Bolivijski Tihuanako

“Kalasaja”  spada u red arheoloskih i gradjevinskih cuda. Blokovi teski po dvije stotina tona, perfektno oblikovani formiraju astronomsku, matematicku i arhitekturnu cjelinu  i cine Bolivijski Tihuanako jos jednim dokazom da se svjetska istorija mora mijenjati.


Bolivijski Tihuanako

Drugo najvece jezero u Juznoj Americi je Titicaca. Uklijesteno izmedju Perua i Bolivije, smjesteno je na visini od blizu 4.000 metara. Smatra se da je jezero staro izmedju 100.000 godina i dva miliona godina. Podaci poslednjih nekoliko stotina godina pokazuju da se jezero polako povlaci i gubi vodu. Na juznoj, bolivijskoj strani, nalazi se poluotocic Copacabana gdje su skoro vrsena opsezna podvodna istrazivanja. Rezultat jedne od poslednjih ekspedicija (iz 1990.) je nesumnjiv dokaz o postojanju podvodnog grada sa hramovima izgradjenim od ogromnih kamenih blokova, stotinama metara dugim kamenim putevima i stepenicama koje vode u dubine nepoznatog, prekrivene gustim naslagama algi i podvodne vegetacije.

Titicaca otvara more pitanja, medju kojima:

Titicaca u prijevodu znaci "puma". Ovo ime je prisutno hiljadama godina medju lokalnim stanovnicima. Zapadni covjek je tek prije tridesetak godina, snimajuci jezero satelitima, shvatio da ovo veliko jezero ima oblik pume. Pitanje: ko je nadlijetao jezero "prije nase ere"?
Jezero ima prisutnu morsku floru i faunu. Pitanje: otkuda morska vegetacija u najvisem jezeru na svijetu?
Otkrice podzemnog grada ispod nivoa jezera u situaciji kada se nivo jezera svake godine smanjuje zvuci nelogicno. Pitanje: koja su to primitivna plemena imala tehnologiju da grade podvodne gradove prije nekoliko hiljada godina?
 Skandalozna spanjolska "osvajanja" juznoamerickog kontinenta u XVI stoljecu spadaju medju sramotne evropske pohode. Konkvistadore su pratili kronicari koji su biljezili cuda na koja su nailazili. Nazalost, vecina biljeski je ostala skrivena od javnosti.

Medju onima koji su dostupni su i tekstovi Pedro Cieza de Leon-a, koji je 1540. posjetio oblast Titicaca jezera. Dvadesetak kilometara juznije naisao je na statue, monolite, ostatke kamenog grada kojeg su lokalni stanovnici zvali Tiahuanaco. Razgovarajuci sa Inkama saznao je da su ove rusevine bile prisutne mnogo, mnogo prije dolaska prvih Inka. Petsto godina kasnije, arheolozi se, u vecini slucajeva, slazu da je Tiahuanaco (Tihuanako) ostatak vrlo napredne civilizacije nestale bez traga. Rusevine su (vjerovatno) najstarije poznate na Planeti.

Pokusaji dijela arheologa i historicara da starost monumenata smjeste u relativno blisku proslost (oko 1.200 godina p.n.e.) i pripisu je nekoj imaginarnoj Tihuanako kulturi, lako propadaju. Ta takozvana kultura nema nikakvih korijena u ovoj regiji, nije bilo sporog postepenog rasta i ulaska u zrelu, naprednu fazu. Izgleda jednostavno da je odjedamput stvorena visokonapredna kultura, koja isto tako misteriozno nestaje. Druga mogucnost je, naravno, da je rijec o granicnom dijelu dvije svjetske civilizacije, kulture Mu i Atlantide, koje je progutala vodena stihija prije 12.000 godina. I ta mogucnost ce, kako ce se pokazati, objasniti sve misterije i otvorena pitanja Tihuanaka i Titikake.
Kamene rusevine pocinju sa "Sucevom kapijom". Rijec je o portalu isklesanom od jednog kamenog bloka tezine 15 tona. Nesto dalje, hram Kalasasaya, spada u red arheoloskih cuda. Zidine hrama su napravljene od monolita, kamenih blokova, koji nisu isklesani... vec "izliveni u kalupu". Mi danas takvu tehnologiju jos nemamo.

Jos jedan kilometar dalje od glavnog hrama, nalaze se gigantski blokovi koji su plavkasto-sive boje. Nacin na koji su obradjeni jasno pokazuje masinsku obradu! I, jos dalje... Blokovi su bili pricvrsceni jedan uz drugi metalnim prstenovima! Dva kameneoloma sa kojih su blokovi dovozeni bili su udaljeni 15-ak i 100 kilometara. A tezina blokova? Sitnica: 150-200 tona!
(I ponovo je "odsustvo gravitacije" pomoglo izgradnju, kao u egipatskom slucaju. I prijevoz, ovaj put ne preko pustinje, vec 200-tonske megalite preko rijeka, kopna i jezerskih povrsina.)
"Hram" je pojam koji je precesto u upotrebi u arheologiji. Sve ono sto se ne da objasniti s poredjenjem s nasim nacinom zivota, a sto nosi u sebi dozu nepoznatog, naziva se hramom. Onda se to poistovjeti sa idolopoklonstvom, tome se dodaju oltari sa zrtvama za boga "Sunca" ili nekog drugog i... od napredne duhovne civilizacije napravili smo primitivno pleme ... koje eventualno ima neka dostignuca u matematici ili astronomiji.

