Demonsko trojstvo :: Politicki ~ Geopoliticki forum

Toolbar

Pravilnik foruma

Burek marketing

Najčešća pitanja

Posetite Burek Prodavnicu

Zatvori

BUREK marketing

Burek :: Forumi :: > Drustvene teme > Politicki ~ Geopoliticki forum

Tema: Demonsko trojstvo (Moderatori: Mistreated, niko79, RASMC)

Trenutno vreme je: 18. Feb 2026, 10:31:49

Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Napomena: Govor mržnje, uvrede i svako drugo ponašanje za koje moderatori budu smatrali da narušava ugled i red na forumu - biće sankcionisano.

Stranice:

2 3 ... 5

Tema: Demonsko trojstvo (Pročitano 8703 puta)

abrahambih

26. Dec 2006, 20:54:31

Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke	21

	Windows XP
	Mozilla Firefox 2.0

Ko, kako i zašto ubija Bosnu

- I -
U posljednjem ratu u Bosni okupili su se svi ratovi od njenog postanka (a u Bosni je bilo dosta ratova, barem po dva za svaku generaciju u posljednjem mileniju) i svi su imali svoje oltare i portale, svoje huškače, svoje telale, svoje barjaktare, svoje ratne formacije i bojna polja, svoje saveznike i svoje izdajnike, svoje..., jedino dobri Bošnjo nije imao ništa više od žive glave i nebeskog uzglavlja prionulog za bosanska brda. Osnovao je državu za svoju dušu i, konačno, u Bosni ostao i bez države i bez duše. Ali ni to nije kraj priče – dok dobri Bošnjo kao samotvor šuti, stvorovi koji su protjerali Bosnu iz Bosne ponovo divane o bosanskoj državi i duši bosanskoj, kao da je Bosna Aladinova čarobna lampa. Nerotkinje više ne moraju krasti komadiće obeliska sa njegovih nekropola, bezimeni kameni spavači su s dobrim Bošnjom ionako s heretičkog neba pali. Gomilaju se nove munare i zvonici, kao ekskluzivna uporišta i međaši demonske vlasti i vlastodržaca (doduše, bosansko Međugorje nije pod milošću Vatikana, a na piramidi u Visokm klanjalo se i biocentričnom Perunu), a ne kao oaze vjere i vjernika. Promoviraju se novi generali da se brane i napadaju po nedosanjanim gradinama i gradovima. Slijedbenici Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (znači: Hitlerovi sljedbenici) nadaju se da više neće imati ko za Bosnu ratovati i moći će je u miru definitivno izbrisati na sunčevoj mapi nade i beznađa. Pod supervizijom političkih predstavnika s najvišeg nivoa međunarodne zajednice, razvili su i legalizirali najjači paradržavni aparat u historiji ljudske zajednice. Ozakonili su svoju silu, pa okupaciona sila koju su u Bosnu doveli da ih od nje zaštiti nije im više potrebna - zato na sve načine pokušavaju da joj Bosnu omrznu. Razorili su sve što se dalo razoriti na tijelu i u duši Bosne. Za eventualno preživjele, koje nisu uspjeli pobiti, porobiti ili rastjerati, a u koje sumnjaju da su razumjeli njihovu namjeru i protiv nje su, pripremili su svoj koalicioni Haag, te kojekakve lokalne haagove.
- II -
Dayton je – pripremljen od strane Miloševićevih (srbonacističkih) vojnika, Tuđmanovih (krofašističkih) bojovnika i Izetbegovićevih (klerofašističkih) propovjednika - samo nastavak milenijske invazije na Bosnu i Bošnjane. Nasrtaji na Bo(h)snu (Boh – Bog; ime rijeke u današnjoj Ukrajini, prapostojbini Boha), Božiju (ne: bogumilsku!) zemlju započeli su s nepristajanjem Bošnjana na put izdaje duhovne tradicije i, s izdajom, na podjelu južnoslavenske zajednice - kojim su krenuli njihovi zapadni i istočni susjedi. Usto, razlog za bošnjansku „tvrdoglavost“ bio je i taj što su bili svjesni činjenice da jedino njegovanjem principa afirmacije mogu sačuvati Bosnu. To iskustvo stekli su na stjecištu puteva i bespuća, nada i beznađa u zahvatu Velikog puta, a u susjedstvu s velikim civilizacijama (među kojima je i Hazarija). I doista, pritisci Rima i Bizanta samo su afirmirali suverenitet Bosne - kao azila, a ne kao egzila. Pod vlašću Gotromana (korjen veza Gota, kao i Jevreja, odnosno i Austrije i Španije sa Bosnom i Bošnjanima je sa obala Boha) Bosna je doživjela puni procvat. Bosna i Bošnjani su dva stoljeća odolijevali novoj, osmanskoj invaziji, dok nije – uz svesrdnu pomoć reformatora – pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo. (Bihać je izgorio 1592. godine, stotinu i trideset godina nakon venecijsko-firencijske žalopojke.)
Mada su slijedili bljesak starozavjetne munje, Izetbegovićevi preci Bošnjane nisu smatrali „kitabijskom manjinom“. Stoga, nije im bio cilj da ih „potčine i zaštite“, pa su bezobzirno nasrnuli na njihov fizički, državni i kulturni suverenitet. Bošnjani, i Albanci, su prihvatili i Kur'an (to je neodgodiva činjenica; uvažavajući Božiju poruku Muhamedu: „Šaljem ti ga na čistom Arapskom /tj. maternjem jeziku/ da ga bolje razumiješ.“ – Mićo Ljubibratić ga je preveo, a prevod je štampan 1895.), ali ne odričući se vlastite tradicije, koja je, svakako, pripadala kontinuitetu biocentrične (Božije) tradicije. Ta tradicija u Bosni zapisana je u čistoti preko 60.000 stećaka (konkviskadori su opoganili čistotu biljega Indijanaca, a „gazije“ – rukom klesara iz Vlaške - čistotu oko 5.000 bošnjanskih biljega). U međuvremenu, Bosna je naseljavana nebošnjanskim „genima“, koji će od nje napraviti „zemlju rata“. Osmanlije su vjerovale da će uz njihovu pomoć moći, konačno, zaključiti kako „nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjana“, koji će ginuti „za državu koja nikad nije postojala niti će”.
Bez prilike da dođu do daha, Bošnjani su dočekali nove invazije. Šaljući Broša u Bosnu, nadvojvoda Franjo Ferdinand ga savjetuje: „Najprije ih treba sve staviti u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na površinu“. Na isti način, a u svoju korist, razmišljaju i savjetnici pravoslavne provenijencije, ali i ostaci osmanske krvi.
Od sedam ofanziva, Josip Broz je pet vodio (zapisano je: dobio) u Bosni, a ne u Nedićevoj Srbiji, Pavelićevoj Hrvatskoj, Đujićevoj Crnoj Gori i Rupelovoj Sloveniji. Tek kada su Saveznici slomili nacizam obznanio je, iz Beograda, da je, uz narodni i oslobodilački rat, u Jugoslaviji izvedena i komunistička revolucija. Zašto to nije učinio iz Sarajeva? Nije, jer su mu, zadojenom proleterskim nacionalizmom, bili bliži i izgledniji postojeći nacionalizmi, a Bosna ga je podsjećala na suživot – i Božije čeljadi! Odgovaralo mu je da Bosna ne bude izuzetak, nego - bezimena historija. Mada se može reći da je 25. novembra 1943. godine formalno obnovljena državnost Bosne, istina je i da je Bošnjanima uskraćeno pravo na postojanje. Ne uvažavajući činjenicu da se u Bosni raspalo Rimsko, Otomansko i Austro-Ugarsko carstvo - jer Bosna (prirodno, a ne privremeno stanje) ima više pameti, vjere i ljubavi u zemlji nego sve njene mušterije u glavi - hraneći Bosnu kukavičjim jajima: Josip Broz je hranio i propast Jugoslavije.
