"Da Vinčijev kod"-religijska knjiga ili dobar triler? :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

da li jeste istina sve sto je Braun napisao...ne mogu da tvrdim,ali zato je svaki opis objekata izuzetno verodostojan,bar sto se Luvra tice.Ipak bih se radije odlucila za to da je njiga dobar triler a ne religijska knjiga,jer tema koja se proteze kroz knjigu jeste simbol zene i njena vrednost,odnosno plodnost,mogucnost produzetka vrste.
I evo jedan tekst sa hrvatskog sajta,mozda vam bude intereantan.

Razoružani Da Vincijev kod: Činjenica ili fikcija?
Prijevod ovog članka (The Da Vinci Code Disa-rmed) nastao je odobrenje autora fr. Josepha Carole, profesora na Gregorijani u Rimu (Ponti-ficia Universitas Gregoriana), prema tekstu izbornog predavanja koje je spomenuti profesor održao studentima.

Tekst je preveo kolumnist i novinar portala Križ života Anđelko Katanec, koji ne snosi krivnju za eventualne pogreške u prevođenju, a mogući su i spoileri u vezi s radnjom romana. Brojevi u zagradama iza citata navode stranicu iz engleskog izdanja knjige Da Vincijev kod.

Činjenica ili fikcija?

Napeti triler Dana Browna, Da Vincijev kod, ne treba se posebno predstavljati. Otkad se djelo po prvi put pojavilo u javnosti 2003., postalo je svjetski best-seller. Sa skorim izlaskom filmske adaptacije, publika će multiplicirati. Roman je iznudio, prema nekim procjenama, industriju od 2 milijarde dolara. (S 40 milijuna prodanih primjeraka - po 100.000 u pojedinim tjednima - poslije Biblije najprodavanija knjiga na svijetu; nap. prev.)

Brojne knjige razotkrivaju, dekodiraju i kritički objašnjavaju svaki detalj i preokret u radnji. I dok se slična djela tiskaju, rana Crkva je već pobila revizionističku povijest Dana Browna prema kojoj je Crkva navodno uključena u masivno zataškavanje prave istine o Isusu kao običnom čovjeku, ocu kćeri Marije Magdalene. No ako joj se da prilika, antička Crkva se može vrlo dobro obraniti. Sv. Irenej iz Lyona, biskup i mučenik iz 2. stoljeća (sam spominjan u pojedinim kontroverzama) odlučno je, prije svih ostalih, raskrinkao opisano stoljeće prema Danu Brownu.

Pseudopovijest i neognostička teologija romana su - jednostavno rečeno - smeće. Ni jedan kršćanin se ne treba bojati njegove 'blesavosti'. Kroz crkvenu će povijest sasvim sigurno izblijedjeti. Prema spomenutom, izazov Da Vincijeva koda lako se nadvlada jednom kad se s njim počne baviti. Ali onima koji nisu upoznati s poviješću Crkve, manipulacija povijesnih istina koju čini roman, teško će biti sasvim jasna. Zato, s malom pomoću Ireneja, prihvaćamo rizik kako bi postavili besprijekornu pobjedu u 4 osnovna područja: Kršćanska tradicija, kanonski spisi, razvoj doktrine vjere i uloga Marije Magdalene. Na kraju ćemo ustvrditi kako je vjera Crkve u Isusa valjano vjerojatna. Ono što će se pokazati kao krajnje nevjerojatno bit će priča Dana Browna.

Zdrav razum mudro nalaže da se prije nego se bilo što potpiše, pročitaju i sitna slova dokumenta. Onaj tko je pročitao Da Vincijev kod dobro će napraviti ako postupi jednako tako. Pročitajte uvodne napomene u knjigu. Gdje se one mogu naći? Pogledajte na stranicu s copyrightom: "U ovom izmišljenom djelu, likovi, mjesta i događaji su ili plod mašte autora ili su korišteni posve fiktivno." ("In this work of fiction, the characters, places and events are either the product of the author's imagination or they are used entirely fictitiously.")

Da Vincijev kod je djelo mašte. To je uzbudljiv triler - koji završava u 'in a bust', obožavatelji trilera morat će iskreno priznati. Nazvati takvo djelo nečim višim od fikcije, bilo bi dovođenje u zabludu. Dan Brown sigurno ima vrlo aktivnu maštu i ono što sam ne izmišlja, koristi na potpuno maštovit način. Dok je god čitatelj svjestan da čita običan roman u kojem su povijesni i geografski elementi korišteni imaginarno, Dan Brown ga neće uspjeti zavesti. Tragedija je ipak u tome što je Dan Brown uspio prevariti mnoge čitatelje koji su preskočili napomenu, a koja se odnosi i na tzv. 'Fact' stranicu, za razliku od 500 stranica koje slijede.

'Fact' stranica donosi tri osnovne tvrdnje: (1) "Samostan Siona … europsko tajno društvo osnovano 1099. … je stvarna organizacija", (2) "Vatikanska prelatura poznata kao Opus Dei je duboko pobožna katolička sekta", (3) "Svi opisi umjetničkih djela, arhitekture, dokumenti i tajni rituali u ovoj noveli su autentični". Sad se prisjetimo prvotne napomene: "U ovom izmišljenom djelu, likovi, mjesta i događaji su ili plod mašte autora ili su korišteni posve fiktivno." Što onda, jesu li to činjenice ili nisu?

Dakle; takozvani Samostan Siona je radionica osnovana u 20. stoljeću od samozvanog francuskog slikara Pierre Plantarda koji je prije svoje smrti 2000. pod zakletvom trebao svjedočiti da su Les Dossiers, koji izlistavaju velike priore samostana, prijevara. Originalno, Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln, autori ne-fiktivne knjige Sveta Krv, Sveti Gral iz 1982., prihvatili su Plantardovu sprdnju kao vrijednost, no kasnije su prepoznali varku. BBC-jev dokumentarac iz 1996. pomogao je razjasniti stvari koje je Dan Brown, nažalost, pišući prema Holy Blood, Holy Gral, ponovno zamutio.

