Hoces da kazes da atomi ne postoje?

Sta je bre,ovo? 

Ako te interesuje mozes da vidis tacan datum kad ces umreti.

Ја сам бесмртан тако да је сваки датум нетачан.

veceras na ultri film 21 gram.

Ma vidim,nego kakva je to zahebancija...

Морбидна.

Evo jedan tekst za opustanje.
Kada se govori o ovoj temi neki kazu da niko nije bio sa druge strne pa se vratio. Ovaj covek tvrdi upravo to.



1982 godine umro sam od neizlječivog oblika raka. Rak je bio u fazi kada se više nije mogao operirati a bilo kakva vrsta kemoterapije koju su bili u stanju da mi ponude, napravila bi od mene ništa više nego biljku. Doktori su mi dali nekih 6 – 8 mjeseci života.

Sedamdesetih godina žudno sam skupljao sve informacije i postajao sve više i više zabrinut u vezi nuklearne krize, ekološke krize, itd. Tako, s obzirom da nisam imao nikakvu duhovnu bazu, počeo sam vjerovati kako smo mi jedno kancerozno tkivo na ovoj planeti. Nisam vidio načina kako možemo prebroditi probleme koje smo stvorili kako sebi tako i ovoj planeti. Smatrao sam sve ljude rakom, rak je bio ono što sam i dobio. To jest, ono što me je i ubilo.

Budite oprezni kako gledate na ovaj svijet jer to vam se može vratiti natrag, pogotovo ako se radi o negativnom pogledu na svijet. Moj pogled je bio veoma negativan. To je bilo ono što me je i odvelo u smrt. Probao sam sve vrste alternativnih metoda lječenja, međutim, ništa nije pomagalo.

Tako sam zaključio kako se tu radi o nečemu što je samo između mene i Boga. Ja se stvarno nikada prije nisam susreo sa Bogom, niti sam imao s njim bilo kakvog posla. Prije toga nisam se bavio nikakvim oblikom duhovnosti, međutim, tada sam ipak krenuo na istraživački put, počeo sam da se interesiram za duhovnost, kao i alternativne metode liječenja. Tako sam počeo čitati sve što je bilo dostupno na tu temu, jer nisam želio da na drugoj strani dođem u situaciju da me nešto zatekne nespremnog, odnosno da me iznenadi. Tako sam počeo i sa čitanjem literature o raznoraznim religijama i filozofijama. Sve one su mi bile veoma interesantne i davale su mi nadu da ipak ima nešto, tamo, s druge strane.   

Kao privatnik, tj. umjetnik koji se bavi slikanjem na staklu, u to vrijeme nisam imao zdravstveno osiguranje. Tako sam svoju životnu ušteđevinu preko noći potrošio na laboratorijske pretrage. Onda sam morao da se suočim sa medicinskim radnicima bez ikakvog zdravstvenog osiguranja. S obzirom da nisam htio svoju obitelj financijski iscrpljivati, odlučio sam da se s tim sam pozabavim. Bol nije bila toliko konstantna, međutim, često sam gubio svijest. Došlo je dotle da se nisam više smio usuditi voziti i na kraju sam završio u jednoj ustanovi za njegu teških bolesnika. Tamo sam dobio svoju osobnu njegovateljicu. Kao da me je nešto blagoslovilo time što sam dobio tog anđela čuvara koji je proveo samnom poslednji dio svega toga. Trajalo je to oko 18 mjeseci. Nisam htio uzimati mnogo lijekova, jer sam želio ostati svjestan koliko god je to bilo moguće. Onda sam počeo doživljati i takav bol, da u svojoj svijesti nisam osjećao ništa, do samo bol, što je srećom trajalo samo po par dana, u to vrijeme.     

  Božja Svjetlost

Sjećam se kako sam se jedno jutro probudio kao kod kuće, negdje oko 4 i 30, i kako sam odmah shvatio da je stigao čas. To je bio dan kada sam trebao umrijeti. Tako sam pozvao par prijatelja i oprostio se s njima. Probudio sam i moju njegovateljicu i rekao joj. S njom sam prethodno napravio jedan tajni dogovor, da ostavi moje mrtvo tijelo na miru nekih 6 sati, jer sam saznao kako se mnogo interesantnih stvari može dogoditi kad čovjek umre. Onda sam se vratio nazad na spavanje.  Sljedeća stvar koje se sjećam bila je tipični početak doživljaja bliske-smrti. Odjednom sam postao potpuno svjestan i stajao sam dok je moje tijelo ležalo u krevetu. Oko mene je bila tama. Taj vantjelesni doživljaj bio je mnogo upečatljiviji nego kad je čovjek normalno u tijelu. Sve mi je bilo toliko kristalno jasno da sam mogao vidjeti svaku sobu u kući, mogao sam vidjeti krov kuće, mogao sam vidjeti oko kuće a mogao sam vidjeti i ispod kuće.

Tu je bila i neka Svjetlost, koja je intenzivno sijala. Okrenuo sam se prema njoj. Ta Svjetlost je bila nešto slično onome što su mnogi ljudi opisivali kod svojih doživljaja bliske, odnosno, kliničke smrti. Bila je prekrasna. Mogla se opipati; a mogao sam ju i osjetiti. Ona je, jednostavno, neodoljiva; čovjek dobije želju ući u njen zagrljaj kao što bi ušao u zagrljaj svoje rođene majke ili oca. Kada sam počeo prilaziti Svjetlosti, intuitivno sam znao da ako uđem u nju, vjerovatno ću umrijeti. Tako kada sam joj prišao, rekao sam: “Stani malo, molim te, možeš li sada, samo malo, sačekati. Želio bih malo razmisliti o svemu ovome; Želim malo porazgovarati sa tobom, prije nego što odeš.”  Na moje iznenađenje, u tom momentu kao da se cjelokupna radnja zaustavila. Čovjek stvarno može kontrolirati taj doživljaj svoje bliske ili kliničke smrti. Tu se ne radi ni o kakvoj "vožnji toboganom”.  Moj zahtjev je bio ispoštovan i ja sam tako porazgovarao sa Svjetlošću. Svjetlost je cijelo to vrijeme mijenjala svoj oblik, izgledajući čas kao Isus, pa Buda, Krišna, mandala, arhetipni simboli i slike.  Upitao sam ju, “Što se to dešava? Svjetlosti, možeš li mi, molim te, predstaviti se, da mi objasniš samu sebe? Stvarno bih želio znati što je to realno u cijeloj ovoj situaciji.”  Ovdje ne mogu ponoviti prave riječi jer se tu radilo o nekoj vrsti telepatije. Svjetlost je odgovorila. Informacija koju mi je prenjela bila je da čovjekova vjerovanja određuju to na koji će mu način ona pristupiti. Ako ste npr. Budist ili Katolik, onda ćete dobiti nešto iz tog repertoara.

Čovjek, u svakom slučaju, ima priliku da sve to malo temeljitije ispita, međutim, većina to ne čini.

Kada mi se Svjetlost predstavila, postao sam svjestan da je to što vidim, u stvari, matrica našeg Višeg (Nad) Ja.  Jedina stvar koju vam mogu reći bila je da se ona pretvorila u jednu matricu, u mandalu od ljudskih duša i ono što sam primjetio, to je, da je ono što mi nazivamo našim Višim, ili Nad Ja, u svakom od nas, u stvari, jedna matrica. To je također i jedan vodič koji vodi skroz do Izvora; svako od nas se pojavljuje izravno, kao jedan direktni odraz iz Izvora. Svi mi imamo jedno Više Ja, ili nad-duševni dio našeg bića. Ono mi se predstavilo u svom suštinskom energetskom obliku. Jedini način na koji bih mogao to opisati, to je, da je biće Višeg Ja nešto kao vodič. Ono ne izgleda tako, ali to je naša direktna veza sa Izvorom koju svi mi, tj. svaki od nas pojedinačno ima. Mi smo direktno povezani s tim Izvorom. 

Tako mi je Svjetlost pokazala tu matricu našeg Višeg Ja. Onda mi je postalo sasvim jasno da su svi ti Viši Ja, povezani kao jedno biće, sva ljudska bića su povezana kao jedno biće, svi mi smo u stvari isto biće, različiti aspekti jednog te istog bića. Ta Svjetlost ne pripada nikakvoj posebnoj religiji. Bar, prema onome što mi je ona saopćila. Vidio sam i tu mandalu od ljudskih duša. To je bila najljepša stvar koju sam ikada vidio. Ja sam, jednostavno, ušao u nju i to je bilo toliko zanosno da je to nemoguće riječima opisati. Bilo je to kao kad bi čovjek dobio svu ljubav koja postoji, koju bi uopće mogao zamisliti i poželjeti, i to onu vrstu ljubavi koja liječi, iscjeljuje, regenerira. 

Kako sam molio Svijetlost da nastavi s objašnjenjima, sve više sam shvaćao što je to, u stvari, matrica našeg Višeg Ja. 

Mi imamo jednu energetsku mrežu oko naše planete kojom su svi naši Viši Ja međusobno povezani. To je nešto kao jedno vrlo lijepo društvo, sljedeći, gornji suptilni nivo energije oko nas; jedan duhovni nivo, moglo bi se reći. 

Onda, nakon par minuta, upitao sam za još par objašnjenja. Stvarno sam želio još saznati, kakva je, uopće, svrha ovog univerzuma, i nakon toga sam bio spreman ići.  Rekao sam “Spreman sam, uzmi me.” 

Tada se Svjetlost pretvorila u najljepšu stvar koju sam ikada vidio: u jednu mandalu od ljudskih duša sa ove planete. Sada sam se ja našao tu, zajedno sa svojim negativnim pogledom na sve ono što se na ovoj planeti dešava. Zamolio sam Svjetlost da nastavi sa objašnjavanjem, vidio sam, u toj prekrasnoj mandali, koliko smo svi mi, u stvari, lijepi u svoj svojoj suštini, u našoj srži. Mi smo najljepša stvorenja koja se uopće mogu zamisliti. Ljudska duša, ljudska matrica koju svi mi zajednički činimo je apsolutno fantastična, elegantna, egzotična, sve to skupa.  Ne mogu riječima izraziti kako je ta slika u djeliću momenta promjenila moje mišljenje o ljudskim bićima.

Rekoh, “O Bože, stvarno nisam znao koliko smo lijepi.”  Na bilo kom nivou, višem ili nižem, i u bilo kom stanju da se nalazite, vi ste najljepše stvorenje koje postoji, vi to zaista jeste. Bio sam zapanjen kad sam saznao da zlo prirodno ne postoji ni u jednoj jedinoj duši. Upitao sam se “Kako je to moguće?” 

Dobio sam odgovor kako ni jedna duša nije prirodno zla. Užasne stvari koje se ljudima događaju mogu utjecati na to da oni počnu činiti zlo, ali njihove duše nisu u samoj svojoj suštini zle. 

Ono što svi ljudi traže i što ih održava, to je ljubav, rekla mi je Svjetlost.  Ono što ljude kvari, to je nedostatak ljubavi.

Objašnjenja su tako stizala od strane Svjetlosti jedno za drugim, a onda sam ju upitao, “Da li to znači da će čovječanstvo na kraju biti spašeno?” Tada, kao eksplozijom svjetlosnih spirala iz neke ogromne trube, Velika Svjetlost se oglasila sljedećim riječima, “Dobro zapamtite ovo i nemojte to nikada zaboraviti;

“Vi ste ti koji spašavate, iskupljujete i iscjeljujete same sebe. Vi ste to uvijek činili.  Vi ćete to uvijek i činiti.  Vama je data moć da to činite još kad ste bili stvoreni, još prije početka ovoga svijeta.”

