Misliš na neku ovakvu priču    www.net.hr/planet-x/page/2009/06/10/2462006.html

Постоји безброј примјера реинкарнације, те она за мене уопште не може бити побијена.

@ drvo zivota

Gde se seti bas ove teme 

postoji

Ne verujem da postoji...jer kazu skelet samo ostane a covekov duh je kao uvek medju nama......

ZNANSTVENO I FILOZOFSKO ISTRAŽIVANJE FENOMENA  REINKARNACIJE
Piše: Carter Phipps

Jedna od zanimljivih značajki koja je zajednička maloj djeci koja se spontano sjećaju prošlih života je da su gotovo sva djeca o prošlom životu počela pričali ubrzo nakon što su progovorila, između osamnaest mjeseci i tri godine starosti.

Roditelji izvještavau o posebnim okolnostima u kojima djeca najčešće iznose svoja sjećanja: kada su opuštena, kada su u pol usnu,nakon kupanja, tokom duge vožnje automobilom i tako dalje. Neka djeca čak nisu svjesna sjećanja izvan određenih uvjeta. Kada govore o svojim prošlim životima, najveći dio te djece je izvanredno lucidan, jasan i ozbiljan. nasuprot trenucima kada su jednostavno prepuštena dječjim maštarijama. Većina ih u dobi od oko sedam godina izgubi ta sjećanja, bez obzira na to u kojoj su kulturi odrastala. Znakovito je da se ta dob u psihologiji podudara s početkom posebne razvojne faze — to je razdoblje konkretnih operacija", koristimo li Piagetovu shemu — faze povezane s razvojem logičkog, racionalnog dijela uma. Ta amnezija ne odnosi se samo na prošle živote kao sto su pokazali razvojni psiholozi, djeca u toj istoj dobi gube sjećanja o svom ranom djetinjstvu i ranim životnim iskustvima.

S obzirom na te dosljedne obrasce, čini se razboritim pretpostaviti da ta posebna sjećanja na način funkcioniraju u drugačijem stvarnosnom okviru sjećanja. Kako djeca odrastaju i postaju sve više povezana životom, sve se više udaljavaju od onoga čega se eventualno sjećaju u prošlosti. U nedavno prikazanom dokumentarcu "Iskustvo duše" (Experi the Soul), zasnovanom na istoimenoj knjizi koju je napisao Eliot Jay Rosen, jedan psiholog pronio je dojmljivu priču jednog bračnog para koji ie imao trogodišnju kćerku i muško novorođenče:

Tokom perioda od nekoliko dana djevojčica je stidno dolazila roditeljima i govorila, "voljela ih provesti malo vremena nasamo sa svojim braćom." Roditelji su zbog loga bili malo nervozni. Čuli su da se kod djece može razvili suparništvo te su pomislili. "Pa, možda će prestati." Nije prestalo. Djevojčica bila uporna u svom zahtjevu ; i odlučili su se da joj udovolje. Međutim, u sobi su imali baby-monilor pa su preko interfona mogli slušati što se zbiva. Tako je došao taj dan: pustili su je u sobu i dok su slušali na interfon, nekoliko trenutaka sve je bilo tiho. Zatim su čuli svoju  kćer kako govori  svom   malom bratu: "Pričaj mi o nebesima. Počinjem zaboravljati.''

Na što je točno mislila pod "nebesima' nije sasvim jasno, međutim mitovi i literatura odavno podržavaju ideju da odrastanje uključuje proces zaboravljanja. Platon, jedan od izvornih filo¬zofa reinkarnacije, pisao je o rijeci zaboravljanja kroz koju prije ponovnog rođenja prolaze sve duše. Wordsmith je rođenje izazovno opisao kao "ništa drugo doli san i zaborav.'" Međutim, kakva god amnezija nas pogađa kada dođemo u ovaj život, čini se da kod nekih od nas tragovi prijašnjeg postojanja, a ponekad i mnogo više, prežive čak i do zrele dobi. Jedan od najdramatićnijih primjera je slučaj iz 1960-ih opisan u knjizi britanskog psihijatra dr. Arthura Guirdhama „The Cathars and Reincarnation“. (Katari i reinkarnacija)

Godine 1961. u ordinaciju dr. Guirdhama ušla je žena s teškim i zbunjujućim problemom. Od dobi dvanaest godina mučile su je neumoljive noćne more. Ponekad je u snu tako glasno vrištala da se bojala da će se susjedi probuditi i pomisliti da je u kakvoj nevolji. Sadržaj snova bi obično bilo nešto povezano s užasnim ubojstvima i krvoprolićima. Nakon više mjeseci primjenjivanja uobičajenih psihijatrijskih pristupa liječnik je otkrio da je žena kada je bila mnogo mlada vodila dnevnik u kojem je zapisivala neke od svojih snova kao i druge stvari koje su joj dolazile na um. Kako se ispostavilo, njezin dnevnik sadržavao ie informacije o njezinom životu u Toulousu, u Francuskoj trinaestog stoljeća, u kojem je bila Katar. Katari su bili kršćanska sekta koju ie progonila inkvizicija, a jedna pod njezinih heretičkih ideja bila je reinkarnacija.

Njezin je dnevnik također sadržavao stihove napisane na srednjovjekovnom francuskom jeziku koji se koristio u dvanaestom i trinaestom stoljeću. Nadalje žena je neznajuci zabilježila sa svim njegovim zastrašujućim detaljima, pokolj Katara. Katari su bili spaljivani na lomači, i ona je iznijela jeziv opis toga kako je sama spaljena na lomači. Prisjetila se pojedinosti o tim događajima koje su povjesničari tek naknadno potvrdili kao istinite. Njezina sjećanja obiteljskih imena i aspekata odnosa između različitih članova katarske sekte kasnije je potvrdila detaljna analiza inkvizicionih zapisa.

Čak je tvrdila čak suprotno tada prihvaćenoj povjesti, da su katarski svećenici nosili tamno plavu odjeću. Povjesničari su insistirali da su nosili crno – sve do 1966. kada su u arhivama Latina otkrivene nove činjenice. Sada znamo da su katarski svećenici nosili tamnozelenu i tamnoplevu odjeću.

Nije poznato jesu li ta otkrića pomogla pacijentici,  međutim neki se kunu u to da razotkrivanja sjećanja o prošlim životima imaju ljekovitu moć. Taj konkretan slučaj dogodio se mnogo prije nego što je izraz "regresivna terapija" ušao u modu, međutim u međuvremu je došlo do eksplozije u istraživanjima ljekovitih  učinaka obrađivanja sjećanja iz prošlih života. I to ne samo kod psihofizičkog liječenja. Mnogi su izvijestili o velikim duhovnim probojima, dubokim doživljajima duše i snažnim preobrazbama u odnosima - sve pomoću suočavanja s psihološkim obrascima koji su ih uvjetovali ne samo u ovom životu nego i u mnogim drugim inkarnacijama.

Ponekad do toga dođe slučajno. Terapeut pacijentu pod blagom hipnozom kaže da ode do izvora svog problema, i iznenada osoba koja sjedi nasuprot terapeuta više nije Ivan ili Manja iz Hrvatske u 21. stoljeću, nego švicarski urar iz 17. stoljeća, indijski seljak ili japanski redovnik. S terapeutskog stajališta, to je izvanredna tvrdnja. Pomislite samo na česte psihološke probleme koji vuku korijene iz djetinjstva - Edipov kompleks, potiskivanje, obrambeni mehanizmi, problemi u razvoju ega i potom im dodajte stotine varijacija nastalih tokom tisuća godina. Mislim da bi Freud bio oduševljen.