Što se tiče Opusa Dei, teško ga se može nazvati 'katoličkom sektom'. To je crkvena institucija koju je 1928. osnovao sv. Josemaria Escriva, a 1982. Ivan Pavao II. ustanovio kao osobnu (ne Vatikansku) prelaturu. Pozivajući se na osnivače, u svojoj je pretposljednjoj knjizi Ivan Pavao II. zapisao: "U listopadu 2003. imao sam radost kanonizirati Josemariu Escrivu Balaguera, osnivača Opusa Dei, revnog svećenika i apostola laika modernog vremena" (Pope John Paul II, Rise, Let Us Be On Our Way, 117.) Vidljivo je kako ovo nisu baš riječi koje bi Papa koristio kako bi opisao osnivača 'katoličke sekte'. Opus Dei djeluje kao ne-teritorijalna biskupija u Katoličkoj crkvi, a njezini članovi osobno, a ne geografski, pripadaju prelaturi u kontrastu s članovima primjerice nadbiskupije New York, Sydney ili Westminister koje imaju fizičke granice. Opus Dei, štoviše, nema članova monaha, a sigurno ne nekog albino fratra zvanog Silas koji putuje zapadnom Europom ostavljajući iza sebe žrtve u stilu Jawsa, nekadašnjeg protivnika Jamesa Bonda. Na kraju romana, nakon više od 500 stranica klevete protiv Katoličke crkve, čitatelj uči da su "oboje, Vatikan i Opus Dei… potpuno nevini" (559.). No šteta je već napravljena.

Najvarljivija činjenica na 'Fact' stranici je posljednja. Dan Brown uvjerava svog čitatelja, kao što je uvjerio gledatelje televizijskog intervjua: "svi opisi umjetničkih djela, arhitekture, dokumenti i tajni rituali u ovoj noveli su autentični". Niti jedan ozbiljan povjesničar umjetnosti, međutim, neće prihvatiti tvrdnju da je nesumnjivo 'ženska' figura s Isusove desne strane na Leonardovoj Posljednjoj večeri, zapravo Marija Magdalena. To je mladić čija je mladost naložila Leonardu da feminizira portret, umjesto da ga učini muškim. Jedina naznaka grudi se nalazi upravo i jedino u vrlo aktivnoj mašti Dana Browna.

Što se tiče pitanja arhitekture, jedan će primjer dostajati. Koristeći prošlo vrijeme, kako bi opisao sadašnjost, Brown piše o Castel Gandolfu: "Kao papin ljetnikovac, građevina iz 16. stoljeća smještena kao 'Vatikansko zrcalo' (Specula Vaticana) … Vatikanska promatračnica … jedna je od najsuvremenijih astronomskih osmatračnica u Europi" (207.). To je teško vjerojatno. Istina, Castel Gandolf je papinska ljetna palača (odmaralište kao što je npr. Windsor Castle!), ali zbog problema s polucijom zraka i svjetlima iz grada Rima koja sjaje u daljinu, isusovci astronomi, koji su održavali Vatikansku osmatračnicu, više ne koriste teleskope u Castel Gandolfu za bilo kakva ozbiljna gledanja zvijezda. (To mogu i sam potvrditi jer sam bio tamo i gledao kako teleskop funkcionira i tko ga održava; nap. prev.) Vatikan ima, uistinu, prvoklasnu osmatračnicu, ali ona je na vrhu tamne planine u pustinji izvan Tuscona, Arizona! Toliko o točnim opisima europske arhitekture.

Konačno, Dan Brown s posebnom točnošću opisuje tajne rituale u svom romanu. Ali budući da su to tajni rituali nepostojećih organizacija, čitatelj može zaključiti kako ih ilustrira jednako točno kao što J. R. R. Tolkein opisuje običaje šumskih vilenjaka u Međuzemlji.

Ima li onda ikakvih činjenica na 'Fact' stranici? - Istina je da Opus Dei ima veliku zgradu u New Yorku, a što se tiče ostatka knjige, voljan sam garantirati kako se Louvre nalazi u Parizu, a samostan Westminister u Londonu. Službenici samostana, usput rečeno, odbili su dozvoliti snimanje filmske adaptacije u njihovim prostorima jer nisu mogli "pohvaliti ili podržati kontroverzne i ćudljive religijske i povijesne sugestije romana". Toliko o 'Fact' stranici.

Pseudo-povijest Da Vincijevog koda izravno napa-da povijesnu istinu kršćanstva. Zamorni akademik Sir Leigh Teabing tvrdi da "skoro sve što su nas očevi učili o Kristu je neistinito" (318.) Kasnije proučava 'znanstvene dokaze' koji dokazuju da je "verzija Crkve o Kristovoj priči nesigurna … najveća priča ikad ispričana je, zapravo, najveća priča ikad prodana" (356). Ako bilo što, onda je Teabingov literarni stvaratelj taj koji zna ponešto o tome kako prodati priču! Konačno, učimo od Roberta Langdona, heroja iz romana, da je takozvani cilj Samostana Siona bio prezentirati "svijetu tisuće antičkih dokumenata i znanstvenih dokaza da je Novi Zavjet lažno svjedočanstvo" (451). Rečeno nam je da je vjera stvar proizvodnje, mašte, metafore, alegorije i pretjerivanja. Vjernici si svjesno dopuštaju da budu prevareni kako bi se nekako nosili sa stvarnošću i živjeli bolje živote - kao da je življenje laži važnije od življenja istine. Problem nastaje, inzistira Langdon, kad netko svoju vjeru prihvati doslovno. Prava je istina da problem nastaje onda kad netko počne neobuzdano kritizirati djelo mašte kao da je evanđeoska istina. Brown bi htio da prihvatimo ono za što Karl Marx tvrdi da su religijski vođe redovito prodavali.