Moglo bi se ustvrditi da je milijun ljudi u središtu Jugoslavije jedna od brojnih nacija islamske vjere u svijetu, ali jedina „muslimanska nacija“ (Hugh Seton-Waston, 1979). Autor se pita: “Što su oni zapravo? Bili su sigurni da nisu ni Srbi ni Hrvati, a službena je doktrina (realistički) pobijala da postoji jugoslovenska nacija. Nisu se mogli nazvati bosanskom nacijom, jer bi bilo taško lišiti Srbe i Hrvate koji žive u Bosni njihovog bosanskog karaktera”. Autor naglašava da su „ujedinjeni vjerom, historijskom i kulturnom tradicijom, tvorili kompaktnu zajednicu, što se ne može ustvrditi ni za narod Pakistana”. Međutim, autor ne vidi ono što proganja Izetbegove potomke: da tu naciju treba islamizirati (ili – reislamizirati, po najnovijem divanu Mustafe Cerića). Autor, takođe, ne vidi ni ono zbog čega će Miloševićevi vojnici i Tuđmanovi bojovnici nasrnuti na tu naciju, tvrdeći da i ne postoji. Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman znaju za odgovor Husein Kapetana Gradaščevića: “Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjana u njoj! Bili su prije vas i, ako Bog da, bit će i poslije vas!”
- III -
«... Za propragadnu aktivnost Katoličke crkve u Jugoslaviji karakteristična je težnja za okupljanjem i pridobijanjem što većeg broja građana, a ne samo vernika, preko kojih bi se aktivnost crkve proširila u narodu i odvijala ´u ime naroda´... ´Brigu za svoj narod´ Srpska pravoslavna crkva pokušava da dokaže veličanjem srpske nacionalne mitologije i istorije i stvaranjem uslova za što veću identifikaciju verskog i nacionalnog u funkciji šireg delovanja s pozicija crkve. U tom smislu se najčešće koristi argumentacija o ´teškom položaju Srba na Kosovu, ali i u Lici i Bosni i Hercegovini´... Za informativno – propagandno delovanje Islamske verske zajednice karakteristično je da formalno korektnim odnosom prema društvenoj zajednici pokušava da pridobije što veći broj sledbenika, ali i ostvari što bolji materijalni položaj verske zajednice. Za razliku od glasila drugih verskih zajednica, listovi Islamske zajednice, u tom cilju, reaguju na antijugoslovensko pisanje inostrane štampe, demantirajući tvrdnje o navodnom teškom položaju islamskih vernika u SFRJ...» (Savezni sekretarijat za narodnu odbranu. Politička uprava. Za internu upotrebu. Specijalni rat. Psihološko – propagandni aspekt. Jedan. Beograd, decembar, 1985. godine).
Koji mjesec ranije, Savezni sud je Aliji Izetbegoviću izrekao kaznu od devet, umjesto ranije izrečenih dvanaest godina zatvora. Dobrica Ćosić je, sa 12 akademika, potpisao peticiju tražeći pomilovanje za njega i one koje će on predvoditi u realiziranju Memoranduma. Takođe, Papa se, preko kardinala Kuharića, želio zauzeti za njih.
Samo onaj ko nije htio da vidi, nije ni vidio kako je, nakon 1980. godine, počela završna faza rušenja Jugoslavije. Jedina nepoznanica bila je: Bosna! Trebalo bi biti suprotno, ali po shvatanju onih koji ne mogu da shvate i čije shvatanje, u pravilu, prethodi biocentričnim katastrofama, Bosna je u miru predvorju a u ratu u dvoru. Ukoliko bi joj se nametnuto neko ko Bosnom neće braniti Bosnu, Bosna bi i u ratu ostala u predvorju i, definitivno, ne bi više imala priliku da bilogdje dočeka bilokakav mir.
Istina je, Islamska deklaracija bi bila nepostojeći zapis ispod ruže prohujale Otomanske imperije (Izetbegovići su, u srpskoosmanskom paketu stigli iz Beograda u Bosnu), ukoliko se zanemare dva pitanja, a ona su: zašto im je za njega suđeno i kakve je posljedice imao po Bosnu i Bošnjane?
Alija Izetbegović je svoju političku promocija započeo u Foči, 25. avgusta 1990. godine, riječima: "Kunemo se Bogom istinitim, Foča se više ponoviti neće." Bez obzira što je, klanjanjem dženaze (u odsutnosti) za žrtve pokolja koji su 1942. godine izvršile srbonacističke horde, manipulirao osjećanjima prisutnih (od kojih, vjerovatno, niko nije bio pročitao Islamsku deklaraciju niti Islam između Istoka i Zapada – te nije mogao ni znati na čemu je zasnovana „istina“ Alije Izetbegovića; pojednostavljeno: „Kapital“ zamjenjuje Kur'anom, a komunistički manifest muslimanskim manifestom, na relaciji „Proleteri /Muslimani/ svih zemalja, ujedinite se!“), bio je svjestan da većinom nisu došli s namjerom da njemu pruži političku podršku, nego s namjerom da se suprotstave povampirenom srbonacističkom projektu. Njegova manipulacija započinje u zatvoru, razmišljanjem o njegovoj nevinosti, jer je on samo (baš u Bosni) sanjao "svoje snove o slobodi i boljem životu muslimanskih naroda" od Maroka do Indonezije. Mada je svjestan da bi sudski proces mogao biti "kod običnog čovjeka prihvaćen kao napad na vjeru" a kod islamskog i zapadnog svijeta kao "napad na islam i nasrtaj na slobodu i ljudska prava", Alija Izetbegović – sklon poluistinama - ne priznaje da su Beograd i Zagreb od njega napravili mučenika, kako bi gurnuli Bosni u amanet i skupa s njim na Bosnu nasrnuli. On uporno vjeruje da ga je Stvoritelj, čitavo stoljeće po propasti, ponovo vratio u igru. Ili, što je podlije, tako se samo ponaša. Upravo tim slijedom, Alija Izetbegović formira muslimansku stranku, shvata da je pogrešno procijenio ulogu mamca i drsko i bezobrazno kamuflira stvarnu namjeru formiranjem Stranke demokratske akcije. Ona nije nikakva demokratska stranka, već "pokret zasnovan na islamskoj ideologiji i s jasnim moralnim i idejnim kriterijima pripadnosti". Cilj joj je "islamiziranje" Muslimana (Izet ih je uveo u džamiju – da ih Alija izuje!), što je posao propovjednika, a ne vojnika i bojovnika. Pošto se: „Narod koji spava može probuditi samo udarcima“, vojnike je imao Slobodan Milošević a bojovnike (general) Franjo Tuđman – spremne da naprave prostor i olakšaju posao propovjednicima Alije Izetbegovića.
Druga uzdanica za „razvlačenje bošnjanske pameti“ i razbijanje Bosne, bio je Fikret Abdić. Dok nije postao „Babo“, Kladuša i okolina su još bili „krajina“. To se za noć promjenilo. Kako? Odakle je stigao „Babo“ - stigle su i mjenice. Znalo se šta Beogradu znači Kordun, Banija i Lika: „... to je, brale, čvršće od čelika.“ S „čvršćim od čelika“ nisu mogli istovremeno naseliti Srem, Banat i Bačku i sačuvati Kordun, Baniju i Liku. Znali su da to zna i Zagreb, koji čeka priliku. Ranija ratna iskustva nisu im išla naruku, trebalo je za jugoslovenskog vakta situaciju promijeniti i – s Fikretom Abdićem – ojačati granicu Karlobag – Karlovac – Virovitica. Čim su se mjenice materijalizirale iz Srbije je stigao i novinar da napadne budućeg predsjednika Presjedništva SFRJ i predsjednika Ustavne komisije, Hamdiju Pozderca.
