Ja nisam takav kakvim me vide drugi. Kažu mi da sam umišljen, hladan i neljubazan… Ali zapravo nisam takav. Kad vam kažem, evo časna riječ, to nisam ja. Koliko puta ste čuli nekog da kaže ovako nešto? Možda se i vi osjećate pogrešno shvaćeni? Koliko puta vam se činilo da vas netko ili nitko ne razumije? Jeste li poželjeli povikati: ljudi, zar ste slijepi? Ako ste se doista našli u takvoj situaciji, ne brinite: ne postoji čovjek na svijetu koji se barem jednom u životu nije osjetio pogrešno shvaćen i pogrešno procijenjen od drugih ljudi. Dobro, kako je to moguće? Zašto se to događa?

Jesam li to stvarno ja? Pokušajmo shvatiti zašto su nas pogrešno procijenili - a kad kažemo pogrešno, mislimo da nas nisu doživjeli na način na koji doživljavamo sami sebe. Nekoliko je mogućih rješenja. A najvažnije je da shvatimo kako nije isto da li nas je krivo procijenio samo jedan čovjek, ili se to stalno događa, neovisno o tome s kim smo u kontaktu. Ako se radi o samo jednoj osobi, o potpuno izoliranom slučaju, moguće je da stvar uopće nije u nama. Možda je ta osoba bila slabe volje, možda dekoncentrirana, možda jednostavno loše "čita" ljude. Svako od nas je više puta donio sud o nekom na prvi pogled, a onda kad bolje upoznamo tu osobu možda čak u potpunosti promijenimo mišljenje ("sad vidim da on u stvari uopće nije loš"). Nemoguće je upoznati čovjeka na osnovu jednog kontakta. Nešto je drugačija situacija ako nas više ljudi doživljava na isti, po našem mišljenju pogrešan način – možda su to svi s kojima dolazimo u kontakt? Pa nije moguće da svi griješe, tu ipak mora biti neki drugi odgovor! Odgovor je sljedeći: u svakom od nas živi više osoba - i svi mi sa sobom nosimo četiri slike svoje osobnosti. Te nas slike prate kud god krenuli, nikad nas ne ostavljaju, uz nas su vjerne kao sjena. Određuju naš uspjeh u društvu, izravno utječu na privatni ili poslovni život… Upoznajmo ih onda!

Prva slika osobe: ono što bismo željeli biti Svi mi imamo svoje ideale. Još od najranijeg djetinjstva - tamo negdje kad dječaci požele biti kauboji, a djevojčice tete u vrtiću - otkrijemo što nam se sviđa i što bi željeli biti. Uvijek je to neki uzor kojemu se divimo, možda su to naši mama i tata - i onda taj uzor pokušavamo oponašati. Bit ću jak kao tata, kaže mali Ivica – a ja ću biti lijepa kao mama, kaže njegova seka. Ta naša navika, želja da budemo netko drugi, bolji od onog što mislimo da jesmo, ne umire s godinama. I kao odrasle osobe želimo biti netko bolji. Želimo biti lijepi kao manekeni s naslovnica magazina. Želimo biti pametni kao Einstein. U materijalističkom svijetu u kojem živimo, obično nas obuzme želja da budemo uspješni i bogati kao neki arapski šeik. Ta želja da budemo netko drugi nije ograničena samo na fizički aspekt osobnosti. S emotivne strane, želimo biti osjećajni da bi mogli uživati uz male životne radosti. Istovremeno, želimo biti dovoljno čvrsti da nas ne unište razočaranja i boli. Prva osoba koja uvijek živi u nama je ono što bismo željeli biti. Ta osoba se mijenja tijekom godina – ne želimo cijeli život isto – ali je uvijek u nekom obliku u nama. Ona je cilj kojem težimo! Pitanje je samo što činimo da dosegnemo svoj cilj. Da li se trudimo da postanemo ono čemu se divimo - ili sjedimo ne čineći ništa i osjećamo se frustrirani jer ne postižemo ništa? Također je pitanje koliko se uopće možemo mijenjati, iako je naše mišljenje da su te mogućnosti jako velike, i granice su obično manje stroge nego ih mi doživljavamo. Ali o tome ćemo više nekom drugom prilikom, u posebnom tekstu.

