Malo razbibrige za ovaj dan...zahvaljujuci Dr.Dusanu Otasevicu.

Na svom putovanju satiricar Rable jednom stiže u Marsej. U hotelu, međutim, nije mogao dobiti sobu jer su sve već bile zauzete. Tek poslije dugog moljakanja vlasnik hotela popusti i piscu povjeri da ima slobodnu samo jednu sobu ali je ne može izdati jer se nalazi tik uz sobu uglednog gosta koji je zahtijevao potpunu tišinu i mir.
Obećavam vam da ću biti sasvim miran, samo me pustite u tu sobu odvrati Rable i zamahnu novčanicom pred nosom vlasnika hotela. Tada on popusti.
Bila je već duboka noć kad Rable konačno uđe u teško izborenu prostoriju i poče da se svlači. Prilikom izuvanja čizma mu ispade iz ruke i izazva jak tresak. Tada se sjeti obećanja koje je dao vlasniku hotela i oprezno izu drugu čizmu. Zatim leže.
Poslije nekog vremena začu se iz druge sobe uzrujano vikanje uglednog gosta:
A šta čekate, barabo, što ne izujete i drugu čizmu?

...

Veliki satiričar nije bio izgubio smisao za humor ni na samrtničkoj postelji. Kada mu rekoše da napiše testament, reče:
Nemam ništa drugo osim mnogo dugova. Ostatak ostavljam siromasima.
Ljekare, koji su se kraj njegove postelje savjetovali, zamoli:
Gospodo, pustite me da umrem prirodnom smrću.

...

Slavni autor basni Lafonten bio je veoma zaboravan i rasijan. Osam dana poslije sahrane svog prijatelja pojavi se, kao po navici, u njegovom domu, tačno za vrijeme ručka.
Ali, poče vratar zbunjeno, gospodin je već osam dana na groblju. Zar to nijeste znali?
Oh, nijesam znao da će se tamo tako dugo zadržati, izvinjavao se Laftonten.

...

Slavnom kritičaru Boalou kralj Luj Četrnaesti pokazao je svoje pjesme i uputio ga za sud o njima.
Veličanstvo, odvrati Boalo, Vama nije ništa nemoguće postići. Htjeli ste da napišete loše stihove i uspjeli ste.

...

Jedan od glavnih kulturnih ličnosti na dvoru Luja Četrnaestog bio je u svijetu poznati komediograf Molijer (1622 1673), čovjek koji je sebi postavio životni cilj: prodrijeti u smiješnu stranu ljudskog karaktera i razgolititi, barem na pozornici, mane tadašnjeg društva. Tu misiju je završeno obavio.
Jednom su ga upitali:
Kako to u nekim zemljama kraljevi preuzimaju vlast već u trinaestoj godini, a smiju se vjenčati tek kad navrše osamnaest godina?
Zato što je mnogo lakše vladati kraljevstvom, nego ženama, odgovori Molijer.

...

Poslije duge bolesti Molijer srete prijatelja, koji se začudi:
Zar ste to Vi, Molijeru? A ja sam mislio da ste već dugo mrtvi.
Pisac, međutim, progunđa:
No, baš ste mi dobar prijatelj? Ni na sahranu mi ne dođoste.

..

Nasuprot raskošnom dvoru Luja Četrnaestog (1638 1715), na kojem nije samo Marija Antoaneta zaslužila podrugljivi nadimak „Madam deficit”, u Francuskoj počinju da se ispoljavaju slobodoljubivi enciklopedisti i ideolozi građanske revolucije: Monteskje, Volter, Didro, Dalamber, Ruso i drugi. Težak život naroda, naročito seljaka i težnja buržoazije bile su suviše jake da bi se stvari mogle urediti na miran način. Treći stalež je sve odlučnije tražio da se društvo uredi po načelima koja su zastupali najnapredniji duhovi onoga vremena.
Među njima Monteskje (1689 1755) je bio jedan od prvih. Svojom knjigom „Duh zakona” izazvao je pravu revoluciju duhova.
Jednoga dana se prepirao sa parlamentarcem iz Bordoa zbog jedne filozofske uzrečice. Ograničeni političar je htio da bude po svaku cijenu u pravu i najzad se posluži i ovim dokazom:
Ako ne bude sve tačno kao što kažem, daću vam svoju glavu.
Monteskje reče mirno:
Primam je. Maleni pokloni učvršćuju prijateljstvo.

