Da li pravoslavlje odgovara srpskom mentalitetu?
   
 
Ovako postavljeno pitanje, koje niti je novo niti potiče od mene, predstavlja izazov, kako za psihologa, naročito etnopsihologa, tako i za teologa i, šire, za antropologa. Trebalo bi, najpre, kako je red, definisati pojmove. Ne bi trebalo da bude teško objasniti pojam pravoslavlja i ja ću ponuditi jedno njegovo određenje koje je za sve prihvatljivo: "Pravoslavlje je učenje koje je neposredno, neprekidno i stalno povezano sa apostolskom tradicijom, posredstvom patrističkog i neopatrističkog blagoslovlja, kojim formira zajedničku veru ispovedanja nepodeljene Crkve prvog milenijuma" (Jovan Brija, najpoznatiji savremeni rumunski teolog). Znatno je teže relativno tačno predstaviti srpski mentaltet, srpski "nacion", srpsku karakterologiju, između ostalog, zbog nepoznavanja ili nedovoijnog poznavanja "srpskog karaktera" pre pada srpske Despotovine u turske ruke, sredinom 15. veka. Dodatnu teškoću prouzrokuje i opravdano pitanje, da li se narodi menjaju, i kako se menjaju kroz istoriju. Neka nepromenjena vertikala, kada je u pitanju pojedinac (pojedinačno biće) i njegova ličnost, mora da postoji i to bi bilo ono Ja, koje traje od rođenja (ili od trenutka detetovog ushićenja kada uzvikne: ja sam ja!) do smrti jedinke.

Sa dovoljnom opreznošću, možda bismo mogli pretpostaviti sličnu osovinu koja postoji i traje u jednom narodu. Znači, i pored mog (i ne samo mog) uverenja da se narodi menjaju kroz istoriju - srpski narod, na primer, posle dugotrajnog turskog gospodarenja, ili ruski narod, posle sedamdeset godina trajanja komunizma - pretpostavljam da neki skelet, kao čvrsta osnovica, i pojedinog čoveka i naroda, treba ili i mora da postoji. Na pitanje koje bi karakterne osobine mogle biti od nekog stručnjaka (antropologa) označene kao, više ili manje, trajne u srpskom narodu, pokušao sam da odgovorim u nekim mojim radovima (pogovor za posleratno izdanje knjige Vladimira Dvornikovića Karakterologija Jugoslovena, u mojoj knjizi Vera i nacija i u nekim drugim radovima). Neka bude dovoljno za ovu našu temu da spomenem sledeće, relativno, kroz istoriju srpskog naroda postojane karakterne osobine: impulzivnost i agresivnost (kao potreba da se naglo, često nerazumno, reaguje na unutarnje i spoljašnje podsticaje); osvetoljubivost ("violentni tip dinarca"), rajinska osobina pokornosti prema jačem i agresivnost prema slabijem (najverovatnije šteđena osobina, za vreme i posle turskog ropstva), što stvara dvoličan karakter; moralna i socijalna mimikrija kao posledica, najverovatnije, identifikacije sa agresorom; oholost iza koje stoji potisnuto osećanje inferiornosti, krivica, otuda i sklonost mazohističkom podnošenju patnje i samokažnjavanju; žeđ za pravednošću i socijalnom pravilnošću; preovlađivanje ekstravertovane životne orijentacije, sa poznatim oznakama društvenosti, otvorenosti, nedovoljno kontrolisane iskrenosti.

U potpunosti sam svestan da se ovim navedenim (da li bitnim?) karkternim osobinama srpskog naroda mogu staviti razne opravdane primedbe, kao i da im se mogu dodati i druga njegova, pozitivna i negativna svojstva. Zbog kratkoće vremena i prostora moramo, na žalost, prekinuti dalju, sigurno zanimljivu raspravu o osnovnim crtama srpskog karaktera (urođenim i stečenim) i vratiti se na pitanje iz naslova našeg članka: da li pravoslavlje odgovara srpskom društvenom ustrojstvu, kakvog smo ga maločas postavili, naravno i pod pretpostavkom da smo ovo mentalno ustrojstvo tačno sagledali?

Odgovor na ovako postavljeno pitanje počeo bih kazivanjem jednog našeg poznatog savremenog istoričara:
"Za nas istoričare, događaji koji su se odigrali u istoriji - morali su da se odigraju"