U DRUGOM ŽIVOTU
Dosada su širom ove zemlje tisuće (ako ne i milijuni) liudi isprobali tu eksperimentalnu terapiju te ponovno proživjeti davno zaboravljena iskustva, kulture i epohe na koje bi povjesničari voljeli baciti pogled sve iz udobnog kauča u uredu terapeuta. Iz priča saznajemo da je na taj način, koji dubinsku psihologiju dovodi na sasvim novu razinu, bilo izliječeno sve, od astme do ekcema i od mucanja do noćnih mora i napada panike. To je pokret koji je dr. Brianu Weissu pomogao da postane zvijezda New agea i potaknuo Shirley Maclaine na traženje (igra riječi i aluzija na New age knjigu Shirley Maclaine pod naslovom „Out on a Limb“ – „Traženja“; (op.prev.) Pomogao je mnogima na judeokršćanskom Zapadu - kojeg je Arthur Schopenhauer jednom opisao kao dio svijeta koji ne vjeruje u reinkarnaciju da se uvjere u realnost ponovnog rođenja.

Nadalje, motivirao je ozbiljne terapeute da istraže rubna područja svoje struke, izađu daleko izvan okvira mainstream psihologije i zauzmu stajališta koja više povezu¬jemo s Madame Blavatsky nego sa Sigmundom Freudom. Međutim, kada govorimo o hipnotičkoj regresiji, postoji jedna skrivena opasnost — problem tehnički poznat kao kriptoamnezija. To znači da možda nećemo biti svjesni svih svojih sjećanja te da ti davno zaboravljeni komadići informacija, trajno pohranjeni u mračnim zakutcima ljudskog uma, vrlo lako mogu iskrsnuti za vrijeme hipnoze. Drugim riječima, ja bih se pod hipnotićkom sugestijom mogao prisjetiti života koji sam živio tokom drugog svjetskog rata i opisati ga do u detalje. Međutim, kada bi se stvar pomnije ispitala, moglo bi se ispostaviti da sam nesvjesno ispleo mrežu sjećanja stečenih putem gledanja televizije ili možda čitanjem knjiga. Možda to zvuči slabo vjerojatno, međutim velik broj ispitivanja pokazao je da je to moguće, kao što piše poznati pisac znanstvene literature Martin Gardner,

"gotovo svaki subjekt hipnoze sposoban za ulazak u duboki trans počet će brbljati o inkarnaciji ako hipnotizer to zatraži od njega“

Međutim, za mnoge terapeute koji se bave vraćanjem u prošle živote pomoću hipnoze istinitost sjećanja nije bitna. Doista, cilj u terapeutskoj ordinaciji je cjelovitost i liječenje. Popularni pisac i regresijski terapeut dr. David Hammerman objasnio je:

"Ljudi me često pitam kako mogu znati je li sjećanje o nekom prošlom životu istinito. Moj stav je da za terapeutske svrhe nije strašno važno je li priča koju netko iznosi isključivo konstrukcija njegova uma. Ima li terapeutsku moć? To je ono najvažnije. Da li priča koja izlazi na vidjelo liječi?"

Bilo kako bilo. svi terapeuti s kojima sam razgovarao uvjereni su da su barem neka sjećanja koja su njihovi klijenti doživjeli bila stvarna. Na primjer. dr. Hammerman, koji je imao klijente koji su nanovo proživljavali prošle živote čak iz pretpovijesnih vremena, ispričao mi je priču o pacijentici koja se prisjetila dramatičnog ratnog događaja iz života u Njemačkoj šesnaestog stoljeća.

Pacijentica je provjeravala sjećanja iz prošlog života kojih se prisjetila te je na posljetku pronašla relevantne povijesne zapise koji su potvrdili njezina sjećanja. U literaturi o reinkarnaciji su najvjerojatnije razasute na stotine sličnih slučajeva, od kojih su neki bolje dokumentirani, a neki lošije. O jednom od najdojmljivijih slučajeva je u dokumentarnom filmu Stephena Sakellariosa iz 2002. godine. U drugom životu: Reinkarnacija u Americi, izvijestio poznati regresoterapeut Roger Woolger:

Jeđnog se dana tokom hipnotićke seanse Woolgerova klijentica prisjetila prošlog života u kojem je bila manje poznati slikar u Italiji u razdoblju renesanse. Nakon seanse klijentica je odlučila malo istražili stvar, međutim iscrpljujuće pretraživanje zapisa o renesansi u lokalnim knjižnicama nije dalo rezultata. Na posljetku joj je, gotovo godinu dana nakon izvornog iskustva, prijateljica preporučila da pokuša u određenom institutu za umjetnost koji čuva zapise o europskim slikarima. Zakopano u peterosveščanoj povijesti talijanske umjetnosti, pronašla je ime koie je tražila. Slikar je kako se ispostavilo, živio u Sieni u Italiji.

Nadahnuta tim otkrićem odlučila je otputovati u Italiju, koju nikad prije nije bila posjetila. Odmah po dolasku u Sienu obuzeo ju ie čudan osjećaj prepoznavanja okoline u koju je došla i pošlo joj je za rukom samostalno pronaći put do kuće u kojoj ie slikar živio. Na pročelju kuće je stajala ploča u spomen tom renesansnom umjetniku.
Nekoliko se puta hipnotičku regresiju u prošle živote pokušalo istražili na sustavniji, znanstveniji način. Možda i najimpresivniji i najambiciozniji pohod u to područje uopće se nije zbio u terapeutskoj ordinaciji. Započeo je i u kvekerskoj knjižnici u New Jerseyu 1966. godine.

Helen Wambach bila je psihologinja i učiteljica u Long Branchu, u New Jerseyu kada je u njezinom životu došlo do iznenađujućeg obrta. Tokom posjete kvekerskom centru iznenada se našla prenesena u drugo vrijeme. U svojoj knjizi „Proživljavanje prošlih života“ objavljenoj 1978. godine ovako opisuje taj događaj:

„Dok sam se penjala stepenicama na drugi kat odjednom me obuzeo osjećaj da se nalazim u drugom vremenu i prostoru. Kada sam ušla u malu knjižničnu prostoriju, automatski sam otišla do police i izvadila jednu knjigu. Kao da sam „znala“ da je to bila moja knjiga, i dok sam je prelistavala u glavi mis e pojavila slika; jahala sam na muli preko strnjišta i ta knjiga se nalazila na prednjem dijelu sedla. Sunce mi je palilo leđa, a odjeća mi je bila u dronjcima. Osjećala sam mulu kako se kreće poda mnom dok sam ja sjedila u sedlu, duboko zadubljena u čitanje knjige koja je bila preda mnom. Činilo mi se da poznajem sadržaj knjige prije nego što bih okrenula stranicu“.

Pod snažnim utjecajem tog događaja, Wambach se je morala zapitati: jesu li takva neobjašnjiva i podsvjesna sjećanja zakopana duboko u psihi svih ljudi? Kako da znamo, pitala se, jesu li ta sjećanja prošlih života doista autenti¬čna? Deset godina nakon njenog prvobitnog iskustva u kvekerskoj knjižni¬ci Wambach je smatrala da je pronašla odgovor na svoje pitanje Došao joj je u obliku dva broja 50,6 i 49,4. 50,6 posto i 49,4 posto su statistički podaci proizašli iz njezinog istraživanja s kraja 1970-ih godina. U najopsežnijem pokusu s hipnotičkom regresijom koji je ikada proveden, Wambach je preko tisuću ljudi vratila u različita razdoblja povijesti i zamolila ih da zabilježe prošle živote kojih se prisjete. Nakon seansi sudionici su ispunjavali obrasce i odgovarali na konkretna pitanja o životima kojih su se sjetili - pitanja o spolu, odjeći, vrsti hrane koju su jeli, prostoru u kojem su živjeli i tako dalje.