Na koji način mi poznajemo Isusa? Kako je kršćanska vjera došla do nas? Je li izmišljeni učenik Dana Browna u pravu? Je li Novi Zavjet spriječio, a ne omogućio da se kroz stoljeća kršćanstva sazna prava istina o Kristu? Prva Ivanova poslanica i apostolski svjedoci o kojima ona svjedoči nude nam prvotni odgovor:

Što bijaše od početka,
što smo čuli,
što smo vidjeli očima svojim,
što razmotrismo i ruke naše opipaše
o Riječi, Životu
(…) što smo vidjeli i čuli,
navješćujemo i vama
da i vi imate zajedništvo s nama.
A naše je zajedništvo s Ocem
i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.
I to vam pišemo da radost naša bude potpuna.
(1 Iv 1, 1-4)

Iskustvo prijateljstva utemeljuje kršćansku vjeru. Grupa prijatelja, odnosno, Isusovih učenika - oni koji su ga poznavali, hodali s njim, slušali ga, gledali ga i dirali ga svojim vlastitim rukama - prvotno su predajom komunicirali drugima ono što su sami iskusili. To je apostolski dokaz, konkretna činjenica iz koje će proizaći kršćanska vjera. Kršćanska vjera nije, po tome, nekakav visoko imaginaran proizvod zamotan metaforom. Apostoli su osobno poznavali Riječ Života, Isusa Krista. Nakon prvotnog naviještanja onog što su iskusili, počeli su zapisivati svoja svjedočanstva poradi onih koji će doći nakon njih. U tom smislu, istina o Isusu stigla je do nas preko apostola. Stoga i govorimo o našoj vjeri kao apostolskoj.

Sv. Irenej je sredinom drugog stoljeća (tj. ne više od sto godina nakon Isusove smrti) objasnio da: "Plan spasenja nismo naučili od nikoga drugoga osim onih preko kojih je Evanđelje stiglo do nas, a koje je jedno vrijeme javno naviještano, a u kasnijem periodu, po Božjoj volji, predano nama preko Pisma, kako bi bilo temelj i stup naše vjere" (Against the Heresies III.1.1). "Budući da", zaključuje sv. Irenej, "apostolska tradicija postoji u Crkvi i ostaje među nama, vratimo se pisanom dokazu uređenom apostolima koji su također napisali Evanđelje, a u kojem su iznijeli doktrinu u svezi Boga, ističući da je naš Gospodin Isus Krist istina, i da nikakve laži nema u njemu" (Against the Heresies III. 5.1).

Takva je kršćanska tradicija, odnosno prenošenje kršćanske vjere. Započinje u prijateljstvu, čija je priča prenošena usmenom predajom, a zatim pisanom riječi. Iz te zajednice učenika, tj. iz Crkve, dolaze Pisma. Kako bi se osigurali da se Isusova poruka s vremenom ne izokrene, apostoli su postavili biskupe u Crkvama koje su osnovali. Tim ljudima je povjerena posebna skrb za pravovjerno prenošenje njihovog osobnog iskustva s Isusom. Drugim riječima, povjereno im je Evanđelje u svojoj cjelini i dana punomoć da nadgledaju njegovo autentično i beskompromisno propovijedanje.

Danas biskupi Crkava, u zajedništvu s rimskim biskupom, nastavljaju izvršavati ovu istu svetu funkciju. Oni zajedno čine magisterij Crkve. Odatle proizlazi da apostolsko nasljedstvo biskupa garantira vjerno prenošenje tradicije koje uvjerava kršćanske vjernike 21. stoljeća da je istina ono što su nam očevi prije više od dva milenija govorili o Kristu.

Rana kršćanska stoljeća nisu bila, međutim, potpuno pošteđena doktrinarnih rasprava. Sveti se Irenej, primjerice, morao raspravljati s gnosticima, New Age-evcima poglavito drugog stoljeća, koji su apostolsku vjeru pokušali zamijeniti svojim privatnim ezoteričkim vjerovanjima u kršćanskom obliku. Da Vincijev kod je, u stvari, prvi primjer neo-gnosticizma u 21. stoljeću. Irenejev odgovor svojim vječitim protivnicima u drugom stoljeću vrijedi i danas. Pozivajući se na doktrinalna pitanja, on pita: "Pretpostavimo da između nas započne rasprava o nekom važnom pitanju, nećemo li uzeti kao izvor prve Crkve s kojima su apostoli konstantno kontaktirali i naučiti od njih ono što je sigurno i jasno u vezi sa sadašnjim pitanjem?" (Against the Heresies III.4.1). Zašto se okretati apostolskoj Crkvi - Crkvi Rima, Aleksandrije, Antiohije i Efeza između mnogih drugih - kako bi se riješila rasprava? - Zato jer u tim zajednicama nastavlja odzvanjati glas apostola. Te zajednice prepoznaju odgovor u harmoniji s naukom kojeg su primili direktno od apostola.

