Овде ћу вам побратими моји из Србије изнијети дјелове најбитније из Црногорске Историје,њеног настанка идентитета,грба...

Duga tradicija bratskog špijuniranja - kako srpska tajna služba već 160 godina djeluje u Crnoj Gori


Neposredno prije smjenjivanja, načelnik srpske Službe državne bezbjednosti, Andreja Savić, izjavio je beogradskom “Ninu” (br. 2692, 1. avgust 2002) da je služba na čijem je čelu najmoćnija na Balkanu, te da su njeni operativci prisutni u svim zemljama u okruženju.
- Mi smo mala zemlja, kaže Savić, ali smo u svakom slučaju vodeći na prostoru Balkana - govorim sa stanovišta službe, i moramo, kao služba, da budemo prisutni u našem okruženju, pre svega u republikama bivše Jugoslavije i drugim susednim zemljama.
Koliko je nama poznato, nikada jedan šef srpske Državne bezbjednosti nije otvorenije priznao da njegova služba ima agenturnu mrežu u svim zemljama sa kojima se Srbija graniči, pa među njima i u Crnoj Gori. Jer, Savić je govorio o potrebi prisustva službe u “našem okruženju”, tj. okruženju Srbije, a što je Crna Gora nego dio tog okruženja, i to možda, sa stanovišta službe, jedan od najvažnijih. Kada se ima u vidu karakter službe o kojoj je riječ, možemo konstatovati da je njen šef ovakvom formulacijom bio neuobičajeno iskren i direktan, pa smo zahvaljujući Saviću dobili zvaničnu potvrdu da pripadnici srpske službe, odnedavno nazvane Bezbjednosno-informativna agencija, djeluju i u Crnoj Gori.


Bar jedan srpski špijun uvijek je bio u blizini crnogorskog gospodara


Srpska tajna služba prisutna je u Crnoj Gori već 160 godina, odnosno, od 1844. godine. Zna se da je prvi srpski obavještajac koji je došao u Crnu Goru bio Stevan Hrkalović, činovnik Ministarstva unutrašnjih djela Kneževine Srbije. Njega je krajem 1844. godine u Crnu Goru poslao Ilija Garašanin, sa zadatkom da Njegošu dostavi novčanu pomoć srpske vlade, ali i ocijeni političke i vojne prilike u Crnoj Gori. Iste, 1844. godine uspostavljena je agenturna mreža u Bosni, a nekoliko godina kasnije i u Hercegovini.
Svi srpski povjerenici dobijali su precizne i detaljne instrukcije za rad, koje je lično pisao Garašanin. Te instrukcije imale su nekada i dvadesetak stranica. U instrukcijama srpskim povjerenicima (agentima) u Bosni, za 1859. godinu, Garašanin na početku navodi:
- Da pošilje svaki 15 dana izvjestije o svemu što se u Bosni od strane suve granice i Krajine događa. I po tome on će se s najvećom brigom naročito o tome starati da sazna točno šta se u onom kraju Bosne sbiva; šta urođenici Turci (begovi i fukara) o svom stanju i svojoj budućnosti misle i govore; šta li pak hristijani; i na posletku šta Osmanlije, koji su kao vlasnici postavljeni, rade i kako postupaju sprama odvraćenoga od nji mjenija bosanski Turaka i raje uobšte. Isto tako on će strogo raspitivati i točno saznavati sva dejstvija austrijski činovnika sprama naroda bosanskoga: Šta oni ovamo obećavaju i šta ih savetuju, preko koga to čine i na koji način izvršavaju. Uspjevaju li među narodom; kod koje klase i kog vjeroispovedanija najviše?
Nakon ovih uopštenih preporuka, slijede konkretni zadaci srpskim povjerenicima u Bosni, koje je Garašanin iznio u 13 tačaka.
Agenturna mreža srpske tajne službe nije bila razgranata u Crnoj Gori poput one u Bosni, ali je barem jedan agent uvijek bio u blizini crnogorskog gospodara. Još za vrijeme knjaza Danila sumnjalo se da jedan cetinjski učitelj i jedan od knjaževih sekretara, rade za srpsku vladu. Čvrstih dokaza, istina, nije bilo, ali je vojvoda Mirko, za svaki slučaj, naredio da se obojica drže na oku. Tek prvih godina vladavine knjaza Nikole nepobitno je utvrđeno da na crnogorskom dvoru postoje saradnici srpske obavještajne službe. Zahvaljujući ruskom konzulu u Dubrovniku, vojvoda Mirko je dobio nepobitne dokaze da bliski saradnik i intimus knjaza Nikole, arhimandrit Nićifor Dučić, i udovica knjaza Danila, knjeginja Darinka, sarađuju sa Garašaninovom službom. Inače, arhimandrit Dučić i knjeginja Darinka bili su dio najužeg dvorskog kruga, koji je nekoliko godina faktički vodio crnogorsku državnu politiku. Kada je njihova saradnja otkrivena, vojvoda Mirko je jedino mogao da ih protjera iz Crne Gore, što je on i učinio. Prema pouzdanim podacima, Nićifor Dučić, rodom Hercegovac, zavrbovan je početkom 1863, a knjaginja Darinka 1867. godine. U Dučićevom slučaju, od vrbovanja do otkrivanja prošlo je skoro pet godina, što znači da su u Beogradu za sve to vrijeme znali svaku riječ koja je izgovorena u Dvoru. Stupanje Dučića u srpsku službu uspjeh je Garašaninovog saradnika Tome Kovačevića, koji je u jednom izvještaju naveo da bi on “imao načina na našu ga stranu privoleti, jer sam (mu) ja ovde u Beogradu blagodejanje izradio te je školovan i inače sa mnom je dobro živio.”
Nakon protjerivanja iz Crne Gore, knjeginja Darinka je otišla u Veneciju, a Nićifor Dučić u Beograd, gdje je preuzeo jedno odjeljenje u srpskom Ministarstvu inostranih djela. Naravno, to odjeljenje se bavilo obavještajnim i propagandnim radom u njegovoj Hercegovini. Pored organizovanja propagandno-obavještajnog rada u Hercegovini, Dučić je bio i savjetnik predsjednika srpske vlade za “crnogorske poslove”. On je predlagao koga od crnogorskih podanika treba vrbovati, odnosno, kome posvetiti “posebnu pažnju”. U jednom pismu, koje se čuva u zaostavštini Jovana Ristića, Dučić predlaže predsjedniku srpske vlade da srpski knez primi u audijenciju sina vojvode Miljana Vukova, Todora, kako bi nekim gestom pažnje i uvažavanja razvio kod njega ljubav prema Srbiji: “I da mu Knez nekoliko riječi reče, koje će imati značaja, i koje će u njegovo mlado srce urasti. A ta je kuća u Vasojevićima vrlo važna i Srbiji vazda odana i privržena. Kad god Srbija zarati na Turke, može sigurno računati na 2000 Vasojevića koji će se boriti kao lavovi, i nama su za taj posao i sa svojijem đeografskijem položajem vrlo udesni.” I zaista, Todor Vuković je bio primljen kod kneza, a dobio je na poklon 100 dukata “za putni trošak”. To potvrđuje i Todorov brat, vojvoda Gavro Vuković u svojim “Memoarima”. O razlozima ovolike pažnje prema Todoru i porodici Vuković, vojvoda Gavro ne kaže ni riječ.
Pored Nićifora Dučića, na stvaranju obavještajne mreže u Crnoj Gori radio je i izaslanik srpske vlade kod knjaza Nikole, Milan Piroćanac, koji je boravio na Cetinju tokom 1867. godine. U opširnom izvještaju koji je dostavio srpskoj vladi, Piroćanac nabraja ličnosti koje su naklonjene Srbiji, i koje bi se za obavještajni rad mogle vrbovati. Naravno, Piroćanac predlaže da se ovim ljudima za usluge daje novac, jer smatra da gotovo i nema crnogorskog glavara koji bi odbio neku pristojnu sumu. Što se knjaginje Darinke tiče, Piroćanac navodi da je ona “našim namjerama podpuno odana”, predlažući da joj se ta vjernost nagradi znatnom novčanom sumom. Pored knjaginje Darinke, Piroćanac smatra da su Srbiji veoma naklonjeni vojvoda Miljan Vuković, vojvoda Anto Daković i vojvoda Novica Cerović, napominjući da bi sa njima trebalo “posebno raditi”.
Srpska agenturna mreža u Crnoj Gori naglo je počela da se širi početkom 20. vijeka, kada u službu srpske vlade stupaju mnogi Crnogorci školovani u Beogradu, ali i neki crnogorski državni činovnici koji su bili nezadovoljni svojim statusom. U jednom dokumentu iz 1908. godine, crnogorski ministar unutrašnjih djela navodi da se pouzdano zna da više od 150 ljudi u Crnoj Gori povremeno sarađuje sa agentima srpske vlade. Spisak ovih crnogorskih “domoljuba” biće uskoro objavljen.

--------------------------------------------------------------------------------

I Stefan Mitrov Ljubiša je sarađivao sa službom

Pedesetih godina 20. vijeka objavljena su dokumenta koja potvrđuju da je i književnik Stefan Mitrov Ljubiša bio saradnik srpske obavještajne službe. Na osnovu jednog Ljubišinog pisma zaključujemo da je djelovao u korist srpske vlade u Boki Kotorskoj i da je prikupljao političke informacije koje bi joj mogle koristiti. Na kraju jednog takvog pisma Ljubiša navodi: “Molim po pročitanju spaliti”. Istovremeno, Ljubiša je pratio i političke prilike u Crnoj Gori. U razgovoru sa srpskim majorom Kostom Protićem Ljubiša je nadugačko pričao o svojim kontaktima s knjazom Nikolom, o osobinama pojedinih crnogorskih glavara i o političkim namjerama Cetinja. Kako se iz ovih dokumenata može zaključiti, srpska vlada je zahvaljujući Ljubiši dobijala informacije o crnogorskoj politici u Primorju, i o vezama između Crne Gore i Austrije.

--------------------------------------------------------------------------------

Agent “Skarda” iz Kotora slao poruke u Beograd preko Trsta

Nakon stvaranja agenturne mreže, srpska vlada je bila osmislila i pouzdani način za slanje špijunskih izvještaja iz Crne Gore. Kao što je poznato, centar njene obavještajne službe za Crnu Goru bio je u Kotoru, gdje je od kraja šezdesetih godina 19. vijeka djelovao agent pod kodnim imenom “Skarda”. “Skarda” je dobijao povjerljive izvještaje svih agenata koji su djelovali u Crnoj Gori, a imao je doušnika i na samom Dvoru. Dobijeni materijal “Skarda” je slao za Trst, a iz Trsta izvještaji su dostavljani Beogradu. O tome kako su obavještajni izvještaji iz Crne Gore dostavljani Beogradu, pisao je 1876. godine Atanasije Nikolić, jedan od prvaka srpske obavještajne službe. U svom spisu “Opis radnje po predmetu opšteg sporazumljenja za ustanak i sjedinjenje” (1876), Nikolić navodi: “Dok sam ja vodio korespondenciju u šiframa sa Crnom Gorom i s našim agentom, pisma nisu išla direkte iz Kotora ovamo, ni odovud za Kotor zbog austrijskog špioniranja. Iz Kotora pošiljana su pisma u Trst u koverti na brata Teodorovića, koji je onde bio trgovački agent, a za ekspediciju naših pisama imao je 100 for. na godinu. Ovaj bi opet svoja i našega agenta pisma u jednoj koverti (stavljao) pod adresom Lazara Grujića u Beograd i tek ovo bi pismo u drugu kovertu stavio i adresirao na Tomu Andrejevića u Beograd, te bi tako Toma Andrejevića ta pisma na Lazara Grujića glaseća, predavao pokojnome Garašaninu, a ovaj bi ih meni poslao na dešifriranje... Ovim načinom zaklonjena je bila ličnost srpskoga ministra, pa baš da bi korespondencija došla u neprijateljske ruke, vlada Knjaževstva Srpskog ne bi se kompromitovala.”

Ово је побратими за почетак тек да се зна...Идемо даље,видећете како је једна часна и најхрабрија нација изманипулисана,одузет јој идентитет,право на слободу под својим именом,одузето јој је све.

Srbija Obrenovića neštedimice pomaže Nikoline protivnike


Faktički, Petrovići su imali zadatak da rade protiv Obrenovića, a Obrenovići protiv Petrovića. I tu je uzrok svih sukoba. Nije onda čudno što Petrovići pomažu Karađorđeviće, i što knjaz Nikola izbjeglom knezu Petru daje svoju kćer za ženu, niti je neobično što Obrenovićevska Srbija neštedimice pomaže sve protivnike knjaza Nikole. To će samo pojačavati postojeću mržnju i nepovjerenje, i stalno odaljavati Srbiju i Crnu Goru. Zbog ovih razloga odnosi između Crne Gore i Srbije bili su od početka osamdesetih godina veoma loši. Istina, u povremenoj prepisci između dva vladara bilo je kurtoaznog uvažavanja i uobičajene nacionalno - ideološke retorike. Tako je prilikom proglašenja Srbije za kraljevinu, 1882. godine, knjaz Nikola poslao kralju Milanu čestitku u kojoj izražava najveću radost zbog dobijanja kraljevske krune: "Ovaj sretni događaj našao je najtoplija odziva u bratskoj ljubavi mojoj i mojega naroda, s kojim smo vazda uzimali najživljega učešća u svakom napretku Srbije, i ja, dajući ponovo najsrdačnija izraza onijem osjećanjima, s kojim sam prvu vijest o ovome uzvišenju Vašega Veličanstva i Srbije pozdravio, želim od svega srca Vašemu Veličanstvu dugo i sretno vladanje na sreću i napredak Srbije". No, kada se sredinom naredne, 1883. godine obznani da će se najstarija knjaževa kćer Zorka udati za izgnanog srpskog kneza Petra Karađorđevića, između dva vladara i dvije vlade, prestaće i ovo kurtoazno uvažavanje. Kralj Milan je smatrao da se na ovaj način knjaz Nikola najdirektnije umiješao u srpska dinastička trvenja, i to mu nikada nije oprostio. U to vrijeme bilo je pretpostavki da je na ovaj način knjaz Nikola želio stvoriti od kneza Karađorđevića svoju političku marionetu, i uz njegovu pomoć izazvati promjenu na prestolu u Srbiji. Da ima istine u ovakvim tvrdnjama, svjedoče i planovi o preduzimanju “pohoda” na Srbiju, koji su na Cetinju pravljeni od 1884. do 1886. godine. U najvećoj tajnosti planirano je da se, uz učešće najboljih crnogorskih vojnika i dobrovoljaca iz Vasojevića, preko Sandžaka izvrši upad u Srbiju i izazove buna. Ovaj odred je trebalo da predvode pristalice kneza Petra Karađorđevića od kojih su se mnogi nalazili u Crnoj Gori. Većina njih bili su prvaci Radikalne stranke. Po nalogu knjaza Nikole i kneza Petra, vojvoda Gavro Vuković je krajem 1884. godine išao u Beograd da bi pridobio za ovaj plan Jovana Ristića. Devet mjeseci kasnije, na planini Jelovici kod Berana okupljen je odred koji je trebalo da preko Sandžaka krene da obori vlast u Srbiji. Međutim, knjaz je, vjerovatno pod prijetnjom Austro - Ugarske, naredio da se akcija obustavi. No, djelovanje iz Crne Gore protiv režima u Srbiji nastavljeno je i kasnije, tako da je Crna Gora sve do abdikacije kralja Milana, februara 1889, bila važno središtve radikalske opozicije i antiobrenovićevskog rada. Nakon abdikacije kralja Milana odnosi između Crne Gore i namjesničkog režima u Srbiji (1889 - 1893) nakratko su postali bolji. Takva je promjena bila očekivana, budući da su na vlast došli Radikali čija je proruska spoljnopolitička orijentacija bila veoma očita. I kralj Aleksandar Obrenović je 1891. godine posjetio Rusiju, a iste je godine potpisan i trgovinski ugovor sa Crnom Gorom. Međutim, od početka devedesetih godina dolazi povremeno do izvjesnih problema u odnosima između Beograda i Cetinja. Dobrim dijelom, uzrok za to je bilo djelovanje crnogorske opozicije u Beogradu, koju je Vlada indirektno podržavala. Istina, lične odnose dva vladara - kralja Aleksandra i knjaza Nikole, karakterisalo je formalno uvažavanje i blagonaklonost.

