Biblijska znacenja : 1.
Knjiga nad knjigama

Kako su nastali i sta sadrze Stari i Novi zavjet, temeljne knjige hriscanstva

Biblija ili Sveto pismo obuhvata dvije sustinski razlicite, ali blisko povezane knjige - Stari i Novi zavjet. Stari zavjet je osnovna knjiga judaizma, dok Novi zavjet govori o zivotu i djelima Isusa Hrista, pa je zato najsvetija knjiga za sve hriscane.

Biblija na grckom znaci - „knjige". Ona u stvari to i jeste - zbirka vise knjiga, sa razlicitim temama, nastalih u raznim vremenima i iz pera vise pisaca.

Nazvana je jednostavno Knjiga, tj. Knjiga nad knjigama. Ako uzmemo u obzir usmenu predaju kasnije zapisanu, te knjige su nastale u velikom rasponu izmedju 1300 god. pne i 100 god. nase ere.

Po uvjerenju vjernika i ucenju crkve, njihovi tvorci su bili pod neposrednim uticajem Bozjeg nadahnuca. Zato se Biblija naziva jos i Sveto pismo, po Jovanu (Ivanu) Zlatoustom „pismo Bozje covjecanstvu", pa se stoga zove i Pismo.
Biblija je cesto najneposrednije uticala na istorijske dogadjaje i zivot covjekov.

Primjera radi, oko tumacenja onoga sto u njoj pise doslo je i do raskola hriscanske crkve na pravoslavnu i katolicku, sto je korijen podjele evropske kulture pa ako hocemo i svijeta, na Istok i Zapad.

Oko Biblije je, zatim, doslo do raskola izmedju katolika vjernih rimskom papi i protestanata, sto je opet dovelo do podjele Evrope na Jug i Sjever.

Najzad, bilo je citavih dugih perioda u istoriji kada se ono sto pise u Bibliji smatralo za jedino ispravno i u svemu presudno - na primjer, u Engleskoj u 13 vijeku, tzv. puritanci isli su dotle da su vjerovali kako se u svakodnevnom zivotu ne smije uraditi bukvalno nista sto nije predvidjeno ili dopusteno Svetim pismom.

Spomenik istorije covjecanstva

Mi cemo se ovdje baviti nekim biblijskim pitanjima, posebno onim novozavjetnim, koji pocivaju na uvjerenju da sadrzavaju istinski humanizam, duboku zivotnu mudrost i vjeciti moral, sve to receno neopisivom ljepotom izraza. Jos vaznije od toga je cinjenica da je sva nasa kultura ponikla u krilu hriscanske civilizacije, stare vec dvije hiljade godina.

To znaci da smo svi mi, potpuno nezavisno od toga jesmo li vjernici ili ne, pa cak i znamo li uopste sta je hriscanstvo i ko je Hristos, okruzeni predstavama, idejama, slikama i izrazima koje svoje najdublje korijene imaju u tlu te civilizacije.

Ovo, razumije se, u najvecoj mjeri vazi i za umjetnicka djela. Jer, onaj ko ne vlada bar osnovnim biblijskim pojmovima, posebno onim novozavjetne tradicije, ne moze valjano razumjeti pisce kao sto su Dante, Dostojevski i NJegos, slike velikih majstora renesanse ili znacenje izvanrednih fresaka srednjevjekovne umjetnosti.

Sazeto receno, Biblija je spomenik istorije covjecanstva u kojem je na svoj nacin asimilirana mudrost Starog Istoka, obogacena kasnije grcko-rimskim duhovnim dostignucima, da bi tako usla u temelje nase evropske kulture i civilizacije.

Da bi se Biblija razumjela potrebno je uociti namjeru s kojom je napisana, prilike u kojima je nastala, njezin istorijski, geografski, socijalni i religiozni ambijent. S tim u vezi upozoriti barem na neke cinjenice i to ponajvise na:

1. Hebrejski nacin misljenja i izrazavanja.

Hebrejski je rijecnik vrlo siromasan, i zato su pojedine rijeci pune sadrzaja. Odatle i velike mogucnosti da se smisao izrazi u malo rijeci, s velikim nijansama sadrzaja. Stoga je hebrejski stil slikovit i konkretan, voli jake izraze, smione metafore, fantasticne slike i hiperbole.