U tom pogledu sv. Irenej je na poseban način gledao u Rim. On se okreće prema "onoj tradiciji koja dolazi od apostola, od vrlo velike, vrlo antičke i univerzalno poznate Crkve utemeljene i organizirane u Rimu od dvojice najslavnijih apostola - Petra i Pavla. Stvar je nužnosti da se svaka Crkva slaže s tom Crkvom zbog njezinog nadmoćnog autoriteta, tj. vjernici, bilo gdje se nalazili, budući da apostolska tradicija koja se trajno očuvala od strane onih vjernih ljudi postoji svugdje" (Against the Heresies III.3.2). Nije čudno, stoga, da se u polemici Dana Browna 'zlobni Vatikan' nalazi iza svih krivih učenja u njegovoj neo-gnostičkoj prispodobi. Od kad je osnovana, Crkva u Rimu je stajala na braniku istine protiv krivih vjerovanja i najtežih protivnika od tih koji bi mogli prevariti kršćanske vjernike.

Kanonke knjige

Gnostički protivnici sv. Ireneja propovijedali su neobične stvari o Isusu, strane svemu što je javnosti bilo poznato o njemu. Tvrdili su da je njima povjerena tajna objava koju je Isus prenio samo izabranima. Ta elita tajno je prenosila svoje poruke, stvarajući privatnu tradiciju. Gnosticizam, kako onaj antički tako i ovaj moderni, apeliraju vječnom ljudskom nastojanju koje želi znati priču u pozadini, poznavati informacije koje drugi ne poznaju - posebno kad je riječ o uspjehu, ili u religijskom govoru, o spasenju. Sjetite se samostana Siona u Da Vincijevom kodu, tajnom bratstvu koje tiho, s generacije na generaciju, prenosi tajne informacije o lokaciji svetog Grala.

Protiv gnostika, Irenej ulaže repliku da je kršćanska vjera javna vjera. Isus je propovijedao otvoreno u gradskom hramu. Njegovi su učenici javno naviještali sve što su iskusili. Apostoli su imenovali kao biskupe ljude poznate u zajednici i tim su ljudima, a ne nekim mračnim tajanstvenim gnostičkim figurama, apostoli povjerili vjeru koju su primili od Krista. "Jer ako su apostoli poznavali skrivene tajne," uvjereno objašnjava Irenej, "koje su mogli predati samo 'savršenima' odvojeno i skriveno od ostalih, onda bi ih posebno prenijeli onima koji su se također predali službi Crkve" (Against the Heresies III. 3.1). Nema ničeg privatnog, tajnog niti ekskluzivnog u kršćanskoj vjeri. Prema Ireneju, u drugom stoljeću, Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo Evanđelje bili su univerzalno poznati u Velikoj Crkvi (usp. Against the Heresies III. 1.1). To su bili spisi koje su gnostici htjeli diskreditirati bilo manipuliranjem ili zamjenom u svrhu širenja svoje ezoteričke stvari. Biskup-mučenik iz Lyona vrlo dobro zna njihovu taktiku: "Kad… su pobijeni od strane pisma, okreću se i optužuju ista pisma da su pogrešna, da nemaju autoritet tvrdeći da su dvosmislena i da oni koji ne poznaju tradiciju, ne mogu iz njih pročitati pravu istinu. Oni, naime, tvrde da istina nije objavljena pisanim dokumentima nego živim glasom" (Against the Heresies III. 2.1). Povezano s tim, sv. Irenej je predvidio Brownovu taktiku za 1800 godina. Zaista, kao što kaže Kohelet, "Nema ništa novo pod suncem" (Prop 1, 9).

Kako bi propagirao svoju iskrivljenu sliku o Isusu, Da Vincijev kod mora prvo diskreditirati kanonske knjige, posebno 4 Evanđelja koje je antička predkonstantinska Crkva prihvatila kao autentičnu i spasiteljsku Isusovu poruku. Tako lažan učenik Teabing poučava junakinju romana, religijski neuku Sofiju: "Bibliju je napisao čovjek, moja draga. Ne Bog. Biblija nije jednostavno pala s neba. Čovjek ju je stvorio kao povijesni zapis burnih vremena, i ona se razvila kroz bezbrojne prijevode, proširenja i prepravljanja. Povijest ne pamti definitivnu verziju knjige" (312-313). "Biblija, kakvu ju poznajemo danas," nastavlja on, "je sastavljena od strane poganskog rimskog cara Konstantina Velikog" (313). Očito bespomoćna, naša junakinja traži detaljnija objašnjenja, pa Teabing mrmlja dalje: "Moderna Biblija je sastavljena od ljudi koji imaju političke interese - kako bi promovirali božanstvo Isusa Krista i iskoristili njegov utjecaj za potvrđivanje svojeg moćnog postolja" (317).

Čitajući Browna, može se steći dojam da kršćani vjeruju da se Biblija pojavila na sličan način kao i knjiga Mormona čije je zlatne ploče, prema mormonskom vjerovanju, iz ruku anđela primio Joseph Smith. No ništa nije dalje od istine. Priznajući Boga kao originalnog autora Svetog Pisma, kršćani također vjeruju da je Bog pisao preko ljudskih autora. Katolički biskupi okupljeni na II. Vatikanskom koncilu rekli su to vrlo jasno: "Pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da njegovim djelovanjem u njima i po njima, kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće" (Dei Verbum 11). Brownovoj svrsi služi, međutim, inzistiranje da je vladar Konstantin nametnuo Novi zavjet po strogo ljudskoj mjeri nad Crkvu četvrtog stoljeća kako bi potisnuo Isusov pravi identitet. No kanonska Evanđelja - Matej, Marko, Luka i Ivan - datiraju iz prvog stoljeća. Napisani unutar nekoliko desetljeća nakon Isusove smrti, pripovijedaju najraniji Kristov portret. Kao što svjedoci sv. Ireneja tvrde, ova su Evanđelja bila poznata i prihvaćena već u drugom stoljeću. Toliko o Konstantinovim političkim planovima četvrtog stoljeća i pisamski potvrđenom prijestolju moći.