  U tom momentu shvatio sam čak nešto mnogo više. Shvatio sam da smo mi već spašeni i da smo mi sami sebe spasili, jer smo dizajnirani da se samo-korigiramo kao i ostatak ovog božjeg univerzuma. To je ono što se podrazumjeva pod “Njegovim ponovnim dolaskom”.

Zahvalio sam se toj Božjoj Svjetlosti svim svojim srcem. Najbolje što sam uspio prozboriti bile su ove jednostavne, ali riječi pune poštovanja: “O dragi Bože, dragi Univerzumu, dragi Veliko Ja, ja stvarno volim ovaj moj život.”  Svjetlost kao da me je udisala u sebe sve dublje i dublje. Kao da me je kompletno upijala u sebe. Tu Svjetlost-Ljubav, do dana dašnjeg nisam u stanju adekvatno opisati.  Našao sam se u jednoj drugoj oblasti, mnogo živopisnijoj nego što je bila ona prošla, i onda sam postao svjestan nečega višeg, nečega mnogo višeg. To je bila jedna rijeka svijetlosti, ogromne veličine, široka i duboka, duboko u Srcu Života.  Upitao sam, šta je to!?

Svjetlost mi je odgovorila, “To je RIJEKA ŽIVOTA.  Napij se te vode - ma koliko ti srce želi.”  Tako sam i učinio.  Uzeo sam jedan veliki gutljaj, a onda još jedan. Napih se, tako, Života Samog! Bio sam u ekstazi.

Onda mi je Svjetlost rekla, “Ti imaš jednu želju.”  Ta Svjetlost je znala sve o meni, sve, moju prošlost, sadašnjost i budućnost.

”Da!” Prošaputao sam.

Želio bih vidjeti ostatak ovog univerzuma; izvan našeg Sunčevog Sistema, izvan svih ljudskih iluzija. Svjetlost mi je onda rekla kako se mogu otisnuti niz maticu. Tako sam i uradio, i ona me je prenjela kroz svjetlost na kraju tunela. Osjećao sam i čuo cijeli niz prigušenih zvučnih prasaka. Bože, kakva je to brzina bila! 

  Oblast ničega

Odjednom kao da sam se raketnom brzinom počeo udaljavati od ove planete, uz pomoć te matice. Vidio sam Zemlju kako odlijeće negdje daleko. Solarni sistem je sa svim svojim blještavilom prohujao pored mene i nestao. Brže od brzine svjetlosti, letio sam kroz centar naše galaksije, kako sam se kretao sve dalje i dalje, apsorbirao sam sve više i više znanja.  Saznao sam, kako u ovoj našoj galaksiji, tako i u cijelom univerzumu, život cvjeta u izobilju i u mnogim raznolikim oblicima. Vidio sam mnoge svjetove. Hoćete li jednu dobru vijest - nismo sami u Univerzumu! 

Kako sam se vozio ovom maticom, tj. strujom svijesti, kroz centar galaksije, ona se stalno širila u formi fraktalnih energetskih valova. Super veliki grozdovi galaksija, sa svom njihovom praiskonskom mudrošću, promicali su pored mene. Prvo sam mislio kako ja to negdje idem; tj. da, u stvari, putujem. Međutim, onda sam shvatio da kako se ta rijeka svijesti širila, tako se i moja vlastita svijest širila zajedno s njom i upijala u sebe sve ono što se nalazi u ovom Univerzumu!  Cijela kreacija, tj. sve što postoji, prošlo je pored mene. To je bilo nezamislivo čudesno! Bio sam nešto kao dijete u nekoj Zemlji Čudesa!

Činilo mi se kako je sve što postoji u univerzumu prohujalo pored mene i nestalo negdje daleko u jednoj maloj točki od svjetlosti. Skoro istovremeno, jedna druga Svjetlost se pojavila. Stizala je sa svih strana i bila je nekako drugačija; ta Svjetlost kao da je bila sazdana od više nego svih postojećih vibracija u univerzumu.  Opet sam i osjetio i čuo nekoliko baršunastih zvučnih prasaka. Moja svijest, ili moje biće, širilo se sve više i više, da bi se na kraju stopilo sa cjelokupnim Holografskim Univerzumom, i više od toga. Kako sam prešao u drugu Svjetlost, odjednom sam postao svjestan da sam transcendentirao Istinu. To su najbolje moguće riječi koje imam na raspolaganju kako bih izrazio tako nešto, međutim, pokušat ću to malo bolje objasniti. Kada sam prešao u drugu Svjetlost, ja sam se već toliko bio proširio, da sam se našao izvan granica Prve Svjetlosti. Našao sam se u oblasti dubokog mira, tišine izvan svake tišine. Mogao sam vidjeti i osjetiti VJEČNOST, izvan Beskonačnosti.

Nalazio sam se u Void-u, oblasti ničega.

Bio sam u pre-tvorevini, prije Big Banga (Velikog Praska). Prešao sam preko praga početka vremena – Prvog Svijeta – Prve Vibracije. Nalazio sam se u Oku Kreacije/Tvorevine. Osjećao sam kao da sam dodirivao Božje Lice. To nije bio nikakav religiozni osjećaj. Jednostavno, ja sam samo bio sjedinjen s Apsolutnim Životom i Sviješću. ( moj komentar: 7. denzitet ? )

Kad kažem da sam bio u stanju vidjeti zauvijek, pod time mislim da sam mogao doživjeti cijelu Tvorevinu kako sama sebe stvara. To je nešto što nema početak, niti kraj. Od jedne same takve pomisli, čovjeku se zavrti u glavi, zar ne?  Naučnici smatraju da je taj Big Bang bio jedan jedini događaj u prošlosti, čime je stvoren ovaj Univerzum; a ja sam vidio da je taj Big Bang bio samo jedan od bezbroj Big Bang-ova kojim se univerzumi neprestano stvaraju, simultano i beskonačno. Jedine slike koje mogu donekle podsjećati na takvo nešto, ljudskim pojmovima rečeno, bile bi one stvorene uz pomoć kompjutera kod korištenja tzv. fraktalnih geometrijskih jednakosti. ( moj komentar: sve su ciklusi ? )

Naši preci su znali o tome. Oni su još davno govorili da Božje Biće periodično stvara nove Univerzume - izdišući, a druge razlaže – udišući. Te epohe oni su nazivali Juga-ma. Moderna nauka naziva to Big Bang-om (Velikim Praskom). ( moj komentar: balans ? )

Bio sam u apsolutnoj, čistoj svijesti. Mogao sam vidjeti i doživjeti sve Big Bang-ove ili Juge, da vidim univerzume kako se stvaraju i rastvaraju. U djeliću momenta simultano sam ulazio u sve njih. Spoznao sam da svaki, pa i najmanji djelić Kreacije tj. Svega Što Jeste, - ima moć stvaranja. Vrlo mi je teško objasniti tako nešto. Još uvijek ne mogu naći adekvatne riječi kako bih opisao tako nešto.

Nakon mog povratka, godine su mi trebale da asimiliram adekvatne riječi kojima bih uopće mogao opisati ovaj moj doživljaj u Void-u. Sada vam samo mogu reći ovo; taj Void je, s jedne strane, manje nego ništa, a s druge, više nego sve što uopšte postoji! ( moj komentar: opet - balans ? )

Taj Void je jedna apsolutna nula; a istovremeno - jedan kaos koji formira sve moguće. To je Apsolutna Svijest; nešto mnogo više nego cijela Univerzumska Inteligencija.

  Gdje se nalazi taj Void? Ja to znam. Void je unutar i izvan svega što postoji. Vi ste upravo u ovom momentu, čak i kada živite, neprekidno u Voidu, i izvan njega, simultano. Ne morate nigdje ići, ili umrijeti, da bi ste stigli tamo. Taj Void je vakuum ili – ništa – između svake fizičke manifestacije. To je onaj PROSTOR između atoma i njihovih komponenti. Moderna nauka je počela sa proučavanjem tog prostora koji se nalazi između svega. Oni ga nazivaju Nulta-točka. Kad ga god oni pokušaju izmjeriti, skale na njihovim instrumentima se pokazuju suviše ograničenima, jer tu se radi o - beskonačnosti, da se tako izrazim. Oni nemaju metode, bar za sada, mjeriti beskonačnost. U vašim tijelima kao i u ovom Univerzumu ima mnogo više Nultog-Prostora nego bilo gdje drugdje!

Ono što mistici nazivaju Void-om, nije Void. Pravi Void je pun energije, jedne posebne vrste energije koja stvara sve. Sve, nakon Big Bang-a, je vibracija, sve od Prvog svijeta, koji je – prva vibracija. Ono biblijsko “Ja jesam”, u suštini ima znak pitanja iza sebe. “Ja jesam – Ko sam ja?”

Tako, Sve Što Jeste ili ova cjelokupna kreacija tj. tvorevina, je u stvari, Bog koji istražuje samog sebe, na svaki mogući način koji se može zamisliti, u jednoj neprestanoj, beskonačnoj pustolovini koja se odvija kroz svakog od nas pojedinačno. Kroz svaki dio dlake na vašoj glavi, kroz svaki list na svakom drvetu, kroz svaki atom, Bog istražuje samog sebe, ono svoje  čuveno “Ja jesam”.

  Počeo sam shvaćati da je Sve Što Postoji, u stvari, jedno suštinsko Ja, bukvalno, vaše suštinsko Ja, moje Ja. Sve skupa je jedno Veliko Ja. To je i zašto Bog zna čak i kada neki list padne s drveta. To je moguće zbog toga što gdje god da se vi nalazite, upravo tu je i centar ovog univerzuma. Gdje god se nalazi jedan atom, tu je i centar cijelog univerzuma. Bog se nalazi u tome, a Bog je i u Void-u.

  Kada sam istraživao Void i sve Juge ili Stvaranja, kompletno sam se nalazio izvan vremena i prostora, onakvog kakvog ga mi poznajemo. U tom stanju proširene svijesti spoznao sam da se u Svemu Što Jeste ili Kreaciji, u stvari, radi o jednoj Apsolutno Čistoj Svijesti, ili Bogu, koja dolazi iskusiti život, onakav kakvog ga mi poznajemo.

  Void, sam po sebi, lišen je praktičnog iskustva tj. doživljaja. On je pre-život, stanje prije prve vibracije. Božje biće traži više od onoga što su Život i Smrt. Zbog toga i ima mnogo više stvari, nego što su to samo život i smrt, koje se mogu istražiti u ovom univerzumu!

Kad sam bio u Void-u, bio sam svjestan svega što je ikada bilo stvoreno. To je bilo nešto … kao da sam bio u stanju da gledam kroz Božje oči.

Kao da sam postao Bog. A onda, odjednom, nisam više to bio. Jedino što mogu reći - gledao sam kroz Božje oči. 

I tada mi je odjednom postalo jasno zašto postoji svaki atom, jer mogao sam vidjeti - SVE. Ono što je interesantno, to je da kada sam ušao u Void, iz njega sam se vratio ubjeđen da se Bog ne nalazi - tamo. Bog je ovdje. To je ono o čemu se radi. Ta stalna potraga, odnosno tendencija čovjeka da traži Boga tamo negdje daleko… Bog nam je dao sve, a to sve je ovdje – to je to. 

A ovo što se s nama događa, to je Božje Istraživanje Boga, Kroz Nas Same. Ljudi toliko pate da postanu Bogovi, a nemaju vremena shvatiti da smo svi mi to već odavno, mi smo u ovom momentu - Bog, i taj Bog postaje - mi. To je ono o čemu se, u stvari, radi.