Kako bi vam približili koncept četiri slike osobnosti, uvest ćemo u priču ogledni primjerak, imaginarnog dobričinu kojeg ćemo nazvati Iz - prema imenu čovjeka od kojeg smo posudili nekoliko slika i nešto prepoznatljivih karakternih crta. Naravno, kako se radi o imaginarnom liku, bit će pomalo dvodimenzionalan, ali nadamo se da će ipak dobro ilustrirati ono što vam želimo reći. Dakle, naš Iz je simpatični dečko s Havaja, prava dobričina koja voli glazbu (Iz svira tradicionalnu havajsku tamburicu, ukulele), prekrasne havajske djevojke, i iznad svega - voli dobro pojesti pa se malo udebljao posljednjih godina. Radi u lokalnoj pošti, razvrstava razglednice i lijepi marke na poštu koja putuje avionom. Iz je jednostavan čovjek. On voli biti sretan i voli kad se i drugi osjećaju dobro u njegovom društvu. Ma bez pretjerivanja može se reći da on želi biti upravo luuudo sretan i nesputan! Svim svojim velikim srcem želi biti osoba uz koju se ljudi osjećaju ugodno i koja ih samom svojom pojavom usrećuje, čini da se osjećaju bolje. Znate li one ljude koje svi vole, koji ulaze na zabave sa širokim osmijehom, a cijelo ih društvo dočekuje radosnim uzvicima? Takva osoba bi Iz htio biti!

On povremeno odlazi s prijateljima na zabave i tamo s divljenjem gleda u ljude koji jesu ono što bi on htio biti. Povremeno zaplovi u svijet mašte i tada sanja da je upravo on centar društva, neprijeporni kralj zabava, svima simpatični i rado viđen na svakom partiju. Najbolji je plesač, s lakoćom osvaja djevojke. Ali na žalost, Iz nije takav. Njegova je stvarna priroda suviše različita od slike kojoj teži. A možda da potraži pomoć? Možda da popriča s psihoterapeutom, nekim tko bi ga na adekvatan način saslušao i vodio ga na teškom putu prilagodbe pojedinih crta karaktera. - Eh kad bih bio glavni u društvu - često razmišlja Iz - djevojke bi me voljele, dečki bi me više cijenili, svijet bi mi bio na dlanu… ali na žalost nisam. Ja sam u stvari skroz drugačiji! Dobro, upitat ćemo Iza neka ukratko opiše sebe, neka nam kaže što misli o svom karakteru.

Drugim riječima - kakvu sliku ima o sebi?

Druga slika osobe: ono što mislimo o sebi Sjećate se prvog dijela teksta - rekli smo da Iz želi biti pravi izvor veselja, glavni na zabavi, onaj kojega svi vole. Naročito žene, priznat će Iz sramežljivo. Ali, svjestan je da to nije takav (on kaže za sebe: "Još nisam"). Možda će to postati u budućnosti, ali danas nije. A ovako Iz opisuje sebe: često sam nasmijan, uglavnom se osjećam sretan, ali naravno da postoje stvari koje me smetaju i s kojima nisam zadovoljan. Ne volim baš pričati o tome, ali žao mi je što nemam snagu volje da skinem prekomjerne kilograme. Znam da me baš zbog toga zato djevojke baš i ne simpatiziraju! Nekad mi se čini da se ni jednoj ne sviđam. - Možda je strah da me ne ismiju (a to mi se često znalo događati) razlog što osjećam nepovjerenje prema nepoznatim ljudima, veliku sramežljivost - nastavlja Iz - ma, zapravo se uopće nemam volje isticati u društvu. Tada se osjećam nesigurno. Jednom, na prijašnjem poslu, Iza je šef poveo sa sobom na pregovore u drugu tvrtku. Cijenio ga je jer je vidio koliko truda ulaže u svaki zadatak, i htio je da mu pomogne oko postizanja što boljih uvjeta. Na žalost, to nije baš najbolje ispalo. Kad je počeo sastanak, Iz jedva da je progovorio nekoliko riječi, i ruku na srce nije baš bio od neke koristi. "Ponekad, kad onako iskreno razmišljam o sebi, čini mi se da sam preozbiljan. Dobro, nemojte me pogrešno shvatiti, kad sam među prijateljima i ljudima koje dobro poznajem često se čuje moj glasni smijeh, ali na poslu sam prečesto šutljiv i ozbiljan iako zapravo uopće nisam loše volje." Ovako nekako opisuje Iz sebe - ili bi vjerojatno opisivao kad bi bio stvarna osoba. To je njegova druga slika, njegova mentalna projekcija samog sebe, to je ono kako vidi samog sebe iz svojeg subjektivnog kuta gledanja. Ipak, Iz je uvjeren da je i takav, mučen povremenim unutarnjim nemirom, dovoljno ispunjen pozitivnom energijom. On doista želi dio te energije prenijeti na druge, želi dragim ljudima s kojima je u kontaktu uljepšati dan. Želi da ga doživljavaju vicmahera, da ga prihvate kao važnog pripadnika njihovog malog društva - a kad bi ga počeli tako prihvaćati, poraslo bi mu i samopouzdanje! Kako bi mu s vremenom samopouzdanje raslo, bio bi opet sve otvoreniji, pa bi ga ljudi još više prihvaćali... Pravi mali uzročno-posljedični krug!