...

Volter (1694 - 1778), najumnija glava 18 vijeka, za koga kažu da je bio najduhovitiji Francuz svih vremena, nemilosrdno je napadao feudalno uređenje i katoličku crkvu. Zahtijevao je vjersku toleranciju, slobodu govora, štampe i neprikosnovenost ličnosti.
Volter je imao niz „prijatelja” koji su mu na uho prenosili još svježa mišljenja njegovih neprijatelja. Kada ga je jednog dana opet posjetio takav „prijatelj”, Volter glasno uzdahnu:
- Mili Bože, spasi me od prijatelja, s neprijateljem ću već sam završiti!

...

Kada je poznanik upitao Voltera da li mu je poznato kakvo sredstvo protiv spletkarenja, on odgovori:
- Znam ga. Idite u svako društvo, ali dolazite uvijek prvi i odlazite posljednji.

...

Pariški izdavač Leroj pisao je slavnom piscu drama:
- Upravo sam primio čitav niz sramnih pričica o vama, ali ih neću štampati ako mi pošaljete sto zlatnika.
Volter, mu međutim, napisa odgovor:
- Zahvaljujem vam na ljubaznoj pažnji, ali sam imam čitav niz sramnih pričica o sebi koje vam mogu ustupiti za pedeset zlatnika.

...

Mladi pjesnik je došao Volteru i zamolio ga za dozvolu da mu pročita svoje stihove. Volter mu dozvoli, pažljivo ga sasluša i istovremeno se nekoliko puta pokloni. Začuđeni pjesnik ga upita šta to treba da znači. Volter mu ljubazno objasni:
- Oh, kad sretnem stare poznanike, razumije se, ja ih pozdravljam.

...

Volter je, svakako, imao posebne razloge što nije volio advokate. Jednom prilikom, kada se poveo razgovor o parnicima i advokatima, reče:
- Dva puta u životu gotovo nijesam propao: pri put kad sam izgubio jednu parnicu, a drugi put kada sam je dobio.

...

Ni Volteru u životu nije išlo sve lako. Dosta neprilika pravio mu je pjesnik Alksi Piron (1689 - 1773) koji je bio poznat kao duhovit čovjek. Jednom su Voltera zvali na neku zabavu. Pristao je, ali samo pod uslovom da Piron ne bude prisutan. Međutim, on je već bio pozvan i Volter je zato zahtijevao da Piron te večeri ne progovori više od pet riječi.
Na zabavi je Volter bio bez konkurencije i prosto je blistao od duhovitosti. Naročito mu nije davao mira biblijski junak Samson, onaj koji je magarećim čeljustima pobijedimo odjeljenje Filistejaca. Najzad reče:
- Ako hoćemo da govorimo iskreno, i ja bih mogao da uradim ono isto što i Samson.
U tom trenutku Piron progovori pet riječi:
- I to sa jednakim čeljustima.

...

Volter je poslao Dalamberu svoju tragediju „Olimpija” da je ocijeni. Ujedno je upozorio kritičara da je djelo napisao za šest dana.
Dalamber mu je djelo vratio s primjedbom:
-Autor ne bi smio sedmi dan da se odmara.
Volter je kritiku shvatio i djelo popravio.

...

Dalamberova guvernanta je filozofu prebacila da ne zna da iskoristi svoja poznastva. Ona mu reče:
- Jadniče, vi nećete u životu niša postići. Vječno ćete ostati filozof. On je upita što podrazumijeva pod tom riječju i iznenađen saznade:
- Filozof je budala koji se čitav život muči zato da bi se o njemu govorilo poslije smrti.

...
Najistaknutiji branilac republike i vlasti naroda bio je u ono doba Žan Žak Ruso (1712-1778), koji je u cilju poboljšanja društvenog uređenja propovijedao načelo da treba da ima „svako dovoljno a niko previše”.
Kad su Rusoa upitali šta misli o takozvanim „vječitim” nezadovoljnicima, on odgovori:
- Poznajem dvije vrste nezadovoljnika: bogataše, koji bi htjeli vječno da žive i da vječno uživaju u svom bogatstvu - i žene, koje bi htjele ostati vječno mlade.

...

