Biljana Plavšić dolazi u Beograd :: Politicki ~ Geopoliticki forum

Citat: Perudji 29. Okt 2009, 22:35:13

Slažem se da je zločin protivcivilizacijski. Da li si za kažnjavanje Bila Klintona jer je bombardovao moju zenlju tri meseca?

kako mozes kriviti amerikance i bila klintona kad postoje ovakve izjave kao dokazi:

Amerikanci samo blefiraju.
Miroslav Toholj, ministar informisanja RS, Politika, 6. maj 1993.

Nije problem nabaviti nuklearno oružje na tržištu, čak i kada ga ne bismo imali.
Dr Radovan Karadžić, predsednik RS, Večernje novosti, 7. januar 1993.

Međunarodna zajednica će izgubiti meč sa mnom.
General Ratko Mladić, Borba, 7-8. avgust 1993.

Ako NATO ili američka vojska žele da pomognu UN, onda ne bi trebalo da se približavaju srpskoj teritoriji... Ne bismo ih napadali, ali ako se približe srpskoj teritoriji i budu neprijateljski ponašali prema nama, doći će do velikog rata. Biće to drugi Vijetnam.
Dr Radovan Karadžić, predsednik RS, Borba, 10-11. decembar 1994. Smile

Ja sam rek'o da NATO ima toliko brodova da mi to možemo sve za nedelju dana da pretopimo u Smederevo.
Radovan Radović Raka, narodni poslanik (SPS), Duga, 22. jul 1995.

Žao mi je NATO pakta, ali mi ćemo se braniti svim mogućim sredstvima, kako priliči SRJ.
Momir Bulatović, savezni premijer, Politika, februar 1999. Smile

Tko je pomenuo Biljanu Plavšić?
Ljepota ratnog huškanja
Piše: Ana Torlas
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: EPA/FEHIM DEMIR

Je li to pravda, kada jedna profesorica, ideološka predvodnica banalne kulture smrti i svećenica zla, lažno iskazujući da se pokajala, uspijeva obmanuti Pravdu? Poslije, sama profesorica biologije izgovara javno da je ostala ista kakva je i bila, dok je zavodila patološke tipove, na palež, mučenja, ubijanja. Od devedeset devet hiljada mtvih u Bosni, ide li njoj na savjest nekih dvanaest hiljada?

Sumrak se spušta te vlažne, jesenske predvečeri. Do podneva je padala velika kiša, a onda je prestala ostavljajući šljapkanje pod nogama i sivo nebo nad glavama. Ljudi lutaju, a miriši vlaga, blato, mokro, opalo lišće, i sijeno složeno u stogove. Nakon par sati pravo večerje; na istoku tamni, skupa s oblacima, a na suprotnoj strani, plavo se nebo vidi kroz iskidane bijele oblake. Crvenilo zašloga sunca na horizontu svijetli po bijelom obrubu plavetnila. Ima još ura vremena do punoga mraka. Ni daška vjetra, a zrak se bistri.

Nešto kasnije, toga dugoga jesenskoga dana, jedne godine u prvome dijelu osamnaestoga stoljeća, negdje u jednoj njemačkoj zemlji, švedski vojnici plaćenici, pekli su do kasno u noć toga viđenijega stanovnika grada, kako bi im rekao gdje skriva zlatnike.

Mjesec nakon toga, u jednom švedskom dvorcu zgražalo se plemstvo nad time što je sve Šveđanin učinio Nijemcu. I Nijemci su poslije tih mučnih i ludih događaja, godinama međusobno razgovarali što se sve događalo u nekim njihovim pokrajinama, gdje su ljudi, prije nekih vojnih hordi, čuvali stoku, sijali raž, pravili pivo i čuvali novce, za stare dane i za potomstvo.

U Švedskoj su rekli da je jedan njihov luđak pričao mahnite priče, kako treba širiti svoj narod i uzimati od dušmana, što su odavna njih ponižavali, i mnogo je švedskih majki zaplakalo, kada je vojska s juga došla po njihove krave i konje, i palila, otimajući zlato i skidajući glave. I Glavni luđak i još njih nekoliko, okupili su vojsku, ratovali po pruskim zemljama, pa se vratili kući s opljačkanim; sada su, nakon nekoga vremena, ipak u manjini. Njihovi drugovi po plemstvu, ali ne po ratovanju, već ih nekoliko godina izbjegavaju i pokušavaju izolirati.