Ali zašto mu to ne uspijeva? Većina ljudi s kojima kontaktira tijekom dana izgleda nekako rezervirano. Na zabavama se društvo ne okuplja oko njega. Čini se kao da je između njega i ljudi koji ga okružuju zid koji ne dozvoljava pozitivnoj energiji koju Iz šalje da se proširi po cijelom svijetu. Naš havajski prijatelj nije usamljen u svojim razmišljanjima. Svi mi ponekad ne razumijemo zašto nas okolina pogrešno doživljava. Naravno da ne razumijemo: jer mi gledamo sebe subjektivno, sa svoje pozicije. Ne vidimo stvarnog (pravog) sebe. A kakvi smo u stvari, govori nam naše treće unutarnje lice: kakvi stvarno jesmo.

Treća slika:ono što stvarno jesmo
Kad razmišljamo o sebi, uvijek smo pomalo (ili prilično) subjektivni. Ali tko bi nam zamjerio? Realno, nemamo sposobnost gledati same sebe sa strane, s neke neutralne i objektivne pozicije. Promatramo se kroz naočale koje smo sami stavili na nos. Neki nose ružičaste naočale, neki crne. Ljudi s ružičastim naočalama gledaju sebe i pokušavaju ublažiti svoje mane, a istaknuti pozitivne strane - baš kao što svi mi popravimo frizuru ili izgužvan kaput kad prolazimo ispred izloga u kojem ugledamo svoj odraz. Ljudi s crnim naočalama su sušta suprotnost: prenaglašavaju svoje mane, a zanemaruju svoje vrline. Naravno, ljudska psiha nije tako jednostavna i nemoguće je ljude svrstati u ove dvije šablonizirane kategorije. Između postoje još mnoge nijanse. Neki će tek malo zažmiriti na poneku svoju manu, a drugi će u sebi vidjeti savršenstvo! Pa onda dodajmo tu i promjene raspoloženja - većina će ljudi u jednoj situaciji (recimo kad je sve u redu) na život i sebe kao osobu gledati ružičasto, a u sljedećem trenutku (kad iskrsne neki veći problem) sve će biti crno. Kako bilo da bilo, možemo reći da nam subjektivnost ne dozvoljava da vidimo pravoga sebe. Kakav je dakle Iz? Na to pitanje mogu odgovoriti njegovi prijatelji, oni koji ga već dugo i dobro poznaju. Upitajmo njih! Kako su opisali Iza pomalo se razlikuje u detaljima, ali svi se slažu u glavnim crtama: jako je draga osoba, vesele naravi, iskren je i rado će pomoći svakome. Na njega se čovjek može osloniti u nevolji. Ali jednako koliko je dobar, toliko je i sramežljiv! Zato onima koji ga vide prvi put izgleda pomalo hladan. Možda njegova nesigurnost proizlazi iz činjenice da je nezadovoljan svojim izgledom, možda je kriva i nesretna ljubavna veza od prije par godina - ali činjenica je da je Iz jako sramežljiv i često se na zabavama povuče negdje u kut. To nije ono kako se Iz opisao! Očito je da ono što on misli o sebi (druga slika osobe) i ono kakav stvarno je (njegova treća slika) nije ista osoba!

Može li se vjerovati opisu Izovih prijatelja?
 Opis Iza - onako kako su nam ga dali njegovi prijatelji - možda nije savršen ili najobjektivniji, ali može se smatrati dovoljno objektivnim za okvirnu karakterizaciju njegove osobnost. Na osnovu čega to tvrdimo? Evo nekoliko zdravorazumskih dokaza, odnosno argumenata kojima možemo braniti utemeljenost tvrdnji: Iza je opisivalo više osoba, ne samo jedna sve ga te osobe dobro i dugo poznaju, stekle su dobar uvid u njegovo ponašanje i koliko je moguće u mentalne procese koji se u njemu odvijaju sve "intervjuirane" osobe su ga opisale, u glavnim crtama, na jednak ili sličan način Naravno da se sa znanstvene točke gledišta može prigovoriti da ni ovaj opis nije savršen. Prije svega, ljudi s kojima smo razgovarali Izovi su prijatelji, i može se s priličnom dozom sigurnost pretpostaviti da su pri opisivanju bili barem malo subjektivni. Moguće je da su namjerno prešutjeli neki nezgodan detalj za kojeg su smatrali da bi mogao osramotiti njihovog prijatelja. Međutim, za potrebe ovog primjera, pretpostavimo da je opis koji su dali u dovoljnoj mjeri točan i vjerodostojan. I što je posebno zanimljivo - jako različit od onog kako je on samog sebe opisao!