Ako je ovo zbilja tako, možda ne bi izgledalo previše smelo kada bismo ga proširili na pravoslavlje i srpski narod, rekavši: srpski narod je jednom u prošlosti primio pravoslavnu veru, znači da je trebalo da je primi! Uporni pokušaji islamiziranja i unijaćenja srpskog naroda kroz istoriju, u novije vreme pokušaj ateizacije (proces iskorenjivanja srpskog naroda) i pored povremenih uspeha u ovim     nastojanjima, ipak se na kraju razbijao o relativno čvrstu stenu pravoslavlja i svetosavlja u srpskom narodu.
Pozivajući se (uvek iznova) na teoriju velikog istoričara u 21. veku, Arnolda Tojnbija o "izazovu i odgovoru", mogli bismo reći da je srpski narod sa svim svojim negativnim i pozitivnim osobinama ("duh paganskog nasleđa"), postajući upavo pravoslavan hrišćanski narod, u najvećoj meri izazvan od Božije Promisli, istorijskih neminovnosti i zbivanja ili slučaja (zavisno od našeg stava prema istoriji i ulozi naroda u njoj). Zašto je izazvan baš od pravoslavlja u najvećoj meri? Zato što smatram da ako je hrišćanstvo najzahtevnija religija, između ostalih religija", onda je pravoslavlje u hrišćanstvu (između rimokatolicizma i protestantizma) maksimalistički zahtevna veroispovest hrišćanstva, jer traži od čoveka doživotni pudvig oboženja.
Da li je to onda Njegošev "udar" (izazov pravoslavlja) u koji je našao "iskru u kamenu” (srpska karakterna svojstva). Odgovor može da bude  samo etnološki,  projiciran u budućnost, sa punom neizvesnošću ishoda borbe.

Borbe između koga?

Svakako pravoslavlja, s jedne strane, i svega onoga iz daleke i bliske
prošlosti srpskog naroda što ga čini neprijemčivim, pa i odbojnim prema pravoslavnom hrisšćanstvu. U ovu tamnu stranu karakterologije srpskog naroda (njegova je to Senka, rekao bi K. G. Jung) da li ćemo ikada saznati koliko urođenu, a koliko stečenu? stavljam njegovu "anarhičnu individualnost", stalnu spremnost na protest (bogumilstvo na Balkanu, bilo je, prema Vladimiru Dvomikoviću, prvi "protestantizam" u Evropi i hrišćanstvu, još u 11. i 12. veku), kao i nedovoljna razvijenost savesti, moralnih obaveza, osećanja odgovornosti i kajanja, ali onda i slabo razvijen organ za socijalni život. U kojoj meri je pravoslavna hrišćanska religija u stanju da ublaži ili i promeni senovitu stranu u karakteru srpskog naroda? Tek će generacije Srba koje dolaze, a koje će živeti, možda. u drukčijim političkim prilikama, moći da odgovore - pozitivno ili negativno - na postavljeno pitanje iz naslova ovog članka: da li pravoslavlje odgovara srpskom mentalitetu.

 Autor Prof. dr Vladeta Jerotić   
Stetoskop

Duhovne stranputice salonskih Srba
Bojan Rečević, Vladimir Blagojević

Sveštenik Dragan Grujić kaže da se vjernik postaje samo u crkvi i odlaskom u crkvu. Prema njegovim tvrdnjama, broj ljudi u crkvama je, s obzirom na broj stanovnika, skroman. On ističe da se SPC suočava s problemom nominalnih vjernika, koji ne žive istinskim hrišćanskim životom i nemaju ispravan pristup hrišćanskom moralu. “Taj problem nastao je zbog poistovjećivanja vjere i nacije, jer, na primjer, nisi mogao biti Srbin, ako nisi kršten. Svi Srbi izjašnjavaju se kao pravoslavci, ali među njima je veliki broj nominalnih vjernika. Najveći zadatak Crkve jeste da od njih napravi istinske vjernike i tako izgradi živu crkvu. Zato ih ne smijemo odbaciti, već preobraziti”, ističe Grujić

Iako je posljednjih petnaestak godina znatno porastao broj Srba koji se izjašnjavaju kao vjernici, stalno je prisutno pitanje da li ti brojevi vjerno oslikavaju istinsko vraćanje Srba vjeri i Crkvi ili su oni bar jednim dijelom, rezultat pomodarstva. Između ostalog, devedesetih se naglo povećao i broj onih koji slave slavu, ali nažalost, za mnoge novopečene “vjernike” to je krunski i često jedini “dokaz” njihove vjere pred svijetom. Domaćin koji uz obilje jela i pića, i desetine najprobranijih zvanica po tri dana proslavlja slavu, a “zaboravi” čak i slavsku svijeću da upali, ilustrativan je primjer
takvog vjernika. Da ne pominjemo one koji koriste svaku priliku da u društvu naglase da su veliki vjernici, jer je to, sada “in”, a svojim djelima krše sve i božanske i ljudske zakone.