Obrazovana dama koja je čula da Ruso piše svoje Ispovijesti upitala ga je jednom šta će biti u sadržaju knjige.
-Madam, odgovori joj on, sve loše što znam o sebi i sve dobro što znam o drugima.
- No, onda knjiga neće biti opširna, duhovito primijeti ona.

...

Bomarše (1732 - 1799), poznati pisac drama, kao mladić je posjećivao otmjenu parišku plemkinju, ali samo kasno uveče. Mladi čovjek, međutim, nije se stidio svojih osjećanja i jednom je posjeti neočekivnao i to poslijepodne kada je imala posjetu samih aristokrata. Plemkinja pisca ljutito pogleda i oholo ga upita:
- Gospodine, šta zapravo tražite ovdje?
-Svoju noćnu košulju, podrugljivo odgovori ogorčeni Bomarše.

...

Madam de Stal (1766-1817), književnica i Napoleonova protivnica, htjela je saznati da li je Taljeran voli više nego neku drugu damu i upita ga:
- Recite mi, kneže, ako bismo obje pale u rijeku, koju biste od nas dvije pokušali najprije da spasite?
- Uvjeren sam, madam, odgovori spretni diplomat, da znate odlično da plivate.

...

Pjesnik Alfons Lamartin (1790 1869) bio je u gostima kod jednog vlastelina u Burgundiji. S njim su bili i drugi slavni ljudi, među njima i poznata glumica Rašel. Prenoćili su u zamku, a ujutro se uputili u lov. Kad je Lamartin htio da uzjaše na konja, primijetio je da je zaboravio rukavice. Uslužni vlastelin je htio da ih donese, ali ga Lamartin zaustavi:
Nije potrebno! Znate, moj pas je toliko pametan i umjeće da potraži i donese sve čega se jednom dotakao rukama.
Donesi mi rukavice, naredi psu.
Pas pojuri i uskoro donese Rašelinu spavaćicu.

...

Devetnaesti vijek dao je francuskoj književnosti nekoliko slavnih imena. Balzak, Igo, Dima, Stendal, Flober, Zola, Mopasan, Dode i još nekoliko drugih raširili su slavu francuske fantazije i duhovnosti po čitavom svijetu.
Slavni romanopisac Onore de Balzak (1799 1850) raspravljao je s drugovima o siromaštini. Neko je pričao:
Kad sam bio student, morao sam da stanujem u sobici koja je bila tako mala da u njoj nisam mogao ni koraknuti.
A Balzak reče:
To nije ništa. Ja sam stanovao u tako maloj sobi da u njoj nije mogao ni moj sat da kuca i morao sam odmah da ga prodam.

...

Uprkos velikim prihodima i silnoj stvaralačkoj snazi, veliki pisac je bio stalno zadužen. Jednom je kod izdavača opisao jednom gospodinu svoju kuću tako ljepo da je ovaj bio uvjeren da je razgovarao s bogatašem. Kad je Balzak otišao, onaj čovjek je upitao izdavača s kim je razgovarao. Kada je saznao, uzviknu:
Nevjerovatno kako je postao bogat sa svojim romanima!
Ne znam, odgovori izdavač, upravo sam mu pozajmio sto franaka.

...

Pisac „Golicavih priča” volio je starsti života. Zato je i bio u vječitim novčanim krizama. Kad mu je umro stric, stari tvrdica, Balzaku je pripao dosta lijepo nasljedstvo. Tu vijest je odmah saopštio prijatelju:
Juče u pet sati moj stric i ja uđosmo u bolji život.

...

Ljekara Filipa Rikarda bolesnik je tugaljivo molio:
Doktore, recite mi istinu, ne krijte mi ništa.
Ozdravićete, dragi gospodine, sasvim sigurno, tješio ga je Rikard. Statistika kaže da od bolesti koju imate u životu ostaje samo jedan od stotine.
Kako?
No, vi ste upravo stoti koga liječim i do sada nijesam nijednoga spasio.

...

Aleksandru Dimi starijem (1803 1870) nadobudni drmski pisac donese svoju pravu dramu i zaželi da sazna njegov sud.
Kako vam se sviđa? Upita mladić pisca kad je saznao da je dramu pročitao.
Neobično, odgovori autor „Tri mušketara”. Ipak bih vam savjetovao da promijenite kraj tako da se glavni junak drame ne otruje, već ustrijeli!
Zašto? Zar nije to svejedno, začudi se mali autor.
Razumije se da nije! Pa kako biste inače probudili publiku?