Kako je došlo do toga da 27 knjiga Novog zavjeta konstituiraju kršćanske knjige? Zašto tih 27 knjiga, a ne druge? - Gnostici su kasnije zapisali svoje 'privatne objave' u seriji apokrifnih Evanđelja, poslanica, pisama i apokalipsi. Zašto su te knjige isključene iz kanona Novog zavjeta? Ova pitanja su značajna ne samo za informativni odgovor na Da Vincijev, već i za informiranu vjeru kao važno poglavlje svakog zrelog vjernika.

U prvim stoljećima kršćanstva, postojao je određena fluidnost u knjigama koje su čitane na liturgijskim sastancima, a što bismo danas nazvali liturgijom riječi kod svete mise. Na primjer, u Crkvi u Korintu, Korinćani su čitali poslanicu sv. Klementa Rimskog koja je bila vrlo cijenjena, a koju im je autor napisao pred kraj prvog stoljeća - tj. negdje u isto vrijeme kad je sastavljena 2. Petrova poslanica, posljednja knjiga Novog Zavjeta. U Rimu, kršćani su se okupljali na euharistiju i čitali apokalipsu drugog stoljeća, Hermin Pastir, koja je govorila specifično o izazovima s kojima se susretala Rimska Crkva nakon posebno jakog progona vjernika. Niti jedan od tih tekstova nije uvršten u kanon Novog zavjeta. Na drugoj strani, druge knjige, koje jesu u Novom zavjetu, nisu bile odmah prihvaćene širom Crkve jer su bili upitni njihovi apostolski korijeni. Zapad je prihvatio Poslanicu Hebrejima tek kad je potvrđeno da joj je Pavao autor, a Istok nije htio prihvatiti Knjigu Otkrivenja jer je Dionizije, tadašnji patrijarh Aleksandrije, sumnjao u autentičnost spisa kao Ivanovog djela. Impuls koji je kasnije doveo do prihvaćenog razumijevanja knjiga koje su primljene i čitane u sveopćoj Crkvi stigao je iz radikalnog pokušaja da se odrede sveopće prihvaćene knjige.

140. godine u Rimu, Marcijon, sin biskupa Male Azije, proglasio je 10 Pavlovih poslanica i Lukino Evanđelje oslobođene od svih židovskih utjecaja i smatrao ih jedinim knjigama dostojnim kršćanske vjere. Sveopća Crkva brzo je odbacila ovaj antički oblik antisemitizma te su Marcijon i njegovi sljedbenici završili u šizmi. No Marcijeve drastične mjere motivirale su Crkvu da spozna nužnost jasnoće oko knjiga koje smatra svetima. Pored Marcijona, rastuća prijetnja gnostičke literature jednako je zahtijevala autoritativan odgovor.

Prije nego nastavimo dalje, potrebno je reći koju riječ o gnosticima. Antički gnosticizam pojavio se prije kršćanstva. To je u stvarnosti ezoterička kolekcija istočnjačkih religijskih filozofija koje su po prirodi parazitske i dualističke. Napadao je druge religijske sisteme i koristio njihove simbole za svoj cilj. Tako, iako gnostik u kršćanskim krugovima može govoriti o Isusu, on će iskoristiti njegovu povijesnu ličnost kako bi prenio svoj mitološki nacrt. U svojim naširoko različitim mitološkim formama, gnosticizam podržava panteon božanskih bića bilo gdje između dvoje i 30. Njegov osnovni mit pripisuje stvaranje materijalnog svijeta nižem, zlom bogu demiurgu dok je Isus, nebeski otac, dobar bog iznad svakog znanja. Materija, po toj teoriji, je zla i zajedno s njim, ljudsko tijelo također. U stvaranju čovjeka "tračak božanskog" (usp. Da Vincijev kod 413. str.) je ostao uhvaćen u nekim ljudskim tijelima. Spasenje se sastoji u oslobađanju tog djelića božanskog od njegovog materijalnog zatvora, a jedini put prema spasenju je tajno znanje gnostičkog mita otkriveno izabranima. U tom sustavu, Isus nije mogao stvarno postati čovjek jer bi to značilo da je dobro božansko pomiješano s zlim materijalnim. Iz toga proizlazi da se je Isus samo pričinio kao čovjek. Stari su ovakav teološki pristup nazivali docetizam - pitanje samo pojave, ne stvarnosti.

Iako Brown inzistira da kanonski spisi pokušavaju divinizirati Isusa do potpunog negiranja njegove ljudskosti, istina je upravo suprotno. Kanonske knjige prikazuju vrlo ljudskog Isusa koji je gladan, žedan, u patnjama, koji je u iskušenju, koji plače. Gnostička evanđelja, s druge strane, opisuju Isusa super-čovjeka ili čak poput duha - ako ga uopće opisuju. U gnostičkim evanđeljima povijesni pregled redovito nedostaje. Ta su evanđelja često kompilacije apstraktnih izraza i nije čudno da su im skloni sljedbenici suvremene New Age filozofije. Dva primjera iz gnostičkih evanđelja trebali bi biti dovoljni kako bi se shvatio smisao rečenog. Prvi dolazi iz evanđelja Isusovog djetinjstva prema Tomi:

Nakon toga (Isus) je ponovno prošao kroz selo, a neko je dijete protrčalo i okrznulo se na njegovo rame. Isus je bio izazvan i rekao mu je: Nećeš završiti svoju trku. I odmah se je srušio i umro. Ali neki koji su vidjeli što se dogodilo, rekli su: Gdje je rođeno ovo dijete kad se svaka njegova riječ ostvari? I roditelji onog koji je umro dođoše do Josipa i okriviše njega, govoreći: Ti koji imaš takvo dijete ne možeš stanovati s nama u selu: ili ga nauči da blagoslivlja, a ne proklinje, jer on ubija našu djecu.