U poređenju sa onima koji svoju vjeru ispoljavaju isključivo na pomenuti način, broj onih koji redovno odlaze u crkvu znatno je manji, ali je ipak u posljednjih 17 godina porastao u odnosu na prethodni period.
No, da li i svi oni koji odlaze u crkvu, vjeruju u tu instituciju i da li oni koji se izjašnjavaju kao vjernici to zaista i jesu? Ako je suditi prema istraživanju koje je poslužilo kao polazna osnova za ovaj tekst, onda je odgovor negativan.
Naime, istraživanje koje je sprovedeno na reprezentativnom uzorku od 250 stanovnika Banjalučke eparhije, različite životne dobi, imovinskog statusa i mjesta stanovanja pokazalo je da se devedeset odsto ispitanika izjašnjava kao vjernici, dok više od polovine njih nema povjerenja u Srpsku pravoslavnu crkvu i smatra da Crkva ne službi Bogu i svom narodu.

“Podatak da 52,2 odsto ispitanika smatra da Crkva služi sebi i svojim interesima, političkoj opciji ili ničemu od navedenog, jeste, zaista, zabrinjavajući i kompromitujući za Srpsku pravoslavnu crkvu. To potvrđuje i dvije trećine vjernika, koji svakodnevno ili više puta nedjeljno posjećuju crkvu, a u nju nemaju povjerenja. To može da znači da su ljudi religiozniji nego što su svjesni, ili da nisu uopšte religiozni, već to prividno manifestuju da ne bi 'štrčali' i bili doživljavani kao izdajnici ili slabe patriote. To, takođe, može da znači da su anketirani privrženi hrišćanstvu kao vjeri, ali nemaju dovoljno povjerenja u SPC. Možda i najbliže shvaćeno, to može da znači da ispitanici vjeruju Crkvi, ali nemaju povjerenja u crkvene službenike, zastupnike i velikodostojnike”, objašnjava sociolog Ivan Šijaković.
Slabu vjersku svijest ispitanika Šijaković potkrepljuje podatkom da 67,4 odsto ispitanika, u crkvu odlaze samo u vrijeme većih pravoslavnih praznika. “Oni, izgleda, u crkvu idu samo da se ’pokažu’, da budu viđeni, da vide druge”, smatra Šijaković i naglašava da ako 94,3 odsto anketiranih odlazi u crkvu, a samo 26,4 odsto njih u cijelosti razumije poruku liturgije, onda ostali tamo idu više zbog mode nego religijske svijesti i istinske potrebe.

Bog i narod: Takve teze brani i psiholog Srđan Puhalo. On kaže da SPC ima veliki problem, ako manje od polovine građana smatra da ona služi Bogu i svom narodu. “Oni, svakako, mogu bolje i objektivnije da procijene aktivnosti Crkve. U tom smislu, njeno djelovanje mnogo više kritikuju ispitanici sa višim stepenom obrazovanja, dok oni sa nižim primanjima imaju bolju sliku o SPC-u”, ukazuje Puhalo, i dodaje da je, zbog društvenog konteksta i poželjnosti religije, teško razlučiti šta je istinska religioznost, a šta poziranje. “Ni sam akt krštenja ne mora da znači istinsku vjeru, jer je to, ponovo, poželjno društveno ponašanje. Dvije trećine ispitanika samo kaže da je kršteno voljom roditelja, kao beba ili dijete, dok je 14,4 odsto tu svetu tajnu primilo svojevoljno. Upravo među njima treba tražiti istinske vjernike, mada ni tu nismo potpuno sigurni da nije bilo pomodarstva”, objašnjava Puhalo, uz napomenu da ne poznaje dovoljno stav SPC-a o procjenama religioznosti i odlascima u crkvu. “Ako procenat samovoljno krštenih vjernika uporedimo sa 5,1 odsto onih koji u crkvu idu više puta nedjeljno, broj istinskih vjernika dodatno se smanjuje”, dodaje Puhalo.

Jerej Dragan Grujić nije saglasan s komentarima teoretičara, ali ni sa anketnim pitanjem: “Kome, prema vašem mišljenju, danas služi SPC?” “Ukratko, to je nepoznavanje onog o čemu se želi govoriti. Iz toga se može zaključiti da Crkvu sačinjavaju sveštenici i crkvena jerarhija, koja može, ili ne mora, biti omiljena kod vjernika i može služiti sebi i svojim interesima ili političkoj opciji. Takvo mišljenje kovanica je minulih ideologija, koje su se zdušno trudile da odvoje narod od Crkve i hrišćanstva, i između njih stave neprobojne barijere. Crkva, dakako, nije jerarhija sa grupom profesionalaca na čelu, već svi mi, hrišćani, koji smo kroz svetu Tajnu krštenja ušli u okrilje Crkve i u njoj dobili svoje mjesto i ulogu. U tom smislu, anketno pitanje trebalo bi da glasi: 'Kome svi mi, kršteni, koji smo Crkva, služimo – Bogu i svom narodu, sebi i svom interesu ili određenoj političkoj ideji?' Apsurd je da kršten čovjek nema povjerenja u SPC. To bi značilo da on ne vjeruje u samog sebe”, tvrdi Grujić.