Terazijski krugovi su sveli revolucionarnu akciju samo na teroristički rad u Crnoj Gori


Politički položaj srpskog naroda u ove zadnje nekolike godine nije baš zavidan. Mnoge neprilike kod kuće i na strani uzrok su, što najnoviju eru našeg političkog života neće obilježiti istorija kao eru nacionalnog napredovanja. Ne treba velike političke mudrosti pa da se ovo zapazi, niti treba puno okretnosti i opširnosti pa da se gornja konstatacija i utvrdi! Ubistvo zadnjega Obrenovića; krvava svađa s jačim i spremnijim Bugarima radi t. zv. posrbljivanja i kultivisanja Maćedonije i St. Srbije; novi kurs u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, od koga niko do danas nije vidio koristi; krvna svađa i zavada srpskog naroda u Mađarskoj; vratolomna i apsurdna politika većine naroda našeg u Bosni i Hercegovini; a povrh svega toga pokušaj službenih, poluslužbenih i t. zv. patriotskih krugova biogradskih, da se terorističkom akcijom u Crnoj Gori domognu glave kneza Nikole - uzrok su današnjem rđavom političkom položaju srpskog naroda, uzrok su potpunoj osamljenosti našoj u borbi oko nacionalnog napredovanja.
Možda će se ponekom našem sentimentalnom političaru ovakovo svaćanje situacije učiniti odveć pesimističko, ali je ono na žalost istinito, a ja ga ovdje ističem, što hoću da dokažem, kako je velika odgovornost onih ljudi, koji su zadnjim svojim nepromišljenim aktom, šiljanjem bombi u Crnu Goru, još otežali i onako teški položaj srpskog naroda.
Kako je crnogorska afera s bombama umanjila ugled srpskog naroda na strani a u domaćoj politici proizvela strašnu zabunu, i kako se još do današnjeg dana nije staložila uznemirenost i uzbuđenost, koja je nastala onog časa, kada se na našoj političkoj pozornici počela odigravati sramna tragedija s cetinjskim bombama, sročena na biogradskim Terazijama - ja ću i opet govoriti o toj aferi. I neću prestati o njoj pisati i govoriti, dok mi ne pođe za rukom, da na osnovu onih fakata, koje sam iznio pred crnogorskim sudom i na osnovu do sad nepoznatih argumenata, koje ću iznijeti u ovoj knjižici, rasvijetlim i najtamnije momente ovog nemilog događaja.
Tajanstvena koprena, koja je pokrivala do danas crnogorsku aferu s bombama pružala je mogućnost i neprijateljskoj a često i indiferentnoj štampi, da aferu tumače i eksploatišu na štetu onih, protiv kojih je bila uperena (na štetu mjerodavnih krugova na Cetinju). Od danas će to biti nemoguće! Ja ću u ovoj knjižici na osnovu nepobitnih argumenata dokazati, da se crnogorska afera s bombama izlegla iz priprema za veliku opću revoluciju svih južnih Slovena. Te su pripreme činjene u Biogradu, odnosno u Kragujevcu, tokom cijele prošle godine, činjene su uz asistenciju mnogih istaknutijih političara iz raznih srpskih krajeva a sa znanjem terazijskih mjerodavnih krugova, koji su, rukovođeni mračnim političkim spekulacijama, u zadnjem času sveli pripremanu južnoslovensku revolucionarnu akciju na teroristički rad u Crnoj Gori.
Ja sam živeći prošle godine u Biogradu sudjelovao živo kao špijun u svim pripremama za veliku južnoslovensku revoluciju, jer sam bio uvjeren, da se naše nekulturno društvo može zatalasati samo fizičkim ekstremima, bio sam uvjeren, da je naš narod sposoban samo za dvoje; ili da robuje ili da se buni, pa sam stoga držao da je bolje da se buni, nego da vječito robuje, kad već ne može da ide putem zlatne sredine: progresivne evolucije. Ja sam držao, da je dužnost inteligentnijih elemenata našeg naroda, da što prije u gornjem pravcu porade, stoga sam i uzimao živog učešća u namjeravanoj akciji, što je trajalo sve do onog časa, kad sam se, na žalost, uvjerio, da baš ti inteligentniji elementi našeg društva, te uzdanice našeg naroda, robuju spekulativnim instinktima u istoj mjeri kao i naša starija filistarska generacija. Ja moram priznati, da mi je bilo potrebno sedamnaest mjeseci trzavica, lutanja i razočaranja, pa da steknem današnje iskustvo, da se odreknem i otresem saveza sa ljudima, koji, na žalost, još i danas gospodare našim javnim mišljenjem, i ako im tobožnja ljubav prema "napaćenom" srpskom narodu služi samo za lakše podmirivanje fizičkih potreba!...
Ja sam mogao i prije nekoliko mjeseci rasvijetliti i najtamnije momente crnogorske afere s bombama, ali nijesam to učinio! Bombe su uhvaćene na Cetinju, ja sam ćutao. Sva naša "patriotska" štampa dokazivala je uporno, da je afera s bombama komedija crnogorske vlade, ja sam ćutao. Došlo je do javne rasprave na Cetinju. Devet dana se vodila rasprava, ja sam ćutao. Zašto? Zato, što sam vjerovao, da inspiratori crnogorskog zločina nijesu beskrajno bezočni i pokvareni, vjerovao sam da neće svoju prljavu igru tjerati do vrhunca. Ali sam se upravo u toku javne rasprave na Cetinju uvjerio o protivnom!

"Lako im je bilo udarati na malu Crnu Goru, ali bi se teško uhvatili u koštac sa snažnom Monarhijom"


Devet dana vodila se javna rasprava na Cetinju, iskazi svih okrivljenika jasno su dokazivali, da pokušaj terorističke akcije nijesu inscenirali današnji crnogorski vlasnici, nego da je cijela stvar potekla iz Beograda, a naša "patriotska" štampa pjevala je staru pjesmu. Ovaj beskrajni bezobrazluk vrijeđao me, stoga sam i zamolio za riječ na raspravi i iskazao ono,što sam znao, čuvajući se opet, da ne pomenem ni jednom riječi namjeravanu južnoslovensku revolucionarnu akciju. Umjesto da demantuju činjenice, koje sam ja u svom iskazu pred sudom utvrdio, biogradski presbiro i sva naša "patriotska" štampa ispletoše bajku, kako sam ja austrijski agent, najmljen i plaćen od balhausplaca, da rastavim i zavadim dvije bratske, srpske, slobodne zemlje. Ja sam prošlog mjeseca napisao u svoju obranu "Moje afere", i ni tu u svojoj obrani nijesam ni jednom riječi pomenuo namjeravanu revolucionarnu akciju na Slovenskom Jugu. I ako je za svakog nepartajičnog čovjeka, koji je god pročitao pomenutu moju odbranu, moralo biti jasno, da ja nijesam u austrijskoj službi, - nije bilo jasno našoj "patrotskoj" štampi i onim bogaljima, koji svu svoju duševnu hranu crpe iz umnih produkata nekolicine plaćenih piskarala. Kampanja se protiv mene produžila i dokazuje se uporno iz dana u dan, da sam ja kao austrijski najamnik istupio na crnogorskom sudu, da zavadim Srbiju i Crnu Goru. Pa ja ipak ni do danas nijesam nigdje ni jednom riječi pomenuo namjeravanu revolucionarnu akciju na Slovenskom Jugu, a da sam to učinio, rasplinule bi se, kao mjehurići od sapuna, sve one grube klevete, koje mi je natovarila naša "patriotska" javnost. Ali što nijesam učinio do danas čuvajući se da ne pogazim svoju riječ, da ću pred nepozvanim i neprijateljima čuvati najveću diskreciju o revolucionarnoj akciji na Slovenskom Jugu - činim danas, jer se smatram lišenim svih obaveza i obzira prema ljudima, koji su u svojoj najamničkoj službi povrijedili moje najintimnije osjećaje...
Možda će neka izlaganja u ovoj knjižici dati povoda austrijskim vlastima da zakuče teškim paragrafom kaznenog zakona mene i još neke ličnosti, koje ću morati spomenuti, jer su u direktnoj vezi s argumentima, kojima ću dokazati istinitost izlaganja, odnosno imena se tih ličnosti spominju u pismima, kojima ću se služiti pri dokazivanju istinitosti navoda ove knjige. Možda će materijal izložen u ovoj knjizi momentano dobro doći onim političkim krugovima u Austriji, koji su tradicionalno rđavo raspoloženi prema Srbima, odnosno prema Južnim Slovenima, a možda će moje izlaganje dati povoda austrijskim vlastima, da privremeno upotrijebe represivne mjere na Slovenskom Jugu... Sve ove eventualnosti lebde mi pred očima, dok pišem ove retke, pa ipak nastavljam, jer mi viši razlozi, humani i patriotski, diktuju da reknem sve, da ne pritajim ništa o namjeravanoj revolucionarnoj akciji na Slovenskom Jugu! Znam, da moji lični a danas i načelni neprijatelji, neće htjeti razumjeti one uzvišene motive, koji meni, dok se smatram lišenim obaveza diskrecije, imperativno nalažu da budem otvoren; ali to mi ništa ne smeta, da ovdje obrazložim te motive radi poštenih i nepristranih čitača ovih redaka, kao i radi sebe samoga.
Ja se smatram dvostruko obvezanim prema srpskom, odnosno južnoslovenskom narodu: moralno kao čovjek, a politički kao Srbin, odnosno kao Jugosloven. Stoga ja i kao čovjek i kao Srbin, odnosno kao Jugosloven, smatram svojom dužnosti, da dalje ne sakrivam podzemne mahinacije srpskog Pijemonta. Ja sam doduše kao mladi i oduševljen čovjek još prije nekoliko mjeseci slijepo vjerovao u iskrenost i dobre namjere naših Pijemonteza, ali su mi crnogorska afera s bombama i njene posljedice otvorile oči, te ja danas držim, da bi dvostruko griješio (i kao čovjek i kao Srbin), kad bi svojim ćutanjem ostavio i dalje nevezane ruke "rodoljubivim" Pijemontezima našim... - Velika bi nesreća bila, da se zlom sudbom uhvati kakova ekspedicija bombi u Sarajevu, Zagrebu, Trstu ili Ljubljani! Lako je bilo bezočnicima udarati na malu i slabu Crnu Goru, ali bi se bilo teško uhvatiti u koštac sa dobro organizovanom, disciplinovanom i snažnom Monarhijom! - Mnoga bi naša majka zakukala, mnogi bi nevini ljudi platili životima svojim bezočnosti i mračne političke spekulacije srpskog Pijemonta, a Pijemontezi bi zadovoljno trljali ruke, topeći svu svoju političku mudrost u onom beskrajnom ludom radikalskom aksiomu:"čim gore, tim bolje!". Da se zapriječe eventualne pošiljke eksplozivnog materijala po Slovenskom Jugu, da se zapriječi svaka buduća vratolomija u politici našeg naroda, da se zapriječi eksploatisanje naše narodne energije za račun tuđih prljavih spekulacija - dužnost je sinovlja, dužnost je čovječanska svakog člana našeg naroda, da govori, ako je uvjeren, da će svojim govorom, svojim izlaganjem, onemogućiti ubuduće slične vratolomne pokušaje! To je na prvom mjestu uplivisalo na mene, da uzmem riječ u ovoj delikatnoj stvari i da po mogućnosti stanem u kraj podzemnim mahinacijama srpskog Pijemonta i nekolicine nešto zavedenih, a nešto i bezočnih političara naših!
Kad bi u našem narodu bilo svijesti, bilo dovoljno kulture i progresa, onda bi se moglo može biti i govoriti o revolucionarnoj akciji. Danas je to nemoguće! Velika većina našeg naroda živi u grubom neznanju, neorganizovana je, nedisciplinovana, neprosvijećena, apatična prema svim pojavama kulturnog života - u takoj masi ne smiju se raspirivati životinjski instinkti, ne smije se takva masa tjerati u fizičke ekstreme. Tko to čini griješi i kao čovjek i kao političar. Snaga našeg južnoslovenskog naroda gubi se pod današnjim okolnostima pred snagom habsburške monarhije. Nikakovo sredstvo u fizičkoj borbi Južnih Slovena protiv snage austro-ugarske države ne bi moglo izvojevati narodu pobjedu, a pogotovo kad je činjenica, da mi, Južni Sloveni, nemamo danas ni kulturnog jedinstva, pa kako bi mogli stvoriti jedinstvo u fizičkoj borbi?! I ako je ovo sve jasno kao dan, ipak su se cijele prošle godine činile u Biogradu zamašne pripreme za skoru opću revoluciju svih Južnih Slovena. Iz tih se priprema izlegla na žalost crnogorska afera s bombama, pa nije isključena mogućnost, da će se isčauriti danas ili sjutra kakova hrvatska, slovenačka ili bosanska afera s bombama, stoga ja smatram da je srpski, da je politički, spriječiti slične trzavice u političkom životu našeg naroda.

Uoči Mojkovačkog boja

Poslije devedeset i tri dana neprekidnih borbi, crnogorska Sandžačka vojska je, 5. januara 1916. godine, na položajima kod Mojkovca i na obali Tare, i imala je zadatak da “do posljednjeg čovjeka” spriječi nadiranje austrougarskih trupa i omogući izvlačenje srpske vojske preko Crne Gore i Albanije, prema planu vojvode Radomira Putnika.
Zima 1916. godine bila je jedna od najhladnijih i najtežih u prošlom vijeku, zapamćenih u mojkovačkom kraju. Snijeg je bio veći od jednog metra, a temperatura se spuštala do 25 stepeni Celzijusovih ispod nule. I dalje je nastavio da pada. Vjetar je bio veoma snažan i u naletima, dizao sniježni pokrivač i stvarao ogromne smetove - vidi se samo nebo iznad sebe.
Vojnici crnogorske Sandžačke vojske su na položajima. Izmoreni dugotrajnim ratovanjem, gladni i slabo obučeni, studen su ublažavali grijući se kraj upaljenih vatri, štiteći ih svojim tijelima od vjetra da se ne ugase kako bi zadržali bar malo toplote i ublažili studen. Stariji su, da bi ohrabrili mlađe, neiskusne i nevične ratovanju, pričali o prošlim ratovima i ratovanju, o pobjedama Crnogoraca na Fundini, Vučjem Dolu, Skadru... a čule su se i gusle. Hrana, ko zna po koji put, posljednjih dana nije bila podijeljena, niti je ikome palo na pamet da je traži. Bila je to vojska koja je ratovala “o svome ruhu i kruhu”, navikla na odricanja.

Crnogorci u rovovima

Osvanuo je 6. januar 1916. godine - Badnji dan. Na hladnoći na kojoj puca drvo i kamen, Crnogorci su u rovovima. Sve su to, uglavnom, iskusni ratnici koji su prevalili nekoliko ratova, preko svojih leđa. Ali, među njima su i dva regrutska bataljona, cvijet crnogorske mladeži od 18 do 22 godine, obučeni za rat “po novim pravilima” i sa školovanim oficirima.
Petar Vlahović, učesnik Mojkovačkog boja, ovako opisuje taj 6. januar: “Osvanulo je svježe zimsko jutro. Iako su se vojnici pod granama drveća pokriveni snijegom osjećali kao u kakvim tunelima, primijetili su rumen zore. U stoljetnjoj bukovoj šumi, u dubokom snijegu, u najsurovijim vremenskim uslovima vojnici umorni premrzli sklanjali su se ispod drveća da bi se malo zaštitili od sniježne mećave. Vatra se nije smjela paliti, izuzev na dobro skrivenim mjestima, da se ne bi otkrio položaj. Studen se uvukla u svakog od nas, krv se ledi u žilama...”.
Austrougarske trupe su nadomak Mojkovca zaustavljene i nijesu mogle dalje, pa je austrougarska Vrhovna komanda bila prinuđena da pregrupiše snage za odsudan napad na Crnogorce, kako bi ih uništila i vojnički dotukla. Računi su bili vrlo stari i poticali su iz davnih vremena. General Konrad Fon Hecendorf, načelnik austrougarske Vrhovne komande, nije htio, a nije želio da propusti priliku da kazni Crnogorce za sve grijehe, počev od njihove pomoći ustanicima u Krivošijama, još u drugoj polovini 19. vijeka, pa sve do pohoda Sandžačke vojske prema Sarajevu, 1914. godine. On je želio da napadne još u decembru 1915. godine, ali je napad, zbog problema u transportovanju vojnika na novi raspored, morao odložiti. Naknadno je odlučeno da to bude početkom januara 1916. godine.


