Bitka na Lijevča polju :: Istorija sveta ~ Mitovi i Legende

Bitka na Lijevča polju

Na teritoriji Kožuha-Trebave došlo je do sastanka između Pavla Đurišića i Draže Mihailovića. Na ovom sastanku došlo je do oštrih riječi između Draže i Pavla.

Pavle Đurišić napušta Bosnu i želi napraviti prodor kroz Hrvatsku. U tome ga je podržao Hercegovački odred pod komandom vojvode Petra Baćovića i popa Perišića, kao i neki odredi iz Srbije. Pavle napušta Dražu i odmah šalje svoje ljude u Zagreb da preko Sekule Drljevića dobiju dozvolu za prelaz preko Hrvatske. Prvi transport ranjenika zadržan je na železničkoj stanici u Dugom Selu, drugi na železničkoj stanici u Okučanima a treći na železničkoj stanici kod Bosanskog Broda. Ostale snage 29. marta kreću dolinom rijeke Save preko planine Motajice, prema donjem slivu rijeke Vrbasa i stižu u naselja Bosanski Srbac. U Srpcu i okolini napale su ih jake snage partizana pod komandom Koče Popovića. Poslije prelaska rijeke Vrbas, stižu na veliku ravnicu Lijevča Polja.

Lijevče Polje je jedna prostrana ravnica, u kojoj se nalazi nekoliko srpskih sela, kao Razboj, Petrovo Selo, Šobića Han i druga, okruženo Kozarom, Savom i Vrbasom. Ovdje su trebali ostati 4-5 dana da bi sačekali i prikupili neke četničke snage iz srednje i zapadne Bosne. Međutim te jedinice nisu stigle već su odlučile da svako treba da brani svoj prag.

U ranu zoru 4 aprila, došlo je do žestokog okršaja naših jedinica sa ustašama. Ustaše su držale front čitavim Podkozarjem, partizani desnu obalu Vrbasa, a Njemci su, preko Save, gađali artiljerijskom vatrom. Na obali Vrbasa, nalazile su se četničke jedinice, ne dozvoljavajući partizanima da pređu na drugu stranu rijeke. Prva razmjena vatre bila je sa ustašama, u početku samo sitno puškaranje, a kasnije, vatra je bila sve žešća i žešća.

U noći 4. na 5. april kreće se od sela Razboj ka selu Šobića Han. Međutim pod uraganskom vatrom četnici se vraćaju na polazne položaje u selo Razboj.

Sjutradan, nastao je pravi krkljanac. Pucalo se iz svih vrsta oružja i oruđa. Nastade sadejstvo ustaških, partizanskih i njemačkih jedinica protiv četničkih. Partizani su žestokom vatrom podržavali ustaške jedinice, uz pomoć njemačke teške artiljerije, koja je zasipala četničke položaje. Osokoljeni partizanskom i njemačkom podrškom, ustaše su upotrijebili svo naoružanje sa kojim su raspolagali: tenkove, lake i teške topove, automatsko oružje. Ponekad su mitraljirali i avioni tipa ĆrodaL, da bi unijeli paniku istrah među četničkim jedinicama.Ustaške snage, i to lično Pavelićeva garda, na čelu sa Luburićem zatim Crna legija i druge pod komandom generala Metikoša nanose velike gubitke ovom zbjegu.

Četnici su imali samo lako naoružanje. Situacija je bila veoma teška i dramatična. Ustaše i partizani besomučno su napadali, te se nije moglo ni koraka nazad. Najviše straha zadavali su tenkovi. Gledao sam naše neustrašive borce kako su hrabro dočekivali te grdosije, bacajući na njih ručne bombe i granate kroz otvore, uništavajući ih. Za takve napade javljali su se samo dobrovoljci. Većina njih nije se vraćala, već je junački ginula, kao Milan Bakić iz Zabrđa.

Bilo je primjera da su na tenkove kidisali i pojedini četnički komandanti. Tako je teško ranjen i komandant Pete divizije, Aleksandar-Leko Lalić.