Biblija i najduhovnije i najapstraktnije stvarnosti prikazuje materijalnim terminima - o Bogu se govori kao da ima ljudsku fiziologiju i psihologiju: on ima oci, usi, ruke-ljuti se, kaje, ganut je.

Uobicajena podjela

2. Razlicite knjizevne vrste

Prema uobicajenoj podjeli biblijske se knjige dijele na: istorijske, mudrosne i prorocke. Biblijske istorijske knjige ne teze da napisu istoriju u cjelini, vec potomstvu prenose najznacajnije cinjenice koje ponajvise osvjetljavaju vezu Jahve (Jehove) s Izraelom.
Ovo ne treba da cudi kada se zna da je moderni pojam istorije drugaciji od onog starog - istorija u starini nije bila cilj sebi, vec vise „uciteljica zivota".

Poseban istorijski ukus starine jesu tzv. genealogije ili rodoslovlja, koje u svojim nizovima ponekad prenose pokoljenja pojedinaca, a ponekad citavih rodova. Biblijske knjige, kao uostalom i srodne mesopotamske i egipatske, imaju ukus za tzv. „knjige mudrosti", u kojima je sabrano opste ljudsko iskustvo o prirodi, covjeku i Bogu.

Misao se smireno i gotovo neprimjetno pomice, samu sebe, cijelu ili u djelovima, tumaci i osvjetljava, pa se dojmljivo pamti. U prorockim knjigama treba razlikovati prorocanstvo kao sadrzaj predskazivanja buducnosti i one koje autoritativno, pozivajuci se na Bozji autoritet, sibaju narodne poroke, izricu teske prijetnje pojedincima i narodima.

3. Raznovremenost biblijskih knjiga.

Biblija nije odjednom nastala sto je rezultiralo raznovrsnost njenih knjiga. U tom velikom vremenskom rasponu od 14 vjekova susrijecu se drevne osobe, graditelji istorije, kljucni dogadjaji i sveta mjesta. Ta hronologija bi se mogla naznaciti:

- Mojsije HIII-DZII vijek pne,

- David i Solomon DZ vijek pne,

- Proroci, posebno Izaija VIII vijek pne,

- Kralj Josija i prorok Jeremija VII-VI vijek pne,

- Ezra i Nehemija s nizom malih proroka V-IV vijek pne,

- Doba Makabejskog otpora II vijek pne,

- Novozavjetne knjige I vijek nase ere.

Uz to sto se vidi da Biblija nije nastala odjednom treba naglasiti da se u pojedinim njenim knjigama moze otkriti vise slojeva i autora. Zbog toga se moze slobodno reci da je Stari zavjet plod dugog predanja koje je vjerno prenoseno i slobodno tumaceno, sto je i odredilo specificnost knjiga Starog zavjeta.

4. Istorijski i geografski okviri Biblije.

NJena je misao duboko ukorijenjena u vrijeme i tlo na kojem je niknula. Zato je Biblija nerazumljiva bez svog istorijskog i geografskog okriva. Od vremena Avrama (Abrahama), kada zapravo pocinje biblijska istorija, pa sve do Otkrovenja, kojim se zavrsava, biblijska je misao uklopljena u zbivanja na Srednjem istoku.

Biblijska se istorija odvijala na podrucju koje obuhvata manje-vise sav stari Srednji istok: u Mesopotamiji i Egiptu, a od HIII vijeka pne u Palestini. Paradoksalno, Palestina-zemlja koju je Izrael primio u bastinu - dobila je ime po zakletim neprijateljima Izraela, Filistejcima (Pelistim).

U Bibliji se ta zemlja zove, prema starosjediocima - Kanaan, zatim Zemlja Izraelova, Sveta zemlja, Obecana zemlja, Zemlja, i, konacno, Judeja, po glavnoj pokrajini i svetim gradom Jerusalimom.