Glavni napad na tarskom pravcu


Težište odbrane na glavnom udaru austrougarskih snaga preuzela je crnogorska Sandžačka vojska - kod Mojkovca

Napad je povjeren Trećoj austrougarskoj armiji, koja je ojačana svim raspoloživim trupama na Balkanu. Ona je izvučena iz sastava Makenzenove grupe armija, a njen komandant, general Keviš, je dobio zadatak da likvidira crnogorsku Sandžačku vojsku i da, istovremeno, zapriječi prolaz srpskoj vojsci, koja se ka moru povlačila kroz Crnu Goru. Težište i glavni napad bi uslijedio na tzv. mojkovačkom i tarskom pravcu.
Težište odbrane, na glavnom udaru austrougarskih snaga, preuzela je crnogorska Sandžačka vojska - kod Mojkovca.
Mojkovački položaji ograničeni su sa sjevera planinom Burenom sa istoka rijekom Ljubovijom i njenom pritokom Bistricom, sa juga masivom Bjelasice, a sa zapada rijekom Tarom. Pošumnjene kose Bjelasice, sa stoljetnjom šumom, strmo se spuštaju ka Tari, Lepešnici i Ljuboviji, dok se jedna kosa, preko Mjedenog gumna, Razvršja i Uloševine, veže sa Gradcom i Komom, i pravi most između Bjelasice i Buren planine. Sredinom ovog prostora protiče svuda gazna, rječica Lepešnica u čijoj se dolini završavaju kose Bjelasice i Burena.
Na čitavom ovom prostoru nije bilo puteva, jedini je bio seoski put koji od Mojkovca preko Uloševine, silazi u dolinu Lepešnice i Ljubovije, a zatim je jednim krakom išao za Bijelo Polje, a drugim, preko Oboda Kaljića, za Šahoviće. Međutim, u zimskom periodu, koji ovdje duge traje, i on je bio neprohodan, zbog ogromnih smetova i nanosa snijega.

Nad dolinom Lepešnice

Planinska kosa koja se od Bjelasice, preko Mjedenog gumna, Razvršja i Uloševine, vezuje za ogranke Buren Planine čini mojkovačke položaje Sandžačke vojske, koji zatvaraju glavni pravac nastupanja Austrougarske vojske, pravac koji ide preko Mojkovca i vodi ka Kolašinu i dalje u dolinu rijeka Morače i Zete.
Isturenost ovih položaja, dominantnih nad dolinom Lepešnice, čini ih jakim, ali oni imaju i loše strane: gusta šuma u neposrednoj pozadini Tare koja smanjuje vidljivost i onemogućava brzo kretanje i u ovo doba uvijek snjegovita Bjelasica.
Vremenske, takođe, su bile nepovoljne u ovo doba godine. Stalno su se smjenjivali kiša i snijeg, uz snažan olujni vjetar. Stezao je ljuti mraz, a svi putevi su bili zavejani.
I jedni i drugi su morali na sve ovo da računaju, Sandžačka vojska posebno jer su se svi njeni položaji nalazili u planinskim predjelima, pa je situacija po nju bila teža.

Obostrani raspored snaga

Za zatvaranje najosjetljivije tačke na cijelom frontu - mojkovačke kapije, Serdar Janko Vukotić je postavio Prvu sandžačku brigadu kojom je komandovao brigadir Pater Martinović.
Prilaze Mojkovcu branili su: Kolašinska brigada, brigadira Miloša Medenice; Bjelopoljska brigada, kapetana Grujice Grdinića i Drobnjačko-uskočkog komandira Jovana Žižića, zatim Izviđački odred, kapetana Krsta Popovića, Prvi i Treći regrutski bataljon, kapetana Marka Samardžića i poručnika Pera Đuraškovića i artiljerija, majora Mila Đukanovića.
U naoružanju crnogorske Sandžačke vojske su bile ruske puške 7,62 mm, zvane “moskovke”. Većina od njih nijesu imale bajonete - polomili su ih, ili pogubili ratujući u prošlim ratovima. Mitraljeza sistema “maksim”, u cijeloj Sandžačkoj vojsci je bilo 39, tj. onoliko koliko i bataljona, a na mojkovačom ratištu bilo je osam, po jedan na svaki bataljon. Baterija je raspolagala sa 25 topova, raznih sistema i kalibara. Drugog naoružanja nije bilo.
Municije je bilo više nego nedovoljno. Na pušku je bilo po 200 do 400 metaka, za topove manjeg kalibra po 80, a za one veće 35 granata.
Vojska je bila obučena, uglavnom u domaće ruho - što je ko ponio ili dobio od kuće, to je i nosio. Država Crna Gora nije mogla dati ništa, jer u zemlji nije bilo, nije bilo pomoći od Saveznika, a i to što je bilo, gotovo je zanemarljivo.
U deset ili petnaest dana vojnici su dobijali jednom ili dvaput po pola kilograma hljeba, od ječma ili zobi, a u posljednje vrijeme i toga nije bilo. Najviše su živjeli o neslanom, a često i nekuvanom mesu - kao divlje zvijeri. Ali, najčešće nije bilo ni jednog ni drugog, pa je vojnicima bilo i naređeno da hranu “ne traže - jer je nema”.
Riječi: go, bos, gladan, bez oružja, bez municije - nijesu bile samo fraze, nego riječi koje najvjernije oslikavaju stvarno stanje tadašnje Sandžačke vojske. A glad i nemaština su strašniji od čelika, više satiru vojsku od samog ratovanja.
Jedino što nije nedostajalo vojsci bio je moral, koji je i ovog puta bio visok, neokrnjen i uzvišen - smrt je pretpostavljena ropstvu.
Moral je bio u mentalnom biću svakog Crnogorca. Stvaran vjekovima ranije, on je imao sopstveni kriterijum moralne vrijednosti - čojstvo i junaštvo. Na osnovu ovih moralnih odrednica kod Crnogoraca - ratnika se stvarao moralni kodeks koji je podrazumijevao što on u ratu treba da čini, odnosno što ne treba da čini. Princip junačkog neuzmaha pred neprijateljem bio je prisutan kod svakog vojnika serdara Janka Vukotića, bila je prisutna i svijest o neprolaznim vrijednostima za koje se valja žrtvovati. Borba za očuvanje slobode i odbranu zemlje je “ljudska dužnost najsvetija”.
Austrougarska vojska je prema Mojkovcu angažovala dvije divizije: 53. generala Pongraca i 62. generala Kalzera - ukupno 14.000 vojnika dobro naoružanih i obučenih za borbu na planinskim predjelima. Jedinice su bile u sljedećem rasporedu: pukovnik Karpelus sa svojom 17. brigadom je bio prema Izviđačkom odredu, kapetana Krsta Popovića; brigada generala Švarca je raspoređena na sjevernim padinama Razvršja, do rijeke Lepešnice, brigada generala Rajnera ka Bojnoj Njivi i Uloševini; brigada pukovnika Špidlera iz 62. divizije nalazila se u Prošćenju, prema Bjelopoljskoj brigadi. Nizvodno, na Tari angažovane su 209. landšturmska brigada i grupe pukovnika Vučetića i Vukadinovića, oko 800 vojnika. Njima su bile suprotstavljene jedinice Odbrane Tare (Sandžačka i Pljevaljska brigada), ojačane dvjema brdskim baterijama sa osam topova.


Crnogorska vojska od 6.500 vojnika


Pod komandom generala Vilhelma fon Rajnera bilo je 20.000 vojnika

Uoči odlučujeg okršaja na mojkovačkom ratištu našle su se jedna prema drugoj, na položajima jedva udaljenim 150 do 200 metara, crnogorska i austrougarska vojska. Crnogorska Sandžačka vojska je bila naoružana zastarjelim puškama “moskovkama”, 25 topova raznog kalibra i 8 mitraljeza, sa malo municije, a austrougarska sa modernim “mauzerkama, 45 topova i na desetine mitraljeza sa ogromnom količinom municije. Serdar Janko Vukotić je komandovao sa 6.500 vojnika, a pod komandom generala Vilhelma fon Rajnera je bilo 20.000 vojnika. Bio je to odnos snaga u vojnoj sili i naoružanju dvije vojske, uoči glavnog okršaja.
Iako je imala premoć u vojnoj sili i naoružanju, austrougarska Vrhovna komanda, poučena neuspjesima u dosadašnjim sukobima sa Sandžačkom vojskom tražila je da pregovara. I pored toga što je bilo teško pregovarati sa onima koji su htjeli da ti pokore zemlju, dvije zaraćene strane su pokušale da pregovaraju. Austrougarima je bilo jasno da Sandžačka vojska neće lako dozvoliti da prođu, pa je insceniranje pregovora bio samo pokušaj da se prođe što jeftinije i sa manje gubitaka.
Major Štajcer, u pratnji dva vojnika, sastao se, kako je bilo dogovoreno, sa poručnikom Radojem Ćetkovićem, koji je pregovarače odveo do mjesta gdje se nalazio štab komande Sandžačke vojske. Vodio ih je zaobilaznim putem, sa povezom preko očiju, kako ne bi znali put i odredili vrijeme potrebno da se dođe do mjesta gdje se Štab nalazio. Međutim, kako je major Štajcer došao sa izričitim zahtjevom njegove komande: “da crnogorska Sandžačka vojska za 24 časa potpiše bezuslovnu kapitulaciju”, pregoviri su kratko trajali. Jedini mogući odgovor glasio je: Ne! Pregovori su prekinuti i major Štajcer se vratio neobavljena posla.

Junački otpor

General Rajner, taj nesporno elitni ratni oficir, maštovit, hrabar, profesionalan i energičan vojnik i vojskovođa je, 6. januara - na Badnji dan, izdao naredbu za napad. Očito je računao na to da Crnogorci neće ratovati na praznik i da su mnogi vojnici pošli kućama da praznik provedu sa svojim ukućanima. Međutim, general Rajner se prevario, jer kad je počela artiljerijska priprema za napad i kad su se čuli prvi plotuni, na ključnim položajima - na Razvršju, Bojnoj Njivi i Uloševini nije bilo nijednog crnogorskog vojnika koji nije bio spreman da dočeka neprijatelja.
Šesti mađarski kraljevski puk, u 7 sati ujutro, napao je položaje na Razvršju i Bojnoj Njivi, na kojima je bila Kolašinska brigada. Kolašinci su hrabro dočekali neprijatelja koji napada, svom silinom, i započinje boj u kome su pomiješani život i smrt. Počinje da se piše još jedna stranica istorije, za ova ili neka druga pokoljenja. Crnogorci joj i ovdje iskazuju svoj dug. Opet je stvaraju, onako kako se mora i kako ih ona iz prošlosti uči i ovdje, u visovima mojkovačkim, počinju da pletu vijence pobjede i slave i očitavaju nenaučenu lekciju svom neprijatelju.
Na predstraži Kolašinske brigade je bio Donjomorački bataljon, kojim je komandovao zamjenik komandanta, poručnik Mihailo Rakočević. Prvi udar neprijatelja sručio se na njega. Smjenjivali su se juriši i protivjuriši, a položaji su prelazili po nekoliko puta iz ruke u ruku. Donjomoračani su se zadržali na glavnom položaju, sve do dva sata poslije podne. Boreći se više srcem i bajonetima nego puščanom paljbom, zaustavili su zahuktalog neprijatelja, nanijevši mu velike gubitke.

Stravična slika Bojne Njive

Toga 6. januara, zapisao je Petar Vlahović: “Bojna Njiva izgledala je stravično. Kroz ugaženi i okrvavljeni snijeg svuda su ležali jezivi svjedoci surove borbe. Mrtvi vojnici mogli su se vidjeti na svakom koraku tog krvlju nalivenog terena. Oprema, puške, rančevi, fišeklije... bili su razasuti svuda unaokolo. Po koji ranjenik, krvav, promrznut davao je posljednje znake života!”
Komandant Kolašinske brigade, brigadir Miloš Medenica, u jedan sat i trideset minuta, poslije podne, izvještava: “Sada sam stigao na položaj. Junačkim jurišem i zaobilaženjem, poslije uporne borbe, neprijatelj je slomljen. Mrtvih neprijateljskih vojnika ima masa. O našim gubicima još nemam izvještaj, ali je priličan broj. Držanje boraca je za svaku pohvalu. Docnije ću poslati podrobniji izvještaj”.
U popodnevnim časovima, pod jakim naletima neprijatelja koji je uporno napadao - izvodeći juriš za jurišem, Donjomorački bataljon je bio prinuđen na povlačenje. Neprijatelj je uspio da potisne Donjomorački bataljon sa Bojne Njive, ali ne i ostale djelove Kolašinske brigade sa Uloševine i Razvršja, koje je predstavljalo najvažniju tačku na cijelom mojkovačkom frontu. Posebno je bio značajan za Austrougare jer osvojiti Razvršje znači siguran put kroz mojkovačka vrata.
Donjomorački bataljon, iscrpljen i prorijeđen u neravnopravnoj borbi nije bio u stanju da sam zadrži Uloševinu, na koju je neprijatelj iz časa u čas i dalje napadao. Uvidjevši to, brigadir Medenica uvodi u borbu Kolašinski bataljon Novelje Milijića i Lipovski Vasa Dožića.


Nadčovječanska borba kolašinskih vitezova


Napad na Razvršje predvodio je sam general Rajner. Znao je značaj ovog položaja za dalji ishod borbe i nastojao je da po cijenu velikih žrtava ovlada njime. Žestoki okršaji vodili su se sa promjenljivim uspjesima, u toku čitavog dana. Uprkos uporne odbrane, Rajner je uspio da zauzme Uloševinu. Noć je prekinula dejstva i jedne i druge strane. Kolašinska brigade je zadržala Razvršje, a austro-ugarski vojnici su zauzeli Bojnu Njivu i Uloševinu. Tako cjelodnevna borba na Badnji dan - 6. januara nije donijela ni jednom od protivnika potpun uspjeh. Obje strane su imale velike gubitke. U izvještaju komandanta Prve sandžačke divizije, brigadira Petra Martinovića stoji:
“Kolašinska brigada je imala 55 poginulih i 101 ranjenog borca, a samo Donjomorački bataljon 19 poginulih i 50 ranjenih”.
Novak Rakočević iz Trebaljeva kod Kolašina, opisuje nadčovječansku borbu i požrtvovanje kolašinskih vitezova:
“Naši junaci, vitezovi jurišaju na neprijatelje, natrag neće i da mogu. Pravac znaju, on je jedan - samo naprijed protiv zlog tuđina. Padaju mrtve i ranjene glave, jedni padaju drugi na mjesto njih pritrčavaju. Ginu i tako redom... Trebalo se boriti i ginuti. A sa svojih nepunih 16 godina želio sam živjeti. Ali, rat ne pita ko si, ni koliko ti je godina? I kao vjetar te nosi...”
Tadiša Čogorović, iz sela Vojkovića kod Kolašina, takođe je ostavio trag svojih sjećanja:
“Bojište je bilo prekriveno poginulima. Neprijatelj nije imao vremena da svoje sahrani, a mi smo samo manji broj sahranili. Nesahranjene vuci su rastrzali.”
Na desnom krilu Prve sandžačke divizije i na položajima vojske odbrane Tare 6. januara neprijatelj nije imao uspjeha. Pri kraju dana i u toku noći, na ovom dijelu fronta, bilo je pojedinačnih borbi, ali slabijeg intenziteta. Nešto jače borbe bile su na položajima Bjelopoljske brigade, koja je imala jedan broj poginulih, a među njima i brigadnog barjaktara Milivoja Boškovića.