...

Na zabavi kod jedne otmene pariške dame pristupi uobraženi plemić Dimi i bezobrazno ga upita:
Oprostite, gospodine Dima, je li istina da je vaš otac mulat?
Istina.
Dakle, vaš je djed bio crnac?
Da.
A šta je bio vaš pradjed?
Majmun.
Plemić poče da se grohotom smije, ali mu Dima ozbiljno reče:
Da, da, kao što vidite, moje porijeklo se završava tamo gdje vaše počinje.

...

Aleksandar Dima mlađi (1824 1895) je u nekim svojim romanima upotrijebio izraz „bolećiva praznina”. Neki kritičar je zbog toga htio da ga ismije u društvu, pa ga upita:
Molim, što treba da znači „bolećiva praznina”? To nikako ne shvatam. Zar je uopšte moguće da praznina nekoga boli?
Zatim se oholo osvrnu na uzvanice koji su već počeli da se smješkaju.
Ali Dima je s njim svršio ukratko:
Gospodine, zar vas još nikada nije boljela glava?

...

Kada je najveći pisac francuskog romantizma Viktor Igo (1802 1885) izdao roman „Jadnici”, interesovalo ga je kako se knjiga prodaje. Zato je telegrafisao izdavaču, ali na poseban način: napisao je jedino „?”. Izdavač je razumio telegram i odgovorio s”!”

...

Igo je otišao na premijeru slabog pozorišnog komada jednog poznanika s namjerom da ga izviždi. Ali predstava je prošla bez očekivanog incidenta. Kad su ga prijatelji pitali zašto nije održao riječ, on im je vragolasto objasnio:
Autor je lukaviji nego što sam mislio. Ne mogoh nipošto da ga izviždim pošto sam čitavo vrijeme morao da zijevam.

...

Književnici Žorž Sandova (1804 1876) i Alfred de Mise (1810 1857) ni u javnosti nijesu krili svoj temperament. Jednom su se posvađali u restoranu u prisustvu svih gostiju. Mise je na sav glas vikao:
Mrzim žene koje sve zaboravljaju!
A ja muškarce koji se svega sjećaju!, uzvrati bijesnim glasom Sandova.

...

Žorž Sandova je svoju kćer udala za slavnog kipara Klezinžera. Kao tašta imala je dosta prohtjeva, pa se sa svojim zetom nije slagala. Zaprijetila mu je da će mu se osvetiti na taj način što će ga opisati u svom romanu:
Neću spomenuti vaše ime, ali ću opisati sve vaše mušice tako vjerno da će vas svi prepoznati.
A ja ću izvajati vaš nagi kip s prikrivenim licem, pa ipak će vas svi prepoznati, odgovori zet.

...

Istoričar Renan (1864 1892) je jednom loše prošao. Putujući u Njemačku, on na granici, želeći da se našali sa carinikom , umjesto putnog lista pruži jelovnik koji je malo prije uzeo u restoran vagonu.
Carinik je, međutim, bio dorastao nastaloj situaciji. Pošto pogleda papir i Renana reče:
Vaš putni list je potpuno u redu: teleća glava, kokošija prsa, svinjski papci. Sve je u redu.

...

Očekujući svoju taštu, književnik Anatol Frans (1844-1924) reče svom slugi:
- Evo ti deset franaka, idi na stanicu i dočekaj moju taštu.
- A šta ako ne dođe?
- Ne mari ništa, u tom slučaju dobićeš još deset franaka.

...

Pisac Marsel Prevo (1862-1941) predloži čitaocima pariške revije nagradno takmičenje za najbolju definicuju o ženi.
Nagradu su dodijelili za ovaj matematički prilog:
- Žena zbraja brige, oduzima novac, umnožava neprijatnosti i dijeli prijatelje.

...