Mnogi sudionici izvijestili su o brojnim prošlim životima u različitim vremenskim razdobljima - u nekima kao muškarac, a u nekima kao žena. Kada je Wambach na kraju zbrojila sve rezultat da je 50,6 posto života koji su se sudionici istraživanja prisjećali bilo je muško, a 49,4 posto žensko. Nadalje čini se da ti podaci nisu ovisni o postotku muškaraca i žena koji su sudjelovali u njezinim (istraživačkim) seansama. Drugim riječima, ako je u programu bilo 75 posto žena i 25 posto muškaraca, omjer spolova u prošlim životima o kojima su sudionici izvijestili ostao je jednak, točno oko  50,6 naprama  49,4 pošto. Ti statistički podaci su zapanjujući jer odgovaraju našim najboljim procjenama globalnog omjera spolova tokom povijesti.

Neki ljudi su Wambachine rezultate nazvali dosada najboljim dokazom da su barem neki životi kojih su se ljudi sjetili tokom hipnotičke regresije stvarni prošli životi, jesu li tisuće izmaštanih života, pitaju, mogle tako točno pogoditi tu važnu statističku brojku? Njezina istraživanja regresije bila su prva takve vrste, u smislu pomne kvantitativne analize tako goleme količine podataka, i takav pokus još nije ponovljen.

Usprkos nastojanjima Helen Wambach za akademsku zajednicu regresije u prošle živote nisu empirijski dokaz reinkarnacije. S obzirom na problem kriptoamnezije i sklonosti subjekata da proizvode imaginarna sjećanja, to je i razumljivo. I sam Stevenson je bio izrazito kritičan prema tom čitavom području. Ipak, osobno ne mogu odbaciti sve anegdotalne izvještaje kao puki hir ili tlapnju, jednostavno je previše neobjašnjenih dijelova slagalice i uvjerljivih priča iz uglednih izvora koje je tešku objasniti na druge, konvencionalnije načine.

U OČEKIVANJU KONAČNIH ODGOVORA
Sjećanja na prošle živote dobivena hipnotičkom regresijom i dieca koja se spontano sjećaju prošlih života dva su najčešća izvora koji se navode kao dokazi  za postojanje reinkarnacije. Oni koji se nadaju da  će ta dva područja istraživanja iznjedriti konkretan dokaz kada se sve zbroji neće bili zadovoljili  prikupljenim podacima. Trenutno imamo čvrst dokazni materijal, medutim daleko od toga da je neoboriv. Razboriti ljudi mogu se razilaziti u mišljenjima o tome što taj dokazni materijal znači. Nadalje ne smijemo zaboraviti da je u ovoj raspravi mnogo toga na kocki. Reinkarnacija dovodi  pitanje čitave svjetonazore, religijska vjerovanja i mnoga duboko usađena uvjerenja i bit će potrebno više od dvjestotinjak neobične djece i nekoliko dojmljivih izvještaja subjekata hipnoze da se promijeni status quo. Unatoč tome, puka količina podataka koji ukazuju na postojanje ponovnog rođenja predstavlja jak argument za sve osim za osim najpristrasnijih skeptika.

Nisam mogao pobjeći od činjenice da nitko s kime sam razgovarao - bio skeptik, agnostik ili vjernik – nije mogao dati uvjerljivo alternativno objašnjenje
za mnoge slučajeve na koje sam naišao.

U najboljem slučaju iznijeli bi teoriju – prijevara, lažna sjećanja, kriptomnezija.
Parapsihološke sposobnosti – u koju se mogu uklopiti samo neki slučajevi. Tako sam počeo uviđati da postoji velika razlika između mogićih alternativa i uvjerljivih alternativa.
Prije nego što sam počeo istraživati ovu temu nisam mnogo razmišljao o ideji reinkarnacije. Nije bila dio mojih religijskih vjerovanja i nije bila tema koja me se jako zanimala. Nakon mjeseci istraživanja priča, pregledavanja literature i razgovora s istraživačima i dalje nisam imao konačne odgovore,  no smatrao sam da svakako ima dovoljno uvjerljivih podataka da se upustim dublje u istraživanje područja preživljavanja.

Vidite,  pretpostavimo li trenutak da reinkarnacija postoji, dolazimo do važnog pitanja: Što se događa kada  se oslobodimo fizičkih okova? Ako doista preživljavamo smrt i postojimo onkraj tijela, gdje se tada nalazimo? Koja je priroda tog nematerijalnog iskustva?

Naravno, postoji mnogo tradicionalnih odgovora na to pitanje. Ali počeo sam primjećivati nešto zanimljivo dok sam čitao najnovija istraživanja na području preživljavanja, otkrio sam neke intrigantne sličnosti između priča o reinkarnaciji i izvještaja o neobičnom i očaravajućem svijetu iskustava na rubu smrti i izvantjelesnih iskustava. Počeo sam se pitati: je li moguće da sva ta iskustva ukazuju na istu dimenziju postojanja?

PUTOVANJA IZVAN TIJELA
Ja ne znam postoji li raj. No ako posto¬ji, tada sigurna pomalo nalikuje na toplu ljetnu večer u središnjoj Virginiji. Dok smo ja i moj unajmljeni automobil provjeravali točnost Google Mapsa vidio sam više seoskih krajolika nego što sam namjeravao, međutim, na posljetku sam ipak došao do svog odredišta.

Skupina zgrada crvenih krovova koje tvore Institut Monroe nalazi se na obroncima gorja Blue Ridge. Institut Monroe je organizacija koja ie vjero¬jatno jedinstvena kako po načinu na koji je osnovana tako i po svojoj misiji. Utemeljio ga je Robert Monroe, bivši poslovni čovjek čije je ime u 1970-ima postalo gotovo sinonim za astralnu projekciju, odnosno ono što se općenito naziva izvantjelesno iskustvo. To je, sada dobro dokumentiran, fenomen kod kojeg čovjek sebe privremeno doživljava odvojeno od svog fizičkog tijela.

Monroova prva knjiga „Putovanja izvan tijela“ (Journeys Out Of the Body) je fascinantno i zapanjujuće putovanje kroz mnoge godine eksperimentiranja s tim neuobičajenim stanjem svijesti. 1971.godine kada je objavljena izazvala je pravu malu senzaciju. Njegova druga knjiga, “Daleka putovanja“ (Far Journeys), je putopis kroz njegova naknadna istraživanja i uključuje njegove zaključke o prirodi onoga što je počeo zvati nematerijalni svijet. Monroova prvotna izvantjelesna iskustva bila su spontana i neočekivana. Međutim, s vremenom je razvio sposobnost da gotovo po volji napušta tijelo i odlazi u vlastite pustolovine u nematerijalnim dimenzijama. Monroe. koji ie preminuo 1995. godine, bio je vise hrabar istraživač nego osoba koja prakticira duhovne tehnike, međutim zemljovide nematerijalnog svijeta koje ie izradio na temelju svojih izvantjelesnih iskustava pune su intrigantnih sličnosti s iskustvima na rubu smrti, kao i tradicionalnom metafizikom - posebno s bardom tibetskih budista.