Borbe su vođene nekoliko dana, i danju i noću. Nije se znalo odakle se pucalo na nas i s prijeda i od pozadi, i sa lijeva i sa desna. Opkoljeni, morali smo prihvatiti svaki napad.

Pred nama su se nalazile ustaške bojne, koje su svom silom htjele da nas unište. Iza nas, iz pravca Vrbasa, partizani su otvarali ubitačnu paljbu, dok su Njemci, sa lijeve strane Save, iz topova otvarali neprekidnu vatru. Prosto nijesmo znali odakle se sve pucalo i napadalo. Najteže su bile noćne borbe. Svijetleći meci, artiljerijske granate i farovi tenkova parali su nebo. Reklo bi se nebo gori. Bili smo u bezizlaznom položaju, potpuno opkoljeni.

Pravu pometnju pravili su avioni, koji su svakoga dana nadlijetali bojno polje, bacajući letke, u kojima je tražena bezuslovna predaja ili uništenje. U letku se takođe tražilo da se predamo i pristupimo separatističkoj crnogorskoj vojsci Sekule Drljevića ukoliko se to ne uradi, prijetili su potpunim uništenjem. Kako su borbe neprestano vođene, ostali smo i bez municije.

Kada su vojvoda Pavle Đurišić i njegovi komandanti vidjeli ozbiljnost situacije, sastali su se da vide šta dalje da se radi. Vijećanju je prisustvovao i mitropolit crnogorski Joanikije Lipovac, koji je, sa nekoliko desetina pravoslavnih sveštenika, predvodio civilne izbjeglice. Donijeta je odluka da se jednim silovitim jurišom napadnu ustaški položaji, tj., da se izvrši proboj ka Banja Luci, gdje su se nalazile jedinice bosanskih četnika, pod komandom Uroša Tešanovića, Slavoljuba Vranješevića i Sima Derikonje.

Pristupilo se raspoređivanju četničkih jedinica, lijevo i desno od ceste, koja vodi od Banja Luke ka Bosanskoj Gradiški. Na cesti su se nalazile velike kolone bolesnika, ranjenika i izbjeglica, čekajući da se izvrši proboj. Tifusari i teški ranjenici bili su potovareni na konjske i volujske zaprege.

U pozadinu ustaškog fronta upućene su jedinice Nevesinjskog korpusa pod komandom poručnika Milorada Popovića. One su imale zadatak da, kada otpočne proboj, upadnu ustašama sa leđa, i omoguće lakše probijanje fronta.

Međutim nakon probijanja ustaškog obruča Hercegovačka divizija nailazi na partizanske jedinice.

Od osam stotina boraca Nevesinjskog korpusa, jedva se spasilo njih dvije stotine. I sam komandant Milorad Popović bio je teže ranjen, pa kako ne bi ustašama živ pao u ruke, aktivirao je bombu i tako junački skončao život.

Pavle šalje u Bosansku Gradišku, kod ustaša i Sekule Drljevića, mitropolita Joanikija i druge vođe. Sa pregovora se vraća Savo Vuletić, blijed u licu. Joanikije je zadržan kao talac. Izvještava Vuletić "Predaja ili smrt".

Vojvoda Pavle Đurišić, kod crkve u Lijevče Polju, održao je svoj čuveni govor. Pozvao je sve oficire da na čelu sa njim, izvrše odlučni proboj, pa makar svi izginuli. Opraštajući se od svojih jedinica, vojvoda Pavle je rekao: - Vojnici, vidite i sami šta nas je sve snašlo. Ja se, sa jednom grupom oficira i vojnika, ne predajem ustašama. Ja ću večeras, sa ovom grupom, probiti ustaški obruč ili ću poginuti! Odabraću veću grupu oficira, a znam da bi i vi htjeli da idete sa mnom, ali, kao što vidite, ne smijemo ostaviti ovoliki broj bolesnika i izbjeglica. Zato se vratite u svoje jedinice, a ja se nadam da ću među vama biti ponovo, i da ćemo biti zajedno do konačne pobjede ili propasti. S vjerom u Boga, za kralja i Otadžbinu! Tada se rasformirala štabska četa i štabski bataljon vojvode Pavla, i svi, koji nijesu pošli sa njim, vratili su se u svoje jedinice gdje su se nalazila njihova braća, drugovi i komšije. Sa Pavlom je otišlo oko 1200 četnika u pravcu Banja Luke. Sa izbjeglim narodom su ostali Pavlova žena i sin jedinac od pet godina.