  Kada sam ovo shvatio, tada sam završio sam s Voidom, i onda sam poželio da se vratim u ovu kreaciju, ili Jugu. To mi se činilo toliko jednostavno za napraviti. Onda sam se odjednom vratio nazad kroz drugu Svjetlost, ili Big Bang, čuvši opet usput nekoliko onih baršunastih šumova. Putovao sam rijekom svijesti nazad kroz cijelu kreaciju; bože, kakva je to vožnja bila!

Ogromni klasteri galaksija prošli su opet kroz mene, ovaj put ostavili su mi čak mnogo više saznanja. Prošao sam  kroz centar galaksije, što je, u stvari, jedna crna rupa. Crne rupe su ogromni prerađivači univerzuma, odnosno, mjesta gdje se oni recikliraju.   

Da li znate što se nalazi s druge strane te crne rupe?  Mi se nalazimo; naša galaksija; koja je, opet, reprocesirana od nekog drugog univerzuma. ( moj komentar: alternativne realnosti ? )

Sa cijelom svojom energetskom konfiguracijom, naša galaksija je izgledala kao jedan fantastičan grad svjetala.  Sva energija s ove strane Big Banga je svjetlost. Svaka sub-atomska čestica, atom, zvijezda, planeta, čak i sama svijest, sazdani su od svjetlosti i imaju određenu frekvenciju. Svjetlost je živa stvar. Sve je sačinjeno od svjetlosti, čak i kamenje. Tako je sve i živo. ( moj komentar: negdje sam ovo već spomenuo ? )

Sve se sastoji od te Božje Svjetlosti; i sve je veoma inteligentno.

 

Svjetlost sazdana od ljubavi

Tako me je matica nosila sve dalje i dalje, i kasnije sam mogao primjetiti kako se približava jedna veoma jaka Svjetost. Znao sam da je to bila Prva Svjetlost; svjetlosna matrica Višeg Ja, našeg sunčevog sistema.

Onda se u toj Svjetlosti pojavio i cjelokupan sunčev sistem, zajedno sa cijelom serijom onih prigušenih zvučnih prasaka.

Vidio sam da je sunčev sistem, u kojem mi živimo, u stvari, jedno naše veće, lokalno, tijelo. To je naše ovdašnje, tj. lokalno, tijelo a mi smo mnogo veći nego što to uopće možemo zamisliti. Ja sam vidio da je naš sunčev sistem - naše tijelo. Da sam ja dio njega, i da je ova planeta jedno veličanstveno stvorenje, zajedno s nama, i mi smo dio njega, a i ono zna, da mi to stvarno jesmo. Međutim, mi smo samo dio njega. Mi ne činimo njegovo cjelokupno tijelo, nego onaj njegov dio koji je svjestan sebe.

Mogao sam vidjeti cjelokupnu energiju koju ovaj sistem proizvodi, i njegov veličanstveni “light-show”!  Mogao sam čuti muziku koju su stvarala planetarna tijela. Naš sunčev sistem kao i sva nebeska tijela proizvodi jednu posebnu matricu od svjetlosti, zvuka i vibracijskih energija. Napredne civilizacije, s drugih zvjezdanih sistema, mogu primjetiti znakove života u univerzumu na osnovu vibracionih frekvencija, odnosno, energetskog otiska u matrici. To je za njih dječija igra. Alisa u Zemlji Čudesa (ljudska bića) proizvodi u ovom momentu veliku buku, kao djeca koja se igraju u dvorištu univerzuma. ( moj komentar: ovo ćemo saznati u 4. denzitetu )

Doputovao sam maticom svijesti direktno u centar te Svjetlosti. Osjetio sam njen zagrljaj kada me je svojim udisajem ponovo uvukla u sebe, što je bilo praćeno još jednim mekanim zvučnim šumom.

Bio sam uronjen u toj veličanstvenoj Svjetlosti od ljubavi, sa potokom života koji je proticao kroz mene. Moram još jednom ponoviti, ta Svjetlost nam pruža najveću moguću ljubav, i ona nema nikavu želju da nam sudi. Ona je najbolji mogući roditelj, koji bi se uopće mogao zamisliti.

  ”I što sada?” pitao sam se.

Svjetlost mi je objasnila kako smrt ni ne postoji; mi smo vječna bića. Mi oduvijek živimo! Shvatio sam da smo mi dio jednog prirodnog životnog sistema koji beskonačno reciklira samog sebe. 

Nitko mi nikada nije rekao da se moram vratiti nazad. Ja sam jednostavno - znao - da ću se vratiti. To se podrazumjevalo samo po sebi, na osnovu svega onoga što sam vidio.

Stvarno ne znam koliko sam vremena proveo u Svjetlosti, prema našem poimanju vremena. Međutim, došao je momenat kada sam shvatio da sam dobio odgovore na sva svoja pitanja i da je došao čas mog povratka. Kad kažem da sam na drugoj strani dobio odgovore na sva moja pitanja, ja stvarno tako i mislim. Sva moja pitanja bila su odgovorena. 

Svako ljudsko biće ima različit život i svoja osobna pitanja koje treba istražiti. Neka od naših pitanja su univerzalna, međutim, svako od nas ispituje tu stvar koju nazivamo Život, na sebi svojstven način. Tako je to i sa svakim drugim oblikom života, od planina pa do svakog lista na svakom drvetu.

A to je upravo ono što je od najveće važnosti za mnoge od nas, u ovom univerzumu, jer sve to na svoj način doprinosi stvaranju jedne Globalne Slike, punoće samog Života. Mi smo bukvalno Bog koji istražuje samog sebe u jednom beskonačnom Plesu Života. Vaša posebnost oplemenjava taj Život u svoj njegovoj cjelini. 

 

Povratak na zemlju

Kada sam se počeo vraćati u životni ciklus, nije mi uopće palo na pamet, niti mi je tko rekao, da ću se vratiti u isto tijelo. To mi nije bilo ni bitno. Imao sam potpuno povjerenje u Svjetlost i sam proces Života. Kada se matica svijesti stopila s tom veličanstvenom Svjetlošću, uputio sam joj molbu da nikada ne zaboravim otkrića i osjećanja koje sam doživio na drugoj strani. Dobio sam pozitivan odgovor. To, “da”, osjetio sam kao poljubac u dušu.

Onda sam, kroz Svjetlost, ponovo bio vraćen u ovu vibracijsku oblast.

Cijeli taj proces se ponovo odigrao unatrag, sada sa još više informacija koje sam usput dobio. Vratio sam se kući, i prilikom toga dobio sam sve lekcije u vezi procesa reinkarnacije.  Dobio sam odgovore na i najmanja pitanja koje sam imao: “Kako to funkcionira?” “Kako ono funkcionira?” Znao sam da ću se reinkarnirati. Zemlja je jedan ogromni energetski procesor, i individualna svijest evoIuira iz nje van, u svakoga od nas. 

Po prvi put sam o sebi razmišljao kao o jednom ljudskom biću, i bio sam sretan zbog toga.

S obzirom na sve ono što sam vidio, sada bi bio sretan kada bih bio i samo jedan atom u ovom univerzumu. Samo - jedan atom.

  Tako, biti ljudski dio Božjeg bića… pa,to je najveličanstveniji blagoslov. To je jedan blagoslov izvan najmaštovitije pomisli kakav bi najbolji blagoslov mogao uopće biti. Biti ljudski dio jedne takve pustolovine, za svakoga od nas je nešto najljepše što se uopće može desiti. Svi smo mi zajedno, i svako ljudsko biće posebno, bez obzira gdje se nalazi, i u kavoj situaciji, blagoslov za ovu planetu.

Tako sam prošao kroz proces reinkarnacije očekujući da ću se pojaviti negdje opet kao novorođenče.Dobio sam informacije o tome kako se individualna ličnost i svijest razvijaju.

Tako sam se reinkarnirao - opet u isto tijelo. Bio sam stvarno veoma iznenađen kada sam otvorio oči. Ne znam zašto je to bilo tako, jer sam sve te stvari već bio shvatio, međutim, još uvijek je za mene bilo iznenađenje to što sam se vratio nazad u ovo tijelo, nazad u onu moju sobu, gdje se neko, plačljivog pogleda, neprestano brinuo o meni. To je bila moja njegovateljica. Ona se još prije sat i po pomirila s tim da sam zauvijek otišao, nakon što me je pronašla mrtvog. Ona je sa sigurnošću utvrdila da sam umro; tu su bili i svi znakovi smrti – moje tijelo se takođe počelo i kočiti. Ne znam koliko dugo sam bio mrtav, ali ono što je sigurno, to je da je prošlo najmanje jedan i po sat od momenta kada me je moja njegovateljica našla mrtvog. Ona je ispoštovala moju želju da ostavi moje tek umrlo tijelo par sati na miru, odnosno, koliko god je to bilo moguće. Imali smo i jedan stetoskop kao i neke druge načine za provjeru vitalnih funkcija mog tijela, tako da je ona mogla utvrditi moju smrt.

Tu se nije radilo ni o kakvom doživljaju bliske-smrti. Ja sam stvarno bio umro, i bio sam mrtav najmanje tokom jednog i po sata.  Kada me je pronašla mrtvog, provjeravala je nekoliko puta uz pomoć stetoskopa, u toku tog jednog i po sata, da li moje srce kuca, kao i krvni pritisak. 

Onda sam se ja probudio i vidio svjetlost vani. Pokušao sam odmah ustati i prići joj ali sam samo pao s kreveta. Kada je moja njegovateljica čula “tresak”, utrčala je u sobu i pronašla me kako ležim na podu.

Kada sam se oporavio bio sam još uvijek iznenađen ali i ushićen zbog svega što mi se dogodilo. U prvom momentu nisam se sjećao svih detalja u vezi mog putovanja, kao što se sada sjećam. Na momente sam se gubio i neprestano pitao, “Da li sam ja to živ?” Ovaj svijet mi se više činio kao neki san, nego onaj. Tek nakon tri dana počeo sam se opet normalno osjećati, bio sam mnogo bistriji, ali ipak, osjećao sam se drugačije, tj. kao nikada prije u mom životu. Kasnije sam se počeo sjećati svih detalja s mog putovanja. Nisam više bio u stanju vidjeti išta pogrešno u vezi bilo kog ljudskog bića koje sam ikada vidio. Nekada prije, bio sam prema svima kritički nastrojen. Smatrao sam većinu ljudi “uvrnutim”, osim sebe, naravno. Sada sam na čisto u vezi svega toga.   

Tri mjeseca poslije ovog mog doživljaja, jedan prijatelj mi je sugerirao da odem kod doktora na kontrolu, tj. da me opet detaljno pregledaju. Stvarno sam se lijepo osjećao ali sam se pomalo i plašio loših vijesti. Sjećam se kako mi je doktor, nakon što je pregledao prijašnje i sadašnje snimke sa skenera, rekao: “Pa, ovdje sada nema ničega.” Ja sam mu na to rekao, “Stvarno, mora da se radi o nekom čudu?” On je na to odgovorio: “Ne, te stvari se događaju, to se zove spontana remisija.” Ponašao se kao da ga sve to nije nimalo impresioniralo. Međutim, čudo se jest dogodilo; i ja sam bio veoma impresioniran, bez obzira bio to netko drugi ili ne. 

 

Lekcije koje sam naučio

Misterija života ima vrlo malo toga zajedničkog sa inteligencijom. Zbivanja u ovom univerzumu nemaju nikakve veze sa inteligencijom. Inteligencija može biti od pomoći; ona jest briljantna, ali upravo sada ona je sve na što se mi, kao ljudska bića, trenutno oslanjamo; umjesto toga trebali bi da se malo više oslonimo na naše srce - i mudrije dijelove nas samih.