Književnik Tristan Bernar (1866-1917) ode jednom u Nicu na odmor. Ručao je u raskošnom hotelu. Kada mu pružiše veoma "zasoljen" račun, zatraži vlasnika hotela.
- Zar ste vi vlasnik?
- Da, gospodine. Čime vam mogu biti na usluzi?
- Zar ste zaista gospodar ove kuće?
- Zaista, možete mi vjerovati.
- Onda me zagrlite!
Vlasnik hotela je bio u velikoj neprilici. Gosti naokolo počeše se iščekujući smješkati. Tada Tristan Bernar plačiljivim glasom reče:
- Zagrlite me... to je posljednji put... nikada više... nećemo se vidjeti!
Zatim plati i ode.

...

Tristan Bernar je na jednom svom djelu zaradio više desetaka hiljada franaka koje uloži u "Francusku banku". Ponosno je svaki dan šetao ispred monumentalne palate i zadovoljan posmatrao stražara koji stajaše pred zgradom.
- Taj čovjek čuva moj novac! Mogu biti bez brige, mislio je.
Jednoga dana je bio prinuđen da podigne sto franaka, malo kasnije hiljadu, pa opet... i opet. Za neko vrijeme uložena suma je sasvim iščezla. Noseći iz banke posljednjih sto franaka, on priđe stražaru, potapša ga po ramenu i reče:
- Hvala sinko! Sada možeš ići kući!

...

Slavnog književnika Andre Žida (1869-1951) pozvala su jednom da sluša dugačak ep, koji je napisao urednik velikog lista. Pisac je za vrijeme čitanja više puta zadrijemao pa su ga morali buditi. Kad ga probudiše čevrti put, on ljutito uzviku:
- Dragi autore, od nečega morate odustati: ili me prestanite uspaljivati ili pak prestanite da me budite!

...

Amerikanka Elza Maksvel, poznata kao najopasnija i najčandrljivija žena Holivuda jednom je uplela Žana Koktoa (1889-1963), književnika i režisera, u veoma jednostrani razgovor. Neprekidno govoreći već pola sata, ona reče:
-Zar vam se ne čini da govorim francuski kao prava Parižanka?
-Da, kao tri Parižanke, odgovori Kokto.

...

Svestrani umjetnik, koji je bio primljen i u "besmrtnike", članove Francuske akademije, imao je lošu memoriju, a pored toga je ponekad bio i rasijan. Jednoga dana se sjeti da je nekom njegovom nećaku rođendan, pa uđe u radnju, kupi ljupkog medvjedića i posla ga na adresu svoga nećaka.
Nedjelju dana kasnije Kokto primi pismo ovakve sadržine:
-Hvala na medvjediću, striko. Ujedno ti sa radošću javljam da sam upravo na svoj ovogodišnji rođendan unaprijađen u čin pukovnika.

...

U većem društvu već čitav sat raspravljalo se o ljubavi, njenoj neproračunljivosti i prevrtljivosti. Bili su već gotovo svi satrveni dugim diskusijama kad se konačno javi poznati egzistencijalista Žan Pol Sartr (1905-1980):
-Kažite šta hoćete, jedno je sigurno, a to je da postoji na svijetu trajna, vječno vjerna, protiv svih spoljašnjih uticaja otporna ljubav koja traje do smrti.
-Zar zaista mislite da je takva ljubav moguća, upita ga neki.
-Razumije se, odvrati Sartr, naime ljubav prema samom sebi.

Upitaše filozofa Aristotela:
- Šta se dobija laganjem?
- Mnogo! Niko vam ne veruje ni kada govorite istinu - odgovori Aristotel.

...

Jednom neki brbljivac upita Aristotela, zašto ljudi toliko vole lepe stvari, a on mu odgovori:
- Tvoje pitanje pristajalo bi slepcu.

...

Bacon, Francis - engleski filozof (1561-1626)
Kad su engleskog filozofa F. Bacona upitali, kada je najbolje oženiti se, odgovorio je:
- Svako doba je dobro, jer kad si mlad, žena ti je ljubavnica, kad si sredovečan, ona ti je drugarica, a kad si star, ona ti je negovateljica.

...

Bracciolini, Poggio - italijanski filozof (1380-1459)
Humanist i firentinski filozof Poggio Bracciolini bio je za ono vreme vrlo napredan i demokratičan, a plemstvu se rugao u svakoj prilici. Jednom mladiću, koji se hvalio svojim poreklom, reče:
- Onaj ko misli da će zadržati vrline svojih predaka velikim brojem pasa, ptica i konja, potucajući se po lovištima i šumama, taj potvrđuje svoje poreklo među životinjama.