Biblijska znacenja : 2.

Stara predanja

Kako su nastali i sta sadrze Stari i Novi zavjet, temeljne knjige hriscanstva

5. Postupnost religiozne misli u Bibliji.

Da bi se ispravno ocijenio religiozni sadrzaj Biblije, treba imati na umu i postupnost njenize religiozne misli.

I oni vjernici, koji u Bibliji nalaze Boziju objavu, smatraju da je u njoj religiozna misao data i u okvirima ljudskog razmisljanja, koje ima svoju istoriju, a u njemu ucestvuju i pojedinci i zajednica, i epohe, i susreti sa susjednim religioznim misljenjem itd.

Cinjenica postupnosti religiozne misli u Bibliji je uocljiva - jedni u tome vide puku evoluciju, a drugi „bozansku pedagogiju", ili kako se o tome izrazio Jovan (Ivan) Zlatousti, „bozju susretljivost koja se prilagodjava covjeku."

6. Biblija u hriscanskim zajednicama.

Hriscanske zajednice - pravoslavna, katolicka i protestantska - u odredjenom smislu smatraju Bibliju vjerski obaveznom, i sa uputstvima za svakodnevni zivot. Biblija se sama predstavlja kao nadahnuta knjiga, tj. da joj je, uz njene ljudske autore, zacetnik Bog.

Na to upozorava na primjer uvod prorockih besjeda:

„Ovako govori Jehova (Jahve) Gospod". Sam Isus Hristos pozivao se na Stari zavjet kao na „bozju rijec", a ako i apostoli.

To apostol Pavle ovako formulise:

„Sve je Pismo od Boga dano, i korisno za ucenje, za ruzenje, za popravljanje, za poucavanje u pravdi. Da bude savrsen covjek Bozji, za svako dobro djelo pripravljen" (Dr. posl. Tim. 3/16-17).

Crkveni i kanonski karakter Biblije sastoji se u tome sto se u Bibliji, kao zbirci svetih knjiga racunaju samo one koje se kao takve priznaju odvajkada u Crkvi, koja ih prima, cuva i tumaci kao knjige koje su njoj napisane. A ona u njima trazi prvenstveno spasiteljsku istinu.

Zakon ili Tora

Stari zavjet sastoji se od vise knjiga objedinjenih po svom sadrzaju u: Petoknjizje, Istorijske knjige, Psalme, Mudrosne knjige i knjige Proroka.

Petoknjizje se nazivaju pet Mojsijevih knjiga. To su:

- Prva knjiga Mojsijeva, ili Knjiga postanka, u kojoj su ukljucene i genea logije i egzodus.

-Druga knjiga Mojsijeva, ili Knjiga izlaska.

-Treca knjiga Mojsijeva, ili Levitski zakonik.

-Cetvrta knjiga Mojsijeva, ili Brojevi i

-Peta knjiga Mojsijeva, ili Ponovljeni zakoni.

Petoknjizje je prvi i temeljni dio Biblije. Jevrejska ga tradicija poznaje pod imenom Zakon ili Tora. Ocito je da Mojsije nije jedini autor ovog znacajnog djela.

Kada se on naziva autorom Petoknjizja, onda se zeli reci da je svojim nastupom, djelima i zakonodavstvom, a i nekom pismenom ostavstinom, udario temelje izraelskoj naciji i religiji. Petoknjizje je, ocito, nastajalo i raslo sa zivotom i vremenom.

Knjiga postanka sadrzajna je osnova citavog Starog zavjeta. U njoj se u najsirim osnovama otkriva biblijska smisao stvaranja i istorije.

Smisljeno se postavljaju temelji osnovnim starozavjetnim mislima o Bogu stvoritelju i gospodaru svijeta i istorije, koji izabira i stiti najprije praoce, patrijarhe, a zatim i njihov narod. Izraelce, s kojima pocinje spasenje citavog covjecanstva.