Neznanje: Hadži-Nikoli Borkoviću (24), studentu istorije Filozofskog fakulteta u Banjaluci, domaćinu Svetosavskog kulturnog centra i osvjedočenom jerusalimskom hodočasniku, nije teško da odgovori na ovakva pitanja – on bezrezervno vjeruje u Gospoda i Srpsku pravoslavnu crkvu. Prva saznanja o pravoslavlju Nikola je dobio u porodici. Poslije je to bila pravoslavna vjeronauka, a dosta je, kaže, naučio i od brata, teologa.
“U pravoslavnu crkvu, u kojoj sam kršten, sa zadovoljstvom idem barem jednom nedjeljno”, ističe Nikola Borković.
Molitva je za njega najkraće rastojanje do Boga i zato se moli svakodnevno, napominjući da o Tvorcu i religiji najčešće razgovara sa prijateljima, a kad mu nešto nije jasno pita sveštenike. Upravo oni su mu, kaže, približili poruku i smisao pravoslavne liturgije. “Okolina na moje vjerovanje uglavnom gleda pozitivno. Ima sporadičnih provokacija, ali to me ne sprečava da, praktikujući hrišćanske vrline, budem bolji čovjek i pravoslavac”, ističe Borković. Dugo mu je, kaže, trebalo da porodicu ubijedi u ispravan način slavljenja krsne slave. “Sve ostalo bilo bi vrijeđanje sveca kojeg slavimo”, naglašava domaćin SKC-a i, uz konstataciju da Boga ne bi trebalo nikome nametati, zaključuje da je gorući problem neznanje ljudi o religiji, kao i mali broj istinskih vjernika.
Nasuprot Borkoviću, N.G. (31), koja je zbog eventualnih “prozivki” željela da ostane anonimna, niti posti nit se Bogu moli. U pravoslavnoj crkvi bila je samo jednom, i to kad joj se udavala radna kolegica. Krsne slave za nju su parade pijanstva, “obžderavanja” i postratnog kiča. Za svako učinjeno zlo N.G. vraća dvostruko. Nema ništa protiv vjerskih sekti i smatra da bi naš narod, umjesto crkava, trebalo da gradi škole.
“Iako sam Srpkinja, ne vjerujem u Boga i ne idem u crkvu. Zašto da tamo, na primjer, jedem iz zajedničke kašike. Pročitala sam nekoliko pravoslavnih knjiga. Temelj te religije je, valjda, vaskrsenje Isusa Hrista. Ja mislim da to ne postoji i uvjerena sam da svi imamo samo jedan život, koji bi trebalo da proživimo najbolje što možemo. Poslije toga nastaje tama i nema nas više”, kaže naša sagovornica.

Vjera i nacija: Sveštenik Dragan Grujić kaže da se vjernik postaje samo u crkvi i odlaskom u crkvu. Prema njegovim tvrdnjama, broj ljudi u crkvama je, s obzirom na broj stanovnika, jednom riječju - skroman. On ističe da se SPC suočava s problemom nominalnih vjernika, koji ne žive istinskim hrišćanskim životom i nemaju ispravan pristup hrišćanskom moralu. “Taj problem nastao je zbog poistovjećivanja vjere i nacije, jer, na primjer, nisi mogao biti Srbin, ako nisi kršten. Svi Srbi izjašnjavaju se kao pravoslavci, ali među njima je veliki broj nominalnih vjernika. Najveći zadatak Crkve jeste da od njih napravi istinske vjernike i tako izgradi živu crkvu. Zato ih ne smijemo odbaciti, već preobraziti”, ističe Grujić.
“Nije dobro ako ljudi krsnu slavu shvataju kao svakodnevni ručak. Takođe, nije dobro da slave slavu mrsno, a da ne znaju kad je post, niti da krštenje ostane samo na tom svečanom činu. Riječ je o omalovažavanju Svetitelja i izbjegavanju pravila vjere, ali tim ljudima treba prići mirno, da se to popravi. Ne možemo svu našu vjeru svesti na slavu i slično, a da nikada ne idemo u crkvu, da se ne molimo Bogu, ispovijedamo i pričešćujemo, te da ne širimo riječ Hristovu. Sveštenstvo Eparhije banjalučke na to stalno upozorava. Godine koje su pred nama treba da budu uložene u rad sa vjernicima, u težnji da se naš narod što više duhovno i vjerski obrazuje”, pojašnjava Grujić.
Dok Crkva još vida rane prouzrokovane pedesetogodišnjom vlašću komunista, ali i posljednjim ratovima, pravoslavni vjernici plaćaju ceh vjerskoj neobaviještenosti. A, pored toga, imaju i nizak prag vjerske tolerancije. O tome svjedoči više od 70 odsto pravoslavaca iz svih 14 opština Eparhije banjalučke, koji ne tolerišu pripadnike drugih religija. Tek svaki četvrti ispitanik u cijelosti oprašta naneseno zlo.
“Hrišćanstvo je, valjda, praštanje, a na to je spremno samo 28,1 odsto ispitanika. Među njima treba tražiti prave vjernike”, kaže psiholog Srđan Puhalo. Prema tvrdnjama oca Dragana Grujića, dužnost pravoslavnog hrišćanina jeste da živi sa svima i da, kroz ljubav, pristup i dobro djelo, promijeni nekoga nabolje.
“Naše je da volimo, praštamo i razgovaramo sa svima i na svakom mjestu. Tako ćemo najbolje predstaviti sebe, svoju vjeru i narod, bilo pred muslimanima, bilo pred rimokatolicima. A pogotovo pred pripadnicima vjerskih sekti, kojima je pomoć najpotrebnija. To su hrišćanski ideali, a hrišćanin je čovjek koji vjeru živi praktično, specifičnim načinom života, datim od Hrista. Sa druge strane, ako nekoga ne volimo, odričemo se ličnosti koju je Bog stvorio, a to je nedopustivo i nije u našoj vlasti. Kada čovjek od krvi i mesa to shvati i prevaziđe, postaće hrišćanin”, naglašava Grujić.

