas dvoje,
Zavladali bismo vječnošću svakog trena,
I godine bi tekle kanda dani stoje.
[brjsov]