Krvavi dan Božića

Kako su već prvog dana austro-ugarske snage zauzele Bojnu Njivu i Uloševinu, prijetila je opasnost da neprijatelj ugrozi i ključni položaj odbrane Sandžačke vojske. Da bi ih u tome spriječila morala je po svaku cijenu da ih povrati. Po procjeni Komande Sandžačke vojske i serdara Janka Vukotića, sljedeći je dan bio presudan. Istovremeno, uljuljkana početnim uspjesima, austro-ugarska vojska se spremala za nastavak ofanzive. Plan je bio jednostavan - sa prvim jutarnjim zracima narednog dana, jurišom osvojiti odbrambene položaje Sandžačke vojske i prisiliti je na predaju.
Predstojeća noć uoči pravoslavnog Božića, vjerovatno je bila najteža u vojnoj karijeri oba komandanta - divizijara i serdara Janka Vukotića i generala Vilhema fon Rajnera. Oba su dobro znali šta žele u naredi dan koji je, jasno je to obojici, presudan - dan odluke. Ali, daleko je teže bilo serdaru Janku, jer od njega i njegove vojske zavisi i sudbina Crne Gore i preostalog dijela srpske vojske, koji se povlačio od Podgorice ka Skadru. Nije izdržao da sjutrašnji dan dočeka u štabskoj kancelariji u Kolašinu, već kada je noć bila poodmakla i pošto je ritualno založio badnjak na sred kolašinske varoši, napustio je Kolašin.
Serdar Janko je sa pratnjom i kćerkom Vasilijom, koju je iz milošte zvao Gaguna, pošao kroz sniježnu i vjetrovitu noć ka Mojkovcu. U štab komandanta Prve sandžačke divizije, brigadira Petra Martinovića, u Štitarici stigao je pred noć i zatekao na okupu sve komandante brigada i članove divizijskog štaba. Pozdravio se sa svima, sjeo pored obilne vatre koju su založili, očekujući njegov dolazak. Započeo je razgovor o situaciji na frontu, o izglednoj borbi, daljim planovima.

Naređenje pre ponoć

U toku razgovora serdar Janko, pored ostalog, rekao je i ovo:
“Moji sokolovi, Badnji dan i Božić su stara slava naše junačke Vojske! Znaju to oni i zato će sjutra žešće nego danas, navaliti da nas unište, zajedno sa tim svetinjama. Zato, Petre, moraš ih odbaciti i povratiti naše izgubljene položaje na Bojnoj Njivi i Uloševini po svaku cijenu. Druge nam nema...”
Bilo je to i naređenje serdara Vukotića izdato pred ponoć uoči Božića - da se Bojna Njiva i Uloševina moraju zauzeti i protjerati neprijatelj sa tih položaja. Smatrao je iskusni vojskovođa da će protivnapadom najbolje odbraniti položaje na Mojkovcu i Tari, magar i po cijenu velikih gubitaka. to je bila hrabra odluka, a i dokaz velikog povjerenja koje je serdar imao u svoje komandante i vojnike.

Borba bez predaha


Komandant kolašinske brigade Miloš Medenica

~Uskočki bataljon je vodio žestoku borbu, bez predaha. Kako su komande padale da se ide naprijed, plotuni su se povećavali, bili su još žešći

Komandant Prve sandžačke divizije brigadir Petar Martinović je izdao zapovijest svojim jedinicama za napad, koja se, uglavnom, sastojala u sljedećem:
- Uskočki bataljon poručnika Ljubomira Aleksića, iz Drobnjačko-uskočke brigade, komandijera Jovana Žižića, ima zadatak da od sela Rakite napadne uzvodno, desnom stranom Lepešnice u lijevi bok i pozadinu neprijatelja, koji se nalazi na Bojnoj Njivi i Uloševini i time olakša napad Kolašinskoj brigadi, koja će napadati sa fronta. Bataljon izvršava zadatak pod neposrednom komandom komandanta divizije, a po naređenju koje će biti dostavljeno po izlasku bataljona na borbeni položaj.
Borbeni položaji
- Kolašinska brigada brigadira Miloša Medenice ima zadatak da sa svojih položaja na Razvršju napadne neprijatelja koji se pred njom nalazi i protjera ga preko Lepešnice.
- Treći regrutski bataljon kapetana Marka Samardžića i Prvi poručnika Petra Đuraškovića napašće Bojnu Njivu, zauzeti je i protjerati neprijatelja u pozadini Lepešnice.
- Izviđački odred kapatana Krsta Popovića koji se nalazi na položaju od Slijepač-mosta do Brzave, odbiće eventualni napad neprijatelja na njegovom pravcu.
- Poljski bataljon kapetana Sekule Boškovića brani prilaze na Tari do Donjih Polja, a dalje, nizvodno, ostali bataljoni Bjelopoljske brigade kapetana Grujice Grdinića i Durmitorske brigade majora Vula Kneževića.
- Artiljerija, kojom komanduje major Milo Đukanović, sa svojih položaja na Podbišću, Prepranu, Bjelojevićima, Mučnici i Majstorovićima, potpomaže napad svih jedinica.
- Drobnjački bataljon kapetana Nikole Ružića biće u divizijskoj rezervi kod sela Štitarice, na lijevoj obali Tare.
Istovremeno, i komanda austrougarske vojske je pripremala svoje jedinice za nastavak ofanzive, koje su se nalazile u sljedećem rasporedu:
- Brigada generala Rajnera na Bojnoj Njivi i Uloševini.
- Brigada generala Švarca na sjevernim padinama Razvršja.
- Brigada pukovnika Špindlera u Prošćenju.
- 17. brdska brigada pukovnika Karpelusa prema Izviđačkom odredu kapetana Popovića.
Serdar Janko Vukotić je noć između 6. i 7. januara proveo u Štabu 1. sandžačke divizije, u Štitarici. Dugo je razgledao planove pripremljene za sjutrašnji napad. Znao je da samo dobra taktika vodi uspjehu. Dobro je poznavao slabe tačke protivnika, i opredijelio se za protivnapad i borbu izbliza - na nož i bajonet, jer u takvim masovnim sudarima, znao je on, crnogorski vojnik je bio bez premca. U velikoj oskudici vojske i naoružanja odlučio se za taktiku koja mu omogućava stalnu inicijativu i slobodu akcije.
Znao je da je crnogorski vojnik neuporedivo pogodniji za napad nego za odbranu. Na osnovu svega ovoga on je donio neobičnu ali hrabru odluku - da slabiji branilac preduzme napad na neuporedivo jačeg napadača.

Napad Uskočkog bataljona

U osvit zore, na Božić 7. januara 1916. godine, komandant Sandžačke vojske, serdar Janko Vukotić je na Prepranu, na svojoj osmatračnici. Sa njim su njegov stalni “ordonans” kćerka Vasilija-Gaguna, koja ga je pratila u svim ratovima koje je vodio, i komandant 1. sandžačke divizije, brigadir Petar Martinović, sa svojim štabskim oficirima.
Prema odluci, Uskočki bataljon koji se nalazio na desnom krilu u rejonu sela Rakite, napad otpočinje u šest sati ujutro iznenadnom i snažnom vatrom s boka i po mogućstvu s leđa, a u sedam sati Kolašinska brigada.
Prema planu, Uskočki bataljon je u šest sati izjutra pošao iz sela Rakite za Gilonoge u namjeri da se položaju za napad, pod zaštitom noći i guste šume, privuče neopažen od neprijatelja. U tome je i uspio. Po dolasku na polazni položaj, komandant bataljona, poručnik Ljubomir Aleksić, izdao je zapovijest za napad, koju mu je po svom ađutantu - poručniku Đurezi Božoviću, komandant divizije dostavio. Po izdatoj zapovijesti bataljon je otpočeo nastupanje kroz gustu šumu i u sedam sati se susreće sa neprijateljem, koji je, takođe, krenuo u napad, u namjeri da proširi svoj jučerašnji uspjeh. Pala je komanda: “Juriš, ko je Crnogorac!” Poletjeli su Uskoci i, u snijegom zavijanim mojkovačkim gorama, na ledom okovanim visovima, došlo je do sudara u susretu dvije vojske, do borbe prsa u prsa - na sablju i bajonet. Uskočki bataljon je vodio žestoku borbu, bez predaha. Kako su komande padale da se ide naprijed, plotuni su se povećavali, bili su još žešći. Vojnici, po snijegu i ledu, između stoljetnih stabala - kidišu na neprijatelja, kao da su dobili krila. Lakoća sa kojom su se ovi junaci hvatali za neprijateljski nož i na nož dočekivali neprijatelja bila je zadivljujuća. Uskoci ubijaju da ne bi bili ubijeni.


Odbrana položaja na Razvršju


Kapetan barjaktar Jovo Poleksić

Kolašinci su jedva prešli 100 do 200 metara kada su u gustoj šumi naišli na neprijatelja, koji je pošao u napad i podišao njihovim položajima, s ciljem da zauzme Razvršje. Sukobili su se sa 6. kraljevskim ugarskim pukom i započela je borba u susretu

Borba Uskočkog bataljona, nije ništa drugo nego jedan niz krvavih juriša i protivjuriša” - piše Ljubomir Aleksić, tadašnji komandant bataljona, u svojim sjećanjima - i nastavlja: “Svi smo u pokretu, i mi i neprijatelj, snijeg je dvometarski, napadao je noću i stalno pada. Mećava ga razvijava i pravi velike namete i smetove... Bojište, vri, ključa - neprijatelj napada, naši ne uzmiču.
Artiljerija bezobzirno tuče po nama: granate riju, eksplodiraju, dižu u vis hrabre Uskoke, komadaju ih u vazduhu. Nastaje opšta klanica - padaju mrtve glave, ranjenih je mnogo. Pruža se pomoć i previjaju rane onima kojima još ima spasa, a mrtve snijeg zatrpava”.
Uprkos tome što su elitne jedinice austrougarske vojske bile tri do četiri puta brojnije, Uskoci su, u toku čitavog dana, u borbi djelovali snažnije i organizovanije. Pri kraju dana komandant bataljona je bio prinuđen da u borbu uvede i posljednju bataljonsku rezervu, jer je bataljon imao mnogo žrtava.
Desno, na Razvršju bori se Kolašinski bataljon. Poručnik Aleksić naređuje desnokrilnoj četi da uhvati vezu sa Kolašincima i uskoro su se našli jedni pored drugih - Kolašinci i Uskoci. Komandant Kolašinskog bataljona Novelja Mijić hrabri svoje vojnike: “Drži te se, Kolašinci! Uskoci su pored vas, oni neće popustiti dok ijednog od njih traje”. Krenuli su zajedno na neprijatelja - Kolašinci i Uskoci, jurišali su i odbijali juriše, a “snijeg je crvenio i kopnio dok se iz njega pušila krv mrtvih i ranjenih junaka” - zapisao je hroničar.
Uskoci su odolijevali napadu neprijatelja u toku čitavog dana, vezujući za sebe čitavu brigadu generala Švarca. Noć je prekinula borbu. Ostatak bataljona se prikupio na Pržište. Gubici su bili veliki. Od 400 vojnika - 70 je ostalo na bojištu, a njih 68 je ranjeno. Svaki drugi oficir je bio ranjen - u borbama prsa u prsa. Ukupno je trećina bataljona izbačena iz stroja. Među poginulima je kapetan i barjaktar sa Vučjeg dola Joko Poleksić, barjaktar Rade Giljan i oficir Radojica Žižić, a ranjeni su barjaktar Jovan Kršikapa i komandiri 1. i 2. čete - oficiri Kosta Aleksić i Milisav Cerović.
Uskočki bataljon je, hrabrošću kojoj teško da ima premca, svojom borbom, na Božić 7. januara, olakšao Kolašinskoj brigadi udar na Bojnu Njivu. Time je u potpunosti izvršio svoj zadatak.

Kolašinci napadaju

Kolašinska brigada sa svojim bataljonima: Kolašinskim, Lipovskim, Gornjomoračkim i Rovačkim, počela je borbu sat kasnije od Uskočkog bataljona, koji je vezao za sebe znatne snage neprijatelja i olakšao učinak Kolašinskoj brigadi, koja je napadala na glavnom pravcu fronta - prema Bojnoj Njivi.
Kolašinci su jedva prešli 100 do 200 metara kada su u gustoj šumi naišli na neprijatelja, koji je pošao u napad i podišao njihovim položajima, s ciljem da zauzme Razvršje. Sukobili su se sa 6. kraljevskim ugarskim pukom i, u 7 sati ujutro, započela je borba u susretu - ne tako čest oblik ratovanja. U prvom naletu su probili neprijateljev borbeni poredak i odbacili ga prema Uloševini i Lepencu. Ovim svojim uspjehom Kolašinska brigada je stvorila povoljne uslove za opšti protivnapad cijele divizije, na čitavoj dužini fronta.
Pet bataljona i dvije čete izviđača Kolašinske brigade i Prvi i Treći regrutski bataljon iz Drobnjačko-uskočke brigade krenuli su siloviti protivnapad. U borbu se kasnije uključila i glavnina Drobnjačkog bataljona. Juriši i protivjuriši ređali su se čitavog dana, bez prestanka.
Glavni udar je prema Bojnoj Njivi i Razvršju gdje je napadao Rovački bataljon pod komandom Milenka Vlahovića. Rovčani su u snažnom protivjurišu uspjeli da zavladaju golom kosom koja se sa Razvršja spušta ka Bojnoj Njivi. Bataljon je pretrpio znatne gubitke - poginuo je komandir mitraljeske čete, kapetan Mrkoje Bećković i oficir Sava Rogić, a ranjen je komandir 3. čete kapetan Aleksa Bojić.
Kritični moment na bojištu je nastupio oko tri sata poslije podne, kada je 205. austrougarska brigada uvela u borbu svoje posljednje rezerve, i time brojčanu prevlast još više pojačala. Rovčani su ih dočekali snažnom vatrom, ali su pod naletom brojnijeg i jačeg neprijatelja bili primorani da se povuku nešto unazad - u gustu šumu na desnoj obali Rudnice. Ostali bataljoni Kolašinske brigade su zadržali svoje položaje. Neprijatelj, uprkos jakim napadima i protivnapadima, nije uspio da izbije na glavni položaj - Razvršje.
Za uspješnost u borbi Kolašinske brigade veliki značaj su imale njene izviđačke čete. Popunjene mladim ljudima, specijalizovanim za ovu službu, predvođene sposobnim i hrabrim oficirima, one su bile i oči i uši brigade. One su stalno izviđale neprijatelja, njegove položaje, prve sa njim dolazile u dodir, prve stupale u brobu, a posljednje je napuštale.


Izginuo cvijet crnogorske mladosti


U jurišima, regrutski bataljoni su prepolovljeni, mnogo je mrtvih i ranjenih. Ti mladi ljudi pokazali su čudo od hrabrosti, koja ih je na kraju i dovela do tolike pogibije, da su se sveli gotovo na jednu trećinu. Izginuo je cvijet crnogorske mladosti

Skriveni mrakom, u gluvo doba noći prolazili su kroz neprijateljske položaje i, trudeći se da ostanu neprimijećeni, prebrojavali su neprijatelja i otkrivali njegove položaje. Od podataka koje su donosili izviđači zavisile su odluke komandanata i uspjeh u izvršavanju borbenih zadataka. Znali su da njihovi drugovi - saborci ne mogu ići u borbu, u juriš dok se oni ne vrate. Činili su sve da što više saznaju o neprijatelju i tako su na najbolji način doprinosili uspješnoj borbi i pomagali svojim saborcima, jer od izvještaja koje su oni prikupljali zavisili su njihovi životi. Kad je to trebalo, hvatali su se za pušku i bajonet hrabro se boreći protiv neprijatelja. Njihovo herojstvo i požrtvovanje bilo je primjer ostalima.
Prema podacima Marka Cemovića, Kolašinska brigada je prethodnog i ovog dana - na Badnji dan i Božić - imala preko 400 mrtvih i ranjenih. Od toga je bilo 30 oficira i šest barjaktara. Među poginulima između ostalih su oficiri: Markoje Bećković i Sava Dragić i barjaktari Pero Dožić, Pavle Simonović, Nikola Lakićević, Mladen Perović, Radoš Vujisić, Maksim Vujisić. Među ranjenima su komandant Gornjomoračkog bataljona, komandijer Đuro Peković, kapetan Aleksa Bojić i poručnici Jovan Simović i Radule Bulatović.

