Izvan kontrole?


Pokušavajući kontrolirati živote drugih gubimo kontrolu nad vlastitim životom.



Mi ljudi smo zaista zanimljiva bića. Svi imamo dvije ruke, dvije noge, srce, mozak i sve ostalo što nas čini ljudima, ali istovremeno smo toliko različiti da se ponekad čini da se uopće ne možemo sporazumjeti. Ono što često unosi zbrku u naše odnose je to što ponekad nismo baš u stanju razlikovati sebe od drugih. E sad, što to znači? Pa naravno da se znamo razlikovati – ja sam ja, ti si ti! Što je tu tako komplicirano?

Komplikacije nastaju kada netko smatra da ima pravo misliti i odlučivati za drugoga. To je kao da mu nije dosta jedna glava nego bi si rado pribrojio još jednu. “Jedina osoba čije ponašanje možemo kontrolirati smo mi sami.” To je osnovna postavka Teorije izbora koju je osmislio i popularizirao američki psiholog i psihijatar William Glasser. Zvuči tako jednostavno... Ali, samo u teoriji. U stvarnosti, svakodnevnica je ispunjena raznim načinima uspješne ili pak neuspješne kontrole - a koga drugog nego - drugih. Ono što nam pri tom izmiče je svjesnost o onom što zaista možemo kontrolirati – vlastiti život, vlastite postupke. Naravno, ne u potpunosti, već do određene mjere – na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ponekad je najbolji izbor upravo suprotno - odustajanje od bilo kakve kontrole. Ponekad je najbolji izbor prepuštanje i povjerenje.

Unutarnja i vanjska kontrola

Postoje ljudi koji vjeruju da je ono što im se u životu događa uglavnom njihova zasluga tj. rezultat njihovog djelovanja, a s druge pak strane postoje oni koji za sve što im se događa pronalaze uzrok izvan sebe. Za ove prve se smatra da imaju tzv. unutarnji lokus kontrole, a za ove druge da imaju tzv. vanjski lokus kontrole. Vanjska kontrola počiva na pretpostavci da nismo odgovorni za to kako nam je u životu - jesmo li sretni ili nesretni, uspješni ili neuspješni, entuzijastični ili depresivni. Iz te pozicije lako je okrivljavati druge ljude, društvenu situaciju, konstelaciju zvijezda, bio-meteorološku prognozu ili kemizam mozga. To je ono što je lako, a teško je – promijeniti situaciju. Ako smatramo da je naš život van naše kontrole, onda (iz vlastite neodgovornosti i osjećaja nemoći) – gunđamo, kritiziramo, žalimo se, brinemo, prijetimo, okrivljavamo i tako dalje. Projiciramo svoje neraspoloženje i gorčinu prema van. Greška je u drugima, u svijetu – život je takav.

S druge strane, unutarnji osjećaj kontrole donosi, kako odgovornost za vlastite postupke, tako i veći osjećaj osobne slobode i širine životnih izbora. Ljudi s unutrašnjim lokusom kontrole su puno zadovoljniji od onih s vanjskim. Postoji i određena veza između lokusa kontrole i sklonosti gledanja TV-a. Po istraživanju Alana Rubina ljudi koji imaju vanjski lokus kontrole mnogo više vremena provode pred televizorom od onih s unutarnjim lokusom kontrole. TV- ovisnicima se svijet događa, ne moraju djelovati, ostaju pasivni jer im je u slikama sve već tu, na dohvat ruke – preko daljinskog. Promatraju događaje i situacije koje nisu stvarne, već su ciljano kontrolirane: akcijski film za podizanje adrenalina, sapunica za šupljikavu zabavu uma, reality show za nerealnu simulaciju realnih uvjeta života. Pretjerano upravljanje daljinskim umanjuje osjećaj moći za upravljanje onim što je tu, blizu – za upravljanje vlastitim životom.

Loša strana dobrih namjera

Prema Teoriji izbora, osnovna vjerovanja izvanjske kontrole su da su naši osjećaji i naše raspoloženje uvjetovani vanjskim okolnostima, da imamo pravo i možemo utjecati na druge bez obzira što ti drugi žele i da je opravdano, pa i čak i da je naša dužnost prijetiti, kažnjavati, nagrađivati, ismijavati ili koristiti se kojekakvim lukavstvima da bismo učinili druge da se ponašaju onako kako nama paše. Lukavstvo tipa ´ja-znam-što-je-za-tebe-dobro´ je zapravo vrsta psihičke agresije kojom drugoj osobi dajemo poruku da nije sposobna sama za sebe saznati, osjetiti, otkriti ili spoznati što je za nju ili njega dobro. Prijedlog je jedno, a uvjerenje ´ja-znam-što-je-za-tebe-dobro´ je drugo. Nažalost, prečesto se događa da vjerujemo kako ´konstruktivno´ savjetujemo druge jer rade loše i jer bi im bilo bolje djelovati na ´naš način´. A činjenica je da je moj način iznikao iz mog života, tvoj iz tvog, a njegov ili njezin iz njegovog ili njenog. Dijeljenjem instant-recepata za ponašanje pokušavamo svoje životno iskustvo primijeniti na drugog što, ma koliko nam namjere bile dobre - ne funkcionira.

Obično, što su odnosi bliskiji, to je kontrola više na snazi. Primjerice, kada se netko ne ponaša ili ne čini ono što partner od nje/njega želi, najlošiji izbor za očuvanje odnosa je početi kontrolirati, prisiljavati i nametati svoje. Na žalost, upravo taj najlošiji izbor je ono što većina ljudi primjenjuje automatski, bez puno razmišljanja. Iako proizlazi iz želje za održanjem veze, takvo ponašanje obje strane samo unesrećuje. Kako je moguće voljeti osobu koja vas nadzire ili vas prisiljava da se ponašate prema nekim njenim pravilima? Ili, s druge strane – koliko i kako možete voljeti osobu kojom upravljate i imate je potrebu mijenjati prema nekim svojim zamišljenim kriterijima? Svojatanje nečije slobode izbora dovodi do toga da se ljudi smatraju vlasnicima tuđih života što je zapravo vrsta psihičkog ropstva. Odlučujući umjesto nekog ili kreirajući u svom umu sliku u koju želimo nekoga uklopiti radimo obostranu štetu jer se ljubav rađa i održava kroz otvorenost i slobodu, a ne kroz zatvaranje i kontrolu.

Poticaj

Ako neko ima vremena da se bavi tudjim zivotima, ocigledno se na bavi svojim dovoljno... rece jednom neko, o tracarskim jet set rublikama u novinama