Iako je fenomen izvantjelesnih iskustava sam po sebi dugo pobuđivao moju znatiželju, moj posjet Monroovom institutu potaknuo je odnos koji sam uočio između izvantjelesnih iskustava i reinkarnacije. Počeo sam primjećivati da u mnogim izvještajima onih koji se sjećaju prošlog života postoje intrigantni opisi vremena provedenog u životu nakon smrti, odnosno u "međuživotu", kako su ga neki zvali - misleći na period između dvaju života.

Ti izvještaji dam nam primamljiv uvid u prirodu onoga što se nalazi onkraj fizičkog. Ono sto sam želio znati bilo je sljedeće: Govore li oni koji se sjećaju međuživota o istoj dimenziji ili domeni kao i oni koji imaju izvantjelesna iskustva? Dr. Carlos Alvarado, istraživač na Sveučilištu Virginia koji proučava fenomen izvantjelesnih iskustava potvrdio je moguću vezu:

„Reinkarnacija je jedan oblik preživljavanja tjelesne smrti, međutim štogod se vrati moralo je u nekom trenutku egzistirati i mora postojati trenutak prijelaza između ličnosti broj jedan i ličnosti broj dva. Prema tome, mogli bismo špekulirati da u nekom trenutku kada umrete morate biti izvan svog tijela i preživjeti prije nego što se ponovno inkarnirate. To mjesto ili stanje moglo bi biti isto kao i kod ljudi koji su imali izvantjelesna iskustva. Zaupravo, duhovne tradicije u osnovi govore o smrti kao trajnom izvantjelesnom iskustvu. Prema tome. prihvatite li takve ideje. tada postoji jasna veza s pojavama kao što je reinkarnacija“.

Monroova prvotna istraživanja provedena su prije nego što su iskustva na rubu smrti postala fenomen o kojem se tako mnogo govori. Međutim, sličnosti  između ta dva stanja  su očite. U nekim pogledima iskustva na rubu smrti su jednostavno izvantjelesna iskustva do kojih dolazi kada je osoba blizu smrti.

Nadalje, i opisi izvantjelesnih iskustava i opisi iskustava na rubu smrti imaju mnoge sličnosti s opisima međuživota iz istraživanja reinkarnacije. Doista, dr. Bruce Greyson koji proučava iskustva na rubu smrti obavijestio me je da je već bilo studija koje su istraživale tu povezanost. Jedna studentica medicine koja je radila s Jimom Tuckerom prošle ie godine napravila usporedbu izvještaja burmanske djece koja se sjećaju razdoblja između života  sa izvještajima budista koji su imali iskustva na rubu smrti. Otkrila je da su opisi vrlo slični. Postoji razdoblje zadržavanja pokraj tijela, često je pojava promatranje sprovoda: postoji razdoblje čekanja da vas se preraspodijeli, odnosno čekanja da izaberete novi život i naposlijetku postoji period ulaska u slijedeći život.

ŽIVOT PRIJE ŽIVOTA
Ako to ne nalikuje onome kako vi zamišljate poslije smrti, bit će vam drago da u izvještajima ipak ima nekih razlika u stvari, ogromnih razlika. Pa ipak, čini se da je neka vrsta ili oblik "čekanja" raširena tema. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Život prije života“ (Life Before Life) Tucker piše da se je od 217 djece iz arhiva Sveučilišta Virginija koja su se sjećala vremena provedenog u razdoblju između života, 112 djece prisjetilo da su barem privremeno živjeli u drugom svijetu", 45 ih je govorilo o sjećanjima na svoje začeće ili rođenje, a 69 ih je reklo da su svjedočili "pogrebu prijašnje ličnosti". Većina tih sjećanja su samo kratki isječci i komadići informacija o životu prije rođenja.

Na primjer, jedan je dječak svojim roditeljima jednog dana napomenuo da, "kada umreš, ne ideš odmah u raj; ideš na različite razine - tu. tu, pa tu", pomičući pri tome ruku prema gore za svaku razinu. Nadalje, jedna četverogodišnja djevojčica svojoj je obitelji objavila: "Kada odeš u nebesa, imaš malo vremena za odmor, kao kada si na praznicima, ali onda moraš prionuti na posao. Moraš početi razmišljati o tome što trebaš naučili u sljedećem životu.

Moraš početi birati svoju sljedeću obitelj... Nebesa nisu mjesta na kojem ćeš se zauvijek zadržati... tamo te čeka posao." Neki govore o drugim planetima, drugim svjetovima; neki se sjećaju kako su vidjeli svjetlo, išli prema njemu i zatim se ponovno rodili; neki se sjećaju da su prolazili kroz tunel i zatim se sreli s Bogom; neki govore o vremenu provedenom na "nebesima" i o tome što su radili dok su tamo boravili. Jedna od najčešćih tema u izvještajima o životu poslije smrti je ono sto se često naziva "pregled života".

Kenneth Ring, autor knjige „Na putu prema Omegi“ (Heading Toward Omega) analizirao je iskustva na rubu smrti iz cijelog svijeta i uočio da je pregled života jedna od značajki o kojima se najčešće izvještava. Obično se sastoji od gotovo trenutačne retrospektive čitavog čovjekovog života koja je ponekad vrlo podrobna. Ljudi koji su doživjeli iskustvo na rubu smrti su o njemu govorili kao nečem sličnom, „gledanju trodimenzionalnog holograma vlastitog života, sa svim bojama, zvukovima i mirisima", ili "gledanju stotina televizijskih zaslona pri čemu se na svakom zaslonu prikazuje neki događaj iz vašeg života".

Pregledi života su česti u iskustvima na rubu smrti i regresijama u prošle živote, međutim slabo se spominju u izvještajima djece koja se sjećaju postojanja između života. Iskustvo pregleda života može biti pozitivno, ali može biti i neugodno, čak užasno. Većina ljudi izvještava da tokom pregleda života čovjek nije sposoban za uobičajne obrambene mehanizme ega. Nije moguće samozavaravanje ili pretvaranje.

Pregled života se u mnogim pogledima slaže - tradicionalnim opisima o tome da se duša pojedinca nakon smrti suočava s nekom vrstom suda, iako smo u ovom slučaju suci mi sami. Tibetanska knjiga mrtvih čak spominje „Zrcalo karme“ koje se stavlja pred dušu i u kojem se jasno odražavaju djela iz prošlog života. Jedna osoba je nakon snažnog iskustva na rubu smrti izjavila sljedeće:
"To je, u stanovitom smislu, nemilosrdno. Nitko vam ne sudi; sudite si sami. Ne možete lagati; ne možete varati. Ne tamo, ne možete, lednostavno ne možete. Suočeni ste s tim... i morate to prihvatiti. Nitko vam ne kaže, "nisi bio dobar"... Vi to činite. Vi znate. Vi znate bolje od ikoga, jer to su vaše misli i vaši motivi...

I čovjek dobije točno ono sto zaslužuje. Krajnje je pošteno. Još nešto o čemu često govore ljudi koji se sjećaju stanja između života je da su tada bili u prisutnosti više sile ili više inteligencije. Ponekad ta prisutnost poprimi oblik svjetlosti, osjećaja ljubavi ili "svjetlosnog bića'. Ponekad se "odbor za procjenu" sastoji od učitelja ili božanstava — tri egipatska boga, dvanaest mudraca, tri oblika Isusa ili Krišne, nekoliko sjevernoameričkih svetaca i tako dalje. To je vrlo često kod regresija u prošle živote, sjećanja djece na razdoblje između života i iskustava na rubu smrti. Ti odbori za procjenu, rečeno nam je, pomažu pojedincima u procjeni njihove karmičke situacije i odabiranju sljedećeg rođenja. Čovjek mora hiti vrlo oprezan pri donošenju zaključaka o tim podacima, posebno s obzirom na to da je u tim iskustvima, kako se čini. prisutan vrlo subjektivan element.