Za običan svijet – duhovno i intelektualno steriliziran u predkomunističkim i komunističkim labaratorijama - Alija Izetbegović i Fikret Abdić su, doista, pred nastupajućim zlom predstavljali obećavajuće jedinstvo. Ali, nišandžibaše Alije Izetbegovića su požurjele da od poraženog naprave pobjednika, prišivši mu titulu „Dedo“. (Koje li podlosti, taj „Dedo“ nije bošnjanski Djed, on je, isključivo, lični odgovor na „Baba“). Činjenica je, pokazat će se da Alija Izetbegović ne uspijeva uspostaviti - ne samo političku nego ikakvu - komunikaciju ni s kim izvan njegovog „genetskog“, potom klerofašističkog (uz srbonacistički i krofašistički) i kriminogenog kruga.
Rusi su, preko generala Veljka Kadijevića, informirali Slobodana Miloševića kako mu oni ne mogu puno pomoći, ali ni drugi se neće miješati. Janez nije imao potrebe ni za kakvim savezima, bez dlake na jeziku izjavio je kako Slovenci mogu biti i Austrijanci. Franjo Tuđman je, uz Njemački blagoslov, hrvatstvo sveo na svakog Hrvata pod sunčevom krunom, i to pod jedinim uvjetom: da je - za dom spreman. Istovremeno, dok autor Islamske deklaracije traži dlaku u razbijenom jugoslovenskom jajetu - umjesto da ucjenjuje Evropu Miloševićevom ponudom o savezništvu i traži saveznike za neminovan rat - Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su skupa, u ime njega, promovirali Islamsku deklaraciju, ne u bosanski, u evropski i svjetski šerijatski (čitaj: teroristički!) projekt. Alija Izetbegović se ne trudi da im to ospori, a njegovi propovjednici svesrdno hrane njihovu opciju. Kod laika što nisu znali, a malo ih je znaolo šta se u Bosni događa, stekao se utisak da je u ulozi u kojoj je Alija Izetbegović, u najbolj kombinaciji, Alija višak - i korektno je da bosansko pitanje međusobno riješe Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Na kraju, Aliji Izetbegoviću je kamila utekla, ostao je sam usred evropske pustinje. To ne bi bio tragičan problem, međutim – s kmilom je zamaklo i bosansko pravo na odbranu (vjerovatno, ne slučajno – pošto Alija Izetbegović i 1994. godine odbija skidanje embarga od strane USA na naoružavanje Bošnjana; takođe, 1995. godine ne pristaje na ukidanje srbonacističke ispostave u Bosni, svjestan da to prethodi ukidanju klerofašističke i krofašističke). Nakon toga, Izetbegovićeve propovjednici se organizirano povlače sa terena, ostavljajući već opljačkan i obezglavljen narod pred srbonacističkim, a kasnije i krofašističkim streljačkim strojem.
Ne uvažavajući iskustvo Jevreja, nakon kojeg se svim silama bore za parče vlastite pustinje, Alija Izetbegović uporno zastupa tezu o narodu bez zemlje. Umjesto da s (legalne) izborne pozicije pripreme Bosnu za odbranu, on i Fikret Abdić je pripremaju za Bosnocid, navodno (ilegalno) organizirajući i naoružavajući Muslimane. Pritom ne zaboravljaju da u nju legalno uvedu i štiti, ne JNA (ona je ustavno, koncepcijski i doktrinarno prestala da postoji s raspadom Saveza komunista Jugoslavije, a praktično nakon plebiscita u Sloveniji), Miloševićevu srbonacističku vojnu silu (Njegošev Karadžić se, 14.10.1991. godine, decidno izjasnio u šta se uzda kad javno manjinom prijeti nestanku većine, po neki put – za razliku od odgovora Alije Izetbegovića - spomenuvši i Bosnu) da „spriječi međunacionalne sukobe“.
Naser Orić se drznuo da u “Srebrenica svjedoči i optužuje” napiše: “Prema dosadašnjim saznanjima, u većini slučajeva lokalna rukovodstva, pogotovu rukovodstva SDA bila su zaokupljena švercom oružja i ostalih vitalnih proizvoda, umjesto da su ocijenili i procijenili da treba izvršiti pripreme, obuku i organiziranje naroda za otpor okupatoru. Doduše, u nekim općinama bilo je organizacije i pripreme, ali pod velom neke vojne tajne, tako da je samo mali broj ljudi bio u toku, umjesto da se izvršene pripreme daju u funkciju, odnosno u praktičnu realizaciju, to rukovodstvo, odnosno ta grupa ljudi koja je “držala” konce u svojim rukama bježi u inozemstvo ili ko zna gdje, sa debelim kontom na računu neke od inozemnih banaka.“ Na žalost, čini se da je i Naser Orić kasno shvatio da se dijelila Bosna a ne – vlast!
Nasreću, odbrana od svakog čopora je prirodna ljudska potreba. Samoorganizirana bosanska vojska je, bez obzira na podlu izdaju, uspjela odbraniti pravo na odbranu Bosne, istovremeno svjesna da se ratni izbori ne mogu organizirati i da braneći Bosnu brani i Aliju Izetbegovića. U suprotnom, priznala bi upravo ono što Alija Izetbegović priželjkuje: da Bosna i ne postoji! Zloupotrebljavajući to, Alija Izetbegović do kraja igra svoju igru, ostajući vjeran saveznik Slobadanu Miloševiću (vjerniji od Radovana Karadžića), ali i Franji Tuđmanu (vjerniji od Mate Bobana). On i njegovi telali šire laži, kako „tamooni ne žele Bosnu a mi je sami ne možemo odbraniti“, ili „da ne bi rata – u Bosni bi nestalo Muslimana“, samo da biše imali alibi za razgonjenje bosanskih Srba i Hrvata, ali i svih drugih probosanskih snaga. S istim ciljem, tokom kasne jeseni i zime, po Bosni se (i po Svijetu) razlijeću novi propovjednici Alije Izetbegovića. Usput, s namjerom da je dovedu pred svoj kazan, rasprodaju sve što bi samoorganiziranoj vojsci mogla biti logistička podrška. Stimuliraju dezerterstvo, šverc, nemoral i glasine. U takvim okolnostima Bosna dočekuje proljeće 1993. godine, spremna za kapitulaciju.
I uz saznanje da se svaki realan izvještaj najvišoj komandi, koja je potčinjena Aliji Izetbegoviću, okrene protiv izvještača (Fadil Fako Đozo je bio alfa i omega Igmana i Bjelašnice, odnosno i dijela sarajevskog ratišta oslonjenog na te planine, zasjedu na podjahorinskom putu opisao je Mirsad Ćatić Čuperak, sudionik događaja, u ratnom dnevniku “Sjena nad Igmanom”; u istoj sedmici, Franjo Tuđman je likvidirao Blaža Kraljevića; u centru Goražda poturena je protivtenkovska mina Zaimu Imamoviću), upozoren je da od „grčkog“ mira nema ništa, jer je Momčilo Krajišnik, 11. septembra 1992. godine, političkom i vojnom rukovodstvu srbonacističke republike iznio plan operacija za narednu godinu. Cilj im je bio hermetičko zatvaranje „enklava“, Trnovo, pa Bjelašnica i Igman – kao osnovica za produžetak napada na Sarajevo, dolinu Neretve i dolinu Bosne. Uzalud, srbonacistički barjak se, skoro po planu, zaviorio na vrhu Bjelašnice. Jedinice koje su je trebale braniti, za šesnaest mjeseci nisu ni rova iskopale. Zašto? Ko je na vrh Bjelašnice postavio protuhu koja će poželjeti dobrodošlicu kalinovačkom skotomu, osmanskog porijekla, Ratku Mladiću? Naravno, propovjednici Alije Izetbegovića će taj događaj proglasiti početkom odbrane Bosne. Vjerovatno, vjerujući da je to početak kraja Bošnjana i (nakon hvalospjeva Vuka Karadžića: „U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjane pokori sam.“) „čuda“ njihovog otpora, te da im više ne mogu smetati na njihovom putu do klerofašističkog trona – pa ma koliki on bio. Za svaki slučaj, otvaraju i krofašistički (deklarirajući ga sukobom ARBiH i HVO), pa potom i kladuško-bihaćki (autonomaški) front. Dalje, na privatnom sijelu, mijenjaju ime Musliman u Bošnjak, ali samo da utisnu znak jednakosti između Bošnjak i Musliman i jasno daju do znanja da nemuslimani nisu ti, da njihove Bosne više nema, odnosno da se moraju prikloniti Beogradu, Zagrebu ili... Na isti – neustavan način - manipuliraju državnim simbolima, zakonima i bosanskom kulturnom baštinom.