Zavjet s Bogom

Knjiga izlaska sadrzi tekstove vezane za jevrejski izlazak iz Egipta i sklapanje sinajskog Zavjeta sa Bogom, u predvorju Obecane zemlje. Tu je Mojsije istaknut kao Bozji poslanik i vodja naroda. Kao sto kroz citavi Stari zavjet Abraham (Avram) ostaje covjek vjere, tako Mojsije ostaje covjek Zakona.

Mojsije postavlja izabranom narodu temelje na kojima ce kasnije pokoljenja graditi nacionalnu i duhovnu svijest.

Levitski zakonik je u prvom redu knjiga kulta. Ime nosi po svestenicima koji su pripadali Levijevom plemenu. Knjiga se sadrzajno moze smatrati sintetickim prikazom zrtava, svestenstva i liturgijske jevrejske prakse.

Svoje posljednje sredjivanje dozivljava poslije izgnanstva, ali donosi i propise iz daleke proslosti, djelimicno primljene od susjednih religijskih obicaja. Toj raznovrsnoj orijentalnoj bastini Izraelci su utkali svoj vlastiti duh, sacuvan od praotaca i razradjivan tokom istorije.

Knjiga brojeva sadrzi vrlo stara predanja koja su zajednicka svim knjigama Petoknjizja. Svrha je knjige da izraelske religiozne zajednice utvrdi na starim predanjima koji govore o dogadjajima iz pustinje.

Prema tim predanjima, odnosno predajama od Boga, Mojsije je stvarao religioznu svijest svoga naroda na osnovu jedinstvene vjere, jednoga kulta, istih zakona i vjernosti istom Zavjetu sa Bogom.

U knjizi se neprestalno preplicu istorijski dogadjaji sa zakonskim propisima. To svjedoci da se zakoni temelje na istoriji i da istorija uci sto znaci vjernost, a sto nevjerenost prema Bogu-saputniku.

Ponovljeni zakoni vezani su uz nacionalnu i vjersku obnovu, koju je uz pomoc proroka Jeremije, proveo 621 god. pne kralj Josua (Isus Navin). To je, u stvari, obnovljeni Mojsijev Zakon, prilagodjen prilikama i potrebama Josuova vremena.

On govori o ljudima koji vec poznaju sudije, kraljeve (careve), svestenike i proroke, a koje vise gradi humani poziv na zahvalnost i ljubav prema bogu, nego strogost prijetnji i krutost zakletvi.

Biblijska znacenja 3.

Zivotna mudrost

Kako su nastali i sta sadrze Stari i Novi zavjet, temeljne knjige hriscanstva

2. Istorijske knjige

Iako i mnogi djelovi Petoknjizja imaju pecat istorije, njihov je specificni sadrzaj stara jevrejska tradicija oznacila kao Tora-Zakon, jer govore o etnickoj, etickoj i religioznoj formaciji izabranog naroda.

Stoga se, u uzem smislu, istorijskim zovu sljedece knjige:- Knjiga Isusa Navina (Josua)- Knjiga o sudijama- Knjiga o Ruti- Prva knjiga Samuilova (Samuelova), koja se zove i prva knjiga o carevima (kraljevima)- Druga knjiga Samuilova (Samuelova), koja se zove i druga knjiga o carevima (kraljevima)- Prva knjiga dnevnika (ljetopisa)- Druga knjiga dnevnika (ljetopisa)- Knjiga Ezrina (Jezdrina) - Knjiga Nehemijina (Nemijina)- Tobija- Judita- Estera (Jestira)- Prva knjiga Makabejcima- Druga knjiga Makabejcima.


Dr Dušan Otašević

Religiozna lirika

3. Psalmi (Davidovi)Kao i drugi narodi starog Orijenta, posjedovao je Izrael istancan smisao za pjesnicki nacin govora, za slikovito i snazno izrazavanje, imao je bogato razvijen osjecaj za ritam.