Juriš regrutskih bataljona

Na desnom krilu od Rovačkog bataljona bila su dva regrutska bataljona - Prvi i Treći, najmlađih godišta pozvanih pod ratnu zastavu.
Crnogorska vojska imala je karakter opštenarodne vojske, zasnovane na plemenskoj ili bratstveničkoj organizaciji. Za Crnogorce je svaki rat kroz istoriju bio opštenarodni i svi su - od najmlađih do najstarijih - učestvovali u odbrani zemlje. Ovi regrutski bataljoni bili su tek početak nove crnogorske vojne organizacije. S obzirom na to da su svi bili mladi, snažni i uvježbani za ratovanje, predvođeni obučenim i školovanim oficirima, njima su u Mojkovačkom boju davani specijalni zadaci. Tako su dobili zadatak da povrate položaje na Bojnoj njivi, koje su Austrougari prethodnog dana bili zauzeli.
Dva regrutska bataljona, Treći i Prvi, naišli su na Bojnoj njivi na ojačana neprijateljska utvrđenja i na rovove ispred kojih su bila tri reda bodljikavih žica. Regruti su silovito krenuli, žestoko napadaju, ali se neprijatelj još žešće brani. Prvi juriš nije uspio. Regruti su se morali povući. Borba je začas prestala, utihnula, a onda opet počinje, žešće nego prije, i započinje drugi juriš. Regruti idu naprijed i ne uzmiču pred opasnošću kojoj su izloženi. Neprijateljski mitraljezi sipaju ubitačnu vatru, a artiljerija bjesomučno tuče. Granate eksplodiraju, dižu borce u vazduh, komadaju njihova tijela. Dalje se ne može. Ni drugi napad regrutskih bataljona nije uspio. Bojna njiva je ostala u rukama Austrougara.

Opšti pogled na "sistem" terora

Mjeseca decembra 1918, poslije okupacije i nasilne aneksije Crne Gore od strane vojske i vlasti srbijanskih, narod je ustao da protestvuje protivu tog brutalnog nasilja i zaštiti svoja prava i slobodu. U tim krvavim događajima potpisani su uzimali aktivnog učešća. Međutijem intervencijama, u korist Srbijanaca, francuskog generala Venela, komandanta savezničke vojske u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, kao mesaž krvave borbe, koje se onda vođahu.
Iako nam je bilo poznato da mnoga obećanja Velikih Sila prema našoj nesrećnoj Otadžbini nijesu ispunjena, neki od nas povjerovali su u obećanja, koja su nam se tada dala, preko Nj. V. Kralja, od strane Velikih Sila; drugi su ostali u planinama i nastavili borbu; a jedan veliki broj izbjegao je i Italiju i Arbaniju i druge zemlje. Oni, koji su se vratili kućama, bili su odlučeni da čekaju mirno odluku Konferencije Mira u pogledu Crne Gore. Pojedinci od nas čak su, svaki na svoj kraj, i sklopili formalne "ugovore o miru" sa mjesnim vojnim srbijanskim vlastima. Mi smo se obavezali ne napadati vojsku i transporte, dok su se oni bili obavezali da poštuju našu ličnu slobodu i imanje i da nas ne primoravaju ni na kakve dužnosti i obaveze, koje su dužni ispunjavati samo građani Srbije, dok se pitanje Crne Gore ne bude međunarodno riješeno.
Nažalost, ovako "sklopljen mir" i respektovanje zadane časne riječi od strane Srbijanaca, nije trajalo ni mjesec dana. Srbijanske vlasti nijesu htjele čekati odluku Konferencije Mira, nego su odlučile da najgrubljom silom, ne birajući sredstva ni načina, primoraju crnogorski narod da akceptira, brutalnom silom proglašenu od strane Srbije, aneksiju Crne Gore kao svršen čin. Da ovo postignu što prije, oni nijesu uzmicali ni pred zločinima, ni pred profanisanjem javnog morala.
Na prvom mjestu one su nastavile svoj već započeti rad ubijanjem prestiža crnogorske države i najstrašnijim klevetanjem predstavnika Crne Gore (kao što su to i prije rata činili). Predstavnici Crne Gore bili su javno ozloglašeni, maltretirani i izrugivani. Zabranili su predavanje u školama istorije Crne Gore, Istočni dijalekat (koji se govori u Srbiji) uveli su u administraciji i u školama na mjesto južnog.
Po naređenju Srbijanaca, porušeni su istorijski spomenici i pocijepane istorijske slike. Promijenili su imena pojedinim mjestima. Na poštama su obavezno uveli marku sa likom kralja i regenta Srbije, dok međutijem u ranijim austrijskim provincijama, koje je Srbija legalno dobila, još je i danas u prometu ugarska državna marka.



Preko organizovanih bandi prijećeno je smrću svima koji nijesu podržavali aneksiju Crne Gore Srbiji



RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI O ZLOČINIMA SRBIJANACA U CRNOJ GORI, PODNESEN OD STRANE VOĐA CRNOGORSKIH USTANIKA:
Imanje kraljevo i članova dinastije potpuno je opljačkano ili prodano na javnim mjestima, a u kraljevim dvorovima naselile su se vlasti ili žandarmerija srbijanska. No srbijanske vlasti nijesu gledale da ubiju samo prestiž države crnogorske, nego i crkve, koja je, kao što je poznato, autokefalna. Kao što ćemo kasnije pokazati, najgorem ruglu izložena su bila od strane Srbijanaca dva svetitelja crnogorska, mitropoliti: sv. Vasilije čudotvorac ostroški i sv. Petar čudotvorac cetinjski, čiji je prestiž ogroman ne samo među hiršćanskim svijetom nego i među Muslimanima Bosne i Hercegovine, Arbanije i sviju okolnih zemalja, koji su radi poklonjenja dolazili u Crnu Goru redovno svake godine u jednom ogromnom broju.
Pored ove destruktivne akcije, koju bismo nazvali duhovnom, svega onoga što je čisto crnogorsko, Srbijanci su vršili još jednu mnogo krvaviju i divljiju: agresija direktna na narod. Evo sredstava kojima su se služili:
1.
Hrana, koju su Saveznici šiljali crnogorskom narodu - naročito Amerika - dijeljena je od strane Srbijanaca, kao da je to dar Srbije i to samo onima, koji su pristali da se zakunu na vjernost kralju od Srbije.
2.
Na sličan način dijeljene su pomoći: u hrani i odijelu od strane izvjesnih humanitarnih misija u Crnoj Gori, naročito u početku, čije su plemenite namjere bile vrlo često izigrane od strane Srbijanaca. Srbijanske vlasti uspjele su često, da obmanu ove misije i da u odborima koji su pomagali misijama postave samo one ličnosti, koje su one htjele i koje su dijelile pomoć samo onima, koji su se bar formalno izjasnili za Srbiju.
3.
Činovnici i oficiri crnogorski i njihove porodice za sve vrijeme austrougarske okupacije, tj. za 34 mjeseca, nijesu primali nikakve pomoći od države, kao što je to bio slučaj sa činovnicima Srbije, Belgije, Rumunije i u svim francuskim pokrajinama, koje bijahu okupirane od strane Nijemaca. Stanje tih činovnika i njihovih porodica bilo je očajno, jer ne posjedovahu nepokretnosti u zemljama, sa kojih bi bar dobijali nasušni hljeb. Srbijanske vlasti, koje su zapriječile restauriranje Crne Gore i time povraćaj normalnog života, davale su ovim nesrećnicima zaostalu platu samo pod uslovima da polože zakletvu kralju od Srbije. Svi oni koji nijesu položili zakletvu bili su primorani i dalje na glad i najveću oskudicu.
4.
Međutim srbijanske vlasti nijesu se zadovoljile na ove "pacifistične" mjere za umirenje crnogorskog naroda i za zadobijanje pristalica. Makar koliko ove mjere bile nehumane i efikasne, one nijesu davale željene rezultate, s toga se je prešlo na efikasnije i sigurnije načine.
Srbijanske vlasti počele su, preko naročito organizovanih bandi, prijetiti smrću svima onima, koji se ne bi izjasnili za aneksiju Crne Gore Srbiji. Između ostalih, takvim načinom, primorani su da na ovu pristanu bivši predsjednik ministarstva: dr Lazo Tomanović i general Janko Vukotić. Kuća ovog posljednjeg bila je opkoljena od bandita pod vođstvom poručnika J. Boškovića i prijećeno mu je smrću ako ne pristane na aneksiju. Istim načinom na pristanak primoran je i mitropolit crnogorski Mitrofan, što je, u povjerenju, on i priznao grofu Salisu, izaslaniku V. Britanije u Crnoj Gori. Grof Salis sigurno nije ovo propustio naznačiti i u svome poznatom referatu vladi V.Britanije, koji, pored svih zahtjeva engleskog parlamenta, nije bio publikovan, i koji bi nesumnjivo potvrdio ova naša iznošenja, iako se jedan veći i užasniji dio zločina odigrao tek pošto je graf Salis napustio Crnu Goru.
Drugi, pak, koji nijesu pristali na aneksiju Crne Gore i položili zakletvu na vjernost kralju Srbije, bili su izloženi najgorim poniženjima i kinjenjima, imanja su im opljačkana, oni zatvoreni itd.
No nijesu samo prvaci namoravani na polaganje zakletve nego od reda svi građani i svaki, koji ne bi položio, bio je sumnjiv i na razne način maltretiran i kinjen a u mnogo slučajeva batinan. Običan je slučaj bio, da ovako "nelojalna" građanina tj. koji nije položio zakletvu, vežu, te da ga vezana vode kroz varoš za vrijeme pazarnog dana, gdje ga je čekala, namještena od vlasti, gomila skupljena od najgoreg ološa i bjelosvjetskih skitnica, koja ga je ružila, pljuvala, tukla itd. I koji je najposlije bez ikakve stvarne krivice bio zatvoren.
Čak su zakletvu morali polagati i mirni seljaci; "vojska Srbijanska opkolila bi iznenada neko selo; seljaci bi bili dotjerani pred crkvu. Svještenik, koga su doveli Srbijanci, izgovarao bi zakletvu, koju su svi seljaci morali ponavljati, držeći jedan drugog za ruke, dok je prvi od njih držao krst. Tako je slučaj npr. Bio u Zeti (podgorička oblast), gdje je srbijanska vojska vodila po selima popa Andriju Dragovića, koji je vršio ove religiozno-političke "manifestacije", koje nijesu vršene ni u dobra srednjevjekovnih despota.
No nijesu samo ljudi primoravani na polaganje zakletve nego čak i žene, ratne udovice, kojima je to postavljeno kao uslov da bi mogle primati ratne pensije.


Kaznene ekspedicije su primoravale nejač u ustaničkim selima da sama pali sopstvene kuće



Prirodno je, da je svako nečovječno i nasilnično postupanje srbijanske vojske i vlasti, o kojem je bilo dosta riječi, izazvalo nov oružan otpor, koji inače nije nikad ni prestajao. Oružani otpor Crnogoraca kvario je namjere Srbije, koja je pošto poto htjela dobiti priznanje nasilne aneksije Crne Gore. S toga je trebalo ma pod koju cijenu i ne birajući sredstva ugušiti ustanak u Crnoj Gori kako bi diplomacija Srbije mogla reći, da narod Crne Gore nije protivan novom stanju. Radi ovoga iz Beograda upućen je kao "specijalista" pukovnik Stojan Popović, koji je svoj krvožedni zanat - ubijanje žena i đece - počeo još 1903. kao učesnik u kukavičkom ubistvu kralja Aleksandra i kraljice Drage, a usavršio ga kasnije u Maćedoniji i Arbaniji. Ovom zločincu (koji, i po svom spoljašnom izgledu, liči više na zvjer nego na čovjeka) povjerena je "vrhovna komanda" za uništenje ustanka u Crnoj Gori.
Evo sredstava kojima se on zadužio za ugušenje ustanka:
1.
Pored regularne vojske, koja je imala da uništi ustanike, prozvane komitadžije, on je obrazovao od varoškog stanovništva tzv. kontra-komite. Svaki građanin, bez obzira na godine starosti, bio je primoran da uzme pušku i da se bori protiv ustaša. Ko ne bi htio poći protiv ustaša, smatran je za sumnjivog i kao takav bio je batinan, zatvaran, a često puta proboden bajonetom.
2.
"Ratne ekspedicije", koje su sastavljene na gornji način morali su ihsranjivati putem kontribucija krajevi u kojima su se vršile "ratne operacije". Žene i djeca primoravana su da nose na leđima za ove divlje horde hranu i municiju u bojnim redovima. To je bila kazna za stanovništvo sela za to što su se u okolini nalazili ustaši, koji su - po pretpostavci ovih zlikovaca - bili u vezi sa stanovništvom.
3.
Sela, u kojima su se pojavili ustaše, ili kuće ustaša, bila su u većini slučajeva opljačkana ili bombardovana, ili, pak, zapaljena. Da bi, ipak, kazna bila veća, primoravali su žene ili starce, koje su zatekli u kući, da sami pale sopstvene kuće.
4.
Zabranjeno je ići iz sela u selo bez naročite dozvole vlasti; a noću po selima ne smije biti po kućama nikakve svjetlosti. Svaki prekršaj ovoga, kažnjavao se batinjanjem.
5.
Da ne bi stanovništvo imalo veze sa ustanicima, stanovništvo više sela dovedeno je u jedno selo, koje se čuvalo sa svake strane vojnom silom. Na taj način prepunjavane su inače male i mizerne seoske kuće, što je svakako doprinijelo širenju raznih bolijesti i ogromnom broju umiranja, naročito djece.
6.
Sa porodicama ustaša mnogo se radikalnije postupalo: starci, žene (čak i trudne) i djeca tjerani su u zatvor, gdje su bez pokrivača, o samom hljebu i vodi držani mjesecima. Pošto su u Crnoj Gori zatvoreni malobrojni, oni su zatvarani po privatnim stanovima, podrumima itd. Neke od ovih trudnih žena vršile su porođaj u zatvorima. Jedan znatan broj nevinih zatvorenika pomro je u samim zatvorima ili odmah na "oslobođenju", usljed iznurenosti i bolijesti, zadobijene u zatvoru.

Ko bi se 1918. godine izjasnio kao Crnogorac, išao je u zatvor!


Iz knjige dr Radoslava Rotkovića "Crna Gora i Dušanovo Carstvo", svjedočenje srpskog generala Milutinovića.

CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA



UVOD

U sklopu ostvarivanja osnovnijeh ciljeva anticrnogorskoga programa, Aleksandar Karađorđević je dekretom (nekanonski, nezakonito i nasilno) ukinuo 1920. godišta i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju su kao autokefalnu (suverenu, samostalnu, sa "svojom glavom") priznavale sve ostale pravoslavne i katoličke crkve. U samom aktu o ukidanju se konstatuje da se ukida autokefalna Crnogorska crkva i ujed(i)njuje se u Srpsku patrijašiju. Crnogorci su nakon drugoga svjetskoga rata vaspostavili državu, ali je njihova Crkva ostala u pređašnjemu, neregularnom statusu. U pravoslavlju se crkve, uglavnom, nacionalno organizuju ili po principu državne samostalnosti, njezine osobitosti i istorijske posebitosti. Suprotivo crnogorskoj državi i naciji, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori zadržala je srednjovjekovno-imperijalni organizacioni rudiment kao stalno prisutni velikosrpski ideal – ispunjenje Dušanovog osvajačkog zavjeta. Takvom iznimnom (relikvijskom ii rudimentom) organizacijom crkve, ozvaničeno je veljesrblje u Crnoj Gori. Njezina suštastvena ideološko – politička pretpostavka je imperijalno – srpska (velikodržavna), a ne nacionalno – pravoslavna, autokefalna crkva. To podrazumijeva (nepostojeću) "(imperijalno – crkvotvornu narodnost)" ("srpstvo" kao metafizičku apstrakciju, teokratizaciju i teologizaciju), a ne stvarnu istorijsko – narodnosnu samobitnost Crnogoraca. Srpska pravoslavna crkva je u Crnoj Gori nastavila institucionalno i legalno ništenje crnogorskog samostalnog bića, zadržavajući u vlasništvu neprocjenjivo crnogorsko blago (oko 650 crkava i manastira). Ona je, dakle, već po svojoj organizaciji, nacionalno – osvajačka i asimilatorska, tj. Svjetovno – politički usmjerena, što je u najdubljem sukobu sa njezinijem sakralnim ("duhovnim") ciljem i zadatkom. Koliki je njezin uticaj na širenju "crkveno – pravoslavnoga srpstva" u Crnu Goru (po principu: dokle doseže "srpska" crkva, dotle je i "srpski narod") pokazuje i to što je vrlo rano kanonizovala svjetiteljski kult gotovo svijeh Nemanjića. Tijem je dinastija srednjovjekovne srpske proširene države postala neizostavni dio srpske crkvene i pravoslavne tradicije. Rečena indoktrinacija je najočitija u tome što u takvoj crkvi Crnogorac postaje "srbin" činom krštenja, a svještenik profesijom. U kojoj se mjeri ostvaruje programsko posrbljavanje Crnogoraca, preko ove arhaično – imperijalne organizacije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, najbolje pokazuje i to da je vjekovima zvani Cetinjski manastir odnedavno preimentovan u Srpski pravoslavni cetinjski manastir. Ovakva fanatična ukovanost crkve, vjere i nacije, čije je razdvajanje i posvjetovljenje izvršeno u Evropi još u XIX st, sve do danas je ostala tabu tema zbog straha da Crnogorci ne izgube supstrat "srpske vjere" kao tobože osnovne odlike crnogorskoga naroda i njegovoga "jedinstva" sa Srbima.