- IV -
Alija Izetbegović uporno insistira na deblokadi a ne na oslobađanju Sarajeva, koje je po njegovom nalogu zarobljeno – iseljavanjem vlasti sa Ilidže u Hrasnicu (pod nadzorom Bakira Alispahića). Naravno, deblokada je isključivo politički čin, koji će on realizirati čim bude u prilici da dobije međunarodne garancije za svoju autonomnu tvorevinu. Da mu se vojnici ne izmaknu ispod kontrole, u „pomoć“ im redovno šalje Tuđmanove bojovnike iz Kiseljaka. Preko hodže Tabaka, kupovinom naoružanja i municije od boraca ARBiH, pokušava oslabiti front prema Herceg-Bosni. Nakon zločina u Grabovici i Uzdolu zaustavlja napredovanje ka Mostaru, da bi pod „prijetnjom“ krofašista imao očit razlog za „obnavljanje“ komunikacije sa Franjom Tuđmanom, a nakon zločina u Srebrenici komunikacije i sa Slobodanom Miloševićem (iz „poštovanja“ prema žrtvama, Srebrenicu će ostaviti u „svojoj“ republici, jer bilo bi rizično da preživjeli budu na okupu; čitava Bosna je od aprila do septembra 1992. godine bila Srebrenica, dnevno je ubijano prosječno po 1000 ljudskih stvorenja i, pritom, nije ubijeno ni 1000 onih koji su ih ubijali, ali je bila isključivo pod patronatom legalno izabrane lokalne vlasti; velikom broju njih oduzet je status civilne žrtve i nametnut status borca, iz više razloga: da se prikrije izdaja, umanji genocid, osigura kontinuitet zavisnosti preživjelih od klerofašističe sadake).
U Daytonu, kako je nagodba o 51 : 49% Bosne već bila neupitna, ostalo je da se pazar i međunarodno verifikuje. Što znači: (1) ostanak na vlasti onih koji su za njega najzaslužniji, (2) legalizaciju izbjeglištva, a ne povratka, (3) po onoj: „Zbogom Bosno – odoh u Sarajevo“ - prepuštanje Sarajeva Aliji Izetbegoviću, (4) dovođenje reprezentabilne „okupatorske“ sile, koja će osigurati mirnu realizaciju ratnih projekata, i (5) suđenje pojedincima, a nikako (političkim) štabovima (nakon čijeg potpisa nije više ni metak ispaljen) koji su organizirali i rukovodili Bosnocidom (u suprotnom, bila bi upitna i pozicija najviših politički autoriteta međunarodne zajednice – u ratu, ali i u miru; naprasne smrti ratnih lidera, kao i značajnog broja pojedinaca koji su sudjelovali u realizaciji njihovih direktiva, samo su potvrda neizliječivo hitlerovski bolesne opsjednutosti veličinom vlastitih djela; nanesreću, metastaze su nepredvidive i dalekosežne, jer su im, uz Bošnjane, taoci i međunarodni supervizori).
- V –
Nakon rata, Alija Izetbegović je ili tvrdio suprotno ili se nije izjašnjavao. Možebit, ponovo se pripremao da u nekoj od ovodunjalučkih sudnica brani svoju opcije o: neimanju „mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“, očekivanju „ako sa džamije i televizijskog tornja dolaze narodu sasvim oprečne poruke“, ili „Evropljanima koji vjeruju da se društvo uređuje pomoću zakona“. Međutim, to bi – ponovo – bilo suđenje Bosni a ne njemu. Koje bi on, svojim pravničkim umjećem, ne braneći predsjedničko pravo na odbranu već dokazujući da: „Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili – bježati s bojnog polja.“ naravno - izgubio. Na drugoj strani, Mustafa Cerić organizira (nakon ratne) mirnodopsku selidbu bošnjanskih mejita i, uzgred, dijeli ih na šehide i poginule borce. Seli ih čak i sa zavičajnih Šehitluka, ostavljajući unakaženu (vjerovatno – kaursku!) zemlju. Pritom se ne poziva na islamske, već na „zapadne“ konvencije i povelje.
Alija Izetbegović Bosnu koristi taman onoliko koliko mu treba da manipulira bosanskom tragedijom – u bosanskim i međunarodnim okvirima. Ali, uvijek kada se o Bosni uistinu odlučuje zaboravi da ona postoji. To se događalo u kontinuitetu, od (14.10.1991. godine) „muslimanski narod neće nestati“ do (20.11.1995. godine) „Ovo nije pravedan mir. Ali mom narodu je potreban mir“. S jasnom namjerom da isključi odgovornost rukovodećih stranačkih timova (koji jesu kolektivi, ali nisu - narodi!) za Bosnocid, i ostane neodgovoran do kraja, Alija Izetbegović u igru uvodi novu propovijed: “Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.” Znači, Bošnjani su hajduci, odmetnici koje on zato zastupa u pidžami u Daytonu. (Upravo ono što je Richard Holbrooke, 20.11.1995. godine, prenio predsjedniku USA: „Gospodine predsjedniče, vi ne želite da danas budete u blizini ovih ljudi. Oni su divlji, i ne zaslužuju posjetu predsjednika.“) Šta on zna o Bosni? Ono što je on o njoj zapisao? Takva reputacija Bosne ne razlikuje se od one s kojom su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman izašli na međunarodnu scenu. Bosna i jeste historijska utopija zato što je izmicala poganim vlastima i njihovim historičarima. Izmicala im je jer je bosanski Svijet vjerovao prijateljima a ne neprijateljima Svijeta, bez obzira na njihov maternji jezik i boju očiju. Pa, makar, bili i u Americi.
Izuzev Alije Izetbegovića, ne postoji čovjek koji svoju političku mudrost hrani genocidom izvršenim nad "njegovim" narodom u vrijeme njegovog presjednikovanja. Istovremeno, niko iz njegove vlasti nije odgovoran što je država, kojom su zvanično vladali, postala globalnim simbolom ljudske tragedije. Kako za takavu političku mudrost ne postoji racionalno objašnjenje, on i njegova propovijednici žrtve prinose Bogu. Da budu, kao i njihova odgovornost, iracionalne. Većina, koja je napokon imala vremena i mogućnosti da usporedi predratne tragove olovke na mapi Bosne sa poratnim namjesništvima, povukla se u bosansku herezu – svjesna da je, zvanično, sudjelovala u razaranju Bosne. Međunarodni arbitri i znaju i ne znaju šta se događa, čekaju da potkupe matematike, s potpisom: funkcionalno je i samoodrživo. Dva trećeg ne čekaju, snaga s nasilno inputiranim razumom urušila se sama u sebi.