Centar Zemlje je jedno ogromno mjesto gdje se odvija transmutacije energije, i izgleda upravo onako kao na slikama zemljinog elektromagnetnog polja. On predstavlja i krug u kome se mi krećemo, upijajući u sebe i ponovo vraćajući nazad reinkarnirane duše. Znak da dostižemo ljudski nivo je kada počnemo razvijati individualnu svijest. Životinje imaju grupnu dušu i reinkarniraju se kao grupna duša. Tako će npr. jedan jelen provesti vrlo dugo kao jelen. Međutim, samim tim što je neko rođen kao ljudsko biće, to je već jedan znak koji pokazuje da se ta osoba već nalazi na putu razvoja individualne svijesti. Ta individualna svijest je istovremeno i dio jedne grupne svijesti, a to je – svijest čovječanstva ili - ljudskih bića. Vidio sam da neke nacije, kao npr. Francuzi, Nijemci ili Kinezi, imaju i svoj personalitet. Gradovi takođe imaju svoju ličnost, svoju lokalnu grupnu dušu koja privlači određene ljude.

I porodice imaju grupnu dušu. Individualni identitet se razvija i grana; grupna duša istražuje u našoj individualnosti. Različita pitanja koja svako od nas nosi sa sobom su vrlo važna. To je upravo ono, kako Božje biće istražuje samo sebe, svoju suštinu, - kroz nas same. Tako, slobodno postavljajte svoja pitanja i tražite odgovore na njih. Na kraju ćete pronaći ono svoje istinsko Ja, svoje suštinsko biće; tada ćete shvatiti i da se ste pronašli Boga, jer on se upravo tu i nalazi. On je naše – suštinsko ja.

I još nešto, takođe sam saznao da smo svi mi, ljudska bića, duše koje su u jednom stalnom prijateljskom odnosu jedna s drugom. Mi smo dio jedne duše koja je, iako razgranata na sve strane, još uvijek jedna te ista duša. Sada, kada gledam neko ljudsko biće, ja vidim - svog duševnog prijatelja, osobu za kojom sam oduvijek tragao. Izvan svega, najdraži i najbolji duhovni prijatelj kojeg ćete uvijek imati, to ste vi sami. Svi smo mi, u svojoj suštini, istovremeno - i muškarci i žene. Mi smo svjesni toga kada smo u maternici naše majke, a isto tako i kada smo u stanju reinkarnacije. Ako tragate za svojim najodanijim duhovnim prijateljem, izvan samog sebe, može se dogoditi da ga nikada ne pronađete, jer on nije tamo. Isto kao što i Bog nije “tamo negdje”. Bog je ovdje. Nemojte tražiti Boga nigdje drugo, do - ovdje. Tražite ga kroz svoje suštinsko biće. Možete se slobodno upustiti u jednu ljubavnu aferu … sa svojim istinskim Ja. Ono na što ćete tu naići, vrlo ćete zavoljeti.

  Spustio sam se tamo što neki mogu nazvati i – Paklom, i što je veoma iznenađujuće, nisam tamo vidio ni Lucifera niti đavole. Moje spuštanje u Pakao bilo je, u stvari, dolazak u mizeriju ljudske ignorancije i tamu čovjekovog neznanja. ( moj komentar: pa da, Lucifer ionako simbolizira ljudsku rasu - pad "Anđela" )

Međutim, svaka od miliona duša oko mene stalno je kod sebe imala na raspolaganju jednu iskru svjetlosti. Ali, činilo se da niko od njih nije uopće ni obraćao nikavu pažnju na nju. Oni su toliko bili preokupirani svako svojim vlastitim brigama, patnjom i mizerijom. Ali, nakon jednog perioda koji se činio skoro beskonačnim, ja sam počeo sam dozivati Svjetlost, kao dijete kad doziva majku u pomoć. Tada se Svjetlost pojavila formirajući jedan tunel koji je stigao ravno do mene i izolirao me od cijelog tog straha i patnje. To je bilo ono kako pakao, u stvari, stvarno izgleda. Ono što mi sada činimo, mi sada učimo da se držimo za ruke, da se međusobno zbližimo, držeći jedan drugog za ruke. Vrata pakla otvorena su upravo u ovom momentu. Mi samo trebamo stati jedno pored drugog, uhvatimo se za ruke i da tako zajednički izađemo van iz njega.

Kada mi je Svjetlost prišla, pretvorila se u jednog ogromnog zlatnog anđela. “Da li si ti anđeo smrti?” upitao sam ju. Saopćila mi je kako je ona, u stvari, moja Nad-Duša, matrica moje istinske ličnosti, mog Višeg Ja, koje je jedan pra-iskonski dio nas samih. Tada me je ta Svjetlost uzela sa sobom.

Uskoro će naši kvantni fizičari vjerovatno kvantizirati i duh. Zar to neće biti lijepo? Danas već imamo uređaje koji su osjetljivi na tu suptilnu energiju, odnosno, duhovnu energiju. Fizičari koriste atomske čestice za razbijanje atoma kako bi vidjeli od čega su ovi sastavljeni. Već su stigli i do najsitnijih čestica. Jednoga dana, tako će stići i do one najsitnije tvari koja nas drži sve skupa na okupu. Oni će to onda možda nazvati i…Bogom?

Uz pomoć atomskih čestica, oni ne samo da vide šta se tu nalazi, oni stvaraju i nove čestice. Hvala Bogu, većina njih je vrlo kratkog života, možemo reći par milisekundi ili nanosekundi.  Mi tek sada počinjemo razumijeti kako i mi stvaramo, dok se krećemo prema naprijed.  Kako sam uspio vidjeti - zauvijek, vidio sam i jednu oblast u kojoj postoji jedna točka kada mi predajemo svo naše znanje i počinjemo stvarati narednu, novu granu, sljedeći nivo. Mi imamo tu moć kreiranja dok istražujemo. A to je upravo kako taj Bog širi samog sebe, kroz nas.   

Otkako sam se vratio, još mnogo puta sam se spontano susreo sa Svetlošću. Naučio sam ostvariti to u bilo koje vrijeme, uz pomoć meditacije. Svatko od vas može to učiniti. Čovjek ne mora umrijeti kako bi iskusio tako nešto. Sve je to samo dio naše osobne opreme. Naše tijelo je najveličanstvenije Svjetlosno Biće, koje postoji. Naše tijelo je jedan nevjerovatni svjetlosni univerzum. Duh ni u kom slučaju ne nastoji rastopiti, odnosno, poništiti to naše tijelo. To nije ono što se događa. Prestanite s pokušajima da postanete Bog; Bog postaje - vi. Ovdje i sada.

  Naš um je kao dijete koje hoda po univerzumu pokušavajući ga prisvojiti, i još misli kako ga je ono stvorilo. Ja bih tom našem umu postavio samo jedno pitanje: “Kakve to veze ima s tvojom majkom?” Tu se radi o jednom višem nivou duhovne svjesnosti. “Uh! Mojom majkom!? U tom momentu vaš ego će se naglo utišati, jer vi niste jedina duša u ovom univerzumu. 

  Jedno od pitanja koje sam postavio Svjetlosti bilo je i: “Što je to nebo?” Tada kao da je za mene bila organizirana jedna turistička tura prilikom koje sam obišao sva ta tzv. “nebesa” koja postoje: Nirvane, Vesela Lovačka Polja, itd. itd. Prošao sam kroz njih. To su konstrukcije, odnosno, tvorevine naših misaonih formi koje smo mi stvorili. Mi u suštini ne idemo na nebo, mi se reprocesiramo. Međutim, kad god nešto stvorimo, mi ostavljamo jedan dio sebe tamo. To postoji, i stvarno je realno ali to nije sve od naše duše. 

  Vidio sam i Kršćansko Nebo. Mi smatramo kako bi to moralo biti jedno prekrasno mjesto, čovjek stane ispred nekog trona i moli se do besvijesti. Ja sam pokušao, i moram priznati da mi je to bilo vrlo dosadno! Pa zar je to sve što neko može raditi? Jedna obična djetinjarija. Naravno, ovim nisam mislio nikoga vrijeđati. Neka neba su vrlo interesantna, a neka vrlo dosadna.  Meni osobno su ona prastara nebesa dosta interesantnija, kao npr. ona koje su stvorili indijanci - Vesela Lovačka Polja. I Egipćani imaju prekrasna nebesa. Ima ih koliko hoćeš. U svakom od njih postoji jedan odjeljak tj. vaša osobna interpretacija, ukoliko ne pripadate nekoj grupnoj duši koja vjeruje u samo jednog Boga, tj. onog kojeg određena religija promovira. U tom slučaju ste tu svi skupa, u istoj “plesnoj dvorani”. Ali čak i u tom slučaju svaki pojedinac je bar malo drugačiji od ostalih, tj. onaj vaš dio kojeg ste ostavili tamo. Smrt je u vezi sa Životom, a ne sa tamo nekim nebesima.

Upitao sam Boga: “Koja je najbolja religija na ovoj planeti?  Koja od njih je ispravna?”  Božje biće mi je odgovorilo, s ogromnom ljubavlju: “Ma, nije me briga.”  Nevjerovatno pošteno. To bi značilo da smo mi ovdje vrlo brižljiva bića. Svevišnje Božje Biće poručuje nam: “Uopće nije bitno kojoj religiji pripadate.”  Sve one dolaze i prolaze, mijenjaju se. Budizam ne postoji ovdje oduvijek, Katolicizam ne postoji oduvijek, svi oni će, s vremenom, postati mudriji. 

  U ovom momentu u naš sistem dolazi sve više i više svjetlosti. Na duhovnom planu dogodit će se jedna obnova, po svojoj dramatici možda slična onoj protestantskoj reformaciji. Bit će mnogo onih koji će se boriti protiv nje, religije će se sukobljavati jedna s drugom, svaka od njih s vjerom kako je samo ona u pravu. Sve od njih misle kako je Bog na njihovoj strani, religije i filozofije, pogotovo religije, jer one formiraju jake organizacije na temelju određene filozofije. 

Kad mi je Bog u vezi toga rekao: “Ma, nije me briga,” ja sam tada shvatio da smo mi ti koje bi to trebalo biti briga. Svevišnjem Božjem Biću uopće nije bitno da li ste vi protestant, budist, katolik, musliman, ili bilo što drugo. Sve je to samo jedan aspekt cjeline. Volio bih kada bi to religije razumjele i kada bi pustili jedni druge da žive na miru. To ne bi značilo njihov kraj, mi na kraju krajeva govorimo o istom Bogu. Živi i pusti druge da žive. Svi mi imamo različite poglede. A sve to na kraju doprinosi ljepoti cijele slike; zbog toga je to od velike važnosti.

Otišao sam na drugu stranu sa puno straha od toksičnog otpada, nuklearnih raketa, eksplozije populacije, uništavanja prašuma. Vratio sam se nazad voleći svaki od ovih problema. Volim atomski otpad. Volim gljivu atomske eksplozije; to je najsveća mandala koju smo, kao jedan arhetip, do danas uspjeli manifestirati. Ona nas je sve odjednom zbližila više nego ijedna religija ili filozofija na ovoj planeti. Dovela nas je zajedno do jednog novog, višeg nivoa svijesti.  Kada znamo da danas možemo uništiti ovu planetu 50 puta, ili 500 puta, onda na kraju postajemo svjesni da je možda upravo to razlog zašto smo sada svi zajedno ovdje. Oni su morali aktivirajti sve te bombe tokom određenog perioda kako bi nam skrenuli pažnju na to. Onda smo im odgovorili, “nama to stvarno nije više potrebno.” Sada živimo u svijetu koji je sigurniji nego što je to ikada prije bio. Tako sam se vratio nazad voleći toksični otpad, jer nas je on, na neki način, približio jedne drugima. To su ogromne stvari. Kako Peter Russell reče, ti problemi sada imaju veličinu naše duše. Da li imamo odgovor na to koliko je velika naša duša? DA!

