Danijel Harms

     Tajanstveni nestanci, nesrećni slučajevi,nevjerovatni ili nepovezani događaji , ubistva, tuče, padanje ljudi sa krovova - sve su to krhotine groteskne i obezduhovljene slike svijeta u neobičnim pričama ruskog parodičara Danila Ivanoviča Juvačova, alijas Danila Harmasa, rođenog 1905. godine u Petrogradu. Takvu sliku već na prvi pogled stvara kontrast između sive sovjetske svakidašnje i fantastičnih, mahom krvavih zbivanja kojima je ona ispunjena,
U Harmsovim minijaturama njegovim junacima se dešavaju neobični i čudnovati događaji, ali gotovo na svakom koraku, ponekad doslovce u svakoj rečenici. Ovi psihološki svedeni likovi, papirnati građani predstavljeni, u pravilu, samo svojim karikiranim imenom, su model "malih ljudi" kakve je u evropsku književnost uveo Gogolj, ali ovoga puta njihove parodije i karikature, spodobe u ljudskom liku koje pokušavaju da se međusobno onesposobe, obogalje ili zauvijek ućutkaju. Najzad i sama radnja je parodija na uobičajeno shvatanje radnje, svedena nerijetko na puko ponavljanje nespretnih pokušaja "malog čovjeka" da obavi neku elementarnu radnju.


       Harm se kao pisac formirao krajem 20-tih godina, prije svega pod uticajem futurista, ali je kasnije odbacio i futurizam i eufonične eksperimente u poeziji, i našao istomišljenike u krugu pjesnika koji su sebe nazivali oberiutima. Prema "Manifestu OBERIU" iz 1928. godine oni su nastojali da prošire i prodube smisao "predmeta i riječi", ali ne i da ga unište. "Konkretan predmet, očišćen od književne i svakodnevne ljušture, postaje građa za umjetnost. Možda će vam se učiniti da su naši sižei 'ne-realni' i 'ne-logični'? Ali ko je rekao da je svakodnevna logika obavezna za umjetnost?...". Kakvi su bili njihovi javni nastupi najbolje ilustruje jedan Harmsov dnevnički zapis: "Pošto ja pročitam svoje, izaći će Igor Bahterev i održati jedan besmislen govor, citirajući nepoznate pjesnike i sl. Potom će izaći sledeći i takođe održati govor, ali sa marksističkih pozicija. Tim će nas govorom zaštiti. Na kraju, dva nepoznata lica prići će stolu držeći se za ruke i izjaviti: U povodu prikazanog ne možemo ništa da kažemo, ali možemo da otpjevamo. I nešto će i otpjevati. Poslednii će izaći Gega Kacman i ispričati nešto iz života svetaca." Poslije jedne književne večeri početkom 1930. kada je J. Vladimirov, pjesnik blizak oberiutima, "s neviđenom drskošću nazvao publiku divljacima koji su zabasali u evropski grad i prvi put ugledali automobil", grupa je napadnuta u štampi, a njeni članovi žigosani kao književni mangupi koji se ni po čemu ne razlikuju od klasnog neprijatelja. Gotovo cijelu sledeću godinu Harms je, sa još nekoliko pripadnika grupe, proveo u izgnanstvu zbog navodnog pokušaja stvaranja "kontrarevolucionarne organizacije pisaca u oblasti dječije književnosti". Pošto se vratio u Lenjingrad, Harms je posljednjih 10 godina života pod raznim pseudonimima objavljivao priče i pjesme za djecu, a ozbiljne građane i dalje sablažnjavao ekscentričnim držanjem i odjevanjem. Za tih poslednjih 10 godina je i nastao najveći broj njegovih proznih i dramskih groteski, koje su posle piščeve smrti čudom sačuvane u fascikli pod nazivom "Slučajevi". Tek 30-tak godina kasnije, krajem 60-tih u SSSR-u i evropi počinje ponovo otkrivanje ovog pisca.
       Harmsov život završio se kao život mnogih njegovih književnih junaka. Danila Ivanoviča, lenjingradskog čudaka u liku Šerloka Holmsa, neumornog podrugljivca i "najvećeg marginalca" u novijoj književnosti, jedne večeri u pozno ljeto 1941. godine domar poziva da "na trenutak" siđe u dvorište, odakle ga u kućnom rublju i papučama, crnom maricom odvode službenici Staljinove policije. Februara sledeće godine umro je od gladi u zatvorskoj bolnici u Lenjingradu.

                                                                                                        (iz pogovora Dejana Mihailovića za Slučajeve, 1989.)