SAMOORGANIZOVANJE I OSLOBAĐANJE CPC I NJEZINO PONAROĐAVANJE U BORBI PROTIV TURAKA


Samokonstituisanje i osamostaljivanje Crnogorske pravoslavne crkve mora se shvatiti kao istorijski proces, suštastveno i sadržinski, a ne (samo) kao gotov čin i tvorevinu (formalno), jer je organski sliveni dio, ali i rezultat, samostalne, sasvijem posebite, hiljadugodišnje crnogorske istorije, države i slobodarskoga naroda crnogorskoga. Prodor pravoslavlja u katoličku Zetu (Crnu Goru) omogućen je poslije njezinoga osvajanja od strane Raške (Srbije) krajem 80-tijeh godina 12. stoljeća. Sv. Sava je osnovao tri episkopije na prostoru Crne Gore (1219). Zanemarujući povijesnicu dukljansko-zetsko-crnogorske katoličke crkve, još od uzdizanja barske biskupije na rang Dukljansko-barske nadbiskupije (1089), CPC počinje od 1219 (kada je bila pod upravom proširene, imperilalno-osvajačke nemanjićke države i crkve), da se samooslobađa i samokonstituiše. Od osnivanja je to Crnogorska pravoslavna crkva, s tijem što je bila pod izvanjskom, jabanskom jurisdikcijom. Od tada CPC stalno ima emancipatorske težnje; stalno se bori za osamostaljivanje i oslobađanje od SPC. Prvi značajniji korak ka stvaranju samostalne CPC nalazimo u nezavisnoj državi Balšića (1360), koji su "vodili samostalnu crkvenu politiku". Napravljen je sporazum izmađu Djurđa Balšića i Lazara Hrebeljanovića (oktobra 1375) po kojem se ukida ranije donijeta odredba (1346) da patrijarha bira državni sabor, na čelu sa vladarem, i uspostavlja novi odnošaj: budućeg patrijarha bira samo sabor arhijereja i igumana iz crnogorskijeh i srpskijeh manastijera, bez uticaja gospodara i vlastele. Ti proces se nastavlja i za doba Crnojevića koji su vodili borbu protiv srpskijeh despota 1421 - 54. Paštrovići su se udružili i sa Mlecima, da bi ih ovi uzeli pod zaštitu, ako ih napadnu u većem obimu Srbi ili Turci. U jednoj borbi oko Budve protiv Srba (1441) učestvovao je i zetski mitropolit. Poseban pomak ka zadobijanju faktičke autokefalije CPC je 1484, kada je Ivan Crnojević, pomjerajući odbranu pred napadima Turaka, podigao Cetinjski manastijer, zakonom utvrdio njegova prava i dao mu pravo da omogući azil. Vrlo razložno je mnijenje da stvarna autokefalnost Crnogorske mitropolije suštastveno počinje sa crnogorskom (vrlo uslovno nazvanom) "teokretijom", po nekijem spisateljima o od 1496, a navlastito u Principatu od 1500. g., kada Opštecrnogorski i Glavarski zbor djeluju kao crnogorski parlament i vlada sa položajem prvorazrednoga autoriteta koji je birao crnogorske mitropolite. Period od prvoga ukidanja Pećke patrijašije 1525, od kada je Crnogorska mitropolija bila pod labavu, posve nominalnu jurisdikciju Ohridske mitropolije, i 200-godišnje razdoblje od Turske pećke patrijašije, u stvari, Turske pravoslavne crkve u nekadašnjoj Srbiji (1557 - 1766), predstavlja proces sekularizacije (posvjetovljenja) i ponarođavanja CPC i njezinoga preobražavanja u narodnu crkvu sa narodnom religijom i duhom uopšte Crnogoraca. Posebita, gotovo, krucijalna faza u ostvarivanju autokefalne CPC počinje krajem XVI i početkom XVII st, kada se CPC, na čelu sa mitropolitom Ruvimom II, najneposrednije upregnula u oslobodilačku borbu crnogorskoga naroda protiv Turske i u potpunosti suprotstavila politici Turske pećke i carigradske patrijaršije koje su bili sastavni članovi turskoga upravnog sistema. Samostalnost Crnogorske mitropolije još više se učvrstila za doba mitropolita Danila, rodonačelnika dinastije Petrović u kojoj je vladičansko zvanje postalo nasljedno, a potvrđivao ga je Opštecrnogorski zbor. Uspostavljanjem političkijeh odnošaja sa Rusijom za vrijeme vladike Danila i s ruskijem Sinodom, i zvanično je priznata, odnosno samo potvrđena već stvarno postojeća autokefalnost CPC.


FORMALNO PRIZNANJE STVARNE AUTOKEFALNOSTI CPC


Nakon drugoga ukidanja Turske pećke patrijaršije (1766), CPC biva i formalno priznata od svijeh ostalih crkava; postaje u svakom pogledu potpuno nezavisna, istorijskom nuždom prepuštena sebi, svojoj državi, svomu narodu i Bogu, kojima jedino i polaže račune. Naprosto, njezina Majka-crkva ne postoji. CPC je bila u nepomirljivom sukobu sa Turskom carigradskom patrijaršijom. Radi toga je sasvijem normalno i kanonski što CPC nikada ni od koga nije tražila tomos (odobrenje) i što joj ga niko nije dao za njezinu stvarnu autokefaliju, jer bi u suprotnome bila zavisna. Međusobice sasvijem svjesni ovakvoga stanja, kanonski ga samo potvrđuju, zvanično i formalno priznaju sve ostale crkve, prije svega, Ruska crkva, što dokazuje i zvanični njezin katalog od 1851, Carigradska patrijaršija u svojoj Sintagmi, objavljenoj 1855. i sama SPC. Mnogi spisatelji ističu da je za vrijeme Petra I Petrovića (1784 - 1830) Sveti Sinod ruski priznao pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori za kanonski autokefalnu. Ovi naš vladika - vladar i svetac u pismima Svetom Sinodu ruskom je isticao autokefalni položaj CPC. To je činio i Opštecrnogorski i Glavarski zbor, ukazujući da crnogorski vladika podnosi račune samo svomu, crnogorskomu narodu. Sveti Petar Cetinjski je na lijevoj ruci nosio prsten kao znak članstva u Svetom Sinodu ruske Crkve. Na glavi je nosio bijelu kamilavku koju u pravoslavlju nose samo patrijarsi.


PUNO UOBLIČENJE CPC - PREDUSLOV ZA KRALJEVINU


Vrhunac istorijskoga procesa samokonstituisanja CPC, sa punijem crkvenijem sadržajem toga termina i sa potpunijem ustavno - pravnim i crkveno - kanonskijem ustrojstvom, kao i sve njoj savremene autokefalne crkve, pada u doba knjaza Nikole, kao pripreme za najveći stupanj državnosti - Kraljevinu. Ustrojstvo Crnogorske pravoslavne (samostalne) crkve i upravljanja njom bilo je normirano: Ustavom Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori od 30. Decembra 1903, Ustavom pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori od 1904, Ustavom za Knjaževinu Crnu Goru od 1905 (čl. 40) i Zakonom o parohijskom svještenstvu od 1909. Goda. Neka vjerska i svještenička pitanja bila su normirana još Zakonikom knjaza Danila od 1855, Aktom o proglašenju Knjaževine Crne Gore (1852) i Zakonikom Petra I (1798. i 1803). Knjaz Nikola je za mitropolita postavio Mitrofana bana. Osnovao je prvo Privremenu bogosloviju (1863), a zatijem Bogosloviju za školovanje popova. Svještenici su u potpunosti skinuli oružje i narodnu nošnju, a obukli mantije i spustili bradu. Izvršena je reorganizacija parohija (1881). Obnovljeno je 12 manastira i 112 crkava, dok je podignuto 163 nova hrama božja. Ustavno pravnu osnovu CPC formulisao je međunarodno priznati naučnik Valtazar Bogišić, a crkveno-pravoslavnu i kanonsku poznati istoričar pravoslavne crkve i pravoslavni kanonista dr Nikodim Milaš, srpski zadarski episkop. U Bogišićevoj anketi, na koju su odgovarali najpoznatiji i najviđeniji ljudi u Crnoj Gori, među kojima vladar i vladika, stoji da je "Crnogorska crkva posve avtokefalna i osobenu jerarhiju ima, a nema nikakvijeh zvaničnih odnošaja s drugijem avtokefalnim crkvama, nego mir i ljubav". U udžbeniku Pravoslavno crkveno pravo (Zadar 1890, 132, 237) dr N. Milaš citira zvanični katalog pravoslavnijeh crkava, zvani Sintagma, u kojoj je "Avtokefalna mitropolija crnogorska" navedena pod rednijem brojem 9, a srpska pod 14.
NESPORNOST istorijske činjenice postojanja CPC
Srpski pravoslavni teolog i istoričar pravoslavne crkve prof. P. Ćupić razlikuje dva perioda u razvoju autokefalne crkve u Crnoj Gori: do priznanja njezine pune samostalnosti od strane Sv. Sinoda ruskog i njezinu punu nezavisnost iza 1711. goda. Većina ozbiljnijeh istoričara, posebno srpskijeh i pravoslavnijeh teologa, konstatovali su istorijsku činjenicu da je Crnogorska crkva stvarno postojala, da je bila priznata kao autokefalna od strane svijeh ostalijeh crkava, navlastito od Ruske crkve i Carigradske patrijaršije. Samostalnost Crnogorske crkve dokazuje i Spomenica o 25-godišnjici rada mitropolita crnogorskog , potonjega autokefalnoga vladike, Mitrofana Bana u autokefalnoj Crnogorskoj crkvi. U toj Spomenici je pečatano tušte čestitki za uspješan rad ove Crkve, pa i od Srpske crkve. U većini tijeh depeša se pominje Crnogorska autokefalna crkva, Crnogorska crkva ili Crkva crnogorskoga naroda . Navlastito je potrebito navesti depešu Srpske crkve:
"Srpska crkva, kao sestra i po vjeri i po narodnosti, dijeli radost Crnogorske Crkve …".
Mitrofanu Banu, kao sebi ravnom, autokefalnom, šilje čestitku iz "Svetoga grada Herusalima 1910, decembra 25 " patrijarh jerusalimski Damijanos, kao i carigradski patrijarh Joakim. U brošuri cetinjskoga kaluđera Boža Mihajlovića Mitropolit Petar I Sveti, koja je pečatana po blagoslovu Crnogorsko-primorskog mitropolita (Cetinje, 1973, 36-37), navodi se u povodu Njegoševoga proglašenja Petra I za sveca: "Ovi akt vladike Petra II, poglavara onda samostalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori, smatra se zvaničnijem aktom kojim je Mitropolit Petar I kanonizovan i uvršten u red svetitelja…". Sam Njegošev akt proglašenja za sveca Petra I mogao je da izvrši samo autokefalni vladika i samostalna crkva. Takav njezin status potvrđuje i nekanonski i nasilni čin njezinog ukidanja, tj. Jednostrani samovoljni Ukaz regenta Srbije, Aleksandra Karađorđevića od 30. avgusta 1920. u kojem se navodi da je autokefalna Crnogorska crkva ujed(i)njena u Srpsku patrijaršiju. Crnogorska pravoslavna crkva normalno je navedena kao autokefalna u svijem aktima oko prisajedinjenja (1918 - 1920). U starijoj i novijoj srpskoj crkvenoj istoriji je također smatrana autokefalnom. Isto se navodi i u ruskoj, češkoj, njemačkoj i drugoj literaturi. Među tijem autorima je i srpski patrijarh Varnava koji je potvrdio 1935. da je CPC autokefalna: "Crkva u Crnoj Gori postala je samostalna i prećutno je priznata kao takva od sviju oblasnih crkava. ( Srpska pravoslavna crkva u prošlosti i sadašnjosti, Sremski Karlovci 1935 ). U Istoriji hrišćanskih crkava, koja je pečatana prije 120 godina, po odobrenju Sinoda Ruske crkve, objašnjava se autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve: "Zbog takvoga izuzetnoga položaja Crne Gore, pravoslavna njezina crkva zauzela je autokefalni položaj u redu drugijeh crkava, i njezine vladike-mitropoliti postigli potpuno nezavistan položaj, kako u odnosu na Srpskoga patrijarha u Peći, tako i docnije prema konstantinopoljskom". CPC je opstojala sve do 1920. godine, kada je ukinuta protivno volji naroda, svještenstva, vlasti crnogorske, Ustava Svetoga Sinoda i Ustava Knjaževine Crne Gore. To je bila prirodna posljedica nezapamćenoga ukidanja crnogorske države, nacije i svega crnogorskoga. Tada su sve ravnopravne autokefalne crkve, koje su se tobože ujedinile u Srpsku crkvu Kraljevine SHS, potpale pod nasilnu jurisdikciju fanariotske Carigradske (Istambulske) patrijaršije. Autokefalni položaj CPC, do njezinoga nezakonitoga i nekanonskog ukidanja 1920. Niko nije nijekao. Naprotiv, gotovo da nije bilo ozbiljnijega istoričara i bogoslova, posebno srpskoga, koji nije konstatovao tu nespornu istorijsku istinu. Međutijem, od 1920, a ništa manje i od 1945, vrši se programsko i sistematsko zatiranje svake svijesti o CPC i o potrebitosti njezinoga vrtanja, odnosno obnavljanja.

NEOSNOVANOST PORICANJA CPC I POTREBITOST NJEZINOG
OBNAVLJANJA

Već smo na početku ukazali da je suštastvo poricanja CPC i njezinoga vaspostavljanja isključivo u političko-nacionalnijem motivima i razlozima. Jednostavno, SPC ne priznaje crnogorski narod i naciju, pa ni CPC. Ovi prosti veljedržavni i veljenacionalni razlozi ukrivaju se tobože "čisto" kanonskijem motivima, a glavni se svodi na to da CPC kanonski nije tražila i dobila tomos od matične crkve. To je sasvijem tačno, jer je ona stvarno već bila autokefalna, niotkoga zavisna, pa ga i nije morala ni od koga tražiti i dobiti, navlastito ne od nepostojeće "Majke-crkve". Ovdje je upravo riječ o bogohulnoj kanonskoj inverziji i reminiscenciji na odumrlo kanonsko pravo i njihovom sukobu sa samom, Bogom vođenom, crnogorskom povijesnicom, njezinim kategoričkijem imperativom "za krst časni i slobodu svetu", svete Crnogorske pravoslavne crkve za očuvanje čojstvenoga i junačkoga hrišćanstva i pravoslavlja. CPC nije fermala za nepostojeću Tursku pećku i carigradsku patrijaršiju. Naprotiv, njezina narodnosno-oslobodilačka i pijemontska misija bila je u najžešćoj rati sa njihovom turskom politikom. Ona je u nadljudskoj, božanstvenoj borbi dostojno izdejstvovala ono što joj pripada po prihvaćenom tumačenju "pentrahije" ("petovlada") i starom istočnjačkom pravilu i pravdi da samostalan narod i država moraju da imaju i samostalnu crkvu . CPC - i niko nije ni trebao da da, pokloni ili proda autokefalnost, jer je stvarno i kanonski već posjedovala. Nije imala potrebitost da moli, niti su joj bile nužne administrativne potvrde, jer je ona u krvavoj borbi, kroz posve samostalnu istoriju, sama stvarala (državotvornu i crkvotvornu) slobodu, te i zaslužila priznanje svoje stvarne autokefalije. Ne može se njezino istorijsko postojanje, zvanično priznanje, lučonošna borba za slobodnu hristijansku državu i crkvu i sama bogolika istorija crnogorska proglašavati "istorijskom grješkom", "nenormalnijem prilikama" i "nenadležnijem činom". Jer, ona je iznad svijeh kanona, sam Božji život, promisao, mudrost i istina. CPC je duša Crnogoraca i božji izaslanik u Crnoj Gori, navlastito, ako se ima u vidu atipičnost cjelokupne crnogorske istorije, države, crkve, posvjetovljenoga, ponarođenoga, nekanonskoga, nedogmatskog i "jeretičkoga" duha uopšte Crnogoraca. Glavne posebitosti crnogorske države su vrlo uslovno nazvana "teokratija", nasljedna ustanova vladika-gospodara, koje je birao i potvrđivao Crnogorski zbor. To je izuzetak u pravoslavlju. Već samijem tim Crnogorska crkva je bila sasvijem nezavisna od bilo čije druge, crkvene i državne vlasti. Zato, neka i ubuduće bude takva. Neka bude kako je Bog zapovijedio i kako je vazda bilo u pravoslavlju: slobodan crnogorski narod - samostalna crnogorska država - autokefalna CPC Sa otimanjem CPC Crnogorcima je oteta prošlost, sadašnjost i budućnost, njihova duša. U tome se taji jedan od bitnijeh razloga odrođavanja (posrbljavanja) Crnogoraca. Toga radi je potrebito njezino vrtanje kao nasušni hljeb. Na Lučin dan - crnogorski Petrov dan 1993. Goda u Prijestonici Crne Gore Crnogorci su na tradicionalan način donijeli odluku o obnavljanju CPC i izabrali svog duhovnog poglavara kandidata za mitropolita i poglavara svoje Crkve. Od toga datuma počinje nova etapa u razvoju CPC.