I Josip je pozvao malo dijete na stranu i upozorio ga, govoreći: Zašto činiš takve stvari, da ovi (ljudi) pate, mrze nas i optužuju? Ali Isus odgovori: Ja znam da ove tvoje riječi nisu tvoje: kako god; za tvoje dobro šutjet ću: ali njih će stići njihova kazna. I odmah oni koji su ga optužili oslijepiše (M. R. James, The Apocryphal New Testament, 49.) (neznatno promijenjeno).

U svom spisu Protiv hereza, Irenej prepričava gnostičku Basilidijevu verziju muke:

(Isus) predstavljen, tada, na zemlji kao čovjek, narodima tih moći, radio je čudesa. On sam nije trpio smrt, nego Simon, određeni Cirenac, koji je bio prisiljen nositi križ umjesto njega; kako bi poslije transfiguriran u njega, mogao misliti da je on Isus, razapet, zbog neznanja i greške, dok je Isus primio formu Simona i, stojeći u blizini, smijao se njima (Against the Heresies I.24.2).

Dovoljno je pročitati ova poglavlja kako bi se razumjelo zašto je antička Crkva odbacila ova evanđelja. Ona su direktno proturječila javnoj objavi Krista koji je došao među nas kako bi nas ozdravio i spasio, na da bi nas oslijepio i ubio. Izvrću milosrdnog Krista u morbidnu šalu. Gore citirana djela su djelić velikog broja apokrifnih evanđelja koja su, prema Brownu, Vatikan u dogovoru s Konstantinom navodno tajno izbacili u četvrtom stoljeću i koje Vatikan do današnjeg dana ne želi otkriti. Pravo stanje stvari je da ih svatko može naći u religioznom odjelu bilo koje lokalne knjižare.

Kako je, onda, Crkva stigla do konačnih 27 novozavjetnih knjiga, a ne drugih? Bio je to proces dug više stoljeća kojeg su vodili biskupi Crkve rašireni kroz Mediteran. Proces kanonizacije je, u stvarnosti, baziran na tri kriterija. Prvo, knjiga mora imati apostolsko podrijetlo, tj. mora biti napisana od apostola ili učenika apostola. Drugo, treba imati tradiciju čitanja u velikoj apostolskoj Crkvi, a posebno u Rimu. I treće, sadržaj knjige mora biti u skladu s ortodoksnim pravilima vjere.

Što se tiče prvog kriterija, suvremena proučavanja Biblije govore nam da, iako jedna knjiga Novog zavjeta može nositi ime apostola ili njegovog učenika kao autora, on ne mora biti pravi autor djela. Ipak, ona precizno izvještava individualno apostolsko svjedočanstvo. Kanonska Evanđelja brzo su se proširila po Crkvi u vrijeme dok je još uvijek postojalo živo sjećanje na apostolska, a možda i Isusova propovijedanja. Kad bi oni koji su te knjige čitali, iste prepoznali kao išta strano živom Evanđelju koje su usmeno primili, brzo bi te pisane tekstove odbacili. No naprotiv, prepoznali su njihovu autentičnost. Sv. Irenej potvrđuje ovaj harmonični odjek u svojim sjećanjima na sv. Polikarpa, biskupa-mučenika iz Smirne: "Sjećam se kako je govorio o svojim odnosima s Ivanom i drugima koji su vidjeli Gospodina; kako je na pamet ponavljao njihove riječi; i kako su stvari koje je od njih čuo govoriti od Gospodina, njegova čuda i njegovo učenje, stvari koje je čuo direktno od onih koji su očima gledali Riječ Života, Polikarp proglašavao u potpunom skladu sa Svetim Pismom" (Eusebius, The History of the Church 5.20.5-6). Iako i gnostička evanđelja nose imena apostola, tek su kasnije stupila na scenu i ne mogu biti opravdana tvrdnja apostolskog porijekla. Drugo, Irenej je istaknuo da je apostolska Crkva, a ponajviše Rim, pokazala siguran kriterij za pravovjernu vjeru. Pitanje, što oni u Rimu čitaju ovih dana, odigralo je ključnu ulogu u procesu kanonizacije. Konačno, kanonsko prihvaćanje zahtjeva ortodoksan sadržaj. Daje li knjiga do znanja da je Bog stvoritelj i otac Isusa Krista jedan i isti, i da je Božji Sin stvarno postao čovjekom? Ako ne, predkonstantinska kršćanska zajednica ih je znala odbaciti. Gnostički sadržaj proizvodio je disonantan kor.

Otprilike, iz 200. godine poslije Krista potječe dokumentirani zapis - Muratorijski fragmenat - koji spominje 22 od 27 novozavjetnih knjiga, među kojima se nalaze četiri kanonska Evanđelja. Proces kanonizacije je, tako, počeo proizvoditi konkretne rezultate barem 125 godina prije procjene u Da Vincijevom kodu. Povijesni dokaz je jasan - car Konstantin nije uveo kanon Novog zavjeta u Crkvu u 4. stoljeću.