...

Ciceron, Marko Tulije - rimski govornik i filozof (106-43. p.n.e.)
Slavni rimski orator Marko Tulije Ciceron u jednom slučaju imao je za protivnika Metela Nepotea koji je, ne mogavši logično pobijati Ciceronove navode, nazivao ovoga plebejcem i svako malo posprdno ga upitao:
- Ko je tvoj otac?
Ciceron, koji isprva nije mario za protivnikove ispade, na kraju se iznervira i reče:
- Ko je moj otac to znam ja, ali tvoga ne zna ni tvoja majka!

...

Jednog dana Ciceron susretne prijatelja koji je dolazio iz provincije:
- Šta ti radiš u Rimu? - upita ga Ciceron.
- Došao sam kod Cezara da tražim slobodu za moju zemlju - odgovori prijatelj.
- Ako ti uspe, ne zaboravi zatražiti i malo slobode za Rimljane - nadoda Ciceron.

...

Neki mu se brbljivac obratio da ga pouči u govorništvu.
- Tebe ne treba učiti govoriti, već da umesto gluposti govoriš pametno. Osim toga, moraš naučiti - ćutati.

...

Na pitanje o veštini govorništva, Ciceron je rekao:
- Vešt je govornik onaj koji malu stvar učini velikom, a veliku sićušnom.

...

Jednom ga upita neki znanac, da li on uvek svakome kaže sve što ima reći:
- Govorništvo je veština da se kaže samo ono što se mora. Samo ludak govori sve.

...

Ciceron je smatrao Demostena najvećim oratorom svih vremena. Jednog dana ga upitaše, koji je, po njegovom mišljenju, najlepši Demostenov govor. On odgovori:
- Najduži!

...

Collard, Pierre Royer - francuski filozof (1763-1848)
Neki čovek zaustavi filozofa Pierra Collarda, pa mu reče:
- Je li istina da ste vi rekli da sam ja, po svoj prilici, intrigant?
- Oh, ne! - odgovori filozof. - Ono "po svoj prilici" ja sigurno nisam rekao.

Byron, George Gordon - engleski književnik (1788-1824)
Byron nikako nije podnosio osobe sa sivom bojom očiju.
- Vi ste još mladi - govori je jednom svom prijatelju - i može vam koristiti ako me poslušate: ne pouzdajte se nikada u osobu s očima sive boje.
- Ali - primeti prijatelj - i vi imate takve oci.
- Baš zato! Koliko bi bolje bilo za mnoge osobe, koje ja poznajem, da su se držale toga pravila i kad sam ja bio u pitanju.

...

Sutradan, nakon ženidbe, jedan prijatelj upita Byrona kako je proveo noć, a on odgovori:
- Oko četiri ujutro sam se probudio kao i obično, kad mi se učini da u svom krevetu vidim neku crvenu vatru. Pomislio sam da se nalazim u paklu; no pipajući oprezno uokolo, shvatio sam da je još gore, i da sam se dan ranije oženio.

...

Jedan od najvećih engleskih pesnika, lord Byron pisao je da bi prekratio dosadu. Tako mu je najbrže prolazilo vreme. Njegova je želja bila da bude čovek od akcije te da njegovo ime postane slavno ne zbog njegovih stihova, već zbog nekog herojskog dela. Govorio je:
- Ko bi još na ovom svetu gubio vreme pisanjem kada bi znao nešto pametnije da radi?

...

Nakon neke diskusije o Petrarkinim sonetima, lord Byron je uzviknuo:
- Da je Laura bila njegova žena i da su još imali decu, mislite li da bi Petrarca celog života pisao sonete?

...
Razgovarajući sa doktorom Milingerom, Byron je nekoliko meseci pre svoje smrti rekao:
- Dve su stvari kojih se jako bojim, jer mislim da sam za njih predoređen - debljine i ludila.

...
George Byron uzeo je za ženu Annu Milbank bez ljubavi. Ni ona njega nije volela. Četiri dana posle svadbe, pesnik napiše pismo Lady Malbourne u kojem je stajalo:
"Dobio sam ženu i kijavicu u istom danu".

...