Tri slike osobnosti i njihova neravnoteža
Stoga se s dovoljnom dozom vjerojatnosti može pojednostavljeno reći da u Izu (kao i u svima nama) žive tri osobe, odnosno projekcije njegove osobnosti:
prva - Iz kakav bi želio biti
druga - kako on vidi samog sebe
 treća - Iz kakav doista je.

Međusobni odnos ovih slika definira duševna stanja svake osobe. U ovome članku nećemo se baviti detaljnijom razradom tih odnosa, ali ih možemo ukratko opisati: ako je razlika između prve i druge slike velika (ako se osoba vidi jako različitom od one kakva bi htjela biti), to će rezultirati njenom nesigurnošću i nezadovoljstvom. Moguće je da se javi i tolika razina frustracije koja bi zahtijevala stručnu pomoć u prevladavanju nakupljenih problema. ako je pak velika razlika između druge i treće slike (ako se osoba vidi potpuno drugačijom od one kakva je u stvarnosti), to je znak problema sa samospoznajom, odnosno može se reći da osoba samu sebe ne poznaje. Da bi čovjek mogao početi s liječenjem i mijenjanjem problematičnih strana svoje osobnosti, nužno je prvo da smanji taj jaz i spozna neke temeljne stvari o sebi kao osobi. I tu se često javlja potreba za pomoći stručnjaka koji će stvoriti objektivnu sliku. I o nesigurnosti i o nepoznavanju sebe govorit ćemo opširnije u nekoj drugoj prilici. Pogledajmo sada i onu posljednju, četvrtu sliku (projekciju osobe) koja prati svakoga od nas - ali je i specifična po tome što je jedina koja ne ovisi isključivo o nama.

Četvrta slika: kako nas vide drugi - ne većina, nego svaki čovjek posebno

Ako prve tri slike ovise samo o nama (što želimo biti, što vjerujemo da jesmo i što stvarno jesmo), onda ova četvrta ovisi i o onome tko nas promatra kao osobu. Bili mi najbolji ili najgori na svijetu, to ne mora nužno promijeniti način na koji nas netko doživljava - ali nam sudbina nesumnjivo ovisi i o toj četvrtoj slici i ne smijemo ju zanemariti. Možda vas zbunjuje što smo o mišljenju drugih govorili već kod treće slike, upotrijebivši odgovore Izovih prijatelja na pitanje što misle o njemu. Ali u tom slučaju smo rekli da je za treću sliku važno da ju daje više osoba (ne samo jedna), da te osobe dobro poznaju onog koga opisuju, i na kraju da ga uglavnom opisuju na isti način. Nasuprot tome, ovdje kod četvrte slike radi se o slici koju o nama ima bilo koja osoba koja dođe u kontakt s nama: ta slika govori o osobi koja nas "ocjenjuje" i o situaciji u kojoj smo se našli jednako koliko i o nama. Je li ta slika objektivna? Nije, jer ovisi o drugoj osobi. Je li točna? Ne nužno! Međutim, usprkos takvoj neutemeljenosti i subjektivnosti koja se veže uz četvrtu sliku, upravo je ona najvažnija za način na koji ćemo biti percipirani u svakodnevnim kontaktima! Zato je potrebno poznavati je, jednako kao i njezino značenje u svakodnevnom životu. Četvrta slika - s obzirom da ovisi i o osobi koja nas promatra - može biti različita svaki puta kad netko dođe u kontakt s nama. Ljudi koji su skloni kritiziranju tumačit će i najmanje naše mane kao neoprostive; ali će nas zato oni drugi prihvatiti blagonaklono i usmjeriti se radije na naše vrline. Čak i osoba iz virtualnog svijeta kao što je Iz ima problem s načinom na koji ga ljudi percipiraju: svaki dan se iznova uvjeri kako često ljudi pogrešno tumače njegove postupke ili riječi. Evo riječi jedne njegove nove kolegice, koja je prije samo dva tjedna došla u ured: - Iz možda i nije tako loš - iskrena je nova kolegica - ali ispočetka je bio toliko šutljiv da sam bila uvjerena da je umišljen i hladan. Zato sam ga izbjegavala prvih dana na poslu. - Međutim, kad sam nakon nekih desetak dana jednom prilikom započela razgovor s njim, shvatila sam da uopće nije umišljen. Sad polako mijenjam mišljenje. Sad mi se čini da je Iz jednostavno sramežljiv, i zato se povlači od ljudi. Mlada Izova kolegica odlično je opisala svoje prve dojmove. Slika koju je ona stvorila pri prvom susretu nije ni slična onome kako bi Iz želio da ga doživljavaju. Pa nitko tko ga malo bolje poznaje ne bi za njega rekao da je umišljen! Međutim, s vremenom i s porastom broja kontakata (a time i s prikupljanjem broja relevantnih informacija) ta četvrta slika se mijenja, kolegica sve bolje upoznaje Iza i shvaća da je njegovu uplašenost i nesigurnost pogrešno protumačila kao umišljenost. Suočena s novim informacijama koje bacaju potpuno novo svjetlo na Izovu osobnost, kolegica revidira svoj stav i mijenja mišljenje!