  Uskoro će se usporiti sa sječom prašuma i za pedest godina na planeti će biti više drveća nego što je to dugo vremena bilo. Ako se bavite ekologijom, budite istrajni, vi ste onaj dio ovog sistema koji postaje svjestan. Borite se svom silom, i ne padajte u depresiju. Sve je to dio nečega mnogo većeg. Zemlja ulazi u fazu domestikacije same sebe i nikada više neće biti jedno divlje mjesto, kao što je nekada bila. Divljih mjesta, kao što su prirodni rezervati sa obiljem flore i faune će naravno biti. Vrtlarstvo i rezervati bit će nešto čemu će se posvetiti mnogo više pažnje u budućnosti. Porast populacije na planeti sada se bliži svojoj optimalnoj energetskoj točki koja će osigurati jedan pomak u našoj svijesti. Taj novi nivo naše svijesti bit će u stanju promjeniti politiku, novčani sistem i energetski sistem na ovoj planeti. ( moj komentar: u 4. denzitetu ? )

  Šta se to događa kad sanjamo? Mi smo multi-dimenzionalna bića. Mi možemo dostići druge dimenzije uz pomoć naših lucidnih snova.

U stvari, ovaj univezum je jedan Božji san. ( moj komentar: postojimo samo zato jer nas je netko "izmislio" )

Jedna od stvari koje sam vidio je da smo mi, ljudska bića, mala mrljica na ovoj planeti koja je mrljica u ovoj galaksiji, koja je takođe jedna - mrljica. Tamo izvan, postoje divovski galaksijski sistemi, dok je ovaj naš samo prosječne veličine. Međutim, ljudska bića su već postala legendarna stvorenja, poznata cijeloj kozmičkoj svijesti. Malo sitno ljudsko biće sa planete po imenu Zemlja ili Geja, već je ušlo u legendu. Jedna od stvari na osnovu koje smo postali legendarni je i naša sposobnost sanjanja. Mi smo legendarne sanjalice. Činjenica je da je cijeli svemir u jednoj potrazi za značenjem života, suštinom svega ovoga. I upravo jedna mala sanjalica, bio je onaj koji se pojavio i pružio do sada najbolji odgovor na to pitanje. Mi smo sve ovo zamislili u našem snu. Tako da su naši snovi veoma važni. ( moj komentar: mogućnost - mi sami smo se zamislili ??? )

  Nakon moje smrti i ponovnog povratka, ja sada stvarno poštujem život i smrt. Uz pomoć naših eksperimenata sa DNA, uskoro ćemo vjerovatno otvoriti vrata i jedne od najvećih tajni. Tako ćemo biti u stanju da u istom tijelu živimo onoliko dugo koliko to želimo. Nakon nekih 150 godina, nekima od nas će duša intuitivno sugerirati kako je došlo vrijeme za promjenu “odijela”. Živjeti zauvijek u jednom tijelu nije toliko kreativno kao što je reinkarnacija. Mi ćemo spozati suštinu života i smrti, i uživat ćemo u tome. Kao što je to sada slučaj, mi smo još oduvijek živi. Sve to potiče iz jedne beskonačne rijeke života koja izvire iz Big-Banga, pa čak i izvan njega.

Ovo tijelo daje život sljedećem životu u gustoj i suptilnoj energiji.   

Ovo tijelo već oduvijek živi. 



Kraj



(Ovaj tekst, Mellen-Thomas Benedicta, prenesen je s interneta; originalno je bio objavljen pod naslovom: The Road to Death)

   

Ma daj, citao sam to. Covek se toliko istripovao, da vise ni on sam nije znao sta je odakle maznuo. Pokusao da sklopi neku pricu, ... jbm li ga kakvu.

Rekoh na pocetku nesto za opustanje.
Evo nesto malo ozbiljnije




 


Putevi duša - Prikaz slučajeva života između života

 

Zašto ste ovdje na Zemlji? Kamo ćete poći nakon smrti? Što će vam se dogoditi kad dođete tamo? O prošlim su životima napisane brojne knjige, ali malo je toga rečeno o neprekidnoj egzistenciji naših duša u iščekivanju ponovnog rođenja - sve do ove zapanjujuće, provokativne knjige.

Kad je dr. Michael Newton, ovlašteni majstor hipnoterapije, počeo vraćati svoje klijente unatrag kroz vrijeme kako bi došli do sjećanja na prošle živote, slučajno je naišao na otkriće neslućenih razmjera: da je, kroz mentalne oči klijenata u hipnotiziranom ili nadsvjesnom stanju, moguće «vidjeti» duhovni svijet, i da mu klijenti u tom izmijenjenom stanju mogu reći što su njihove duše radile između života na Zemlji.

Knjiga koju ćete pročitati uzdrmat će vaše stavove o smrti. Tijekom mnogo godina autor je poveo stotine ljudi u duhovni svijet. Dvadeset i devet slučajeva opisanih u knjizi obuhvaća izvještaje vrlo religioznih osoba, duhovno neposvećenih osoba, kao i onih između toga - i svi su oni iskazali upečatljivu dosljednost u načinu na koji su odgovarali na pitanja o duhov­nom svijetu.

Dr. Newton otkrio je da je proces iscjeljivanja do kojeg dolazi kad čovjek pronađe svoje mjesto u duhovnom svijetu daleko značajniji za klijente od opisivanja njihovih prošlih života na Zemlji. Putovanje duša predstavlja deset godina njegovih istraživanja i uvida, koje će vam pomoći da shvatite svrhu svojih životnih izbora, kao i načina i razloga zbog kojih vaša duša, i duše vaših voljenih, žive vječno.

Michael Duff Newton doktorirao je psihologiju savjetovanja, posjeduje certifikat majstora hipnoterapije i član je Američke udruge savjetnika. Predaje na višim školama, a ima i privatnu praksu u Los Angelesu. Dr. Newton razvio je svoje tehnike vremenske regresije kako bi učinkovito poveo hipnotičke subjekte onkraj sjećanja na prošle živote, prema smislenijem iskustvu duše između života. Pisca smatraju pionirom u otkrivanju tajni naših života u duhovnom svijetu, o kojima piše po prvi put u ovoj uspješnici. Putovanje duša prevedeno je na deset jezika. Dr. Newton međunarodno je poznat kao duhovni regresionist, a nastupao je na brojnim radio i TV talkshowovima zastupajući teorije New Agea. Godine 1998. Nacionalna udruga transpersonalnih hipno-terapeuta dodijelila mu je godišnju nagradu za «Najosobitiji doprinos» u premošćivanju uma, tijela i duha. Nagradu je dobio za godine kliničkog istraživanja sjećanja duše i otkrića kozmologije života nakon života. Pisac je povjesničar, astronom-amater i svjetski putnik. On i njegova supruga Peggy sada žive u planinama Sierra Nevade u sjevernoj Kaliforniji.

Sadržaj:

Smrt i odlazak
Vratnice duhovnog svijeta
Povratak kući
Premještena duša
Orijentacija
Prijelaz
Smještaj
Naši vodiči
Početnička duša
Duša srednje razine
Napredna duša
Izbor života
Izbor novog tijela
Ponovno rođenje
Zaključak
Bojite li se smrti? Pitate li se što će vam se dogoditi nakon što umrete? Je li moguće da posjedujete duh koji je došao s nekog drugog mjesta i da će se vratiti tamo nakon što vaše tijelo umre, ili je to samo vaša želja stvorena strahom?

Paradoks je da ljudi, jedini od svih stvorova na Zemlji, moraju potisnuti strah od smrti da bi mogli voditi normalne živote. No, naš biološki instinkt nikada nam ne dopušta da zaboravimo tu krajnju opasnost po naš bitak. Sablast smrti sa starenjem raste u našoj svijesti. Čak se i religiozne osobe boje da je smrt kraj naše osobnosti. Naš najveći strah od smrti donosi nam misli o ništavilu smrti koja će prekinuti sve naše veze s obitelji i prijateljima. Umiranje nam čini sve zemaljske ciljeve uzaludnima.

Kad bi smrt bila kraj svega povezanog s nama, život bi doista bio besmislen. Međutim, neka moć u nama omogućava nam da gajimo pomisao na život poslije smrti i da osjetimo povezanost s višom silom, pa čak i s vječnom dušom. Ako zaista imamo dušu, kamo ona odlazi nakon smrti? Postoji li doista nekakvo nebo puno inteligentnih duhova izvan našeg fizičkog svemira? Kako ono izgleda? Što činimo kad dođemo tamo? Postoji li neko vrhovno biće koje vlada tim rajem? Ta su pitanja stara kao i samo čovječanstvo, a za većinu nas još su uvijek tajna.

Za većinu ljudi, istinski odgovori na misterij života nakon smrti još su uvijek zaključani iza duhovnih vrata. Razlog tomu je ugrađena amnezija o identitetu naše duše, koja nam, na svjesnoj razini, pomaže u spajanju duše i ljudskog mozga. Posljednjih godina javnost je čula za ljude koji su privremeno umrli, a zatim se vratili u život i izvijestili o tome kako su vidjeli dugi tunel, jarka svjetla i nakratko se susreli s prijateljskim dušama. No, niti jedan od tih izvještaja iznesenih u mnogim knjigama o reinkarnaciji nije nam dao više od naznake o onome što možemo saznati o životu nakon smrti.

Ova je knjiga intimni dnevnik o duhovnom svijetu. Ona opisuje niz prikaza stvarnih slučajeva koji detaljno otkrivaju što nam se događa nakon što završi život na Zemlji. Povest će vas onkraj duhovnog tunela i ući ćete u sam duhovni svijet kako biste saznali što se događa s dušama prije no što se napokon vrate na Zemlju u drugom životu.

Ja sam po prirodi skeptik, iako se prema sadržaju ove knjige možda ne čini tako. Kao savjetnik i hipnoterapeut, specijalizirao sam se za promjenu ponašanja kako bih tretirao psihološke poremećaje. Veliki dio mojeg rada odnosi se na kratkoročno kognitivno restrukturiranje klijenata - pomažem im da povezu misli i emocije kako bi došli do zdravih ponašanja. Zajedno pronalazimo smisao, funkciju i posljedice njihovih vjerovanja, jer ja djelujem na osnovi pretpostavke da niti jedan mentalni problem nije izmišljen.


U ranim danima svoje prakse odolijevao sam zahtjevima ljudi za vraćanjem u prošle živote zbog svoje orijentacije prema tradicionalnoj terapiji. Iako sam se služio tehnikama hipnoze i vremenske regresije, kako bih utvrdio izvore uznemirujućih sjećanja i trauma iz djetinjstva, smatrao sam da bi pokušaj posezanja u prošle živote bio neortodoksan i neprimjeren kliničkoj praksi. Moj interes za reinkarnaciju i metafiziku bio je samo intelektualna znatiželja, sve dok s jednim mladićem nisam počeo raditi na problemu ublažavanja boli.

Taj se klijent žalio na kronične bolove u desnoj strani tijela, koji su ga pratili cijelog života. Jedno od oruđa kojima se hipnoterapija služi za ublažavanje boli je upućivanje klijenta na pogoršanje boli, kako bi je naučio ublažiti, i na taj način ostvario kontrolu nad njom. Na jednoj od naših seansi pojačavanja boli, taj je čovjek upotrijebio sliku probadanja nožem kako bi opisao svoju muku. Tražeći izvore te slike, na kraju sam otkrio njegov prošli život vojnika iz 1. svjetskog rata koji je bio ubijen bajunetom u Francuskoj. Uspjeli smo u potpunosti eliminirati bol. Uz ohrabrenje od strane svojih klijenata, počeo sam eksperimentirati, vodeći neke od njih unatrag kroz vrijeme, u razdoblje prije njihovog posljednjeg rođenja na Zemlji. U početku, bojao sam se da će njihova integracija trenutnih potreba, vjerovanja i strahova stvoriti fantazije umjesto sjećanja. Međutim, nedugo zatim shvatio sam da naša duboko ukorijenjena sjećanja sadrže niz prošlih iskustava previše stvarnih i povezanih da bismo ih mogli ignorirati. Shvatio sam kolika je terapeutska važnost veze između tijela i događaja iz naših prošlih života i onoga što smo danas.