Ustaški avioni i dalje su nadlijetali naše jedinice, bacajući letke, tražeći bezuslovnu predaju. Na kraju, to smo i učinili. Vojvoda Pavle Đurišić sporazumio se sa ustaškim vlastima i predstavnicima crnogorskih separatista Sekule Drljevića da sigurno pređemo preko Hrvatske, sa svom vojskom i izbjeglicama. Garanciju mu je dalo i takozvano Crnogorsko nacionalno vijeće, neka vrsta crnogorske izbjegličke vlade, koja je htjela da uz njemačku i ustašku pomoć, uspostavi crnogorsku separatističku državu, i od crnogorskih četnika stvori svoju vojsku.

Četnici su se na Lijevče Polju našli u bezizlaznoj situaciji. Shvativši svu težinu siutacije Pavle Đurišić sa svojim štabom preporučio je svojim jedinicama da priznaju Sekulu Drljevića za zapovjednika crnogorske vojske, kako bi se sačuvalo što više života, s obzirom da se kraj rata nazirao. U takvoj situaciji, morali su prihvatiti ovako ponižavajuću ulogu, sem jednog manjeg broja koji se izdvojio na čelu sa Pavlom Đurišićem koji je prethodno dobro snabdjeven lakim naoružanjem i većom količinom municije. Snabdijeven oružjem i municijom, Pavle Đurišić se sa svojom pratnjom prebacio na teritoriju koju su kontrolisali komunisti i stigao do Banja Luke.

Sve ostale jedinice prividno su priznale Sekulu za komandanta zadržavajući pritom svako svoje oružje. Naravno treba reći da je ovo Sekula mogao da radi uz svestranu pomoć ustaša. Da bi se koliko toliko obezbjedio i mogao osloniti na vojsku koju je htio da ima kao svoju, Sekula je riješio da smijeni svo dotadašnje rukovodstvo i izvrši reorganizaciju vojnih jedinica. Ukinuo je pukove i formirao brigade i bataljone, na plemenskoj osnovi. Tako smo se ponovo pretvorili u narodni zbjeg, djelimično naoružan, koji je imao cilj da se domogne Slovenije, računajući da će se i tamo Pavle naći zaobilaznim putem. No, Sekula i ustaše nisu bile zadovoljne, htjele su Pavla po svaku cijenu, pa nijesu birali sredstva. Kako su i sami imali dovoljno vojničkih problema, pribjegli su lukavstvu. Kada su saznali da je Pavle stigao u blizinu Banja Luke, uputili su u njegov štab domobranskog pukovnika Metikoša, koji je inače, Pavlov poznanik iz redova jugoslovenskih oficira. Prema pričanju preživjelih iz Pavlove pratnje Metikoš se prvo pozvao na njihovo drugarstvo iz Jugoslovenske vojske, a zatim mu dao uvjeravanje da nema potrebe da radi to što radi, već da se slobodno može vratiti i preuzeti sve crnogorske jedinice. Prema pričanju ljudi iz njegove pratnje, Pavle se svemu tome dugo opirao, ali pod pritiskom svojih savjetnika, Dragiše Vasića i drugih, povjerovao je svom predratnom drugu, pukovniku Metikoši. Posljedice ove kobne greške su poznate. Po nalogu Sekule Drljevića i njegovog pomoćnika Boška Agrama ustaše su ubile 150 oficira. Manji broj oficira, koji nijesu pripadali građanskim partijama, niti se posebno istakli za vrijeme rata, bio je pošteđen i razvlašćen od Sekule Drljevića, među kojima i major Vaso Vukčević. Za sve vrijeme rata držan je u Zagrebu, bez ikakvog kontakta sa ostalom crnogorskom vojskom, da bi im se priključio kada im je otkazana poslušnost. U Sloveniji zarobljen i streljan od strane partizana.

Izvor: Wikipedia