N. Sadašnji poglavar crnogorske pravoslavne crkve je mitropolit Mihailo (Miraš Dedejić).

Crnogorski jezik prvi spominje Vuk Karadžić


U vrijeme jake polarizacije na one koji navodno brane "Jugoslaviju", a pritom negiraju svakoga ko ne uvažava fiktivnu zajednicu Crne Gore i Srbije, i na sve one druge, ne samo Crnogorce, koji nikoga ne negiraju ali nastoje da u punom opsegu ostvare svoj lični, građanski, nacionalni i državno-pravni personalitet - politički ciljevi često zamaglju ili sasvim odbacuju rezultate nauke, objektivne analize i životne prakse.
Ta je politička taktika, preuzeta iz ranijih "ujediniteljskih" vremena, dala pogubne rezultate i u ovim potonjim ratovima. Oni prvi, današnji crnogorski "ujedinitelji" kao da ne žale što u tom procesu gube i svoje (crnogorsko ?) ime i prezime; oni, međutim, kao da žele da definitivno izgube vlastiti, maternji, crnogorski jezik. Kako god ga oni zvali, kako god ga zvao i Ustav Republike Crne Gore, kako god zapisivali u dnevnike školske nastave naši prosvjetni radnici - bili oni Crnogorci, Srbi, Muslimani ili "Jugosloveni", crnogorski jezik kao sociolingvistička kategorija dominira u najširoj populaciji, a sve više i među stvaralačkom inteligencijom, školovanoj na domaćim ili izvanjim fakultetima.
Uvaženi nastavnik jezika i književnosti u jednoj od najelitnijih osnovnoškolskih ustanova u Republici, shodno svojim saznanjima i bez ikakve želje da politički ili nacionalno usmjerava svoje učenike, u posljednje vrijeme upisuje svoja predavanja iz jezika i književnosti pod sintagmom Crnogorski jezik. (Namjerno ovom prilikom ne naglašavamo lično ime predavača o kome je riječ, jer njegov čin koji inkriminiše unitaristička štampa u stvari je opštedruštveni problem čije rješenje nije daleko; ali u hronici današnjeg crnogorskog školstva, ma kako se stvari razvijale, to ime i taj čin ne mogu biti zaobiđeni.) Kažu: prekršen je Ustav. I to tvrde oni koji svakodnevno krše i norme dobrog ukusa i načela crnogorskog Ustava.
Po uslovno važećem Ustavu (RCG) jeste u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora (bivši srpskohrvatski, s Novosadskim pravopisom iz 1960-te); korišćenje naziva crnogorski jezik u službenim dokumentima nije u skladu s ustavnom normom. Ali je evidentno neustavno (i sa dalekosežnim težim posljedicama!) to što se u crnogorskim školama, pa i osnovnim školama - i nastavnici u predavanjim služe "ekavskim izgovorom" i još više - što crnogorski đaci, bez obzira koje su južnoslovenske nacije, uče iz udžbenika od kojih je 1.500 ekavskih, a samo 80 uslovno ijekavskih ili ijekaviziranih (jer je i njihov sadržaj u većini preuzet, tj. izvorno "ekavski"!). Kako to da ne (za)smeta čistuncima nacionalne i građanske ravnopravnosti, propovjednicima afirmacije kulturnog (pa i jezičkog), etničkog, konfesionalnog i svakog drugog entiteta humanističke sadržine? Razumljivo je, međutim, što se šovinisti i zagovornici srpskog i svakog drugog velikodržavlja, serviseri asimilacije manjih i manjinskih naroda - ponašaju kao da su u pravu, javno bar ne priznajući da postoji crnogorska nacija, crnogorski narod, crnogorska kultura, a najmanje - da postoji crnogorski jezik. Ali uopšte nije razumljivo da to čine stvarno obrazovani ljudi, građanski intelektualci, naučni radnici, lingvisti i istoričari kulture, kojima su poznati duhovni i stvaralački procesi, pa i konvencije, tj. dogovori (ili nagovori) o problemima jezičke politike ili politike o jeziku.
Crnogorski jezik je, kao ime, prvi pomenuo Vuk Karadžić u svom djelu " Montenegro und die Montenegriner" (1837). Iako je smatrao da su "Crnogorci Slaveni Srpske grane Grčkoga zakona" (grčke vjeroispovijesti), Vuk navodi da francuski pukovnik Vijala de Somijer, 1813, "veli za Crnogorski jezik "da je dijalekat Grčkoga" !
Vuk je, razumije se, znao da Crnogorski jezik, koji je bio baza njegove jezičke norme, nije dijalekat grčkog jezika, ali on je Vijalu naveo samo kao dokaz koliko se, ipak, malo zna o Crnoj Gori i Crnogorcima u ondašnjoj Evropi. Pola vijeka iza Vuka, Ljubomir Nenadović - u svojim čuvenim pismima o Crnoj Gori i Crnogorcima - javlja sa Cetinja da se jezik kojim govore i pišu Crnogorci umnogome razlikuje od jezika kojim se govori i piše u Novom Sadu i Beogradu, te ako se nastavi takav razvoj - za sto godina ta dva jezika biće međusobno udaljena koliko španski i portugalski!


Asimilacijom autentične kulture bilo kog naroda nestaje i sam taj narod


Nije došlo do tolikog udaljavanja između crnogorskog i srpskog jezika, za čim ne treba žaliti, ali nije za pohvalu ni potpuno odsustvo društvene brige za njegovanje i razvoj crnogorskog jezika.
Gubljene jezičkog (a time i temeljnog segmenta kulturnog) identiteta Crnogoraca, pa i ostalih koji se ovim jezikom u Crnoj Gori služe, dobilo je drastične forme u ovih stotinak proteklih godina. Asimilacijom autentične kulture bilo kojeg naroda - nestaje i narod kojemu je pripadala ta kultura. A još uvijek važi opomena koju je, upravo u onim pismima iz Crne Gore, uputio Ljubomir Nenadović: "Koji narod u slobodi i u civilizaciji ugine, on je svojevoljno pristao na to da ga nestane"!
U prvoj polovini posljednje decenije, javno šikanirane i podvrgnute žestokim pritiscima moćnih negatora, asocijacije crnogorske kulture prerastaju u intelektualni i moralni pokret otpora. Slijedeći univerzalne principe ljudskih prava, Crnogorski P.E.N. Centar, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika i Matica crnogorska javno deklarišu svoja zalaganja za zvaničnu upotrebu imena i javno praktikovanje crnogorskog jezika. Deklaracija Crnogorskog PEN-a o ustavnom položaju crnogorskog jezika (Doclea br . 3, 1994) i PEN-ova Promemorija o ugroženosti crnogorske kulture, naroda i države (Doclea br. 6, 1994) dokumentovale su neopravdanost, pa i neodrživost (ustavne) norme da se jezik Crnogoraca naziva srpskim, jer to ima višestruke negativne posljedice. PEN je, međutim, naglašavao da pod pojmom crnogorski jezik ne podrazumijeva sistemski poseban jezik, "nego jedan od četiri pomenuta naziva (crnogorski, srpski, hrvatski, bosanski) kojim Crnogorci imenuju svoj dio štokavskog sistema, koji zajednički baštine sa Muslimanima, Srbima i Hrvatima".
Kao oformljeni sociolingvistički entitet, crnogorski jezik nastao je i razvijao se pod posebnim uslovima, te "ima svoje fonološke, prozodijske, morfološke, leksičko-frazeološke, pravopisne i druge posebnosti, vlastitu istoriju i književnu samopotvrdu". Te stavove podržao je i 62. Kongres Internacionalnog PEN-a (Pert, Australija, 1995) i posebnom rezolucijom pozvao "srpsku i crnogorsku državu , u ime obaveza i principa sadržanih u Povelji Ujedinjenih nacija, UNESKO-a i Internacionalnog PEN-a, da zaštite i promovišu lingvistička i kulturna prava svih stanovnika Crne Gore". Te principe deklariše u svom "nacionalnom programu" i Matica crnogorska.
Možda će zaista crnogorsko Ministarstvo prosvjete ovim povodom razmotriti brojne neustavnosti u vezi s uvezenim i "domaćim" udžbenicima, njihovim idejnim, stručnim i faktografskim nedostacima i skandalima, pa i pravo da učitelji(ce) i nastavnici, čak i u osnovnim školama, u predavanjima protežiraju ekavštinu i direktno ili indirektno negiraju crnogorski narod i njegovu kulturu, naročito crnogorski jezik i crnogorsku književnost.
Ako Ministarstvo uskoro pokrene taj proces provjere i verifikovanja ovdje pomenutih segmenata školstva, onda je nesebični čin nastavnice OŠ "Savo Pejanović" u Podgorici urodio plodom. Bez obzira je li čas crnogorskog jezika bio u skladu s Ustavom ili nije.
Nastavnici često jesu krivi, ali u manjoj mjeri nego pisci (toliko kritikovanih) udžbenika, najviše programeri prosvjetno - pedagoške politike i prakse.

--------------------------------------------------------------------------

To je Savez pedagoga koji je prvi podržao Pavkovića


I sad se hajkačima na cijenjenu nastavnicu jezika i književnosti priključuje i Savez pedagoga Jugoslavije koji od "Ministarstva obrazovanja u Podgorici" traži da se "nastavnici zabrani rad u prosvjeti"! Po mišljenju te "pedagoške" institucije, postupak ove nastavnice predstavlja "izdaju pedagoške etike, istorije srpstva (!!!) i sramoćenje vjekovnih ideja sloge i jedinstva Srba i Crnogoraca". Ta "savezna" institucija, cijeneći da je to "nacionalističko-secesionistički čin za katedrom" , ipak nije objasnila kako je to izdaja "istorije srpstva", ako već priznaje da postoji vjekovna sloga i jedinstvo Srba i Crnogoraca, dakle - dva (makar i bliska) naroda. Savez pedagoga Jugoslavije, takođe saopštenjem, prva je institucija koja je javno podržala novu vojnu doktrinu Generalštaba Vojske Jugoslavije.

------------------------------------------------------
Srpsko-hrvatsko-slovenački jezik!

Bilo je jedno vrijeme, između dva svjetska rata, kad je publikovana "Gramatika srpsko-hrvatsko-slovenačkog jezika" (dr Poljanec), jer je unitaristička koncepcija Kraljevinu Jugoslaviju smatrala domovinom jednog troimenog naroda (Srbi-Hrvati-Slovenci!). Recidivi takvog stava primijetni su i poslije Drugog svjetskog rata, u avnojevskoj Jugoslaviji (pa i u Novosadskom dogovoru o jeziku iz 1954-te!), a primjera takvog ponašanja u Crnoj Gori bilo je i biva u izobilju. (Pisac ovih redova, kao član Savjeta Osnovne škole "Maksim Gorki" u Titogradu, 1978. godine, javno je protestovao što je u pismenom zadatku njegove ćerke, učenice prvog razreda, učiteljica lijepo cvijeće prepravila u lepo cveće i pritom ukorila učenicu za "greške". Da taj slučaj ne bude prezentiran široj javnosti i Ustavnom sudu, da se sve završi u okviru škole, zamolio je njen ondašnji direktor Mojsije Ivanović.

 


Nastavnica suspendovana zbog crnogorskog jezika



==========================================
Nastavnica koja je jezik kojim govore Crnogorci u školskom dnevniku upisivala kao crnogorski, suspendovana je iz dalje školske nastave.
Direktor Osnovne škole "Savo Pejanović" u Podgorici Branko Dubak juče je odluku o suspenziji saopštio nastavnici maternjeg jezika i književnosti Kaći Brkovic.

 

U drugom postu u ovom topicu, profesor Sreten Perović navodi Vukov zapis o Francuzu Vijali de Somijer-u, koji je još 1813. godine naš jezik nazivao crnogorskim !

Ja nijesam sasvim siguran, ali mislim da je to prvi pomen našeg jezika jednim NACIONALNIM određenjem, u istoriji Crne Gore.
I to odrednicom - CRNOGORSKI.
Dakle, bješe to prije skoro 200 godina, a kao što znamo negira nam se i dan danas pravo na crnogorski jezik.

Tu se radi upravo o ovom citatu Vuka Karadžića:

Quote:

Originally Posted by Vuk Karadžić

...Француски пуковник Вијала, који је 1813. године обишао Црну гору, вели за Црногорски језик (којим је, вели, за невољу и говорио) да је дијалекат Грчкога! Јамачно су били тога мнијења и они Француски
дипломати, који су (као dе Ргаdt) дијелећи Турсkу царевину размакли границе Грчке до нa Дунав.
 