Kršćani često vide Isusa; sjevernoamerićki Indijanci dožive odbor za procjenu sastavljen od njihovih "predaka", sljedbenici New agea često govore o svjetlosnim bićima; a Indijci vide Krišnu. Također, prema nekim podacima izvještaji o životu nakon smrti su se tokom godina dramatično promijenili. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „“Uspon i pad života poslije smrti“ (The Rise and Fall of the Afterlife) Jan Bremmer razmatra neke od istaknutijih primjera iskustava na rubu smrti tokom povijesti i zaključuje da ljudi obično izvještavaju o iskustvima života poslije smrti koja su u skladu s vjerovanjima vremena u kojem žive. Na primjer, tokom Srednjeg vijeka iskustva na ruhu smrti bila su puna prizora raja i pakla te duša podvrgnutih mućenju zbog njihovih grijeha.

Neki suvremeni kršćanski izvještaji sadrže slične prizore. Drugi razlog za oprez pri donošenju zaključaka o tim podacima je taj da nam čak i da smo sigurni u istinitost svih izvještaja, oni možda daju uvid u samo mali dio procesa smrti odnosno reinkarnacije. Zbog našeg ograničenog polja vida u tom drugom svijetu, ključni dijelovi slike možda i dalje nedostaju. Bilo kako bilo, ne smatram da vrlo subjektivan karakter tih izvještaja ili ograničen karakter naše percepcije znači da u tim pričama ne postoji ništa objektivno. U stvari, što sam više istraživao stanje života poslije i stanje između života, to sam više shvaćao da bi subjektivnost izvještaja mogla biti jedan od ključeva za razumijevanje funkcioniranja te suptilnije dimenzije stvarnosti.

KREATIVNO RAZMIŠLJANJE
„Vi i ja sjedimo u ovoj sobi i to nazivamo stvarnošću jer dijelimo zajedničko iskustvo stolice i kauča. Što ako ljudi dijele zajednička iskustva u nekom nematerijalnom mjestu? Čini li ga to stvarnim?" Osoba nasuprot mene koja je nonšalantno govorila o nematerijalnim stvarnostima bio je Skip Atwater, direktor istraživanja u Institutu Monroe. Atwater, bivši časnik u vojnoj protuobavještajnoj službi, proveo je nekoliko prošlih desetljeća istražujući granice ljudske sposobnosti za percepciju domena stvarnosti koje se nalaze izvan našeg svakodnevnog trodimenzionalnog postojanja. Institut Monroe objavio je mnoge znanstvene radove na tu lemu i njegovi znanstvenici koriste racionalan, logički pristup iskustvima uslijed kojih bi se većina nas uštipnula za obraz kako hi se uvjerili da ne sanjamo. Reinkarnacija nije u središtu njihova rada, međutim Atwater mi je rekao da mnogi ljudi koji sudjeluju u njihovim programima u nekom trenutku "postanu svjesni" da su živjeli druge živote.

Upitao sam Atwatera smatra li da postoji zajedničko iskustvo onoga sto se događa nakon smrti. "Mi samo zadajemo model", odgovorio mi je, "to je kao da govorimo da bi moglo biti od pomoći da razmišljamo o tome na taj način“.

Međutim, čini se da postoji nešto poput 'postaje za prijem' i ona može hiti različita za različite ljude. Može izgledati poput tranzitne postaje, može hiti poput auditorija, odnosno mjesta za okupljanje, ili poput neke vrste centra za oporavak odnosno regeneraciju. To može biti knjižnica u kojoj možete razmotriti stvari i procijeniti prošle živote ili centar za planiranje u kojem odlučujete svojim sljedećim koracima.

U literaturi o istraživanju preživljavanja postoje brojni izvještaji u kojima osoba opisuje točno takvo mjesto o kakvom govori Atwater. "Izgledalo je poput željezničke postaje", rekla je jedna osoba nakon što se vratila iz iskustva na rubu smrti. Čovjek koji je u lucidnom snu vidio svog djeda kako prolazi prisjetio se:

"Uzlazili smo kroz plavičastu maglu sve dok nismo došli do golemog, prekrasnog kampusa na nebu... Hodali smo... do divovskog auditorija u obliku kupole." Kada se probudio, saznao je da mu je djed doista preminuo. Jedan drugi čovjek koji je prošao kroz dramatično iskustvo na rubu smrti prisjeća se:

"Nebeska građevina nalikovala je amfiteatru iz drevnih civilizacija." Terapeut Roger Woolger na sličan način opisuje kako mu je jedna od pacijentica rekla da je u stanju između života pregledavala svoje prošle živote:

"Rekla mi je da iu je svjetlosno biće odvelo do nebeskog hrama gdje joj je pokazana golema knjiga u kojoj su bili jasno zapisani život kojeg se upravo sjetila i 'mnogi drugi"'.

Dakle, znači li to da nebeski hram, amfiteatar, auditorij ili autobusna postaja doista postoje? Pa, sjetite se da putujemo svijetom u kojem je stvarnost, ako je za vjerovati većini. Kao što je veliki stručnjak za religije Ilouston Smith jednom napisao:

"Sve što doživimo u bardu odraz je naših vlastitih mentalnih konstrukcija."
Dr. Alvarado je potvrdio da u većini izvještaja o izvantjelesnim iskustvima postoji nešto slično. "Mnogo ljudi govori da njihove misli, očekivanja i strahovi mogu proizvesti astralnu stvarnost ili pojave u izvantjelesnom stanju", rekao je.

Kažu da je to stvarna dimenzija, ali različita razina koja je u interakciji s umom pojedinca." Profesor Chris Bache potvrdio je te opise rekavši mi da je "mnogo učitelja izjavilo da iskustvo barda stvara sam čovjek. Psiho-plastično je."

PODRUČJE SUSTAVA VJEROVANJA
To možda objašnjava subjektivan karakter izvještaja o tom svijetu između života. Nije čudo da budisti često doživljavaju budističke motive te da kršćani često sretnu Isusa. U stvari, prema Monroovoj kozmologiji nematerijalnog svijeta, postoji mjesto koje on naziva "područje sustava vjerovanja". U njemu kao moguća posmrtna odredišta pojedinaca egzistiraju sva iskustva života poslije smrti koja odgovaraju različitim sustavima vjerovanja širom svijeta.

"Proveden sam kroz sva nebesa koja su stvorena", tvrdi se u jednom poznatom izvještaju o iskustvu na rubu smrti. "Kroz nirvane, vječna lovišta — prošao sam kroz sve njih. To su misaone tvorevine koje smo stvorili... vidio sam kršćanski raj... Neka nebesa su vrlo zanimljiva, a neka su jako dosadna. Drevna nebesa su mi zanimljivija, recimo nebesa sjeverno-američkih indijanaca... Egipatska su fantastična..."

Veliki indijski filozof i mudrac Sri Aurobindo izgradio je složenu metafiziku nematerijalnih svjetova. Prema njegovom sustavu, mentalna razina je mjesto gdje je "tkivo stvarnosti" vrlo podložno djelovanju misli. Napisao je:

„U ovom svijetu postoji ne samo mogućnost velikog snažnog i trajnog zadovoljstva koje je ograničeno ljudskom umu gotovo nezamislivo, nego i mogućnost jednake goleme patnje.. Tu su dakle smještena najniža nebesa i svi pakli s tradicijom i maštom koja je mamila i strašila ljudske umove od najranijih vremena“.