(Ne)posvećenost Bogu: Osnovne hrišćanske vrline su ljubav, vjera i nada. Sve one koji od vjere i pravoslavne vjeronauke očekuju da značajno humanizuje društvo i najbližu čovjekovu zajednicu, međutim, mogao bi da zabrine podatak da tek nešto više od 40 odsto ispitanika smatra da ih praktikovanje tih vrlina potpuno čini plemenitijim i humanijim članovima društva. “Tim odgovorom ispitanici daju finu sliku o sebi. Time se veliča hrišćanstvo, međutim, pitanje je koliko to sami praktikuju”, kaže psiholog Srđan Puhalo.
Jerej Dragan Grujić zadovoljan je tim rezultatom. “I to je dobro. A još kad bismo svi bili iskreni hrišćani, umnožili vrlinu i išli Isusovim putem, riješili bismo sve probleme svijeta, poput mržnje, zla, rata, zločina i kriminala”, kaže Grujić.
Za takve, lične i kolektivne, ideale, Bogu se svakodnevno moli tek svaki peti ispitanik sa područja Eparhije banjalučke. Skoro 10,9 odsto ispitanika nikako ne upražnjava molitvu, a 5,7 odsto njih ne ide u crkvu, dok se ostatak od 5,2 odsto ne moli Bogu, već u crkvu ide samo kada prisustvuje vjenčanju ili krštenju.
Profesor Ivan Šijaković ističe da niko i ništa ne sprečava čovjeka da se svakodnevno moli Bogu. “To je pokazatelj religioznosti čovjeka i njegove posvećenosti Bogu. Molitva je znak da mu je vjera istinska sloboda, snaga i podrška”, kaže Šijaković.

Budimo ljudi: Patrijarh srpski, gospodin Pavle, uputio je svom narodu, sveštenstvu i pastvi bezbroj pouka i vapijućih apela.
“Zar pasivnim, čak i poslovnim odnosom prema pastvi, ne odbijamo od sebe narod koji sve vidi, umjesto da ga okupljamo”, poručio je patrijarh sveštenstvu. Posebnu poruku poglavar SPC-a uputio je pravoslavnim vjernicima. “Da mogu stići, vaskrsli Bog mi je svjedok, pred crkvama, bolnicama, pa i pred luksuznim dvoranama za bankete i modne raskoši, stajao bih i lično prosio za svu stradalnu našu braću, sestre i djecu. Svako od nas bi, na jedan aktivan način, trebalo da posrami sve one bahate lakomosti koja živi na tolikim javnim mjestima, a ne da se samo zgražavamo i očajavamo što je mračna, opaka bestidnost zavladala svuda oko nas”, kaže patrijarh Pavle.
“Mi ne možemo birati, na primjer, pored koga ćemo sjediti u tramvaju, trolejbusu ili avionu. Ali, da li ćemo biti ljudi ili neljudi, zavisi od nas pojedinačno”, patrijarhova je poruka cjelokupnom narodu.
Njegova svetost patrijarh Pavle, neumorno je ponavljao da se ne sjećamo Vaskrsa samo od praznika do praznika, a ponajviše - da budemo ljudi.
Mnogi su čuli, a mnogi nisu htjeli da čuju, da su salonski Srbi, bivši komunisti iz prvih ešalona i najgrlatiji kritizeri Crkve, kameleoni, pozeri i ateisti pravoslavne vjere, neokajanih grijehova, preko noći, postali pravoslavci. Ne priznaju Boga. Ne poštuju sveštenika. Ništa ne može nadglasati njihov duhovni vapaj.

Riječ plus: Jerej Dragan Grujić

Sekte: Tim stručnjaka Vlade tadašnje SRJ (u čiji rad su bili uključeni i teolozi SPC-a iz Beograda) se, od 1996. godine, aktivno bavio sektama. Nažalost, istraživanje je prekinuto četiri godine kasnije, s početkom bombardovanja Srbije. Ono što danas znamo, jeste da država nema dovoljno razvijene mehanizme za kontrolu sekti. One se tako, uz određen broj potpisa, registruju kao udruženja građana, a kad ih otkrijete, lako promijene naziv i nastave staru „praksu“.