Zatim sam slučajno naišao na otkriće neslućenih razmjera. Otkrio sam da je kroz mentalne oči hipnotiziranih klijenata moguće «vidjeti» duhovni svijet, i da mi klijenti mogu pričati o životu između života na Zemlji.

Slučaj koji je za mene otvorio vrata duhovnog svijeta bila je sredovječna žena koja je bila osobito prijemčiv hipnotički subjekt. Razgovarala je sa mnom o svojim osjećajima usamljenosti i izolacije u onoj osjetljivoj fazi kad se klijent prisjeti prošlog života koji neposredno prethodi sadašnjem. Ta neobična žena prešla je u najviše stanje izmijenjene svijesti gotovo sama od sebe. Ne shvaćajući da sam izdao prekratku naredbu za tu akciju, sugerirao sam joj da krene prema izvoru svojeg gubitka druželjubivosti. U istom trenutku, nehotice sam upotrijebio jednu od riječi-otponaca za duhovno prisjećanje. Također sam je upitao postoji li neka specifična grupa prijatelja koji su joj nedostajali.

Iznenada, moja je klijentica briznula u plač. Kad sam je uputio da mi kaže što nije u redu, rekla je: «Nedostaju mi neki od prijatelja iz moje grupe i zato sam toliko usamljena na Zemlji.» Bio sam zbunjen i nastavio je propitivati o tome gdje se ta grupa prijatelja zapravo nalazi. «Ovdje, u mojem trajnom domu», odgovorila je jednostavno, «i u ovom trenutku vidim ih sve!»

Nakon što sam završio seansu s tom klijenticom i preslušao snimku razgovora s njom, shvatio sam da je pronalaženje duhovnog svijeta bilo produžetak regresije u prošle živote. Napisane su brojne knjige o prošlim životima, ali nisam mogao pronaći niti jednu koja bi govorila o našim životima na razini duša, niti o tome kako doći do duhovnih sjećanja ljudi. Odlučio sam istražiti to područje, a tijekom prakse razvio sam vlastitu vještinu ulaska u duhovni svijet putem svojih klijenata. Otkrio sam i to da je pronalaženje mjesta u duhovnom svijetu bilo ljudima mnogo značajnije od otkrivanja prošlih života na Zemlji.

Kako je moguće doći do duše putem hipnoze? Predočite si da se um sastoji od tri koncentrična kruga, od kojih je svaki manji od onog prethodnog. Dijele ih samo slojevi povezane svijesti. Prvi vanjski sloj predstavlja svjesni um koji je izvor našeg kritičkog, analitičkog rezoniranja. Drugi sloj je podsvijest. Tamo nas hipnoza najprije vodi u potrazi za skladištem koje sadrži sjećanja na sve događaje iz ovog i prošlih života. Treća, unutarnja jezgra, ono je što sada zovemo nadsvjesni um. Ta razina sadrži najviše središte Jastva, gdje smo mi izraz više sile.

U nadsvijesti obitava naš stvarni identitet, dopunjen podsviješću, koja sadrži sjećanja na mnoge alter-egoe koje smo imali u bivšim ljudskim tijelima. Nadsvijest možda i nije razina, nego sama duša. Nadsvjesni um predstavlja naše najviše središte mudrosti i perspektive, i sve moje informacije o životu nakon smrti dolaze iz tog izvora inteligentne energije.

Koliko je upotreba hipnoze valjana za razotkrivanje istine? Ljudi u hipnozi ne sanjaju i ne haluciniraju. U upravljanom stanju transa ne sanjamo u kronološkim sekvencama i ne haluciniramo. Kad klijenti uđu u trans, njihovi moždani valovi usporavaju se iz početnog beta stanja budnosti i mijenjaju vibracije kroz meditativno alfa stanje, pa sve do različitih razina teta stanja. Teta stanje je hipnoza - ne san. Kad spavamo, ulazimo u krajnje, delta stanje, gdje se poruke iz mozga spuštaju u podsvijest i izbacuju kroz snove. Međutim, u teta stanju svjesni um nije nesvjestan, pa možemo primati i odašiljati poruke dok su nam svi kanali sjećanja otvoreni.


Kad se nađu u hipnozi, ljudi opisuju slike koje vide i dijaloge koje čuju u svojim nesvjesnim umovima kao doslovna opažanja. Odgo­varajući na pitanja, subjekti ne mogu lagati, ali mogu pogrešno protumačiti nešto što su vidjeli u svojem nesvjesnom umu, kao što to činimo i u svjesnom stanju. U hipnozi, ljudi se ne mogu povezati ni sa čim što ne smatraju istinom.

Neki kritičari hipnoze vjeruju da će subjekt u transu iskonstruirati sjećanja i prilagoditi svoje odgovore kako bi usvojili teoretski okvir koji im sugerira hipnotizer. Otkrio sam da je ta generalizacija pogrešna pretpostavka. U svojem radu, svaki slučaj tretiram kao da informaciju čujem prvi put. Kad bi subjekt nekako uspio nadvladati hipnotičku proceduru i svjesno izgraditi fantaziju o duhovnom svijetu ili kad bi došao do te slike preko slobodnih asocijacija iz prethodno usvojenih ideja o životu nakon smrti, njegovi bi odgovori ubrzo počeli odudarati od izvještaja mojih ostalih klijenata. U ranoj fazi svoje karijere spoznao sam vrijednost pozornog unakrsnog ispitivanja. Nisam otkrio da je bilo tko lažirao svoja duhovna iskustva samo da bi mi udovoljio. Zapravo, subjekti u hipnozi spremno ispravljaju moja pogrešna tumačenja njihovih izjava.

Kako je broj mojih slučajeva rastao, putem pokušaja i pogreške naučio sam postavljati pitanja o duhovnom svijetu pravilnim redo­slijedom. Subjekti u nadsvjesnom stanju nisu osobito motivirani da dobrovoljno nude informacije o cjelokupnom životu duša u duhovnom svijetu. Potrebno je imati prave ključeve za pojedina vrata. S vremenom, uspio sam usavršiti pouzdanu metodu memorijskog pristupa različitim dijelovima duhovnog svijeta, spoznavši koja vrata moram otvoriti u pravom trenutku tijekom seanse.

Kako sam sa svakom seansom stjecao sve veće samopouzdanje, sve je više ljudi osjećalo da se dobro snalazim sa životom poslije smrti i da sa mnom mogu razgovarati o tome. Neki klijenti iz prikazanih slučajeva bili su vrlo religiozni ljudi, dok neki drugi nisu uopće imali duhovnih uvjerenja. Većina se, pak, nalazi negdje između toga, i posjeduju razno­razne osobne filozofije o životu. No, zapanjujuća stvar koju sam otkrio tijekom svojeg istraživanja bila je ta, da su svi subjekti, vraćeni u stanje duše, iskazivali nevjerojatnu dosljednost u odgovorima na pitanja o duhovnom svijetu. Ljudi su se čak služili istim riječima i opisima u kolokvijalnom jeziku, opisujući svoje živote na razini duša.

Međutim, ujednačenost iskustava tolikih klijenata nije me spriječila da stalno provjeravam njihove izjave i potvrđujem specifične funkcionalne aktivnosti duša. Pojedini slučajevi razlikovali su se u opi­sima, ali razlog tomu bio je više stupanj razvijenosti duše nego razlike u doživljavanju duhovnog svijeta.

Istraživanje je bilo bolno sporo, ali s rastom broja slučajeva, napokon sam došao do radnog modela vječnog svijeta u kojem žive naše duše. Otkrio sam da misli o duhovnom svijetu sadrže univerzalne istine među dušama ljudi koji žive na Zemlji. Ta opažanja tolikih različitih ljudi uvjerila su me da su njihove izjave vjerodostojne. Ja nisam religiozna osoba, ali otkrio sam da je mjesto kamo odlazimo nakon smrti uređeno i usmjereno, i shvatio sam da postoji veliki plan za život i život poslije života.

Kad sam razmišljao o tome kako najbolje predstaviti svoja otkrića, zaključio sam da bi metoda prikaza slučaja bila najživopisniji način koji bi čitateljima omogućio procjenu prisjećanja klijenata na prošle živote. Svaki izabrani slučaj predstavlja izravan dijalog mene i subjekta. Svjedočanstva su skinuta sa snimki naših seansi. Ova knjiga ne govori o prošlim životima mojih klijenata. Ona je dokumentacija njihovih iskustava u duhovnom svijetu povezanim s tim životima.

Za čitatelje koji imaju poteškoća sa shvaćanjem naših duša kao nematerijalnih objekata, opisi slučajeva u prvim poglavljima obja­šnjavaju pojavljivanje i funkcioniranje duša. Svaki opis slučaja donekle je skraćen zbog prostornih ograničenja, i kako bi se čitatelju predstavio uređeni prikaz aktivnosti duša. Poglavlja su osmišljena tako da prikažu normalno kretanje duša u duhovni svijet i iz njega uz prenošenje drugih duhovnih informacija.

Do putovanja duša od trenutka smrti do sljedeće inkarnacije došao sam tijekom trideset godina bavljenja životom između života kroz hipnoterapiju. Tim sam se područjem bavio od 1970-ih, a moje su spo­znaje rasle sa svakim desetljećem. Međutim, većina prikazanih slučajeva života između života iz ove knjige prikupljena je tijekom posljednjih deset godina. U početku me iznenadilo što su se neki ljudi jasnije sjećali dijelova života svoje duše nakon davnih života nego nakon novijih života. No, iz nekog razloga, niti jedan subjekt nije se mogao prisjetiti cijele kronologije aktivnosti duša koju sam izložio u ovoj knjizi. Moji se klijenti živo prisjećaju određenih aspekata svojeg duhovnog života, dok su im neka druga iskustva maglovita. Zbog toga, čak ni kroz ovih dvadeset i devet slučajeva nisam uspio pružiti čitatelju cjeloviti raspon informacija koje sam prikupio o duhovnom svijetu. Stoga moja poglavlja sadrže detalje iz većeg broja slučajeva od ovih navedenih dvadeset i devet.

Čitatelju se moje postavljanje pitanja u nekim slučajevima može učiniti vrlo zahtjevnim. U hipnozi, važno je zadržati klijenta na zacrtanom putu. Kad se radi o duhovnom carstvu, od hipnotizera se traži više nego kad se radi na prisjećanju prošlih života. U transu, prosječan klijent često dopušta umu svoje duše da odluta dok promatra kako se odvijaju zanimljivi prizori. Moji klijenti često traže da prestanem pričati kako ne bi morali izvještavati o onome što vide i kako bi jedno­stavno uživali u iskustvima koja su proživjeli kao duše. Pokušavam biti nježan i ne pretjerano strukturiran, ali moje seanse obično su indivi­dualne, traju po tri sata, i obrađujemo mnogo toga. Ljudi katkad dolaze izdaleka da bi me vidjeli, i nisu u mogućnosti ponovno se vratiti.