Razvoj doktrine

Zamorni Teabing pljuje i svoju konačnu apsurdnost inzistirajući da je Isusovo božanstvo ovisilo o glasovanju. Navodno je bilo napeto glasovanje. U njegovoj pseudo-povijesnoj interpretaciji Nicejskog koncila, tvrdi da je "Konstantin pretvorio Isusa u božanstvo koje postoji izvan okvira ljudskog svijeta, biće čije su moći nemjerljive" (315). Informira nas da je "rana Crkva doslovno uzela Isusa njegovim prvim sljedbenicima, otevši njegovu ljudsku poruku, sakrivši je u neprobojan ogrtač božanstva i koristeći ga kako bi širila svoju vlastitu snagu" (316). Konačno, povezuje da je "rana Crkva trebala uvjeriti svijet da je smrtnik i prorok Isus bio božansko biće. Zato, svako evanđelje koja otkriva zemljane aspekte Isusovog života treba biti uklonjeno iz Biblije" (329). No, kao što smo već demonstrirali, više zemaljskog, odnosno ljudskog opisa Isusa može se naći, ne u gnostičkim evanđeljima već prije u kanonskim Evanđeljima po Mateju, Marku, Luki, i Ivanu. Isus je u gnostičkim tekstovima obično fantomska ličnost - a teško ljudski prorok kojeg Teabing brani. Teabing i Dan Brown, što se toga tiče, razumjeli su stvari naopačke. Što se zapravo dogodilo na koncilu u Niceji godine 325. i zašto su koncilske rasprave presudne za vjeru Crkve?

Na početku četvrtog stoljeća, svećenik imenom Arije u gradu Aleksandriji u Egiptu, nijekao je božanstvo Isusa. U svom pokušaju da uskladi vjerovanje u jednog Boga s Isusovom objavom Oca, njega kao Sina i Duha Svetoga, Arije zahtijeva da Božji Sin nije stvarno jedno s Ocem, Stvoriteljem svih stvari. Sin stoji na strani stvorenog. On je najuzvišenije od svih stvorenja iz kojeg je Stvoritelj stvorio sve ostalo. Sin je božanstvo u sekundarnom ili izvedenom smislu. Arijevi prijedlozi susreli su se s jakom oporbom jer su direktno izazivali stoljećima dugu vjeru Crkve u Isusovo božanstvo. Kako bi riješio problem, car Konstantin je sazvao sabor crkvenih biskupa u gradu Niceji nedaleko od carskog grada Konstantinopolisa (današnji Istanbul). Zadatak stavljen pred biskupe nije bio odlučiti je li Isus Bog ili nije, nego izraziti u razumljivom obliku i teološkim riječima stoljećima staru vjeru Crkve u Isusovo božanstvo. Koncilski oci dali su Crkvi vjerovanje koje ispovijedamo na misi svake nedjelje: "Vjerujemo u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinoga Sina Božjega, rođenog od Oca prije svih vjekova, Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, od jednoga Bitka s Ocem". Od oko 250 biskupa koji su prisustvovali koncilu, samo su dva glasa bila protiv - što i nije baš gusto glasovanje, kako pak tvrdi Brown u Da Vincijevom kodu.

Ova autoritativna formula četvrtog stoljeća još antičnijeg Trinitarnog vjerovanja pokazuje važnu dinamiku koja djeluje u kršćanskoj vjeri: razvoj doktrine. Isus je jednom zauvijek objavio vjeru u svojoj potpunosti, no potrebno je vrijeme da Crkva shvati beskrajnu dubinu njegove božanske objave. Ljudski um razumijeva ideje u razvojnom stilu. Odrastao čovjek, na primjer, može shvatiti složenost računanja koju dijete ne može razumjeti. Tako je isto i sa Crkvom i njezinim shvaćanjem svega što je Isus objavio. Isus je sam razumio ljudsku dimenziju razumijevanja. U tu svrhu je učio: "To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh" (Iv 14, 26). "No kada dođe on", nastavlja Isus, "Duh Istine upućivat će vas u svu istinu" (Iv 16, 13).

Od svojih početaka, Crkva se je radovala u ispunjenju vjere koje je Isus objavio, no tek je kasnije pod vodstvom Duha Svetog teološki izložila vjeru. Motivacija za eksplicitno razjašnjenje češće je nastajala iz izazova vjeri koje nazivamo herezama. U obrani vjere kroz daljnje doktrinalne formulacije, Crkva dolazi do potpunijeg razumijevanja onog što već vjeruje. Kao žir koji postaje veličanstven hrast, Kristovo sjeme otkriva svoju beskrajnu dubinu u Crkvi kroz tekući proces doktrinarne razrade. Sumirano, razvoj doktrine uključuje objašnjenje vjere u neposrednom nastavku Kristove objave. Suprotno od onog što izmišljeni lik Browna - Teabing - želi da vjerujemo, stvar nije u ljudskom proizvodu koji radikalno prekida prošla vjerovanja.

Koji onda dokaz imamo da je predkonstantinska Crkva ispovijedala Isusa Boga? Kad je sv. Pavao sredinom 50-tih napisao Poslanicu Filipljanima, citirao je himan koji mu je prethodio i dolazi najvjerojatnije iz 40-tih godina, prvo desetljeće nakon Isusove smrti na križu. "On, trajni lik Božji", tvrdi himan, "nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan" (Fil 2, 6-7). Himan zaključuje: "Isus Krist jest Gospodin". 'Gospodin' je božanski naslov i kršćani nisu oklijevali da ga tako nazovu već deset godina nakon njegove smrti. Znali su da je on Bog - Bog koji je sam sebe lišio kako bi k nama došao kao čovjek. Ovo svjedočenje Isusovog gospodstva može se naći i u drugim Pavlovim poslanicama (usp. Rim 10, 9 i Kor 12, 13) koji datiraju iz druge polovice prvog stoljeća. Prije kraja stoljeća sv. Ivan je stvari rekao prilično jasno: "Riječ bijaše Bog … i Riječ tijelom postade" (Iv 1, 1. 14). Evanđelist, štoviše, izvještava da je u osmini Uskrsa sv. Toma apostol uzviknuo pred uskrslim Kristom: "Gospodin moj i Bog moj" (Iv 20, 28). 213. po. Kr., više od stoljeća prije koncila u Niceji, Sjevernoafrički crkveni pisac Tertulijan objasnio je u vezi s Kristom da "mi vidimo duplo stanje, ne pomiješano već ujedinjeno u jednoj osobi, Isus koji je Bog i čovjek" (Adversus Praxean 27.11).