Na koncu: “Da nije u zemlji mrtav, Tuđman bi bio u Haagu, Miloševiću se sudi(lo) za genocid, a Izetbegović se, poslije svih svjetskih nagrada i priznanja, kao smirena i upotpunjena duša vraća svome Gospodaru koji je zadovoljan sa njom i ona sa Njim.” Tako, oko Begove džamije, divane Izetbegovićevi propovjednici. U Srbinju (Foči) ih, a ni Muslimana, više nema. Doduše, ni Srba na Kosovu više nema, mada im je Slobodan Milošević obećao da ih više niko ne smije biti. Uostalom, s tog „njihovog“ Kosova propast je i došla u Bosnu. Nisu Bošnjani doveli Osmanlije na njega, izrodi Hrebeljanovića su ih doveli u Bosnu i u njoj, skupa s njima, i ostali. Da neko, slučajno, nije pet stotina godina zuluma nadživio? To je klasičan falsifikat. Jasno je ko nije prihvatio nagodbu – onaj čija se molitva danas ne čuje! Dobri Bošnjanin, Prijatelju, samo on nije prihvatio nagodbu. A nisu mu je ni nudili, znali su da će je odbiti. Može se reći, po zakonu spojenih posuda, propast se sa Slobodanom Miloševićem vratila odakle je i došla. Kamo će dalje, više se ne pitaju ni Bošnjani ni Srbi.
- VI –
Možda je, nedavni, bunt Bošnjana protiv ustavnosti terorističkih projekata nagovještaj promjene odnosa u korist nestanka – tamnog vilajeta! Koliko će Sjedinjene Američke Država (koje su Albaniji, nakon propasti Otomanske imperije, sačuvale državnost), ali i Christian Schwarz Schilling u tome sudjelovati, ne zavisi samo od njih – zavisi i od sposobnosti Bošnjana da konačno počnu sanjati sebe same. Očito je, geneza dobra i geneza zla nemaju odvojene krvotoke – zato je čovjek i razumno biće: dobro će prihvatiti - zlo će suzbiti! A to koliko je i je li uopće čovjek, niotkog mu nije garantirano samim rođenjem. Jedina garancija zato je njegov život, vrijedan taman onoliko koliko ga nastoji razumjeti. Taman toliko i djeljiv.