Odnos prema svešteniku: Vrijeme komunizma i ljudi koji su bili njegovi zdušni propagatori trudili su se na svaki mogući način da kompromituju lik pravoslavnog sveštenika u našem narodu. Danas, sa zadovoljstvom, možemo da konstatujemo da nisu uspjeli u tome. Veliki broj crkvenih društava, nastava vjeronauke i mnoge druge aktivnosti Crkve pokazuju da mladi ljudi žele i hoće da imaju kontakt sa Crkvom, a to ujedno pokazuje kakva je uloga i mjesto sveštenika danas u srpskom narodu.

Sekretarijat za vjere Vlade RS: Saradnja je jako dobra. Sekretarijat nam pomaže u radu, obnovi i izgradnji crkvenih objekata, ali i u promociji i zbližavanju sa vjernicima. To tijelo treba da postoji, jer ima mnogo pozitivnih efekata.

Izgradnja crkvenih objekata: Broj crkava u manjim naseljima i selima zadovoljavajući je. Problem su gradovi, poput Banjaluke, Prijedora, Prnjavora i Gradiške, gdje postoji najveća potreba vjernika za bogomoljama. Na tom putu nas, uz činjenicu da nije vraćena sva crkvena imovina, često koče neriješeni imovinsko-pravni odnosi, ali i s tim, nekako, izlazimo na kraj.

Srpska djeca u Katoličkoj gimnaziji: Ne vidim u tome ništa loše. Međutim, upis u takvu školu je rizik, koji prihvataju roditelji te djece. SPC nije trenutno u gradu Banjaluci u mogućnosti da napravi svoju gimnaziju. Mi nemamo zemljište, uslove... Zakonski okviri nas zasad sprečavaju da uđemo u posjed imovine, koju su nam oduzeli komunisti. Ali, svejedno, moramo učiniti mnogo više da srpskoj djeci ponudimo i omogućimo više opcija (i škola) gdje mogu da se upisuju, da to ne bude samo Katolička gimnazija.

Crkva i politika: Crkva ne treba da se bavi politikom. Ona nije od ovoga svijeta. Pokušaja zloupotrebe je bilo, ali to nikome nije uspjelo. Jedino što Crkva smije i može, jeste to da pruži podršku određenoj političkoj opciji, koja podržava njenu slobodu.

Ukratko
- Među anketiranim u Boga vjeruje 95,4 odsto žena i 89,6 odsto muškaraca.
- Svaki drugi anketirani stanovnik Banjalučke eparhije, koji je stupio u brak vjenčao se u SPC. To je učinilo 84 odsto seljana, 45,8 odsto prigradskog, te trećina gradskog življa.
- U SPC-u je kršteno 87,9 odsto anketiranih, od čega njih 79 odsto voljom roditelja.
- Pravoslavnu crkvu svakodnevno posjećuje četiri odsto ispitanika.
- Na formiranje religijske svijesti svakog drugog ispitanika uticala je porodica.
- O Bogu i pravoslavnoj vjeri, s porodicom i prijateljima razgovara
67,9 odsto ispitanika. Njih 5,7 odsto o tome priča sa sveštenikom ili teologom.
- Poruku pravoslavne liturgije u cijelosti razumije 26,4 odsto anketiranih.
- Ikonu u svom domu ima 85,6 odsto anketiranog stanovništva Banjalučke eparhije.
- Svaki peti stanovnik Eparhije u potpunosti poštuje pravila koja SPC propisuje prilikom posta.
- Bibliju ili Sveto pismo, pročitalo je 13,2 odsto anketiranih.
- Više od tri četvrtine ispitanika zna da je u nedjelju vaskrsao Isus Hristos.
- Uvođenje pravoslavne vjeronauke u srednje škole, u cijelosti podržava 58,7 odsto ispitanika.
- Četiri petine ispitanika smatra da se SPC nikako ne smije baviti politikom.
- Svaki peti ispitanik ima povjerenja u SPC, svaki dvadeset peti vjeruje Vladi, skupštini, predsjedniku.