Postoji još nekoliko značajki, opisanih u Monroovim knjigama i potvrđenim od Adwetara koje su gotovo univerzalne kada govorimo o nematerijalnoj dimenziji - opisi koji su gotovo uvijek prisutni u svim izvještajima, od onih u izvantjelesnim iskustvima na rubu smrti, do izvještaja djece koja se sjećaju prošlih života te čak mistika poput Emanuela Swedeborga, šveđanina je iz 18. stoljeća. Jedna od njih je priroda komuniacije u tim svjetovima, koja se opisuje kao telepatska i neverbalna.

Na primjer Monroe u svojojknjizi „Daleka putovanja“ objašnjava, da je u njegovim putovanjima nematerijalnim svjetovima glavni način komunikacije bila snažna inačica mentalne telepatije.

Piše da je neverbalna komunikacija neposredna i trenutačno iskustvo ili trenutačno znanje preneseno od jednog inteligentnog sustava drugome.
Swedenborg je u svojem klsiku „Raj i pakao“ (Heaven and Hell) nebesa opisao kao mjesto u kojem ljudi govore izravno iz svojih misli, tako da je tu prisutna neka vrsta misaonog govora, odnosno čujne misli." Taj opis filozofa i mistika iz osamnaestog stoljeća izvrsno se poklapa s opisom petogodišnje djevojčice iz dvadeset i prvog stoljeća koja je svojim roditeljima jednog dana rekla da.

"kada umreš... ne govoriš riječima. Bog ne govori jezikom kao što su engleski ili španjolski. On čuje misli."

Drugi važan element koji je utvrđen u mnogim izvještajima je način na koji se putuje u nematerijalnom svijetu. Kao što je Atwater objasnio:

„Kada govorimo o putovanju u materijalnom svijetu, želimo li nekamo otići, da bismo tamo stigli moramo određeno vrijeme i određenom brzinom ići u tom smjeru. Međutim, u životu poslije smrti i stanju između života ili no razini barda neposredno nakon smrti putovanje je povezano s odnosom i povezanosti koju imamo s ljudima. Neki ljudi to zovu "područjem linijskih sila", i' njemu je, na primjer, između nas dvojice trajna nit jer ćemo se uvijek sjećati ovog razgovora i jedan drugoga, lako putovanje nakon smrti nije nešto poput,

"kako ću opet pronaći Mikea? Trebam li putovati četiri sata na istok brzinom hoda da hi došao do Mikea?" Sve što treba je pomisliti na Mikea. Putovanje postaje stvar međusobne povezanosti, a ne stvar fizičkih dimenzija“.

Dr. Eric Weiss, profesor na kalifornijskom Institutu integralnih istraživanja (Institute of Integral Studies) jedan je od nekolicine znanstvenika koji su istraživanju nematerijalnih svjetova posvetili cijelu karijeru. On mi je kao i Atwater rekao da putovanje u tim suptilnijim svjetovima nije stvar kretanja nego stvar pozornosti.

Ne krećem se astralnim svijetom stavljajući svoje noge jednu ispred druge. Astralnim svijetom krećem se preusmjeravajuci svoje misli i osjećaje," objasnio je. "Usredotočim se na sveukupni 'osjećaj' svog sjećanja na neku osobu i istog trenutka ili komuniciram s tom osobom ili se nađem u njezinoj prisutnosti".

Dr. Wiess također radi na potpuno novoj geometriji za koju smatra da bi mogla pojasniti pri¬rodu oblika i kretanja u tim domenama. Radi se o geometriji koja je potpuno različita od osnovnog euklidskog sustava koji definira naše svakodnevno iskustvo u fizičkom trodimenzionalnom svijetu prostora i vremena. Nada se da će nam razumijevanje geometrije tih nematerijalnih svjetova pomoći da otkrijemo više o tome kako oni  funkcioniraju.

"Razumijevanje prostor-vremena svijeta je ključ za razumijevanje njegovih kauzalnih interakcija", rekao mi je“, i stoga ključ za oblikovanje znanstvenog razumijevanja onoga što se tamo događa". Doista, zakoni koji vladaju nematerijalnim svijetom danas su nam možda zagonetni, međutim prije samo nekoliko stotina godina takvi su nam bili i zakoni subatomskog svijeta.

Ta vrsta analize koja objedinjuje različite discipline, tradicije i iskustva je u samom začetku, ali njezini su rezultati već sada intrigantni. Ovdje sam nabrojao nekoliko priča koje se međusobno potvrđuju, međutim takvih je priča mnogo, mnogo više. One ukazuju na svjetove koje različiti subjekti doživljavaju nezavisno. Sveukupan krajolik koji opisuju i značajke o kojima izvještavaju stvaraju izvanredno dosljednu sliku koja obuhvaća različite vrste iskustava, različita razdoblja, različite kulture i različite sustave vjerovanja.

Prema tome, postoje čvrsti dokazi o postojanju tih nematerijalnih svjetova, ali — gdje? Gdje se oni nalaze? Kako govoriti o "mjestu" kada ti svjetovi egzistiraju izvan uobičajene prostorne stvarnosti? Doista bilo bi mnogo točnije o domeni misliti ne toliko kao o mjestu koje postoji kao odvojeno od fizičkog svemira,  mjestu na koje čovjek ide poslije smrti, nego kao o dimenziji koja je u interakciji s fizičkom dimenzijom, i povezana ie s njom.

U toj paraigmi smrt ne bi bila putovanje u drugi svijet, nego više kao odbacivanje fizičkog tijela i otkrivanje dubljih struktura stvarnosti i razina svijesti koje su na neki način uvijek prisutne. Integralni filozof Ken Wilber u skladu je s tom koncepcijom suptilnih svjetova kada piše:

"Vidimo da polja energije za koje se mislilo da metafizički lebde izvan materije u stvari egzistiraju tijesno povezana s materijom. Ta suptilna polja ne mogu se reducirati na materiju, ali nisu ni ontološki odvojena od materije."

Međutim, jednostavno je iako mnogo toga što ne znamo o nematerijalnom svijetu. Poput praljudi koji su vidjeli fenomen munje, mi prepoznajemo da postoji dimenzija stvarnosti koju još ne razumijemo. Možda poznajemo neke njezine učinke i uočavamo da je u znakovitom suodnosu s fizičkim svijetom.

Možda čak možemo, putem anegdotalnih izvještaja o njegovim povremenim pojavama, razumjeti mnoge karakteristike tog fenomena. Međutim, što se tiče razumijevanja njegove prave prirode i dalje smo na razini male djece. Doista, kakvo god znanje smo možda stekli u istraživanjima nematerijalnih svjetova, nema mnogo sumnje da smo i dalje u početnoj fazi učenja.

Jos jedan tekst

BEZ OBZIRA NA ČUDA MODERNE ZNANOSTI I BEZ OBZIRA NA UVIDE U DRUGI SVIJET DO KOJIH SMO DOŠLI OBJEKTIVNO RAZUMJEVANJE ONOGA ŠTO SE DOGAĐA POSLIJE SMRTI I DALJE SE ČINI PRIMAMLJIVIM ALI U KONAČNICI NEDOHVATLJIVIM CILJEM, PREDVIĐANJEM KOJE VJEČITO NESTAJE NA OBZORU NAŠE KULTURE. MEĐUTIM, ŽIVIMO U SVIJETU KOJI SE BRZO MIJENJA I NA MNOGIM PODRUČJIMA ŽIVOTA POSTAJE MOGUĆE I ONO ŠTO JE RANIJE BILO NEZAMISLIVO.