[Edit by Anea: Pisanje teksta velikim slovima [ALLCAPS] zabranjeno Pravilnikom Burek Foruma. Koristite blagodeti formatiranja teksta ako zelite nesto naglasiti!]

« Poslednja izmena: 26. Dec 2006, 20:59:41 od Anea »

IP sačuvana

Zatvori

Bob Parker

Poruka #1

26. Dec 2006, 21:45:23

Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke	48

	Windows XP
	Opera 8.0
	Siemens

Tuzno
Pozdrav od bobparkera

IP sačuvana

Napis'o sam baladu o jednom tužnom gradu,cim u njeg uđeš vidiš srušenu zgradu. Vidiš smeće,vidiš po cestama rupe, ovaj grad vode, uglavnom ideje glupe. Urade jednu cestu onako pred izbore, pa im trebaju 3 godine da se malo odmore. A mi ćemo samo glasat i biti opet glupi, a nek' načelnik najnovijeg pasata kupi. "AS Dreamers", hip-hop

Zatvori

kombiondzija

Poruka #2

27. Dec 2006, 01:22:25

Jet set burekdzija

Дошао је тихо и отишао у легенду...

Zodijak
Pol
Poruke	8641
Zastava

	Windows XP
	Avant Browser Nepoznat
	Nokia 5610

Nista gluplje nisam procitao od naziva "Srbonacisticke horde" i "krofasisticki bojovnici" !!! Smile

Gde je Tiger da se udruzimo protiv tebe?!

« Poslednja izmena: 27. Dec 2006, 01:26:15 od kombiondzija »

IP sačuvana

C' вером у Бога за Краља и Отаџбину - Слобода или смрт

Zatvori

tiger2005

Poruka #3

27. Dec 2006, 01:37:07

Krajnje beznadezan

Zodijak
Pol
Poruke	12728
Zastava

	Windows XP
	Mozilla Firefox 2.0.0.1
	SonyEricsson k800i i D820

Hahahaha tu sam care....tko ovdje ovako pametno pise ...neznam smao gdje su bili ti mudhahedini dok smo mi Srbi i Hrvati ovoliki fasiti ubijali neduzno civilno stanovnistvo...