Izraz čuđenja na licu klijenata nakon seanse predstavlja mi veliko zadovoljstvo. Oni koji su imali priliku vidjeti svoju vlastitu besmrtnost dolaze do novih razina samorazumijevanja i snage. Prije no što probudim svoje klijente, često im usadim odgovarajuće posthipnotičke sugestije. Svjesno znanje o životu njihovih duša u duhovnom svijetu i povijest fizičkih postojanja na planetima daje tim ljudima snažniji osjećaj smjera i energije u životu.

Na kraju, trebao bih reći da će to što ćete pročitati možda uzdrmati vaše stavove o smrti. Predstavljeni materijal možda se suprotstavlja vašim filozofskim i religijskim vjerovanjima. Neki će pak čitatelji pronaći potporu za svoje stavove. Drugima će informacije izložene u ovim slučajevima izgledati poput subjektivnih priča koje podsjećaju na znanstveno fantastičnu priču. Kakvog god uvjerenja bili, nadam se da ćete razmisliti o implikacijama po čovječanstvo, ukoliko je točno to što moji klijenti govore o životu poslije smrti.

 

1
SMRT I ODLAZAK


PRVI SLUČAJ
 

S. (subjekt): O, moj Bože! Nisam valjda stvarno mrtav - jesam li? Mislim, tijelo mi je mrtvo - vidim ga pod sobom - ali ja lebdim... mogu pogledati dolje i vidjeti kako mi tijelo leži na bolničkom krevetu. Svi oko mene misle da sam mrtav, ali nisam. Želim viknuti hej, nisam stvarno mrtav! Ovo je tako nevjerojatno... Sestre navlače pokrivač preko moje glave... ljudi koje poznajem plaču. Trebao bih biti mrtav, ali još sam živi To je čudno, jer tijelo mi je apsolutno mrtvo dok se ja krećem iznad njega. Živ sam!

Riječi su to čovjeka koji je u dubokoj hipnozi ponovno proživio iskustvo smrti. Izgovarao ih je brzo i uzbuđeno, glasom punim strahopoštovanja, dok je gledao i osjećao kako je to biti duh koji se tek odvojio od fizičkog tijela. Taj je čovjek moj klijent i upravo sam mu pomogao da ponovno proživi prizor smrti u prošlom životu dok leži udobno zavaljen u razvučenom naslonjaču. Malo prije toga, prateći moje upute tijekom vođenja u transu, ovaj se subjekt vratio u svoja sjećanja iz djetinjstva. Njegova podsvjesna opažanja postupno su srasla dok smo zajedno radili na vraćanju u majčinu utrobu.

Zatim sam ga pripremio za skok unatrag kroz magle vremena vizu­alnom upotrebom štita. Kad smo dovršili ovaj važan korak mentalnog uvjetovanja, premjestio sam svoj subjekt kroz imaginarni vremenski tunel u njegov prošli život na Zemlji. Bio je to kratak život, jer je naglo umro od epidemije gripe godine 1918.

Kako se početni šok promatranja vlastite smrti i osjećaja kako duša lebdi iz tijela pomalo smanjuje, moj se klijent spremnije prilagođava na slike u svojem umu. Budući da maleni dio svijesti, kritični dio njegovog uma, još uvijek funkcionira, shvaća da ponovno stvara prošlo iskustvo. Potrebno mu je malo više no inače, jer klijent je mlada duša i nije toliko navikao na cikluse rođenja, smrti i ponovnog rođenja kao mnogi moji drugi klijenti.

No, za nekoliko trenutaka smiruje se i počinje samopouzdanije odgovarati na moja pitanja. Brzo ga podižem iz podsvjesne hipnotičke razine do nadsvjesnog stanja. Sada je spreman razgovarati o duhovnom svijetu, i pitam ga što mu se događa.


S: Pa... dižem se sve više... još lebdim... opet gledam svoje tijelo. Kao da gledam film, samo što sam i ja u njemu! Liječnik tješi moju ženu i kćer. Moja žena jeca (klijent se od neugode migolji u naslonjaču). Pokušavam posegnuti u njen um... kako bih joj rekao da je sa mnom sve u redu. Toliko je shrvana da se ne mogu probiti do nje. Želim da zna kako su moje patnje gotove... oslobodio sam se svojeg tijela... ne trebam ga više... želim da zna da ću je čekati. Želim da zna to... ali ona... ne sluša me. O, sada krećem dalje...

I tako, vođen nizom naredbi, moj klijent započinje s procesom kretanja kroz duhovni svijet. To je put kojim su mnogi drugi prošli u sigurnosti mojeg ureda. Dok se sjećanja u nadsvjesnom stanju šire, klijent pod hipnozom obično se sve više povezuje s duhovnim prolazom. S napredovanjem seanse, klijentu je sve lakše pretočiti mentalne slike u riječi. Kratke opisne fraze pretvaraju se u detaljna objašnjenja ulaska u duhovni svijet.

Imamo mnogo dokumentacije, uključujući i opservacije medicinskog osoblja, koja opisuje izvantjelesna iskustva bliske smrti ljudi teško povrijeđenih u nesrećama. Te su ljude smatrali klinički mrtvima prije no što su ih napori medicinskog osoblja vratili s druge strane. Duše su sposobne napustiti tijela - domaćine i vratiti se u njih, osobito u situacijama opasnim po život, kad tijelo umire. Ljudi opisuju kako su lebdjeli nad svojim tijelima, osobito u bolnicama, i gledali kako liječnici na njima provode procedure oživljavanja. S vremenom, ta sjećanja izblijede nakon što se ljudi vrate u život.

U ranim fazama hipnotičke regresije u prošle živote, opisi klijenata koji mentalno prolaze kroz smrti u prošlim životima ne proturječe izvje­štajima ljudi koji su stvarno umrli na nekoliko minuta u ovom životu. Razlika između ove dvije grupe ljudi jest u tome što se klijenti pod hip­nozom ne prisjećaju svojih iskustava privremene smrti. Ljudi u dubokom transu u stanju su opisati kako izgleda život nakon trajne fizičke smrti.

Koje su sličnosti prisjećanja na život nakon života između ljudi koji opisuju svoja izvantjelesna iskustva nastala kao rezultat privremene fizičke traume i subjekata koji se pod hipnozom prisjećaju smrti u prošlom životu? I jedni i drugi nalaze se kako plutaju oko svojih tijela na neki čudan način, pokušavajući dodirnuti čvrste predmete koji se dematerijaliziraju pred njima. I jedni i drugi kažu kako ih frustrira poku­šaj razgovaranja sa živim ljudima koji ne reagiraju. I jedni i drugi kažu da su osjetili kako ih nešto odvlači s mjesta na kojem su umrli i kako su osjetili opuštenost i znatiželju, a ne strah.

Svi ti ljudi izvijestili su o euforičnom osjećaju slobode i svjetlosti koji ih je okruživao. Neki od mojih klijenata vidjeli su kako ih u trenutku smrti potpuno okružuje jarka bjelina, dok su drugi vidjeli svjetlost malo dalje, iza područja mračnijeg prostora kroz kojeg ih je nešto vuklo. To se često opisuje kao efekt tunela i dobro je poznato široj javnosti.

Moj drugi slučaj povest će nas dublje u iskustvo smrti. Klijent je čovjek u šezdesetim godinama koji mi opisuje okolnosti svoje smrti kao mlade žene imenom Sally, koju su ubili Kiowa Indijanci u napadu na karavanu godine 1866. Iako taj i posljednji klijent opisuju iskustva smrti na kraju života koji su neposredno prethodili sadašnjima, specifičan datum smrti u povijesti nije osobito značajan zato što se dogodio nedavno. Nisam pronašao značajne razlike između drevnih i modernih vremena u pogledu prisjećanja na duhovni svijet, niti u pogledu kva­litete naučenih lekcija.

Trebao bih reći i to da prosječan subjekt u transu ima neobjašnjivu sposobnost preciznog određivanja datuma i geografskih lokacija mno­gih prošlih života. To vrijedi čak i za ranija razdoblja ljudske civilizacije, kad su nacionalne granice i imena mjesta bili drukčiji nego danas. Ljudi se možda neće uvijek s jednakom lakoćom prisjetiti nekadašnjih imena, datuma i mjesta, ali opisi povratka u duhovni svijet i života u tom svijetu uvijek su vrlo živopisni.

Prikaz drugog slučaja počinje na južnim ravnicama Amerike, neposredno nakon što je strijela izbliza pogodila Sally u vrat. Uvijek sam oprezan s prizorima smrti koji sadrže neku traumu iz prošlih života, jer podsvjesni um često zadržava ta iskustva. Klijent iz ovog slučaja došao je k meni zato što je cijelog života imao problema s grlom. U takvim je slučajevima obično potrebna terapija oslobađanja i deprogramiranje. U svim prisjećanjima na prošle živote, služim se vremenom nakon smrti za mirnu analizu situacije, i dovodim klijenta u položaj promatrača kako bih ublažio bol i emocije.


DRUGI SLUČAJ


Dr. N: Je li vam strijela zadala jaku bol?
S: Da... vrh mi je pokidao grlo... Umirem (klijent počinje šaptati, uhvativši se rukama za grlo.) Gušim se... krv teče... Will (suprug) me drži... bol... strašno... sada izlazim... ionako je gotovo.
Napomena: Duše često napuštaju ljudska tijela nekoliko trenutaka prije same smrti kad tijela osjećaju veliku bol. Tko ih može kriviti? Ipak, ostaju u blizini umirućeg tijela. Nakon što sam primijenio tehnike smirivanja, podigao sam ovog klijenta iz podsvjesne do nadsvjesne razine kako bismo prešli na duhovna sjećanja.
Dr. N: U redu, Sally, prihvatila si da su te ubili ti Indijanci. Hoćeš li mi, molim te, opisati točan osjećaj koji si proživjela u trenutku smrti?
S: Kao... da me... nekakva sila... gura iz tijela.
Dr. N: Gura te? Kamo?
S: Izbačena sam kroz vrh glave.
Dr. N: A što je izgurano?
S:Pa-ja!
Dr. N: Opisi mi što znači «ja». Kako ta stvar koja si ti izgleda dok izlazi kroz glavu?
S: (stanka) Poput... svjetlosne točke... zrači...
Dr. N: Kako zračiš svjetlost?