Duša nije vezana za formulu mentalnog čovječanstva: nije počela s njim i neće s njim završiti; imala je predljudsku povijest, i ima nadljudsku budućnost."
- Sri Aurobindo

"Čovjek još nikada nije primijenio suvremene znanstvene metode na problem koji je za njega od izvanredne važnosti: obuhvaća li njegova ličnost element koji preživljava tjelesnu smrt." To su riječi Fredericka Myersa, začetnika istraživanja preživljavanja, čija je pionirska knjiga „Ljudska ličnost i njezino preživljavanje tjelesne smrti“ (Human Personality and Its Survival of Bodily Death) objavljena 1903. godine. Zanimanje za tu temu tijekom dvadesetog stoljeća raslo je i padalo, međutim ni sam Myers nije mogao predvidjeti koliko se područje čiji je začetnik proširilo u nekoliko proteklih desetljeća, Uz golem dotok novih podataka i sve veći broj stručnjaka koji te podatke podvrgavaju rigoroznoj analizi, postoji nada da ćemo uskoro imati znanstveni odgovor na pitanje što se događa nakon smrti. Međutim, čak i dok razmatramo sve veći broj dokaza reinkarnacije i preživljavanja moramo si postaviti još jedno pitanje.

Kako se način na koji razmišljamo o smrti i ponovnom rođenju — filozofski okvir unutar kojeg tumačimo podatke — mora ažurirali za postmoderni, posttradicionalni svijet? Razgovarajući s mnogim suvremenim stručnjacima koji su pioniri na tom polju, to mi je pitanje neprestano dolazilo na um. I doista, kako zahvaljujući radovima ljudi kao što je Ian Stevenson i nekih drugih reinkarnacija postaje sve više prihvaćena te počinjemo sramežljivo istraživati nematerijalne dimenzije postojanja, logično je da se javlja potreba preispitati mnoge tradicionalne metafizičke sustave povezane s tim konceptima. U suprotnom ćemo se dovesti u opasnost vraćanja na stare pretpostavke i zastarjele zaključke o tome kako to funkcionira i što to sve znači.

Reinkarnacija je, naposljetku, postmoderna ideja koja je zauzela istaknuto mjesto otprilike u isto vrijeme kad i mnoge svjetske tradicije mudrosti. Te su tradicije razvile složene metafizičke sustave o smrti i ponovnom rođenju kao i detaljne zemljovide nematerijalnih domena. Međutim, svoje su filozofije izgradile na temelju razumijevanja svijeta koje ie bilo znatno manje razvijeno od našega. Ma koliko ti drevni sustavi bili dubokoumni i važni, u suvremenom kontekstu često su problematični. Često obuhvaćaju brojne elemente — mitologije, vjerovanja i praznovjerja koji se, s obzirom na ono što smo u protekla dva tisućljeća naučili o svijetu, više ne čine relevantnima. Na primjer, predmoderne tradicije nisu poznavale evoluciju. Nisu znale ono što ie znanost otkrila — da živimo u nestabilnom svemiru koji evoluira, svemiru punom promjena i nepredviđenih okolnosti. Upravo suprotno slici koju je sastavila većina tradicionalnih zemljovida stvarnosti. Stoga ne čudi da se mnogi metafizički sustavi koje nam nude religijske tradicije ne uklapaju na primjeren način u svijet koji je otkrila suvremena znanost.

Drevna vjerovanja u statički svemir rodila su statičku metafiziku; suvremeno znanje o živućem svemiru koji evoluira sada bi trebalo ponuditi živuću, evoluirajućiu metafiziku.
Ken Wilber iedan ie od prvih filozofskih glasova koji su to prepoznali. On ističe da su ezoterićki zemljovidi i kozmologije naših religijskih tradicija zasnovani na "tumačenjima suvremenih iskustava". Sva ta tumačenja bila su u skladu s filozofskim postavkama tog vremena. Objašnjava da te zemljovide ne treba promatrati kao da su to „fiksne“, rigidne, ontološke koordinate koje vrijede za cijelu „vječnost". Dakle, dok razmatramo podatke dobivene putem vlastitih suvremenih iskustava" tih istih  nematerijalnih domena - analizirajući iskustva na rubu smrti, izvantjelesna iskustva, sjećanja na razdoblje između života i druga slična iskustva - moramo biti spremni dopuniti svoje zemljovide i, što je možda još važnije, nastaviti ih ažurirati.

Što to znači? Pa, krenimo od uobičajene predmoderne predodžbe povezane s reinkarnacijom — duše. Vjerujemo li u reinkarnaciju, logično je da ćemo prihvatiti postojanje nečeg poput duše, aspekta nas samih koji može preživjeti smrt, djelovati u materijalnom svijetu i naposljetku se inkarnirati u novom fizičkom tijelu. Stevenson je taj entitet nazvao "psihofora", a fizičar Amit Goswami naziva ga "kvantna monada". Sam Wilber tradicionalnu dušu izjednačava s onime što naziva 'suptilno tijelo". Međutim, bez obzira na naziv koji koristimo, bitno je sljedeće: Na koji bi način obnovljeni filozofski kontekst promijenio naše razumijevanje duše?

U većini predmodernih tradicija duša se smatra besmrtnom — trajnim entitetom koji je stvorila viša sila sa svrhom interakcije s fizičkim oblikom. Pojedine tradicije govore o "silasku duše u materiju" ili kažu da je "duša poslana u ovaj svijet kako bi prožela materiju". Slično onome kako su mnoge vjerske tradicije običavale promatrati ljude — kao stvorene po božjoj slici i poslane u ovaj svijet Božjom rukom. Darwinova revolucija srušila je taj svjetonazor a mi smo zauzeli svoje mjesto u mnogo široj, razvojnoj struji života. S dolaskom tog svjetonazora više se ne smatra da su ljudi oblikovani u radionici Stvoritelja, nego ih se promatra kao posljednji korak na evolucijskom putovanju koje traje milijardama godina. Danas shvaćamo da su se, poput biljaka i životinja, ljudi pojavili tijekom vremena, kao rezultat procesa evolucije. Međutim, dosad se teorija evolucije primjenjivala isključivo na fizičku dimenziju, dok je duhovna dimenzija bila izostavljena iz revolucije.

Kao što je početkom dvadesetog stoljeća istaknuo veliki francuski filozof Henri Bergson: "Velika pogreška doktrina o duhu bila je odvajanje duhovnog života od ostalog i njegovo uzdizanje što je više moguće iznad zemlje..."