Bautru, G. - francuski pesnik (XVII st.)
Jedan od prvih članova francuske Akademije, pesnik i literata G. Bautru zatekao se na mestu gde je čuveni pravnik Tabon šibao pod sobom konja koji nije hteo krenuti. Videvši taj prizor, Bautru reče:
- Hajde, pokaži da si ti pametniji.
- Kako se usuđujete da mi to kažete? - uzvikne Tabon, pocrvenevši od srdžbe.
- Oh, ne! - odvrati Bautru. - Nisam govorio vama, već vašem konju.

...

Bautru je slovio kao čovek vesele naravi i spretan kozer. Dok je u jednom društvu razgovarao o ženama i ljubavi, neko od sagovornika primeti kako, prema Pliniju, magarci radije traže stare nego mlade ženke.
- E, baš zato, - živo uskoči Bautru - baš zato i jesu magarci.

...

Bayle, Pierre - francuski filozof i kritičar (1647-1706)
Filozofu i kritičaru Pierreu Bayleu neki bogati Francuz ponudi stotinu i pedeset gvineja (u ono vreme bila je to velika svota), ako njemu posveti svoj čuveni rečnik. Bayle mu odgovori:
- Suviše sam velik neprijatelj pohlepnika, da bih i sam to postao.

Beaumarchais, Pierre-Augustin - francuski pisac (1732-1799)
Francuski komediograf Beaumarchais bio je vrlo slab mačevalac, pa je izbegavao dvoboje. No, loše je gospodario svom jeziku, pa je često upadao u neprilike. Narugao se tako vojvodi Chaulnesu i ovaj ga pozove na dvoboj na koji se on nije odazvao. Već sutradan, takođe zbog "jezika", dobio je, opet, od nekog građanina poziv na dvoboj. Odgovorio je:
- Oprostite, dragi moj, ali juče sam odbio jednog vojvodu, što je, priznaćete, bila mnogo bolja ponuda.

Pesnik Pierre Béranger je bio vatreni republikanac, ali 1848. godine, po proglašenju Francuske Republike koju je on toliko priželjkivao, razočarao se u mnogim stvarima. Prijatelju koji mu je došao u posetu ovako se izjadao:
- Uvek ću ostati republikanac, ali priznajem, republika je bila mnogo lepša dok sam o njoj sanjao nego sada kad sam je napokon ugledao.

...

Bernard, Tristan - francuski književnik (1866-1947)
Francuskom književniku Tristanu Bernardu predstavljen je u nekom društvu jedan mladi samozadovoljan pisac, koji mu je nadugačko i naširoko pričao o svojim delima i na kraju rekao:
- I znate li, maestro, da su po nekoliko primeraka mog najnovijeg romana kupile sve zatvorske biblioteke?
- Tako? - odgovori mu Bernard. - Nisam znao da je u francuskim zatvorima pooštren režim izdržavanja kazne!

...

U nekom pariskom pozorištu igrala se drama Tristana Bernarda. Iako je bila izuzetno dobra, nije privlačila publiku: već nakon praizvedbe pozorište je zjapilo prazno. Nekom prijatelju, koji ga je zamolio da mu nabavi ulaznicu, Bernard posla ulaznicu uz pismo:
"Dragi prijatelju, šaljem ti ulaznicu, ali te upozoravam da sa sobom poneseš pištolj, jer je mesto koje nameravaš posetiti kao pustinja i - nikad se ne zna"...

...

Jednom se Tristan Bernard našao u društvu gde se govorilo o trgovcima, a on tu vrstu zanimanja nije nikako podnosio, pa je iskoristio priliku da kaže:
- Znate, njihov karakter im dopušta sve. Ja sam poznavao jednog trgovca krznom koji je, kad ga je mušterija upozorila da krzno smrdi, odgovorio: "Ne gospođo, to ja smrdim!".

...

Bernard je bio veliki pospanac, pa je muku mučio kad je trebalo rano ustati. Jednom je baš to morao, pa je rekao sobarici:
- Elise, sutra imam jedan važan sastanak. Probudite me u sedam. Ali ako u osam nisam na nogama, ne budite me do podneva.

...

Zatekao se tako Bernard u društvu svog mlađeg kolege, koji je nakon uspeha svoje knjižice pesama dobio velika krila.
- Kad samo pomislim da se u ovoj sobi nalaze dva velikana! - primeti oholo mladić.
- Da - odgovori Bernard - u tome što govorite sigurno je polovina istine.