Biblioterapija je, u doslovnom smislu, terapija knjigama. Književni tekst (proza, poezija, mitovi, legende...) i književna izražajna sredstva  (poput metafore, usporedbe, alegorije, rime, ritma) planski se upotrebljavaju pa potiču različite načine rješavanja problema i stresa, tj. opuštaju nas kao čitatelje ili slušatelje kojima je u današnje vrijeme relaksiranje sve potrebnije. Između književnosti i čitatelja/slušatelja oduvijek postoji uzajamno djelovanje - tekst čitatelju nudi bogatstvo neproživljenog iskustva ili podsjećanje na neke vlastite doživljaje, dok čitatelj uzvraća emocionalnom reakcijom koja dovodi do katarze.

Ofra Ayalon za biblioterapiju kaže da je  "staro iscjeliteljsko umijeće u novom ruhu." Tom se metodom slušatelje obavija pričom, pazeći pritom na njihove želje i potrebe. Oni se ponesu sadržajem, poistovjete s likovima te posredno dožive mnogo oslobađajućih emocija. Ayalon uočava šest procesa potaknutih čitanjem priče ili pjesme: identifikacija (poistovjećivanje), projekcija i introjekcija, katarza, uvid, terapija poezijom te pripovijedanje.

Prilikom identifikacije, čitatelj u književnom djelu može prepoznati sebe, neku blisku osobu ili neko vlastito intimno iskustvo. Priča/pjesma/tekst postaju dio čitateljeva unutrašnjeg univerzuma, dio njegove ličnosti, jer pobuđuju maštu, izazivaju emocionalne reakcije te pružaju određene informacije o nama samima, o našim međusobnim odnosima te o okolini koja nas okružuje i utječe na nas.

Budući da temama iz tekstova prilazimo s pozicija likova, s njihovog fiktivnog gledišta koje sami aktualiziramo, projekcijom i introjekcijom se smanjuje opasnost izlaganja pred drugima i ranjivosti pred tuđim pogledima. Na taj način sigurno propitujemo vlastite stavove i tuđe reakcije, a isto tako isprobavamo i razne inačice rješavanja problema.

Kod čitatelja se često nalazi velika količina akumuliranog stresa pa emocionalno uzbuđenje inducirano nekom pjesmom ili pričom oslobađa tu nakupljenu napetost. Katarzom (o kojoj je još Aristotel pisao u svojoj Poetici) se čitateljima ublažava stres1. pritisak. 2. bilo kakvo stanje koje uzrokuje duševnu ili tjelesnu napetost. izazvan životnim problemima i nelagodama svakodnevice.

Četvrti proces koji u biblioterapiji zamjećuje Ofra Ayalon jest uvid. Promatranjem i uočavanjem vlastitih reakcija na određena zbivanja u tekstu čitatelji postižu stanje svjesnosti zbog kojeg lakše rješavaju probleme i postaju spremniji za izazove koje život stavlja pred njih.

Terapija poezijom pruža zadovoljstvo maštanja i sanjarenja. Njezina je moć u tome što iznosi i neka traumatska iskustva i sjećanja, ali pritom čitatelja ne zastrašuje, već ga oslobađa i opušta.

Pripovijedanje i dramatizacija također su sredstva terapije, ne samo za pojedinca, već i za društvenu zajednicu. Ispripovijedana ili pročitana priča postaje važno iskustvo pri bavljenju stresnim situacijama.

Aylon dovitljivo primjećuje da je biblioterapija usmjerena na dijete koje odrasta, kao i na dijete u svakome od nas. Pa zašto bismo čitanje kao terapiju ostavili u prošlosti, u svojim dječjim krevetima, pred san? Nekada su nam bajke prije spavanja obogaćivale maštu i tjerale nas da propitujemo svijet oko sebe i svijet kakav zamišljamo. Danas bismo tako trebali postupati i s drugom literaturom, osloboditi se stresa, i barem se nekoliko minuta izgubiti u vlastitoj opuštajućoj imaginaciji.

Izvor

Da, zanimljivo... kako se sve vise koriste neka neortodoksna sredstva u terapiji... zvuk, boje, svetlost... sada i pisane reci...