Doista, još nismo proširili evolucijsku revoluciju i primijenili je na nematerijalne dimenzije postojanja. No, zašlo ne bismo to učinili? Što ako se, u nedostatku bolje riječi, duše nisu tek pojavile iz kreacije potpuno oblikovane, već su se razvile procesom evolucije na isti način kao i naš mozak? To bi značilo da duša nije trajan, vječan entitet ništa više nego što je stanica trajan, vječan entitet. Umjesto toga, evoluirala je tijekom vremena i nastavit će evoluirati u budućnosti, tako su mnogi s kojima sam razgovarao govorili o "evoluciji duše" ono na što su pritom mislili individualni je razvoj od života do života. Počeo sam uviđati da ih u stvari vrlo malo dušu promatra kao dio veće struje neprestane kozmičke evolucije. Dr. Bruce Greyson špekulirao je sa mnom o tome kako bismo mogli shvatiti evoluciju entiteta zvanog "duša":

„Evoluciju duše možete promatrati iz fizičke perspektive i pokušati pretpostaviti odgovor na pitanje zašto duša čini vaše preživljavanje i vaš reproduktivni potencijal višima — koju funkciju duša obavlja u svrhu održavanja naših tijela na životu? A možete je promatrati i iz duhovne perspektive i reći da je duša duhovni entitet koji evoluira te da je tijelo razvijeno kao sredstvo koje će duši pomoći da se razvije. U tom kontekstu razvoj duše je evolucijski proces koji je hitan, a tijelo je tek alat koji duša koristi za vlastiti razvoj. Ili možete zauzeti pristup „val/čestica“ i reći da fizičko i duhovno evoluiraju zajedno te da jedno ne može evoluirati bez drugoga. To su dvije strane iste medalje.

U skladu s tim, kada govorimo o fizičkoj evoluciji, postoji i odgovarajuća duhovna evolucija koja je prati. U kojem su, dakle, trenutku primitivne molekule postale u dovoljnoj mjeri organizirane da ih se nazove stanicom? Kada se može reći da 'nešto' postaje životinja? Da 'nešto' postaje ljudsko biće? Mislim da se isto možete zapitati i o duhovnom entitetu — u kojem trenutku nešto postane duša?

Što ako Grevsonovu liniju zaključivanja primijenimo ne samo na dušu nego i na suptilne svjetove koje istražujemo. Naime, nematerijalne dimenzije postojanja također je lako izostaviti iz evolucijske drame života. Poput naših tradicionalnih predodžbi o duši, te se dimenzije, kada ih se uopće prihvati, smatraju trajnim, vječno postojećim i odvojenim od tijeka evolucije za kojeg većina nas prihvaća da utječe na naše cjelokupno fizičko postojanje. Smatra ih se, da upotrijebim  Wilberovu frazu, "fiksnim, rigidnim, ontološkim koordinatama koje vrijede za cijelu vječnost".

Međutim, što ako to ne pretpostavimo? Što ako nematerijalne dimenzije evoluiraju na isti način kao fizičke dimenzije života? Što ako je sve povezano? I doista, ukoliko postoji ista oko čega se slažu izvještaji o iskustvima na rubu smrti, izvantjelesnim iskustvima i dječjim sjećanjima na razdoblje između života to je da su ta iskustva, do neke mjere, psihoplastična u odnosu na našu vlastitu svijest. Na njih snažno utječu naše misli i namjere pa možemo pretpostaviti da se ona sama mijenjaju i da evoluiraju u skladu s našom vlastitom psihološkom, duhovnom i kulturnom evolucijom. To bi značilo da je sve — materijalno 1 nematerijalno, fizičko i nefizičko. grubo i suptilno — dio jednog evolucijskog procesa.

Promatranje nefizićkih dimenzija postojanja u kontekstu evolucije ima prilično dramatičan rezultat. To znači da sam proces reinkarnacije najvjerojatnije nije potpuno jednak onome kakav je bio prije dvije tisuće godina, a dvije tisuće godina od sada reinkarnacija neće biti ista kakva je danas.
To sugerira da je njezina evolucija suštinski povezana s našom evolucijom. A to bi značilo da će naši vlastiti postupci i naša vlastita svijest - drugim riječima, naša evolucija - snažno doprinositi razvoju ne samo onoga što nazivamo materijalnim svijetom nego i razvoju svih domena, dimenzija i procesa koji su s njim povezani. Možda je čak procesu reinkarnacije suđeno da se razvije na način kakav sada nikako ne možemo predvidjeti.

Mnoge velike revolucije u ljudskoj misli imale su dvije značajne posljedice: u ljudski su život unijele veću poniznost i novu perspektivu. Kopernikova revolucija po prvi je put u povijesti čovjeka stavila  izvan  privilegiranog  mjesta  u središtu svemira, izazvavši dramatičnu promjenu u našoj kolektivnoj percepciji samih sebe. Istovremeno nam je otvorila posve nove vidike za istraživanje. Freudova revolucija pokazala nam je da ego nije nužno središte naše ličnosti  te da postoje i drugi, podsvjesni uticaji, kako na osobnoj tako i na kolektivnoj razini, koji nas čine onakvima kakvi jesmo.

Istovremeno je otvorila područje za unutarnja istraživanja. Darwinova revolucija čovječanstva je stavila u kontekst mnogo šire evolucijske šeme i uklopila nas u sveukupno tkivo života na Zemlji. K tomu otvorila nam je mogućnost da preuzmemo odgovornost vlastiti razvoj kao nikada prije sanjamo o svijetu budućnosti..

Može li prepoznavanje reinkarnacijeh i novo uvažavanje nefizičkih dimenzija postojanja dovesti do iste poniznosti i širenja vidika ljudske svijesti?

Je li moguće da ćemo još jednom osjetiti strahopoštovanje zbog spoznaaje da u ovom golemom  univerzumu postoji mnogo više nego što smo u našoj filozofiji mogli i sanjati, te da u liudskom životu i ljudskoj ličnosti postoji mnogo toga što    u kontekstu jednog kratkog životnog vijeka nikako nismo mogli razumjeti?

I hoće li nas onda ta spoznaja potaknuti da preuzmemo veću odgovornost zatesile i stvorimo budućnost u kojoj više nećemo nesvjesno posrtati kroz ciklus reinkarnacije, nego evoluiati na način da naposljetku preobrazimo samu prirodu smrti i samog rođenja.

Problem o tvrdnjama smrti kao što kaže jedan popularni aforizam u tome je što ih 99,99% slučajeva iznose oni koji su još živi. U ovom trenutku smrt je jedna od trajnih životnih tajni.       

Bez obzira na čuda moderne znanosti i bez obzira na uvide u drugi svijet do kojih smo došli, objektivno razumjevanje onoga što se događa poslije smrti i dalje se čini primamljivim ali u konačnici nedohvatljivim ciljem, na obzoru naše kulture.

Međutim, živimo u svijetu koji se brzo mijenja i na mnogim područjima života postaie moguće i ono što je ranije bilo nezamislivo. Možda se jednoga danau u ne tako dalekoj budućnosti probudimo i otkrijemo da je smrt postala transparentna za brojna  područja ljudskog znanja. I možda se poput Tibetanaca od prije više stotina godina nađemo kako ponovno ispisujemo knjigu o onome što se događa na kraju života, i na početku novog.

Ринкарнација није живот после смрти јер се човек рађа у неком другом облику или поново као човек да би достигао на крају ништавило тј. постао мишта или нирвану како уче будисти. што и није живот после смрти јер ти је циљ да постигнеш нирвану и постанеш ништа. Док је човек ипак створен да буде нешто тј. личност јесна и јединствена и непоновљива.

Slazhem se sa tobom u potpunosti

Oslobođanjem od reinkarnacije se ne prelazi u ništa. Nisi više vezan za ovaj svet prelaziš na neki viši nivo, gde se dalje razvijaš sve dok ne budeš spreman za sjedinjavanje sa Bogom. Tada nisi ništa nego sve, pošto Bog sve prožima. Nirvana omogućava da se oslobodimo misli, u takvom stanju se može realno sagledati svet. Buda nije prešao u ništavilo kada je došao u ovo stanje, već je spoznao, a spoznaja oslobađa.