A ja mislim da nisi procila tekst zbog cega sam izbacen. Usput si ga zakljucala.
Oni za razliku od tebe nisu imali primedbi na moju komunikaciju.
Nisu mogli da prebole RS a sta li ti nemozes da prebolis?

Ljudsku glupost... 

   Eto tko kaze da se u necemu nemozemo slozit, al sto ces toga ce bit od kad je svijeta i vijeka.

A, sad da se vratimo na temu...

...tema...dodjoh,videh,ne poverovah...

      Bosna je ono što jeste, nije fantom. Da je ono što kaže „zvanični“ Beograd, bila bi Srbija. Nije ni ono što kaže „zvanični“ Zagreb, jer bila bi Hrvatska. Nije ni ono što kaže „zvanično“ Sarajevo, jer je ne bi ni bilo. Bosna je upravo negacija „zvaničnih“, na čemu je i opstajala – ona je prirodno, nije kompromisno stanje.  Na ruševinama jedne „male“ civilizacije primili su se korjeni iz skoro svih „velikih“ civilizacije – jer su „pronašli“ dovoljno zemlje, vode, zraka i svjetlosti i njihova stabla traju do danas? Zar ta stabla dovoljno ne svjedoče o veličini te „male“ civilizacije? Normalno, ona se ne može vratiti pred historiju, međutim – kome smeta njena upornost da Bosnu drži na okupu? Zar nam njena žrtva još nije dovoljno vrijedan ulog - da ga se ne odričemo?
      Nije li nesporno, pristajući na „zvanično“ - koje uspostavljaju Hitleri, Staljini, Miloševići, Tuđmani, Izetbegovići, Šaroni, Bušovi, Ladeni ... Čovjek „nezvanično“ pristaje na zlo. Na prvi pogled, njihov uspon je munjevit, međutim, svaki od njih imaju karakterističnu prošlost iz koje je najavio svoju sasvim mjerljivu namjeru. Naknadne potjere za njima i njihovim činjenicama, ili, kao u slučaju Bosne – negiranje tih činjenica, je fanatizam ravan njihovom fanatizmu. Ili – zlu. Metastaze svakog – a nadasve „zvaničnog“ - zla su nepredvidive, ali su uvijek masovno antropofagične. 
      Evo šta je napisao jedan veteran, deset godina nakon 2. svjetskog rata: «Ponosim se hiljadama poginulih ljudi - koji su za života stigli saznati radi čega vrijedi poginuti. Molim se za duše miliona ljudi - koji do pogibije nisu stigli saznati radi čega vrijedi poginuti. Žao mi je stotina miliona preživjelih ljudi - koji nikada neće stići saznati radi čega vrijedi živjeti. Boga molim da me uputi među one ljude koji nisu ni na jednoj od navedenih strana.“

Svaka cast na ovome...

abrahame,covece,kakva ti je ovo psihodelija,majke ti...

 U osoje je stigao nezvan gost, zakupio je od nekog domaćina komadić imanja, podigao neobičnu brvnaru, zasijao vrt i nestao. Mještani su pričali da su ga vidjeli ovdje i ondje, danas, jučer i prekjučer, ali - niko nije mogao tvrditi da je to bio baš on, niti hoće li ga vidjeti sutra.  Bezuspješno su čuvali noćne prilaze neobičnoj brvnari, ujutro su u njoj zaticali vruće ognjište. Nevidljiva ruka je njegovala vrt, njihovi vrtovi nisu mu bili ni nalik cvijetom ni plodom. Međutim, urod u njihovm vrtovima i svi drugi prihodi su se više nego udvostručili. Ipak, nekom od mještana zanat nije dao mira – podigao je, za ljudsko oko, istu brvnaru na njegovom imanju. Ništa se nije promijenilo, mještani su ga ismijali.
      Na dan kada je isticalo vrijeme zakupu, uz ognjište u svojoj brvnari osvanuo je neznanac. Domaćini su se okupili, vijećali hoće li mu produžiti zakup. Odlućili su negativno, s tim što će ga zamoliti da im, kao dragu uspomenu na njegov boravak, pokloni brvnaru. Zaboravili su zasijan vrt. On je pristao, i nestao. Urod u njihovim vrtovima  skoro je sustigao urod iz vrta uz brvnaru, a i sve drugo im je bilo potaman. Onaj zanatlija sazvao je vijeće, neka odluči kako će podijeliti plodove iz vrta uz brvnaru. Bilo je prijedloga da ih ubere domaćin, iz njegove su zemlje; drugi su predlagali da ih podijele; treći da ih ne diraju; četvrti da bace kocku. Na kraju su pozvali sudiju. Ispričali su mu od početka do kraja šta ih je snašlo. Sudija je raskrilio knjige, nije pronašao sličan slučaj i zatraži da mu ponove njihove prijedloge. Presudio je u korist vlasnika imanja, s tim što je istakao da je to problem vlasnikove vlastite odluke. Domaćin se odmah želio izjasniti, odlučio je da plodovi u vrtu nisu njegovi i neće ih ni dirati. Sudija im je čestitao, zaključili su raspravu. Srećni što su pronašli rješenje razišli su se po vrtovima, bilo je vrijeme berbe. Vrt uz brvnaru je prezrio, ali samo su ptice u njega ulazile. Jednog  jutra, vrt je osvanuo prazan. To i ne bi bio problem, ali u njemu su ostali ljudski tragovi. Preživjeli mještani su se raselili, osoje je zaraslo u šikaru, i zaboravljeno.

Dobro abrahambih.. lijepo od tebe... sto pokusavas da nam kazes...


Sto se tice ovoga:

Upravo da smo tako razmisljali ne bi bilo ovog prokletog rata...