Tuzno majke mi koliko se svega moze ispljuvati...ovaj na ovoga ovaj na onoga...slazem se da su najvise stradali muslimani u proslom ratu ali ljudi pa niste vi bili cvijece nepobrano....

Eh sta se sve u toj Bosni prica...

IP sačuvana

Diskutiere nicht mit Dummen, sie ziehen dich auf ihr Niveau und schlagen dich dort mit Erfahrung!

Zatvori

kombiondzija

Poruka #4

27. Dec 2006, 01:40:06

Jet set burekdzija

Дошао је тихо и отишао у легенду...

Zodijak
Pol
Poruke	8641
Zastava

	Windows XP
	Avant Browser Nepoznat
	Nokia 5610

Ko je pisao ovaj tekst mora da je na teskim opojnim drogama. Ja sam jos ludji sto sam ga procitao. Smile

IP sačuvana

C' вером у Бога за Краља и Отаџбину - Слобода или смрт

Zatvori

tiger2005

Poruka #5

27. Dec 2006, 01:41:39

Krajnje beznadezan

Zodijak
Pol
Poruke	12728
Zastava

	Windows XP
	Mozilla Firefox 2.0.0.1
	SonyEricsson k800i i D820

Hahaha ja ga jos nisam ali moracu,nemam droge ovdje nikakve pa hocu da me ovo malo drmne.... Smile

IP sačuvana

Diskutiere nicht mit Dummen, sie ziehen dich auf ihr Niveau und schlagen dich dort mit Erfahrung!

Zatvori

kombiondzija

Poruka #6

27. Dec 2006, 01:50:52

Jet set burekdzija

Дошао је тихо и отишао у легенду...

Zodijak
Pol
Poruke	8641
Zastava

	Windows XP
	Avant Browser Nepoznat
	Nokia 5610

Da Ceda Jovanovic vidi koja je ovo droga od teksta ne bi izlazio sa ove teme!

IP sačuvana

C' вером у Бога за Краља и Отаџбину - Слобода или смрт

Zatvori

zemunac2

Poruka #7

27. Dec 2006, 03:07:56

Udaljen sa foruma

Zvezda u usponu

Zodijak
Pol
Poruke	1804
Zastava

	Windows XP
	Mozilla Firefox 2.0.0.1

Providno. Na tragu frizirane istorije BiH, svi su Bošnjani samo različite vere. Jedna nacija, jedna zemlja, a tri vere. Treba popljuvati malo i Aliju, čisto da se "vlasi ne dosete".
Dobri Bošnjanin = Bosanac = "mirna" Bosna. Jel' to poenta ovog posta ?