Pljačkaši su uvidjeli svoju krivnju i događa se skup na kojemu se vođe rata kaju. Polako, s vremenom, stvari idu u svakodnevnu kolotečinu, koja će trajati dulje ili kraće, ovisno kada će početi novo susjedsko čerupanje. Lijep oprost. Stari su ratni zločinci mrtvi. Njihova djeca žive i rade; civilizirano se ophode, trguju, upravljaju manufakturama, neki su otišli u znanost, umjetnost. I djeca onih bradatih pečenjara nastavljaju živjeti; nađeni su dukati uloženi u zemlju, u krave, konje, mlinove. U Švedskoj se naporno radi, ali i lijepo živi, pogotovu novije generacije. Svećenici su udijelili oprost, i svi skupa grade novu crkvu i ulažu u staračke domove. Slavi se boga za bogatim trpezama.
Photo: EPA/FEHIM DEMIR

Obitelj Dietricha se, međutim, zatrla. Nedugo nekon što je rekao gdje su mu posljednji zlatnici on je pao u komu. Za dva je dana umro od galopirajuće infekcije na ispečenoj koži. Kćerkica mu, odlutala je, i nakon par dana, našli su je utopljenu u jednom pritoku Elbe, nedaleko sela. Sin mu se išao suprotstaviti prvoj skupini i dobio je smrtonosnu kuglu u prsa. Majka se s vilama bacila na ubojicu, ali je ovaj bio brži i bojnom joj sjekirom raskolio glavu.

Neki su, mnogo poslije, u jednoj balkanskoj zemlji, kroz koju protječe Dunav, a južnije Drina, govorili kako nije lijepo huškati ljude na druge ljude, i da je to rabota luđaka koje treba izolirati.

I mnogi su uglednici u Evropi i Svijetu govorili da je tako dobro, kada se luđaci izoliraju.

I jednu su osobu, ti u Pravdi iskusni ljudi, osudili i izolirali, jer je huškala ljude da ubijaju druge ljude. Ona je huškala, predano i redovno, kroz nekoliko dugih, dugih godina.

Nedaleko od Drine, Meho je bio već dvadeset godina zaposlen u lokalnoj poljoprivrednoj zadruzi. Njegova je supruga radila u tvornici. Radili su, i u svojoj bašti, i na svome polju. Imali su golfa, djeca su osnovnoškolci, a babo i majka su uštedili, da bi stariji sin, opijen magijom struje i elektromotorima, pošao na elektrotehniku u Beograd, na univerzitet od ugleda. Ušparali su roditelji i za mlađega, ima se i za bracu, kada dođe do fakultetske dobi. Vole i njega majka i otac.

Jesenski suton spuštao se na selo što nemirno spava, ima već treću jesen. Golfa više nema, posla nema babo, majčina fabrika je otišla u majčinu, struje, više nema nego ima, crijeva krulje, mrazovi se surovo šale, bijeleći baštu i polja.

Grupa bradatih ide selom. Čizme gacaju lokve od jutrošnje kiše. Staju pred kućom što odaje radišne ljude. Miriši mokro sijeno u stogovima. Ubrzo izvode Mehu vani i teško ga biju kundacima. Onda ga pale. Žena mu iznenada izvuče nož i nasrne na jednoga skoro obrijane glave, što je žario njenoga čovjeka. Obrijani je upuca u čelo. Kleknula je u lokvu, i klečala dok izbrojiš jedan, dva, i na tri se prevalila na bok, i pukla glavom o beton dvorišta. Krv teče iz rane ponad obrve, a dok su ovi palili Mehu, sinovi su jecali. Na zapadu se rumeno vedrilo, a istok je još bio taman od ciklone, što se jutros nad selom istutnjala. Smrdi meso i rakija, a sinovi kroz suze kazuju gdje je ono malo maraka i žutoga, što je ostalo.

U kasnom sumraku požar sjaji kao smaragd. Kokoši su i patke pobjegle dalje od te jare, a četiri će tijela sutradan ujutro prekriti muhe. Nema Mehi penzije, više nikada nema ljetovanja u Kotoru, nema elektrotehnike u Beogradu. I mlađi brat je, znao zagledati se negdje i sanjariti.