Četvrta slika - i kako to utječe na naš život.

Način na koji ga je percipirala nova kolegica Izu nije ništa novo. Mada uopće nije umišljen ni hladan, često ima problema u životu jer ga velik broj ljudi ispočetka tako doživljava. Ponekad takva pogrešna percepcija može nositi i ozbiljne posljedice. Što bi bilo da ga je njegov sadašnji šef tako doživio kad je došao na razgovor za posao? Četvrta slika najvažnija je za naš status u društvu, pa i poslovni i privatni uspjeh.

Kako nas vide ne ovisi samo o nama!

Ovdje ćemo ponovno ubaciti nekoliko napomena, a detaljnije ćemo ih razraditi u nekom drugom tekstu. Prva napomena odnosi se na varijacije u percepciji- odnosno na individualne razlike u načinu na koji nas doživljavaju ljudi iz okruženja. Bez ulaženja u detalje, recimo samo da će nas većina ljudi vjerojatno pri prvom kontaktu doživjeti na vrlo sličan način - tek će u nekim iznimnim situacijama ta slika biti u potpunosti različita. Te razlike u individualnom doživljaju mogu biti uzrokovane oscilacijama u slici koju mi sami odašiljemo (mijenja se naša slika ako smo npr. trenutno u nekoj psihičkoj krizi ili bilo kakvom stanju većeg intenziteta), a mogu biti uzrokovane i razlikama između "promatračima", odnosno osobama s kojima dolazimo u kontakt. Druga napomena odnosi se na mogućnost manipulacije slikom koju odašiljemo u svoju okolinu. Mnogi ljudi posjeduju uređeni dar ili stečeno znanje kako da na pravi način prezentiraju svoje emocije i sebe kao osobu. Ako posjedujemo takvu sposobnost prezentacije, tada će nas većina ljudi s kojima dođemo u kontakt doživjeti na način na koji mi sami poželimo. Postoji čak i cijela grana znanosti koja se bavi raznim verbalnim i neverbalnim načinima odašiljanja signala pri kontaktima s ljudima. Možda možemo manipulaciju četvrtom slikom proglasiti nemoralnom, jer joj je cilj postizanje nezasluženog osobnog ili poslovnog probitka? Često se takvo manipuliranje naziva samoisticanje i nametanje, ili jednostavno osobni marketing. Treća i konačna napomena odnosi se na važnost dojma kojeg ostavljamo na svaku pojedinu osobu s kojom smo u kontaktu. Ako je ta osoba slučajni prolaznik na ulici, vjerojatno nije previše važno kakvu smo sliku ostavili na njega. Ali ako se radi o nekom do čijeg nam je mišljenja doista stalo - bio to naš budući šef, ili bankar koji nam treba odobriti kredit, ili čak potencijalna ljubav života kad ju prvi put izvedemo na kavu - naravno da nam je stalo što će taj netko "poseban" misliti o nama. Ako ipak ostavimo loš dojam, bit će lakše ako ga dobijemo priliku ispraviti u nekoliko sljedećih susreta. Problem nastaje ako je taj prvi susret ujedno bio i posljednji! Tada nema popravnih ispita, a četvrta slika - ona kako nas drugi vide - određuje našu sudbinu. I mada je istina je da ta slika ne ovisi u potpunosti o nama, njezino značenje je takvo da se može reći: ako išta možemo učiniti da popravimo način na koji nas drugi vide - onda to vrijedi uloženog truda!