IP sačuvana

Dok je budala, biće i radikala

Zatvori

abrahambih

Poruka #8

27. Dec 2006, 04:52:02

Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke	21

	Windows XP
	Mozilla Firefox 2.0

Zašto bježimo od istine kojoj smo bili svjedoci i priklanjamo se sterilnim propovijedima o pravdi i pravu? A istina je najodaniji saveznik Bosni i Hercegovini. I da li samo njoj?!
Republika Bosna i Hercegovina je odbranjena 1992. godine i trebalo ju je pripremiti za oslobađanje, prevashodno od Miloševićevih srbonacista, pošto su oni primarno leglo moći Tuđmanovim krofašistima i Izetbegovićevim klerofašistima. Oni, koji su to trebali i mogli učiniti, bili su taoci legitimiteta ovih posljednjih, a bilo je očito da je njihovo djelovanje sve manje legalno. U tom vremenu, usto što bi se ugrozio proces otpora oružanoj agresiji, otvoren front sa njima značio bi i otvoren udar na legitimitet bosansohercegovačke državnosti. Izetbegović i njegovi propovjednici su to znali i s tim su vješto manipulirali na međunarodnom planu, a kojekakvim „mirovnim“ pregovorima održavali su stanje - i rata i mira, ili/i stanje - ni rata ni mira. Konačno, Daytonom su legalizirali svoju poziciju na štetu izvornog bosanskohercegovačkog legitimiteta.
Slobodanu Miloševiću, ključnom generatoru monstruoznih događaja, nije uspio blickrig do „nacislavije“, čega je on bio svjestan već 1992. godine. Realno, preostalo mu je da igra na kartu Izetbegovićevih klerofašista, jer je znao da im je „narodovanje“ samo usputno do „malo“ klerofašističkog trona pod Bečom. S njima je uspio ostvariti značajan (i međunarodno valjan) napredak u pogledu nagodbi o bosanskohercegovačkoj teritoriji, što mu je i bio primaran interes. Svjestan da je dogovor sa Tuđmanom neodgodivo u korist Tuđmana, kao i da mu predstoji povratak na Kosovo, Slobodan Milošević je srbonacističko napredovanje ka Beču želio završiti 1993. godine. Međutim, „paljanska skupština“ je (Pale su, ipak, sarajevska općina) imala drugačiji pogled na razvoj ratne situacije. Usto, paljanski pogled je prevaliran i neposrednim dogovorima Radovana Karadžića sa Tuđmanovom krofašističkom ispostavom u Bosni i Hercegovini, te je Radovan krenuo za sopstvenom nebeskom perspektivom (vjerovatno nadajući se da će Crnoj Gori – leglu srbonacizma - moći pokloniti barem „Staru Hercegovinu“). Znači, osigurana je i nova prilika Tuđmanovim krofašistima i njihovim saveznicima da bosanskohercegovačko vrijeme troše za pripremu konačnog rješenja Kroacije. (Na kraju, Tuđmanovi krofašisti su ostvarili ono što im je bila osnovna namjera.)
Na kraju, ne uvažavajući žilavost milenijski kontinuiranog bosanskog iskustva, bosnocidne opcije suočile su sa vojnički nezaustavljivim procesom oslobađanja Bosne i Hercegovine. U igru je vraćen „mirotvorac“, Slobodan Milošević: omogućeno mu je da ono što nije uspio na Palama, 1993. godine, ostvari u Srebrenici, 1995. godine. Ovaj put mu je samouznešena „paljanska skupština“ bila neupitno odana. Prethodno je pod nju potureno bosanskohercegovačko tlo; organizirana je (vojno)propala „deblokada Sarajeva“; potom Srebrenica; pa „Oluja“ i, konačno – Dayton! Koje snage su to mogle učiniti i s kakvom namjerom? Sigurno je samo jedno, u završinici su sudjelovali svi relevantni svjetski centri moći, a završnici je prethodilo legitimno i legalno posredovanje američke diplomatije u dovođenju ratnih lidera u Dayton. Iako je stvarana klima neizvjesnosti: i igmanski vrapci su znali da će oružje utihnuti! U suštini, u Daytonu je: zaustavljeno oslobađanje Bosne i Hercegovine; Miloševićevim srbonacistima kompeziran je gubitak „republika“ u Hrvatskoj; Izetbegovićevim klerofašistima „dato“ je Sarajevo; međunarodna zajednica prenijela je odgovornost za masovna zlodjela na lokalne pojedince.
O odnosu individualnih i grupnih agresivnih ponašanja francuski antropolog Bourguignon kaže sljedeće: “... U vezi sa agresivnim ponašanjima čovjeka prema samom sebi, važno je razlikovati individualna ponašanja od kolektivnih ponašanja jer, sa evolutivnog gledišta, ona nemaju isti značaj. Kod prvih, jedinka je direktno odgovorna, dok druga predstavljaju rezultat preciznih odluka koje je donijela manjina koja posjeduje moć. Njihova evolucija odvijala se u suprotnim smjerovima. Dok su se ratovi i kolektivni masakri uvijek sve više širili, individualna ubistva su stalno ograničavana... u našoj epohi ljudski život je stekao vrijednost koju ranije nije imao, da svako teži ka većem uvažavanju svog susjeda, priznajući jednako dostojanstvo svima sebi sličnim. Naravno, izuzetaka ima i upravo oni objašnjavaju to obeznađjujuće širenje ratova, sve više ubilačkih, genocida koji su naredili maloumni šefovi država, a izvršili saučesnici koji predstavljaju sramotu za našu vrstu« (Bourguignon, A., 1989: Histoire Naturelle de L’Homme I – L’Homme imprevu. Presses Univ.).
Bosna je prirodno multipotentna, jer utemeljena na individualnoj svijesti i savijesti: na Čovjeku! Zato i nije mogla biti uzor patološki bolesnim kolektivitetima u susjedstvu, a ni onim koji su u Bosnu inputirani. Ali, zato je – imuna na njih - i opstajala pred njihovim uzastopnim i združenim naletima. U krajnjoj instanci, u Bosni se dosljedno vjerovalo u Jednog i Jedinog Boga, to joj je i najveći grijeh – bosanska hereza! Stoga su srbonacistima, krofašistima i klerofašistima puna usta “multi” – zla!
U vezi sa pravdom za bosanskohercegovačku populaciju – ali i: globalno! -, Dayton kao ishod bi i imao perspektivu, samo da je odgovornost za ratna zlodjela adresirana na instrumentatore (liderstva koja su politički planirala, programirala, organizirala i kontrolirala izvršenje zlodjela), a ne na pojedince instrumentarizirane pod okolnostima naknadno nedokučivim pravdi i pravu. Suđenjima, u kojima se dokazuje nevinost za „slučajno“ sudjelovanje u ratnim događajima (bez obzira o kojoj se poziciji u ratnoj hijerarhiji radi), ne sudi se stvarnim krivcima za ratnu destrukciju, a sudovi se politički instrumentariziraju u nesagledivu korist genocidnih projekata. U Bosni i Hercegovini, čovjek je bio i ostao na nivou jedinke, koja uvažava svog susjeda i priznaje jednako dostojanstvo svakom božijem stvorenju, dok su liderstva – nakon 1462. godine - predstavljala vrhovne interese onih čija je (imputirana) percepcija fokusirana na tu jedinku kao nezaobilaznu prijetnju realizaciji njihovih projekata i uspostavi definitivno jednoznačnih poredaka. Bosnocidni projekti imaju svoju genezu i svoju historiju, tako da im ni jedan ljudski fenotip pojedinačno nije relevantan, makar taj fenotip bio i njihov lider. Ta činjenica je, ponovo, potvrđena u postdaytonskom destruiranju Bosne i Hercegovine; pa i poslije fizičkog nestanka ratnih lidera. Stoga, međunarodna zajednica - dopuštajući izabranim joj autoritetima da u njeno ime organiziraju sudove koji će suditi pojedincima bez prethodnog suđenja genocidnim projektima, a potom i „domaće“ sudove (koji su, nakon 2. svjetskog rata, sudili srbonacistima, krofašistima, klerofašistima, ..., i izricali im čak i smrtne kazne: da ih vrate na vlast (takav je činjenični slijed) pod političkim patronatom onih koji su njihovi sljedbenici i najodgovorniji su za te projekte i zločine kojim su hranjeni - htjela to ili ne: sudi sama sebi! (Ali, možebit i to je pravda, s obzirom da joj gode ratna liderstva. Čak i uz činjenicu da je samo idiotima rat perspektiva; i bez obzira što je na idiotskom nivou komunikacija bezobzirna, i brza.

IP sačuvana

Zatvori

Bob Parker

Poruka #9

27. Dec 2006, 08:59:15

Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke	48

	Windows XP
	Opera 8.0
	Siemens

L(j)udi taj abrahambih ovo pise na svim forumima. Prosipa propagandu i drago mu je da to neko cita i odgovara.
Na forumu.hr je ovo isto pisao al niko nije hteo da mu odgovori.
Zato ignorisite ovakve postove.

IP sačuvana