Vladika Nikolaj Velimirović o vjeri
Posvednevno ljudi žive i opšte među sobom više vjerom nego ičim drugim.
U gostionici čovjek ruča s vjerom, da u jelu nije otrov; spava u postelji s vjerom, da pod jastukom nisu škorpije; prima na pijaci novčanicu s vjerom, da nije lažna; kupuje u dućanu šibicu s vjerom, da nije vlažna; unajmljuje kočije s vjerom, da će ga kočijaš odvesti tamo kuda treba; putuje vozom s vjerom, da je mašinovođa normalan čovjek te da ne misli na samoubistvo. Seljak sije žito s vjerom, da će sjeme nići. Čobanin goni stado u pašnjak s vjerom, da trava u njemu nije preko noći uvenula. Žena juri s krčagom na izvor s vjerom, da iz njega voda još teče. Škola počiva na vjeri učenika u učitelja. Država počiva na vjeri građanina u građanina i u vlast. Brak postoji na vjeri u dobronamjernost obje strane.
Preko 50 odsto našeg zemaljskog života, i opštenja s prirodom i s ljudima, osnovano je na vjeri; 50 odsto našeg najpozitivnijeg znanja jeste čista vjera.

Biblija
Sveto pismo u izdanju Svetog sinoda SPC-a, u cijelosti je pročitalo 13,2 odsto anketiranih stanovnika Banjalučke eparhije. Tu knjigu u svom domu ima njih 44,8 odsto, u čemu prednjače žitelji grada i ispitanici sa visokim primanjima.
Jerej Dragan Grujić: "Imajući u vidu pristup toj knjizi, rezultat je dobar, jer smo mi narod koji generalno malo čita. Ipak, ta knjiga nudi mnoštvo zaključaka i misli potrebnih u svakodnevnom životu. Ona je stub hrišćanstva i treba je čitati, makar zbog opšte kulture."
Srđan Puhalo: "Vidimo da Biblija nije baš omiljeno štivo u našem narodu. Opet, pitanje je da li se ta knjiga čita zbog sopstvene želje ili pod moranje. Mislim da Sveto pismo u svom domu više imaju oni koji su obrazovaniji i imućniji, i da je, možda, ne čitaju kao vjernici, već kao intelektualci."

Značaj vjeronauke
Prema rezultatima istraživanja 71,3 odsto anketiranih žitelja Eparhije zna molitvu Očenaš napamet, dok 83,3 odsto ispitanika s titulom magistra i doktora nauka, ne zna molitvu Gospodnju. Dalje, 75,9 odsto anketiranih zna kada je vaskrsao Isus Hristos, dok njih 1,1 odsto smatra da se to uopšte nije desilo.
Ivan Šijaković: "Podatak da 79,3 odsto ispitanika, koji su u školi učili vjeronauku zna Očenaš, dovoljno govori o važnosti pravoslavne vjeronauke na manifestaciju religijske svijesti."
Dragan Grujić: "Pretpostavljamo da su ovi postulati hrišćanstva svima poznati, ali izgleda nije tako. To je i stvar opšte kulture. Stariji manje znaju od mlađih, što je rezultat minulog vremena. Međutim, već se osjeća blagotvoran uticaj pravoslavne vjeronauke."
Srđan Puhalo: "Ovo su dobri pokazatelji da obrazovanje donosi veće znanje o biblijskim dešavanjima, ali to ne podrazumijeva i vjeru ispitanika. Mladi su na tom polju superiorni."

Slave
Prema anketi, svaki drugi ispitanik slavi krsnu slavu prema pravilima Srpske pravoslavne crkve. Poslije Drugog svjetskog rata činjeno je sve da se slava iskorijeni, a kad to nije uspjelo, da se obesveti. Govorilo se da za nju nije potrebno žito, kolač i svijeća, već bogat ručak. Uz to, nije se vodilo računa o postu. Srbima je sveti Sava ostavio u amanet kako se slavi slava. I zato sve ono što se protivi crkvenim pravilima treba iskorijeniti. Krsna slava nije jelo i piće, zapisano je, između ostalog, u crkvenim knjigama.
Sveti Petar Cetinjski čudotvorac, za života je prokleo svakog ko u Crnoj Gori slavi slavu duže od jednog dana. To je učinio, piše u crkvenim knjigama, da bi hranu sačuvao sirotinji.

Pravoslavlje
Pravoslavnu crkvu, koja danas okuplja blizu tristo miliona vjernika, osnovao je sam Gospod Isus Hristos. Ta religija odlikuje se bogatim liturgijskim životom i vjernošću apostolskom predanju, a pravoslavni hrišćani smatraju da je upravo njihova crkva sačuvala punoću predanja i kontinuiteta drevne Crkve. Grčka riječ "ORTODOKSIJA" znači pravo vjerovanje i pravo slavljenje (Boga), i odnosi se na sve hrišćane, koji su sačuvali vjeru utvrđenu na sedam vaseljenskih sabora.
Za razliku od Rimokatoličke, Pravoslavna crkva nije centralizovana. To je porodica autokefalnih (nezavisnih) crkava sa vaseljenskim patrijarhom iz Carigrada na čelu (do raskola 1054. to je bila Rimska crkva), koji obavlja svoje dužnosti kao prvi među jednakima, dok je glava Crkve sam Isus Hristos.
U autokefalne crkve ubrajaju se: Vaseljenska patrijaršija (Carigrad, Turska), Aleksandrijska patrijaršija (Egipat), Antiohijska patrijaršija (Sirija), Jerusalimska patrijaršija (Izrael), zatim Ruska, Srpska (osobena po razvijenom monaštvu), Rumunska, Bugarska i Gruzijska patrijaršija, te Crkve Kipra, Grčke, Poljske, Albanije i Amerike.