Srpska crkva želi da u Crnoj Gori bude državna crkva što je suprotno principima demokratskog čovječanstva


Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna u faktičkom smislu od 1603. godine, a u faktičkom i formalnom smislu od 1766. pa sve do njenog nasilnog ukidanja 1920. godine. Istorijska je istina da je Crna Gora 1852. godine, nakon nekoliko vjekova dominacije Vladikata kao oblika vladavine u kome su prerogativi državne i crkvene vlasti bili koncentrisani u rukama mitropolita, postala definitivno sekularna država u rangu Knjaževine. Ne treba zaboraviti da je Crna Gora, u vrijeme vladavine Šćepana Malog (1767-1773) bila svjetovna država. Do doba knjaza Danila I Petrovića Njegoša, crnogorske mitropolite, koji su do tada bili i poglavari države, birao je, u skladu sa principom narodnog suvereniteta, svojom slobodnom i vrhovnom voljom crnogorski narod. Od doba knjaza Danila mitropoliti su imali vlast u crkvenim poslovima jer je Crna Gora postala svjetovna država, u kojoj je politička vlast razdvojena od crkvene vlasti, od nje osamostaljena i nad njom nadmoćna.
Prof. dr Nebojša Vučinić je to formulisao ovako: "I u kanonskom i u eklestijastičkom smilu, sve do 1918. godine, odnosno nasilnog, nelegitimnog i nelegalnog ukidanja crnogorske države, Crnogorska pravoslavna crkva je bila samostalna i nezavisna, podređena jedino suverenoj vlasti crnogorske države, odnosno njenih vladara". U doba Knjaževine Crne Gore (1852-1910) i u vrijeme Kraljevine Crne Gore (1910-1921) aktivno pravo izbora mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve pripadalo je Knjazu, Kralju, Gospodaru, Vladaru. Suverenu kao nosiocu najviše vlasti u državi Crnoj Gori. Tako je bilo sve dok 1918. godine nije, na brutalan i kriminalan način, uništena nezavisna, suverena i međunarodno priznata Kraljevina Crna Gora. Nekada je u Crnoj Gori, u doba kada je ona bila Knjaževina i Kraljevina, pravoslavna vjera pravnim normama bila uređena i propisana kao "državna vjera" ili "vladajuća vjera", dok su ostale priznate vjeroispovijesti imale status tolerisanih vjeroispovijesti. U savremenim uslovima u Crnoj Gori ne postoji jedna ustavom ili zakonom ustanovljena državna ili vladajuća vjera, što je dobro, već vlada načelo odvojenosti crkve od države i ravnopravnosti, pariteta, za sve vjeroispovijesti. Crnogorska pravoslavna crkva se ponaša u skladu sa tom činjenicom i nijednim svojim postupkom to nije osporila ili dovela u pitanje. Za razliku od nje, Srpska pravoslavna crkva pretenduje da bude u Crnoj Gori državna ili vladajuća crkva, što je potpuno neprimjereno i suprotno savremenim dostignućima demokratskog čovječanstva. Istorijska je istina da je Crnogorska pravoslavna crkva 1920. godine ukinuta potpuno bespravno. Međutim, Crnogorska pravoslavna ckrva je 1993. godine obnovljena i ona djeluje već nekoliko godina u veoma teškim materijalnim i imovinskim uslovima, suočena sa politikom diskriminacije koja se od tada do danas permanentno prema njoj vodi. Crnogorska pravoslavna crkva poštuje vjerska prava i slobode drugih, ne ograničava ih i ne ugrožava ničim, i zato traži da se i njena prava i slobode poštuju, ne ograničavaju i ne povrjeđuju.
Činjenica je da je Crna Gora kontinuirano stoljećima egzistirala u različitim oblicima državnog uređenja, vladavine, političkog režima i sistema organizacije vlasti, kao autohton i samostalan državno-pravni subjekt i identitet.
Veoma značajan stub u izgrađivanju crnogorskog naroda i nacije, učvršćivanju i afirmisanju Crne Gore kao slobodne i nezavisne države, predstavljala je stoljećima autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, njena snaga autoriteta i uticaj na društvene tokove i procese. Priča o istoriji Crnogorske pravoslavne crkve istovremeno je i priča o istoriji klasične i herojske Crne Gore i slobodarskim svjetonazorima crnogorskog naroda u prošlosti.
Crnogorska pravoslavna crkva je svoju faktičku autokefalnost naročito ispoljila u vrijeme vlasti vladike Danila Petrovića Njegoša (1697-1735), rodonačelnika slavne crnogorske dinastije Petrović Njegoš. Od toga vremena, crnogorski mitropoliti uspostavljaju kontakte i odnose sa Svetim sinodom Ruske pravoslavne crkve.
Opštecrnogorski zbor je 1735. godine za nasljednika vladike Danila na mitropolitskom i političkom prijestolu Crne Gore izabrao njegovog sinovca Savu Petrovića Njegoša.
Opredjeljujući se za poziv vjerskog poglavara crnogorskog naroda, Sava Petrović je prerogative političke vlasti i angažman na svjetovnom planu prepustio svojemu bratu od strica Vasiliju Petroviću Njegošu. Od 1750. godine vladika Vasilije Petrović igra ulogu stamenog političkog autoriteta u Crnoj Gori, čija je sveukupna aktivnost ostavila neizbrisve tragove na dalji razvoj crnogorskog društva i države. Do smrti koja ga je zadesila 1781. godine, dakle, preko šezdeset godina, Sava Petrović je bio mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. I u vrijeme ingenioznog vladara kakav je uistinu bio Šćepan Mali, mitropolit Sava Petrović zadržao je svojstvo poglavara crnogorskog naroda.


Etika crnogorskih mitropolita je za veliki broj srpskih, pećkih patrijarha bila - nepoznata zemlja


Vasilije Petrović je bio vladalac snažnog formata, velikog ugleda i uticaja kod crnogorskog naroda i šire. Vladika Vasilije ostavio je impresivan trag na izgrađivanju profila i karaktera Crnogorske pravoslavne crkve.
Crnogorska pravoslavna crkva držala se dosljedno običaja kojeg je jezgrovito izrazio Petar I Petrović Njegoš 1813. godine: "Mitropolit je prirodni Crnogorac, kako su i prvi mitropoliti bili i ne može u Crnu Goru biti mitropolit stranac, nako rodni Crnogorac iz prvijeh crnogorskijeh familija". Ovo pravilo bilo je dosljedno primjenjivano u Crnoj Gori, u vrijeme teokratskog i sekularnog perioda njene prošlosti do 1918.godine, izuzev u jednom slučaju kada je, sredinom XIX vijeka, crnogorski mitropolit postao izvanjac Nikanor Ivanović (Srbin iz Dalmacije).
Treba reći da je Crnogorska pravoslavna crkva u ispoljavanju svojega religioznog karaktera imala specifičnosti u odnosu na druge crkvene ustanove. "To ne bješe vjera poslušnosti, poniznosti, samozataje i neotpornosti, ili očekivanja tuđe pomoći, nego vjera bez ijednog znaka pasivnosti. To je vjera koja je vaspitavala u naporima i borbi, odvažnosti, mužaštvu i samoodbrani - vjera uzdanja, istrajnosti i mučeništva, vjera koja podiže duh i čini život viteškim". Zapravo, te odlike predstavljale su moralnu vertikalu i vrline crnogorskih mitropolita u istoriji. Zbog takvih sposobnosti i ponašanja oni su kod crnogorskog naroda zavrjeđivali legitimitet i podršku i posjedovali jak kredibilitet. Takva etika i konkretni postupci za veliki broj srpskih pećkih patrijarha bili su ono što se u prenosnom značenju zove tera incognita.
Mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve 1784.godine postaje Petar I Petrović Njegoš. Kao i arhipastiri crnogorski prije njega, on je bio izabran za svjetovnog i duhovnog korifeja Crne Gore suverenom odlukom Opštecrnogorskog zbora.
Petar Prvi Petrović Njegoš je nosio bijelu pankamilavku, za koju francuski maršal Marmon kaže "da je najviše odlikovanje u pravoslavnoj crkvi". Ona je simbolizovala autokefalan status crnogorskog mitropolita Petra Prvog Petrovića Njegoša. Nosio ju je i njegov nasljednik Petar Drugi Petrović Njegoš (vladika Rade).
Petar Prvi se u svojoj dugogodišnjoj vladavini afirmisao kao političar snažnog formata, uspješan diplomata, zakonodavac i reformator, sposoban vojskovođa i poštovani arhipastir. Petar Prvi Petrović Njegoš rođen je 1.aprila 1749.godine. Umro je 31.oktobra 1830. Teokratski vladar Crne Gore bio je četrdesetšest godina. Sahranjen je u Cetinjskom manastiru gdje se i danas nalazi njegov ćivot. Svojim zaslugama još za života zavrijedio je priznanje Svetog vladike. Kanonizovan je za svetitelja Crnogorske pravoslavne crkve 1834.godine. Poznat je kao Sveti Petar Cetinjski. Slavi se na Lučindan 31.oktobra.
Petar Prvi je testamentom za nasljednika na prestolu države i crkve odredio sinovca Rada Tomova Petrovića. On će preuzeti upravu u teokratskoj Crnoj Gori krajem 1830.godine. Umro je 1851.godine. Hirotonija Petra Drugog Petrovića Njegoša u Petrogradu 1833.godine predstavlja izuzetno važan događaj posebno u istoriji Crnogorske pravoslavne crkve. On je bio prvi crnogorski mitropolit zavladičen u Rusiji. S jedne strane, Dvor Carske Rusije se tada odnio prema Petru Drugom kao prema suverenu jedne samostalne države, što je predstavljalo značajan iskorak i doprinos u pravcu afirmacije subjektiviteta Crne Gore u ondašnjim međunarodnim odnosima. S druge strane, Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve potvrdio je činjenicu da je on mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Petar Drugi se nalazio na čelu teokratske Crne Gore do svoje smrti 1851.godine. Njegovim odlaskom s prestola Crne Gore definitivno nestaje teokratski oblik vladavine.
Danilo Petrović Njegoš je 1852. godine preuzeo svjetovnu vlast u Crnoj Gori. Konačno je Crna Gora postala sekularna država. Teokratija je već pripadala prošlosti. Crna Gora je 21.III 1852. godine proglašena Knjaževinom. Prvi crnogorski knjaz bio je Danilo Petrović Njegoš.


Mitropolit Nikanor Ivanović učestvovao je u zavjeri protiv knjaza Danila Petrovića u Kotoru 1860.godine


U Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori zakonskim aktima pravoslavna vjera bila je ustanovljena kao "državna vjera" ili "vladajuća vjera", a ostale priznate vjeroispovijesti imale su slobodu i samostalnost u vršenju prava koje im je pravnim normama omogućila suverena državna vlast. Crna Gora je u doba knjaza Danila Petrovića po svom uređenju bila sekularna država, u kojoj je državna vlast razdvojena od crkvene. Međutim, ta sloboda i samostalnost crkve u odnosu na državu nije bila neograničena. Naprotiv, Crnogorska pravoslavna crkva, koja je odavno kanonski ostvarila autokefalnost, bila je u doba knjaza Danila i knjaza/kralja Nikole, scricto jure vezana za državnu vlast i po mnogim pitanjima od nje zavisna. Svjetovna vlast nije, dakle, željela sebe lišiti uticaja, upliva i prava intervencije u pogledu statusa i djelatnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Organi državne vlasti Knjaževine Crne Gore bili su supremativni u odnosu na crkvenu vlast. Drugim riječima, Crnogorska pravoslavna crkva bila je slobodna i samostalna u okvirima svoje nadležnosti, ali u pogledu mnogih pitanja ona je bila čvrsto vezana za državu i zavisna od nje. To je bilo regulisano aktima i normama pozitivnog prava (Ustavom i Zakonima), kao i unutrašnjim kanonskim propisima crkve. Prvi crnogorski mitropolit poslije uspostavljanja posebne svjetovne državne vlasti u kneževini Crnoj Gori bio je Dalmatinac Nikanor Ivanović (1852-1860). U stvari, prvi stranac na crnogorskoj mitropolitskoj stolici bio je Nikanor Ivanović. Nakon dosta problema, izvanjac Nikanor Ivanović hirotonisan je u Rusiji 1858. godine i postao je mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve.
Mitropolit Nikanor Ivanović učestvovao je u zavjeri protiv knjaza Danila Petrovića Njegoša. Odigrao je zapaženu ulogu u uspjelom atentatu na njega u Kotoru 1860. godine.
Nikanor Ivanović je odlukom knjaza Nikole i velikog vojvode Mirka Petrovića 1860. godine prestao biti mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve. Napustio je tada Crnu Goru.
Na osnovu testamenta knjaza Danila, godine 1860. Gospodar Crne Gore postao je knjaz Nikola I Petrović Njegoš. "Posljednji crnogorski gospodar iz kuće Petrović Njegoš, Nikola I (1841-1921) stajao je dugo na kormilu svoje zemlje. Crnogorska istorija druge polovine XIX vijeka i prve dvije decenije XX vijeka sva je u znaku njegove ličnosti, najprije kao knj-aza (1860-1910) i potom kao kralja (1910-1918). Nikola I je bio najvažniji usmjeravajući činilac, personifikacija Crne Gore, njen ideolog, neprikosnoveni vođ i samodržac u najburnijem i istovremeno najdramatičnijem vremenu njenog razvitka. Uz sav ugled koji je Crna Gora uživala pod njegovim rukovodstvom, uz sve simpatije koje je stekla u međunarodnoj javnosti, posebno među balkanskim narodima, za sve pobjede koje je izvojevala na mnogim ratištima u bojevima s Turcima, on, njen dominus, imao je i tu nesreću da doživi njen tragičan kraj, kojemu je, doduše, na posredan način i sam kumovao. Iako faktički nasilno detronizovan spoljnim faktorima 1918. godine, po zakonima svoje zemlje, Nikola I je ostao suveren Crne Gore do svoje smrti 1921. godine. Umro je u Kan Antibu na jugu Francuske, a sahranjen u San Remu u Italiji". "Kad je knjaz Nikola stupio na prijesto, našao je upražnjenu stolicu Cetinjske mitropolije - mitropolit Nikanor Ivanović napustio je bio sv-oju eparhiju i Crnu Goru. Na up-ražnjenu stolice Mitropolije knjaz imenuje tadašnjeg arhimandrita Cetinjskog manastira Ilariona Roganovića, koji odmah iza toga krene u Petrograd, gdje ga petrogradski mitropolit Isidor, 30.maja 1863. godine, posveti za episkopa, a 28. juna iste godine povrati se u domovinu i preuzme upravu svoje eparhije.


Crnogorsku crkvu je ukinuo Aleksandar Karađorđević 1920; obnovljena je narodnom voljom na Cetinju 1993.



Mitropolit Ilarion Roganović bio je poglavar Crnogorske pravoslavne crkve do 1882. godine. Na Cetinju je 8. IX 1878. godine rukopoložen od strane mitropolita Ilariona Roganovića i episkopa Gerasima Petranovića - Visarion Ljubiša. On je bio crnogorski mitropolit od 1882. do 1884. godine.
Mitrofan Ban (1841-1920) dolazi na čelo autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve 27. maja 1884. godine odlukom knjaza Nikole I Petrovića Njegoša. Novu dužnost arhimandrit Mitrofan Ban preuzeo je 12. avgusta 1884. godine. U isto vrijeme, zadržao je upravu Zahumsko-raške eparhije Crnogorske pravoslavne crkve. Po želji knjaza Nikole, arhimandrit Mitrofan 20. marta 1885. godine otišao je za Petrograd da tamo bude hirotonisan za episkopa Crnogorske pravoslavne crkve. "Posvećenje je izvršeno u Isaklijevskoj crkvi 6. aprila 1855. godine od strane petrogradskog mitropolita Isidora i drugih članova Sv. sinoda i mnogobrojnog sveštenstva, a u prisustvu samoga imperatora Aleksandra III i članova ruskog Carskog Doma". Za mitropolita crnogorskog Mitrofan Ban je naimenovan 27. oktobra 1885. godine kada je knjaz Nikola slavio jubilej - dvadesetpetogodišnjicu svoje vladavine. Na tome mjestu on se nalazio sve do svoje smrti 1920. godine, kada je Crnogorska pravoslavna crkva nekanonski, protivustavno i nezakonito ukinuta.
U nezavisnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori, živjela je Crnogorska pravoslavna crkva na osnovu vlastitih legislativnih akata, uredbi, opštih pravila pravoslavnog crkvenog prava i starih običaja. U tom pogledu od fundamentalne važnosti je pomenuti: Ustav Svetoga sinoda u Knjaževini Crnoj Gori (1903); Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori (1904); Zakon o parohijskom svještenstvu (1909). Status Crnogorske pravoslavne crkve regulisan je i "Ustavom za Knjaževinu Crnu Goru" donešenom na Nikoljdan 1905. godine.
"Ustav Svetog Sinoda za Knjaževinu Crnu Goru" od 1903.godine je bio imperativnog karaktera. U njemu je precizno normirana autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, njeno ustrojstvo, njen djelokrug, sastav, unutrašnji poslovi, spoljašnji poslovi.
U "Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru" 1905. godine bilo je normirano u članu 40 sljedeće: "Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori".
Nakon okupacije i aneksije Crne Gore izvršene 1918. godine, sproveden je postupak protivpravnog, nekanonskog, odnosno, nasilnog ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koji je trajao od kraja 1918. do 1922. godine.
Sve sporazume i odluke donijete u pravcu stvaranja "Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve Kraljevstva SHS", kako je to nazivano od strane ondašnjih klerikalnih i političkih vlasti, i ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i dr, potvrdio je i sankcion-isao s pozicija hegemonije državne vlasti regent Aleksandar Karađorđević Dekretom od 17 (30) juna 1920. godine.
Tim aktom izvršeno je nasilno ukidanje samostalne Crnogorske pravoslavne crkve.
Međutim, prije nekoliko godina, obvnovljena je autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Na Lučindan 31. oktobra 1993. godine na Crnogorskom saboru pod otvorenim nebom, na Cetinju, ispred dvorca kralja Nikole I Petrovića Njegoša, u duhu tradicije, Crnogorci su obnovili Crnogorsku pravoslavnu crkvu.
Eppur si muove - davno je rekao Galilej.