Boj na salašu (Bitka)
Bojna salašu obeležava početak druge Turske ofanzive.
Odmah po dolasku iz Bosne u Šabac, Hasan-paša je prioritetno rešavao pitanje snabdevanja vojske hranom.Da je stigao koji dan kasnije, izgladneli turci Šapčani već bi se predali srpskoj vojsci.Hasan-paša je podelio tursku vojsku u tri grupe, i uputio uh na tri strane šabačkog okruga i počeo je robiti ljude i stoku.
Turskoj vojsci koja je krstarila po mačvi suprostavio se Karađorđe.Boraveći na ceru čvrsto je rešio da Turskoj vojsci iz Bosne stavi do znanja da se u Srbiji neće dobro provesti.Preko Prnjavora, kod Čokešine i Metakoviča došao je do sela Jelenče, blizu Mišara.Tu je odlučio da u šljivaru podigne utvrđenje i u njemu smesti sve Srbe koji su se povukli pred silovitim naletom Hasan-paše.Pretpostavljao je da će srpski borci, zbog taktičke prednosti utvrđenja, naneti osetne gubitke turskoj vojsci prilikom frontalnog napada i da će ona, zbog toga, morati da odustane od daljih napada.
Sutradan 31.januara 1806. Hasan-paša, sa Mehmed-kapetanom Vidaićem i Osman-kapetanom Gradačkim, svom žestinom je napao Kaađorđa. Opkolivši srpske borce koji su se žilavo branili, Hasan-paša je po kiši i snegu, ponavljao napade.Znajući da ustaničkom vojskom komanduje Karađorđe.Turci su slepo navaljivali ne bi li Srbe kako polomili i Karađorđa ubili.
Žestok boj potrajao je do predveče, na izmaku dana pri smanjenoj vidljivosti, iznenada iz šume, turskoj vojsci s` leđa, sa pedesetak vojnika, složno su udarili Petar Nikolajević Moler, Jovan Tomić Belov i kaluđer Makarije iz Kaomskog manastira.Turski vojnici iznenađeni i zbunjeni neočekivanim napadom mislili su da ih je opkolila neka velika vojska pa su se tolčiko uplašili da su glavom bez obzira galopom odjahali ka Šapcu ostavljaju ći više od 200 mrtvih.
Turskoj vojsci iz Bosne koja je početkom 1806. godine nastupala kroz Mačvu srpski borci nisu mogli da pruže ozbiljniji otpor u zahvatu Drine. Zbog prohodnosti zemljišta u širokom frontu svako srpsko utvrćenje moglo je lako da se izmanevriše. Komandanti brojne neprijateljeve vojske bili su svesni svoje prednosti, pa su bez imalo obzira palili i pljačkali sela po Mačvi i, kao hranu, gonili stoku u Šabac i Bosnu.
Dublje u Mačvi, mobilisana srpska vojska Turcima je zatvorila put ka Šumadiji i Beogradu. Utvrćenim Srbima u selu Vukšić komandovali su Janko Katić i Jakov Nenadović, a u selu Ceravcu, na valjevskom putu, pop Luka Lazarević; vojska iz valjevske posavine bila je zauzela Donju kamenu ćupriju kod Orida, na putu koji vodi ka Beogradu, dok su Šapčani, s delom vojske iz Šabačke nahije, zaposeli ušće Dobrave u Savu, prema Mrđenovcu.
Početkom proleća 1806. godine, kad su srpska i turska vojska počele da se premeštaju i zauzimaju bolje taktičke položaje. Janko Katić i Vujica Vulićević, su sa svojim odredima od oko 2.000 vojnika, došli u selo Metković, u Mačvi. Uskoro im se pridružio i Stojan Čupić s ojačanom četom vojnika. U mećuvremenu su procenili da bi bilo bolje da se prebace u Bogatić i da se utvrde i pripreme za eventualni okršaj sa neprijateljem.
Utom je stigao izvićač buljubaše Stanka Jurišića koji ih je obavestio da su Turci iz Bosne, pod voćstvom Mehmed-kapetana Vidaića. koji je prešao Drinu sa 7.000 vojnika, porazili buljubašinu vojsku i orobili sela Sovljak i Glogovac. Posle kraćeg dogovora, vojvode su odlučile da se suprotstave nadmoćnijem neprijatelju.
Jašući na čelu srpskih konjanika, Janko, Vujica i Stojan su, što su najbrže mogli, došli u selo Klenje. Čuvši buku turskih goniča koji su terali otetu stoku, zaustavili su se na izlazu iz sela. Dok su se domišljali na koji način da se suprotstave jakom neprijatelju, Čupić se dosetio lukavstva
„da odmah poskidaju bisage i terkije s konja, sakriju kose i zaviju oko glave čalme, pa po turski koplja okrenuvši i po turski konje razigravši, Turcima na susret poću“
. Tako prerušeni nisu izazvali pažnju vojnika Mehmed-kapetana Vidaića, koji su bili sigurni da im u susret dolaze Turci Šapčani.
„Ali tek kad su Srbi ušli meću Turke i kad su oborili oganj iz pušaka, videli su ko su. Posle prvog ognja, Srbi se dohvate sabalja i otpoč-nu seći i razgoniti Turke. Konjanici turski pobegnu, a pešak ostane i mnogo izgine“
Mnogi Turci koji su pobegli s bojnog polja u Salašu, spasili su se prešavši Mrtvaju i Drinu. Mećutim, Turci iz šabačke tvrćave. čuvši pucnjavu, pomislili su da je to vojska Stojana Čupića iz zasede dočekala njihovu braću po veri i oružju iz Bosne, pa su odlučili da im pomognu. Sutradan, posle Salaškog boja, Turci iz šabačke tvrćave silovito su napali odrede Janka Katića i Vujice Vulićevića. Ishod boja rešio je Stojan Čupić, koji je u smiraj dana, vraćajući se od Salaša, iznenada udario Turcima s leća. Potpuno iznenaćen, neprijatelj se odmah dao u bekstvo ka Drini i Šapcu. Čuveni narodni pesnik i slepi guslar Filip Višnjić opevao je Salaški boj.
Izvor:
Wikipedia