Deo pisma Husein-efendije Užičanina iz Istanbula upućeno hzf. Ibrahimu u Bijeljinu, 1887. godine, u kome opisuje kako je bilo ziveti u Uzicu i otici iz njega.
“Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu,
Evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamsiliti, a sad ga svojim prihvatam. Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem.
Pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati.
Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo.
Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:
„Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše.“
I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše..."
Iseljavanje muslimana iz Užica
Užice je u prvoj polovini 19 veka, pored Beograda bila najveca varoš u Srbiji, a stanovnici su je zvali “mali Carigrad”. Varoš je dosta stradala za vrijeme prvog srpskog ustanka, kada se dosta stanovništva iselilo u Bosnu, a Užice je 1826 godine prema Joakimu Vujicu imalo 2000 muslimanskih kuca, 20 džamija i 80 srpskih domova. Takoder je i engleski putopisac Andrej Aršibald Paton 1843. boravio u Užicu, ali on za razliku od Vujica, navodi kako ga je musellim obavijestio da Užice ima 3500 muslimanskih i 600 srpskih kuca. Cetiri dana nakon završetka konferencije u Kanlidži, 25. avgusta izbio je veliki požar u Užicu, a njega su izazvali Srbi koji su za to optužili muslimane, a sve u namjeri da se izvrši još jaci pritisak na “Turke” da se što prije isele. Kasnije je srušena i Šehova džamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srušio ostati proklet. Takoder je bio utvrden i detaljan pravac odlaska muslimana iz Užica u Bosnu, i to preko Krivog vira i kod Petrica, niže Bajine Bašte, a iz Zvornika su bile dovucene velike skele za prijevoz ljudi i stoke. Srpska vojska je nadgledala iseljavanje, a prema savremeniku Milanu Radovicu, bilo je angažovano sedamsto do osamsto srpskih robadžija i kiridžija iz beogradskog, valjevskog i kragujevacog okruga, koji su pomagali utovar.Evakuacija muslimanskog stanovništva iz Užica sprovedena je u tri grupe. Prva grupa imala je 400 ljudi, druga 600, a ostatak je cnio trecu grupu koju su sacinjavali uglavnom stari i iznemogli, te je ovaj posljednji transport bio 28. septembra. 1862.


Izvor: Fejsbuk stranica "Zuta minuta"

ja se secam samo opasno dobro pecivo bilo...to sam zapamtio do danas...

  Prenoćio sam zimus u Užicu i t5i je bilo nezaboravno iskustvo. Sledeći put nosim gas masku ili boce sa kiseonikom jer je vazduh toliko zagađen da jedva moće da se diše.

  Zašto niko nije objasnio odakle Đetinji ime ?

Ako si zimus bio onda ti i ne znas sta je zagadjen vazduh,  ove zime je bila vazdusna banja u poredjenju sa proslim.  Postoji vise teorija o imenu reke

Jebi ga nikad vaše nije ni bilo,šta da radimo...iz džehenema došlo,u džehenem otišlo

po e zija.
nista nisam procitao ovako lepo ne pamtim..

slabo je to proterivanje islo. braca grci su to mnogo bolje odradili. a nasi preci, meke duse, previse su nevernika ostavili na svetoj srpskoj zemlji pa se sad njihova pokoljenja sa njima zajebavaju..