S: Iz... svoje energije. Izgledam nekako prozirno bijelo... moja duša...
Dr. N: I ostaje li to energetsko svjetlo isto nakon što si napustila tijelo?
S: (stanka) Čini mi se da je malo naraslo... dok se krećem uokolo.
Dr. N: Ako se tvoja svjetlost širi, kako sada izgledaš?
S: Maglovita... nit... visi...
Dr. N: A kakav je zapravo za tebe osjećaj izlaska iz tijela?
S: Pa, kao da sam skinula kožu... ogulila bananu. Jednostavno sam u jednom zamahu izgubila tijelo!
Dr. N: Je li osjećaj neugodan?
S: O, ne! Sjajno je osjećati se tako slobodno, bez boli, ali... ja sam... dezorijentirana... nisam očekivala da ću umrijeti... (Tuga ulazi u glas mojeg klijenta, a ja želim da još trenutak ostane usredotočen na svoju dušu, a ne na ono što se događa s njegovim tijelom).
Dr. N: Razumijem, Sally. U ovom trenutku, kao duša osjećaš se pomalo izgubljeno. To je normalno u situaciji kroz koju si upravo prošla. Slušaj i odgovaraj na moja pitanja. Kažeš da si plutala. Možeš li se slobodno kretati odmah nakon smrti?
S: Čudno je... kao da visim u zraku koji nije zrak... nema granica... nema gravitacije... nemam težinu.
Dr. N: Misliš, čini ti se kao da si u vakuumu?
S: Da...ništa oko mene nije čvrsto. Nema prepreka u koje bih se mogla zabiti... plutam...
Dr. N: Možeš li kontrolirati svoje kretanje - kamo ideš?
S: Da... mogu donekle... ali osjećam... povlačenje... u jarku bjelinu... tako je sjajnal
Dr. N: Je li intenzitet bjeline svugdje isti?
S: Sjajniji je... dalje od mene... malo je tamnije bijelo... sivo... u smjeru mojeg tijela... (počinje plakati) oh, moje jadno tijelo... Još nisam spremna za odlazak, (klijent se uvlači u naslonjač, kao da se opire nečemu).
Dr. N: Sve je u redu, Sally, ja sam s tobom. Želim da se opustiš i kažeš mi vuče li te još uvijek sila koja te povukla kroz glavu u trenutku smrti i možeš li je zaustaviti?
S: (stanka) Kad sam se oslobodila tijela, osjećaj povlačenja ublažio se. Sada, osjećam kako me nešto blago tjera... odvlači me od tijela... još ne želim otići... ali nešto želi da uskoro po­đem...
Dr. N: Razumijem, Sally, ali pretpostavljam da si saznala da donekle imaš kontrolu. Kako bi opisala to što te odvlači?
S: Nekakva... magnetična... sila... ali... želim ostati još malo...
Dr. N: Može li tvoja duša odolijevati tom osjećaju vučenja onoliko dugo koliko želiš?
S: (nastaje duga stanka, jer čini se da klijent vodi unutarnju raspravu sa samim sobom u prošlom životu koji je živio kao Sally). Da, mogla bih kad bih stvarno htjela ostati. (Klijent počinje plakati). O, strašno je što su ti divljaci učinili mojem tijelu. Moja lijepa plava haljina cijela je umrljana krvlju... moj suprug Will pokušava me držati i još se s našim prijateljima bori protiv Kiowa.
Napomena: Osnažujem sliku štita oko ovog klijenta. To je jako važan temelj procedure smirivanja. Sallvna duša još uvijek lebdi iznad nje­zinog tijela nakon što pomaknem prizor unaprijed u vremenu, do trenutka kad puške karavane otjeraju Indijance.
Dr. N: Sally, što tvoj suprug radi neposredno nakon napada?
S: O, dobro... nije povrijeđen... ali (tužno) drži moje tijelo... plače nada mnom... ne može učiniti više ništa za mene, ali čini se da još to ne shvaća. Hladna sam, ali on mi drži lice u rukama... ljubi me.
Dr. N: A što ti radiš u ovom trenutku?
S: Nalazim se iznad Willove glave. Pokušavam ga utješiti. Želim
da osjeti kako moja ljubav nije nestala... želim da zna da me nije izgubio zauvijek i da ćemo se opet vidjeti.
Dr. N: Prolaze li tvoje poruke?
S: Toliko je boli, ali on... osjeća moju bit... znam to. Naši su prijatelji oko njega... i napokon nas razdvajaju... žele posložiti kola i krenuti dalje.
Dr. N: A što se sada događa s vašom dušom?
S: Još se uvijek opirem tom osjećaju vučenja... želim ostati.
Dr. N: Zašto?
S: Pa, znam da sam mrtva... ali još nisam spremna napustiti Willa i... želim vidjeti kako me pokapaju.
Dr. N: Vidiš li ili osjećaš neki drugi duhovni entitet u svojoj blizini u ovom trenutku?
S: (stanka) Oni su u blizini... uskoro ću ih vidjeti... osjećam njihovu ljubav dok želim da Will osjeti moju... čekaju dok ne budem spremna.
Dr. N: Jesi li s vremenom u stanju utješiti Willa?
S: Pokušavam se probiti u njegov um.
Dr. N: I jesi li uspješna u tome?
S: (stanka) Ja... pomalo... osjeća me... shvaća... ljubav...
Dr. N: U redu, Sally, sada ćemo se opet pokrenuti unaprijed u relativnom vremenu. Vidiš li kako tvoji prijatelji iz karavane polažu tvoje tijelo u nekakav grob?
S: (glas je samopouzdaniji) Da, pokopali su me. Vrijeme je da pođem... sada dolaze po mene... krećem se...prema sjajnijem svjetlu...


Suprotno vjerovanjima nekih ljudi, duše se uglavnom ne zanimaju mnogo za to što se događa s njihovim tijelima nakon što fizički umru. To ne znači nemarnost prema osobnoj situaciji i ljudima koje ostavljaju za sobom na Zemlji, nego njihovo priznanje konačnosti smrti. Osjećaju želju da požure prema krasotama duhovnog svijeta.

Međutim, mnoge druge duše žele nekoliko zemaljskih dana lebdjeti oko mjesta na kojem su umrle, obično do nakon sprovoda. Vrijeme je očito ubrzano za njih, i nekoliko zemaljskih dana može im se činiti kao nekoliko minuta. Postoje razne motivacije za zadržavanje. Primjerice, netko tko je ubijen ili tko je neočekivano poginuo u nesreći često ne želi odmah otići. Otkrio sam da su te duše često zbunjene ili ljutite. Sindrom zadržavanja duša osobito je čest kod smrti mladih ljudi.

Naglo odvajanje od ljudskog tijela, čak i nakon duge bolesti, ipak je šok za prosječnu dušu, i to je može učiniti neodlučnom za odlazak u trenutku smrti. Za duše postoji i neka simbolika u normalnoj pripremi pogreba koja traje tri do pet dana. Duše ne osjećaju morbidnu znatiželju da vide pokop svojih tijela, jer emocije u duhovnom svijetu nisu poput onih koje osjećamo ovdje na Zemlji. No, otkrio sam da duševni entiteti cijene poštovanje koje živi rođaci i prijatelji iskazuju prema sjećanju na njihov fizički život.

Kao što smo vidjeli u posljednjem slučaju, postoji jedan osnovni razlog zbog kojeg mnogi duhovi ne žele odmah napustiti mjesto svoje fizičke smrti. To je želja da se mentalno utješi voljene osobe prije puta u duhovni svijet. Oni koji su upravo umrli nisu toliko pogođeni svojom smrću, jer znaju da će ih oni koji su ostali na Zemlji opet vidjeti u du­hovnom svijetu, a vjerojatno i kasnije u drugim životima. S druge stra­ne, ožalošćeni ljudi na sprovodu često imaju osjećaj da su zauvijek izgubili voljenu osobu.

Pod hipnozom, moji subjekti prisjećaju se frustracije koju osjećaju zato što ne mogu učinkovito upotrijebiti svoju energiju da bi mentalno dodirnuli ljudsko biće koje ne reagira zbog šoka i boli. Emocionalna trauma može toliko preplaviti unutarnji um živih osoba da im umanji mentalnu sposobnost komunikacije s dušama. Kada tek otišla duša pronađe način da utješi one koji su ostali - ma koliko kratko to bilo -obično je zadovoljna i želi se brzo udaljiti iz astralnog plana Zemlje.

Tipičan primjer duhovne utjehe doživio sam i sam. Moja majka umrla je iznenada od srčanog udara. Tijekom njezinog pogreba, moja sestra i ja bili smo toliko ispunjeni boli da su nam umovi otupjeli. Nekoliko sati kasnije, vratili smo se sa svojim supružnicima u praznu kuću moje majke i zaključili da se moramo odmoriti. Moja sestra i ja zacijelo smo ušli u prijemčivo alfa stanje svijesti otprilike u isto vrijeme.

Moja se majka pojavila u dvije odvojene sobe u isto vrijeme, prošavši kroz naše podsvjesne umove kao u snu, poput poteza bjeline nad našim glavama. Posegnula je prema nama, nasmiješila se, pokazujući da joj je dobro i da je prihvatila smrt. Zatim je otplutala. Iako je trajao samo nekoliko sekundi, ovaj je čin bio smisleno zaključenje, i oboje smo utonuli u zdravi san delta stanja svijesti.
Mi smo u stanju osjetiti utješnu prisutnost duša izgubljenih voljenih osoba, osobito tijekom pogreba ili neposredno nakon toga. Da bi se duhovna komunikacija probila kroz šok žalosti, potrebno se opustiti i očistiti um, barem na kratko. U tim trenucima, naša osjetljivost za paranormalna iskustva otvorenija je za primanje pozitivnih poruka ljubavi, praštanja, nade, ohrabrenja i potvrde da su naši voljeni na dobrom mjestu.

Kada mi udovica s malom djecom kaže: «Jedan dio mojeg supruga dolazi mi u teška vremena», vjerujem joj. Moji klijenti kažu mi da su, kao duše, bili u stanju pomoći onima na Zemlji da povezu svoje unutarnje umove s duhovnim svijetom. Kao što kaže mudra izreka, ljudi ne nestaju sve dok ih pamte oni koji su ostali na Zemlji. U sljedećim poglavljima, vidjet ćemo kako je neko specifično sjećanje refleksija naše vlastite duše, dok su kolektivna sjećanja atomi čiste energije za sve duše. Smrt ne prekida naš odnos s besmrtnim dušama onih koje volimo samo zato što su oni izgubili svoju fizičku osobnost utjelovljenu u smrtnom tijelu. Unatoč mnogim aktivnostima, te uzašle duše još nas mogu doseći ako ih pozovemo.

Povremeno se dogodi da neki uznemireni duh ne želi napustiti Zemlju nakon fizičke smrti. Razlog je tome neki nerazriješeni problem koji snažno utječe na njegovu savjest. U tim abnormalnim slučajevima, pomoć dolazi od strane viših, brižnih entiteta koji mogu pomoći sa svoje strane u procesu prilagodbe. I mi imamo načina pomoći uzne­mirenim duhovima da napuste Zemlju. O problematičnim dušama više ću govoriti u četvrtom poglavlju, ali enigma duhova prikazanih u knjigama i filmovima jako je prenapuhana.

Kako se možemo najbolje pripremiti za svoju vlastitu smrt? Naši životi mogu biti kratki ili dugi, zdravi ili boležljivi, ali dolazi trenutak kada se svi moramo susresti sa smrću na način koji nam je predodređen. Ako smo oboljeli od dugotrajne smrtonosne bolesti, imamo vremena
za adekvatnu pripremu uma, kada prođu početni šok, negiranje i depresija. Kad se iznenada suočimo sa smrću, um ubrzano prolazi kroz taj niz reakcija. Dok se bliži kraj fizičkog života, svaki čovjek ima sposobnost spojiti se s višom sviješću. Umiranje je razdoblje u životu u kojem najlakše postajemo duhovno svjesni, kad možemo osjetiti da je naša duša povezana s vječnošću.

Iako postoje umirući ljudi kojima je prihvaćanje teže od rezignacije, skrbnici koji rade s umirućima kažu da, pri kraju, gotovo svi ljudi postignu stanje mirne spremnosti na odvajanje. Vjerujem da umiruće osobe dobivaju pristup vrhunskom znanju vječne svijesti i to se često vidi na njihovim licima.

Mnogi ljudi shvaćaju da ih čeka nešto univerzalno i da će to biti dobro.

Umirući ljudi prolaze kroz metamorfozu tijekom koje se njihove duše odvajaju od usvojenog tijela. Ljudi povezuju smrt s gubitkom životne sile, ali istina je upravo suprotna tome. U smrti napuštamo svoje tijelo, ali naša vječna životna energija sjedinjuje se sa silom božanske nad-duše. Smrt nije tama, nego svjetlost.

Moji klijenti kažu da su, nakon prisjećanja na iskustvo prošle smrti, toliko ispunjeni ponovno otkrivenom slobodom od zemaljskih tijela da jedva čekaju da krenu na duhovno putovanje prema mjestu mira i bliskosti. U sljedećim slučajevima saznat ćemo kako izgleda život poslije života.

 

------------------------------

Prvo poglavlje iz knjige: Newton Michael - Putovanje duša