Nazalost, isuvise ozbiljnih ljudi nasjeda ovom triku. Pretpostavimo da su objekti iz drevne proslosti imali i neke druge funkcije... koje nemaju nase gradjevine. Onda bi "hram" Kalasaju mogli nazvati drugacije. Kamene gradjevine su imale svoju kalendarsku, astronomsku, matematicku, arhitekturnu i urbanu logiku. Broj kamenih blokova i njihov raspored su odgovarali danima u godini. Sunce izlazi svaki dan, krece se po horizontu, zalazi ... i slijedeceg dana izlazi sa malim pomakom na horizontu. Prvi zrak izlazeceg sunca prvog dana proljeca, prolazi tacno kroz centar kapije Kalasaje. Proljetni solsticij (noc i dan traju podjednako) oznacavao je pocetak nove godine.

Svaki novi dan, sunce udara po novom bloku. Jednostavno posmatrajuci polozaj kamenog bloka mogao se odrediti dan u godini. (Cime se rjesava problem stampanja kalendara za lokalno stanovnistvo. Ocito, kalendari su bili izlisni. Ista stvar je i sa satovima.) Prvi dan ljeta, izlazeci suncev zrak bi udario u ugaoni kameni blok. Pola godine kasnije, na pocetak zime, sunce bi se nisko moglo vidjeti sa drugog kraja Kalasaje. Kada odemo do Bolivije, moci cemo se uvjeriti u svrsishodnost ovog kalendara. Cak i danas.
 Jedina iznimka je da suncevi zraci ne pogadjaju tacno u centar oznacenih linija na kamenim blokovima. Razlog je astronomski objasnjiv. Polozaj planete Zemlje prema Suncu se polako mijenja i nakon nekoliko stotina godina ta odstupanja postaju vidljiva golim okom. Drugim rijecima, na dan proljetnog solsticija, prva sunceva zraka nece proci kroz centar ulazne kapije Kalasaje. Nego sa malim pomakom. Nakon nekoliko hiljada godina to odstupanje ce postati jos vece.
Ova cinjenica je ponukala arheologe (Posnansky/Broznansky, Schindler-Bellamy) da potraze pomoc od astronoma (Allen, Steede). I da utvrde koliko je vremena trebalo da prodje do tolikog suncevog odstupanja. Odgovor bi ocito oznacio precizan datum izgradnje Kalasaje.

Arheolozi tvrde: 17.000 godina! Astronomi su nesto oprezniji i smjestaju ga prije 12.000 godina. Dakle, u doba Atlantide i Mu.. Naravno, nece svako prihvatiti ovo kao dokaz da je hram izgradjen prije toliko hiljada godina... samo na bazi pretpostavke koja je bila uloga doticne gradjevine. Nema sumnje da se njihovo razmisljanje nece promijenit...i samo zbog cinjenice da ni danas ne postoji tehnologija za gradnju grada sa kamenim blokovima kao ovog u Tihuanaku...
I, to je u redu. Ljudi su razliciti. I nije lako srusiti (im) sistem rezonovanja. Pogotovo kada postoji kompleksan sistem koji radi na drzanju covjeka u mraku: obrazovanje, mediji, historija, unistavanje i/ili modifikovanje drevnih knjiga... Tihuanako je bio znacajan lucki grad u doba Atlantide na jezeru Titikaka. Preko 115.000 ljudi je zivjelo u gradu i jos dva puta toliko u siroj okolini.

Svjetski potop od prije vise od 12.000 godina, uzrokovan kosmickom kataklizmom, doveo je do unistenja i ovog grada. Nakon povlacenja morskih voda, rasparcani kameni blokovi ostali su lezati unaokolo. Nivo jezera se podigao ostavljajuci potopljenim vecinu gradskih ulica i nastambi. Morski val je sa sobom donio morsku floru i faunu pridruzujuci je jezerskog vegetaciji.
 Na rusevinama prethodne civilizacije, dolazio je zivjeti covjek nove civilizacije. Od Inka do Ajmara Indijanaca. Od kamenih blokova razasutih unaokolo, Spanjolci su gradili katolicke crkve. O Tihuanako ljudima znalo se sve manje... Mitovi su postajali sve neodredjeniji... Znanje je ponovo izgubljeno negdje u vremenu i prostoru.

Joschua
 

Svaka čast graditeljima u Južnoj americi. Neki od njih nisu poznavili točak, nisu imali puteve ali su ipak nekako kroz džunglu prenosili kamene blokove teške  po stotinu tona i podizali ga i sa neverovatnom tačnošću postavljali na vrhove velikih građevina poput piramida. Najteži predmet koji je moderni čovek podigao i postavio na nekoj građevini je težak nešto više od 100 tona. Dok su stari narodi  baratali sa još većim težinama i od njih pravili strukture izuzetne lepote koje će trajati još mnogo hiljada godina.