Ili je profesorica biologije mislila da jako malo drugih ljudi ima želje. Želje imaju samo oni koji su profesori i njihovi najbliži. Profesorica je proljeća gospodnjega 1992. zagrlila i poljubila jednoga kratko ošišanoga, koji je uništio sudbine. Ona je, jezivo trijezveno, racionalno, govorila kako je pravo da mnogi koji nisu njihovi nestanu. Tako se i dogodilo, jer su uništavači sudbina učeni i sokoljeni, da djeluju bez milosti, na sreću i slavu njihovih, a ne nekih drugih.

Uništavači sudbina i instruktori uništavača, ti vrsni doktrinatori, ti supra uništavači, i zatirači, pirovali su suludo, nekoliko dugih godina.

Kada je huškačica dovedena pred lice Pravde, Pravda, ljepotica s povezom preko očiju, zadrhtala je čuvši riječi pokajanja; i smilovala se. Jedanaest godina dobila je ona, ona koja iz zatvora izlazi nakon šest. Šest letećih godina, šest kratkih godina, u kojima hladna, racionalna huškačica ima kvalitetnu hranu, uredno kupatilo, stalno ima struju, pristup informacijama, ima društvo, gricka kekse, i uz čaj daje intervju. Zatvor joj, u jednoj civiliziranoj evropskoj zemlji, sliči na duži, mirni godišnji odmor.
Photo: EPA/FEHIM DEMIR

Je li to pravda, kada jedna profesorica, ideološka predvodnica banalne kulture smrti i svećenica zla, lažno iskazujući da se pokajala, uspijeva obmanuti Pravdu? Poslije, sama profesorica biologije izgovara javno da je ostala ista kakva je i bila, dok je zavodila patološke tipove, na palež, mučenja, ubijanja. Od devedeset devet hiljada mtvih u Bosni, ide li njoj na savjest nekih dvanaest hiljada? Oko dvije hiljade ljudskih lešina po godini njenoga tuširanja, čitanja, šetnji kroz zelenilo Hinseberga, pisanja pisama i razmišljanja o svojima. Je li jedan sat njenoga švedskoga zatvora dovoljan da stane nasuprot trenutku kada je Mehin sin izdahnuo posljednji put. Hoće li Vaga Pravde biti u ravnoteži, kada je na jednoj plitici jedno švedsko zatvorsko popodne profesorice biologije, zagrebačke studentice, američke stipendistice, a na drugoj plitici Vage Pravde leži, krvlju natopljen, san Mehina sina; jedan zaboravljen san o elektrotehnici, rasporen san mrtvoga, ubijenoga sedamnaestogodišnjaka?

Časni suci tribunala, valjda zasluženo, ljetuju, i sada u jesen, mirno će jesti slatko kestenje, a ideologinja genocida bit će sa svojom rodbinom, vrlo uskoro. Ta ravnopravna druga, srpskoga vožda, poremećenoga šekspirologa, ludoga psihijatra pjesnika smrti, i ostalih vojnjika armije apokalipse, smješkat će se još u danima što dolaze. Griskat će ona uz čaj fine kekse, u vjerskim blagdanima i u novim godinama bit će za bogatim trpezama, ići će na sunčane izlete i na smirujuća ljetovanja, a o dugim, mirnim jesenskim večerima jesti će slatko kestenje. Na jednoj plitici Vage, toplo kestenje iskusne profesorice, a na drugoj plitici spaljeni Meho, žena mu, s rupom iznad obrve, i lešine sinova. Ravnoteža?

I u tim istim dolazećim danima, u onoj strogo biološkoj strani poimanja, koja je lišena svakoga dostojanstva i ljudskosti, nevini, što razasuti leže, prepušteni su najnižim organizmima, da ih razgrade u nepovrat.

***

Nakon cijele noći i jutra kiša je odmah iza podneva prestala, sada pada suton, večernje nebo se na zapadu rumeni. Pjesnik bi rekao, možda se Geja, zbog nečega, od stida zacrvenjela.

Na istoku, već je dobro tamno; iako je kiša, sad već odavno prestala, još uvijek je oblačno, pa se ne sjaje zvijezde. I zlokobno je tiho.

P.S.

Novootvorena škola u Bosni zove se Srbija; nedvojbeno je moderno opremljena, pa tako i internetom. Evo jednoga linka: http://pismoizsrebrenice.blogger.ba/arhiva/2009/07/20

http://www.e-novine.com/stav/31510-Ljepota-ratnog-hukanja.html

evo jedna za kraj :

Srbi nemaju ratnih zločinaca.
Brana Crnčević, TV Politika, 2. februar 1994. Smile