Mada... ako se zna da su oduvek tekstovi, a posebno oni religijskog karaktera, izazivali odredjeno... hm... nadahnuce, ovo nije nesto preterano novo...

Takodje, moram da priznam da ima smisla... posto se zanrovi koje citam menjaju u zavisnosti od mog dusevnog stanja... Periodi kada citam krimice, SF i epsku fantastiku, beletristiku, romane sa filozofskom notom, poeziju... ili jednostavno... komedije...

Nije to novina, šta više... Umetnost se odavnina koristila u svrhe lečenja duševnih poremećaja. I danas postoje razni oblici art terapije, književnost odnosno bibliografija su samo jedan od ponuđenih.

Lično sam, od svih formi umetnosti, uvek bila najprijemčivija za pisano slovo. Dobra knjiga zbilja leči.
Sva ona jutra koja sam još kao mlađa dočekala u krevetu... sa knjigom  , jer ne mogu da se odvojim od iste...Ili onaj osećaj kad pročitaš nešto što te protrese iz korena, tri dana nisi pri sebi... Reči koje te promene, nateraju na razmišljanje, na promenu, na rast... Kad shvatiš kakvi umovi postoje na ovoj istoj planeti, pa osetiš ljubav prema celom ljudskom rodu što je iznedrio takve ljude...

U zadnje vreme slične katarze doživljavam i sa klasičnom muzikom. Ima momenata kada muzika tačno probudi u meni neverovatne osećaje... Kao proleće, polet... euforija, izazvana samo muzikom, potpuni osećaj nirvane, kao da taktovi muzike prate puls... a ne drogiram se.

Zatvorite me u sobu sa dobrim knjigama (ruski klasici obavezni) i Šopenom, Čajkovskim i ekipom... i bacite ključ, slobodno... 

Klasicna muzika definitivno ne pomaze u mom slucaju... Ali... Azra... Hladno pivo... now you are talking

Film dobar... serija...

Knjiga tesko...

Valjda zbog toga sto mi je, nazalost, postalo stravicno zamorno da citam...
Brzo pocne glava da boli... oci... ukocim se...
Navika...

Sa ekrana je drugo, ali sa ekrana se prosto ne cita lepa knjizevnost

Izgleda da citanje i dalje nije u modi... 

postoje neke knjige koje sam pročitao... a onda kada zatreba ponovo ih uzimam i čitam dijelove koji mi u tom trenutku trebaju... to su najčešće dijelovi uz koje se opuštam i punim baterije...
evo neke od tih knjiga:
      - Dželaludin Rumi - Mesnevija- svih šest tomova.
         - Sadi-Muslihudin Širazi _ Đulistan -
            - Hafiz Širazi _ Divan -

Ako nekome pomaze, opusta ga i oslobadja stresa onda sto da ne, a dobra knjiga svakako ne moze da skodi

Sto se tice dece i njihovog odrastanja naucno je dokazano da deci treba citati jer im to obogacuje fond reci a i mastu

Isto sam mislila, dok nisam došla u situaciju da mi se neka knjiga čita ludački, a bila mi je dostupna samo kao e-knjiga. Da vidiš kako može da se čita sa ekrana kad te nešto stvarno zanima. 

Meni, recimo, muzika jako smeta, iritira me i uznemirava gotovo svaka vrsta muzike.
Ponekad, jako retko, desi se da mi prija..i to bude nešto veselo, ali umereno, blago.
Elem, kada sam nervozna ili tužna, uznemirena, nema te knjige koja me može smiriti, ne mogu sebe da nateram da sednem i zadubim se. To su, doduše, ekstremne situacije.
Kod stanja akutnog stresa, meni pomaže samo priroda...okopavanje baštice, cvetnjaka, presađivanje cveća, farbanje ograde ili tako nešto.
Volim da čitam, i što Anea reče, primećujem i ja kod sebe da me u različitim životnim periodima i okolnostima privlači i prija mi posve različita književnost.

Nije stvar da ne moze... moze... ali prosto to nije to...
Ja jedino tako i citam, i u principu citam dosta i manje vise redovno, ali nije to to...
Narocito za nekog ko konstantno nesto drugo radi...
Prosto ne dodjes u ono stanje svesti koje je potrebno da bi u tome stvarno uzivao...