Prevod liturgije
Prema riječima jereja Dragana Grujića, stručnjaci SPC-a užurbano rade na prevodu himni i bogoslužbenih pjesama na savremeni srpski jezik. «Problem je ukomponovati sve te rime i melodije sa crkvenoslovenskog na razumljivi srpski jezik», kaže Grujić i precizira da je prevedeno već 60 odsto liturgije.
Podsjetimo, Sveti arhijerejski sabor SPC-a, u maju 2006. godine, naložio je svim eparhijama SPC-a da se, u pogledu služenja Liturgije i drugih bogosluženja, drže ustaljenog vjekovnog poretka Crkve. Međutim, u pojedinim eparhijama u Srbiji su se, prema nedavnom pisanju beogradskih „Večernjih novosti“, pojavile „novotarije“, koje nemaju blagoslov SPC-a. „Novine“ su, uglavnom, obuhvatale čitanje molitve naglas, otvorene carske dveri tokom bogosluženja i skraćivanje pojedinih liturgijskih tekstova, dok je u nekim eparhijama praktikovano pričešće bez pripreme i ispovijesti.
Sabor SPC-a je formirao Komisiju za liturgijska pitanja, u kojoj je, među ostalim crkvenim velikodostojnicima i vladika bihaćko-petrovački Hrizostom. O obnovi liturgijskog života, to tijelo trebalo bi da razgovara na predstojećem majskom saboru u Beogradu.

Novi reporter

Prema riječima jereja Dragana Grujića, stručnjaci SPC-a užurbano rade na prevodu himni i bogoslužbenih pjesama na savremeni srpski jezik. «Problem je ukomponovati sve te rime i melodije sa crkvenoslovenskog na razumljivi srpski jezik», kaže Grujić i precizira da je prevedeno već 60 odsto liturgije.

Pa sta su radili zadnjih 200tinak godina - sadili luk. 

Ne pljackali su narod. 

Auuu kako mozes tako neutemeljenu izjavyu dati
Nema smisla sam znas da je SPC zadnjih 200 godina prezivljavala teske periode kao i sam srpski narod u ostalom zar ne
Prvo se oslobodise od Turaka trebalo ne nanovo poceti graditi infrastrukturu ocnivati skole bilo je i gresaka zbog toga jer nepismen je ucuio nepismenog ali da nam nije bilo Srba iz Vojvodine mislim da danas ne bi ni imalu ni crrku ni naroda ni jezika ni pisma prvo obrazovano svestenstvo je odatle polako sirilo svoj utucaj po tek oslobodjenoj Srbiji u kojoj je samo crkva bila kao i primitivni i zaostao narod pa skoro na paganskom nivou svuda i sve je djavo i tako dalje
Tako da recio da su pljackali stvarno ne stoji
A onda malo dodjosmo sebi pa onda opet ratovi prvo pa drugi anakon toga sta je bilo sa crkvom svima je poznato
Samo cu vam reci da je nakon 2 svjet. rata SPC ostala sa 5 vladika  znaci samo 5

Mogu i hocu. Za vreme drugog svetskog rata su oni uvek imali da jedu i piju a porodice su gladovale. Moj pokojni deda je prestao da bude pravoslavac bas zbog toga. Dolazili popovi trazili pare i hranu dok je moja porodica gladovala, zato pola moje familije nije bilo krsteno. A i ne treba. Jedini dobar pop je onaj spaljen u crkvi. Gamad ljudska pokvarena. Mrzim ih vise od svega. Toliko od mene. A vi im ljubite ruke ogrezle u krv.
Koje podsticao klanja i etnicko cisto? Oni su. Ko je blagosiljao vojnike da cine genocid? Oni su. Kome je dupe zinulo za Kosovo? njima jer dole imaju svoje zlatne krstove i svoje zatupljene mentalitete. Oni ce meni da propovedaju nesto. Ponosim se sto sam jeretik.
Pravoslavlje u srpskom narodu je ispiranje usta jer Srbi se menjaju kako vetar dune, a pozivaju se na pravoslavlje iako ne citaju bibliju niti se mole niti rade ista u tom uverenju. Psuju, lazu, kradu, mrze a posle im je cudno sto neko kao ja ne podnosim religiju.

Zao mi je zbog iskustva tvog dede i zao mi je sto tako dozivljavas SPC ali moram reci da se sa tvojim gledanjem na  SPC nikako ne mogu sloziti ali nikako

apsolutno se slazem.

Ja cu jos jednom apelovati na modove da ne otvaraju ovakve teme,sve to moze u jednu,vec ''postojecu''