Nedavno su arheolozi pronašli u sjeverno-izraelskom gradu Meggido, crkvu iz trećeg stoljeća posvećenu sjećanju na "Boga, Isusa Krista". Dokaza iz prva tri stoljeća ima u stvarnosti mnogo. Ovog trenutka, izvještavanje o tome u većim detaljima zadržalo bi nas previše po strani. Možemo, kako god, sigurno zaključiti kako su kršćani prije Niceje ispovijedali vjerovanje u božanstvo čovjeka Isusa. Niceja nije idolizirala nikakvog smrtnika. Prije, potvrdila je i uistinu obranila stoljetnu vjeru da je Isus Gospodin.

Na kraju, je li Marija Magdalena bila Isusova su-pruga? Pitanje dolazi iz Teabingovih tendencioznih čitanja odlomaka iz gnostičkog evanđelja po Filipu:

"A druga Spasiteljeva je Marija Magdalena. I Krist nju ljubljaše više od sviju učenika i cjelivaše joj često usta. Drugi se učenici zbog toga vrijeđahu i gunđahu. I rekoše mu: Zašto ljubiš nju više od sviju nas? A odgovarajući Spasitelj reče im: Zašto ne ljubim vas kao nju?"

Teabing pokazuje Sofiji kako su Isus i Marija Magdalena imali romantične odnose do toga da je Isus u nju položio svoje sjeme. Time Marija Magdalena sama postaje sveti Gral "Ženska utroba koja je nosila Isusovu kraljevsku krv" (335). Ali Teabingovo pseudoučenje dokazuje drugačije.

U svom djelu iz 1996., The Woman Jesus Loved, Antti Marjanen detaljno opisuje gnostičke odlomke vlastitim terminima. Engleska riječ 'companion' (druga) prevodi grčku riječ koinonos koja ima široki opseg značenja: (1) bračni partner, (2) a sudrug u vjeri, (3) suradnik u naviještanju Evanđelja, (4) suradnik na poslu ili (5) netko uključen u zajedničkoj inicijativi. Shodno tome, Marija je mogla biti ili Isusova supruga ili netko tko, bez ikakvih bračnih odnosa, jednostavno uživa bliski odnos s njim. U stvarnosti, gnostički tekst opisuje Mariju kao duhovnu suprugu, čin ljubljenja ne podrazumijeva seksualnu ljubav već vjerojatnije funkcionira kao metafora kako bi se prenijela posebna duhovna snaga. Marjanen zapisuje kako "pitanje apostola pokazuje da je odnos između Isusa i Marije Magdalene razumijevan u takvo da su i učenici mogli biti ljubomorni na Marijinu poziciju" (The Woman Jesus Loved 156).

Izlazi, iz stoga, teško pitanje braka. Odlomak kojeg Teabing daje Sofiji na čitanje, kada se uzme za sebe, a ne od strane Teabinga, ne podržava tvrdnju da je Marija Magdalena bila Isusova supruga s kojom je imao odnose. Predlaže, ipak, da je Marija uživala posebnu poziciju među Isusovim apostolima - poziciju koja uključuje posebno duhovno znanje. Vizija Marije Magdalene odgovara gnostičkom protuinstitucionalnom planu jer predstavlja Mariju Magdalenu kao karizmatsku ličnost u kontrastu s apostolima. Dan Brown, čini se, slijedi isti nacrt, među čijim ciljevima se nalazi potkopati Katoličku crkvu.

Istina stvari je da je Marija Magdalena izvanredna ličnost kršćanske tradicije. Upravo je ona, zajedno s Marijom, Isusovom majkom i Ivanom, stajala ispod nogu raspetog Isusa. Bdjela je nad njegovim grobom i na uskrsno jutro prije svih drugih iskusila radosnu vijest uskrsnuća. Tako ju opisuju kanonska Evanđelja. Crkveni oci nazivaju ju 'apostolom apostola' jer je ona objavila učenicima da je Gospodin uskrsnuo od mrtvih. Od 11. stoljeća njezine su relikvije štovane u veličanstvenoj srednjevjekovnoj bazilici posvećenoj njoj u čast u Vézelayu u Francuskoj - mnogo vredniji spomenik od obrnute staklene piramide u Louvreu ispod koje ju je smjestio Da Vincijev kod.

Zaključak

Da Vincijev kod ne štedi rimske svećenike, čiji sam i ja član. Rečeno nam je "Vatikan su izmislili duboko pobožni ljudi koji su vjerovali da su ovi kontradiktorni dokumenti (tj. skupljeni gnostički tekstovi samostana Siona) moguće lažno svjedočanstvo" (317). "Da", Teabing objašnjava, "Rimski kler je blagoslovljen jakom vjerom i zbog toga njihova vjerovanja mogu uzburkati bilo koju oluju, uključujući dokumente koji kontradiraju svemu u što oni vjeruju" (356). Slijepa pobožnost? Teško. Godine, i zaista desetljeća, školskog istraživanja dovela su do spomenutih zaključaka.

Što možemo reći o Danu Brownu? Možda one upozoravajuće riječi, koje je urednik New Yorka Jonas Faukmann ponudio Robertu Langdonu u svezi posljednjeg rukopisa: "Ti si harvardski povjesničar, za ime Božje, ne pop schlokmeister (šund pisac) u potrazi za brzom lovom" (224). Hm, nitko ne može optužiti Dana Browna što je povjesničar s Harvarda. Što se tiče kasnije citiranog, neka čitatelj odluči.