CRV I HRAST

Titu i Jugoslaviji

Na jednom proplanku, u blizini puta koji je spajao mnoge gradove, igrom slučaja i sudbine, niknuo je i izrastao jedan veliki, lijepi hrast. Jasno, nije on odmah, na početku svoga vijeka bio velik i lijep. Da bi dosegao svoju punu stasitost, trebalo mu je više od stotinu godina. Ljepotu mu i veličinu ljudi su stali primjećivati onda kad su počeli uživati u hladovini koju im je pružao za vrijeme zamornih ljetnih putovanja. Nije bilo kočije koja se tu nije zaustavila. Putnici su pod hrastom blagovali, ili se šetali i razgledavali ga, čudeći se što je uopće moguće da izraste nešto tako veliko i lijepo.

Nisu samo ljudi uživali blagodati koje je pružao taj dobri gorostas. Mnoge su ptice u njegovoj krošnji savile gnijezda i othranile svoje mlade; vjeverice našle svoju zimnicu; a krda svinja osladila se sočnim, krupnim žirom koji je padao sa njegovih grana.

I vjetar ga je volio, jer je čak i slabi dašak vjetra, u njegovoj velikoj krošnji stvarao moćan huk.

Mnoge se godine hrast izdizao iznad svega na tom proplanku i plijenio svojom veličinom i ljepotom. Možda bi on još i danas krasio svijet, da u blatu i truleži podno njega, pri samom njegovom deblu, nije živio jedan crv. On se čudio tome što se svi dive hrastu i što svi pričaju samo o njemu, a boljelo ga je i to što njega samoga nitko ne primjećuje, kao da i ne postoji.

«Ne poričem da je hrast uistinu velik i moćan» - govorio je u sebi – ali ja sam ipak vredniji, jer ja njega mogu podgristi i uništiti.»

Jednom, kad više nije mogao otrpjeti to što ga nitko ne primjećuje, odluči svima pokazati svoju moć. Počne crvotočiti hrastovo deblo odmah iznad korjena. Uporno je i sistematski u mrtvi prah pretvarao moćno i čvrsto hrastovo tkivo i prekidao životnu vezu korijena sa krošnjom. Naskoro, hrast odumre, i osuši se, a oluja ga, jedne ljetne noći, obori na tlo.
Srušeni gorostas izgledao je čak veći nego kad je bio uspravan.

Crv iziđe iz njegovog debla i stane čekati da počnu dolaziti ljudi, kako bi svima pokazao da je on junak koji je oborio tu grdosiju. Prvi se tuda kočijom provezao jedan mladi pjesnik. Htio je izbliza vidjeti to čudo od veličine, pa je izišao iz kočije i zaputio se prema hrastu. Crv uspravi svoj prednji kraj i stane mu dovikivati da je on oborio hrast i da je on taj kojem bi se trebao diviti. Pjesnik ga, naravno, nije, ni čuo, ni vidio. Dok je koračao prema deblu, stane nanj i naprosto ga zgniječi, i ne znajući da je to učinio.

Dugo je pjesnik obilazio oko srušenog hrasta i razgledavao ga, a zatim je, zaneseno sjedeći na jednoj njegovoj grani, meditirao o iskonu, veličini, ljubavi, slavi, prolaznosti, sudbini i drugim stvarima koje zaokupljaju pjesnike. Prizor ga se toliko dojmio i tako mu se duboko urezao u sjećanje, da mu je cijelog života služio kao uzor i inspiracija.

Kasnije su dolazili ljudi od pera i nauke, a i mnogi obični ljudi da vide to čudo od veličine. Svi su se divili ostacima hrasta i žalili za tim što još uvijek nije živ i zelen. Crv nikada nikome nije padao na pamet, niti je tko znao da je on ikada postojao. Hrast je, međutim, postajao legendom. Ime mu se nije zatrlo ni onda kada su seljaci raznijeli njegove grane, da se na njima ogriju, jer je tada već bio poznat širom svijeta. Proplanak na kojem je rastao dobio je ima Veliki hrast.
Tako se zove i danas.