Pjesme se nalaze u gotovo svim djelovima Starog zavjeta, ponegdje izmijesane s prozom. Ipak izraelska religiozna lirika nalazi svoj najjaci izrazaj u zbirci 150 pjesama koje se u hebrejskom nazivaju himne, pohvalnice, hvalospjevi, a u grckom psalmi (tj. pjevanje uz pratnju instrumenta sa strunom).

Imamo tri glavne grupe psalmi, iako ih je ponekad tesko razluciti jer prelaze iz jednog u drugi:- Himne i hvalospjevi- Tuzbalice- Zahvalnice.Stara tradicija psalme pripisuje Davidu.

Sasvim je vjerovatno da mnogi psalmi sezu od Davida, kralja (cara) i velikog pjesnika, ali ima i drugih autora. Psalmi su postali knjiga za molitvu i za pjevanje u Hramu i sinagogama.

U njima se odrazava sva biblijska poboznost. U njima se otkriva cijeli Stari zavjet. Medjutim, psalmi zive i dalje u hriscanstvu. Oni su slizbena knjiga molitve Crkve.

4. Mudrosne knjige
Mudrosna knjizevnost, razvijena u svim sredinama Starog Orijenta, pa i u Izraelu, temelji se na tradiciji i vlatitom zivotnom iskustvu. Ta stecena zivotna mudrost predaje se drugima, izrecena sazeto, konkretno, jednostavno, a ipak zivoto snazno.

Kako je ime Mojsijevo povezano uz Petoknjizje i Davidovo uz psalme, tako je i ime Solomonovo povezano uz mudrosnu knjizevnost Starog zavjeta, u koju se ubrajaju:- Knjiga o Jobu (Jovu)- Mudre izreke- Propovjednik- Pjesma nad pjesmama- Knjiga mudrosti- Price Solomonove (Solomunove)- Knjiga Sirakova,Prozvani glasnik

5. Proroci
Prorok u biblijskom smislu znaci - prozvani glasnik.

U prvom redu prorok ne znaci onog ko prorice buduce stvari, nego covjeka koji govori u ime nekog drugog.

Proroci su, prema Bibliji, ljudi koje Bog poziva sa svoje glasnike: oni objavljuju njegovu poruku.

Prvi i najveci prorok Starog zavjeta jest Mojsije - uzor svih buducih proroka. Na prelazu iz doba sudija u doba kraljeva (careva) djeluje prorok Samuilo, u knjigama o sudijama i kraljevima prisutni su takodje neki proroci.

Potonji proroci hebrejske Biblije su oni koji se obicno nazivaju proroci-pisci: oni cije su rijeci i djela zapisana u odgovarajucim prorockim knjigama, koje imaju dugu istoriju i sastavljene su od razlicitih elemenata - prorockih poruka, prijetnji, prijekora, autobiografskih i biografskih podataka i izvjestaja.

Pri tome se sluze i liturgijskim oblicima, propovijedima, sudskim govorima, pogrebnim i narodnim tuzaljkama, himnama i simbolickom aktima.

U svemu se tome odrzava duboko samouvjerenje proroka da govore Boziju rijec. Potonji proroci sadrze tri velika i 12 malih proroka.

Veliki proroci su:

Isaije (Izaija), Jeremija i Jezekilj (Ezekiel).

Mali proroci su:

Amos-prorok pravde, Mihej - nagovjestitelj Mesijina dolaska, Zaharija - prorok mesijanske nade, Malahije - prorok novog bogosluzenja, Jona - prorok sveopsteg spasenja, Nahum (Naum) - prorok Bozije pobjede, Joel (Joil) - prorok Duha Bozijega, Hagaj (Agej) - prorok obnove, Sefanija (Sefonije) - prorok Jehvina dolaska, Habakuk (Avakum) - prorok Bozije tajnovitosti, Hosea (Osije) - prorok Bozije ljubavi, Obadija (Avdija) - apokalipticki prorok.Tu bi mogao doci i Daniel (Danilo), koga je hebrejska Biblija smjestila medju Ketubima, tj. poucnim piscima.


 Biblijska znacenja: 4.

Isusovi sljedbenici

Kako su nastali i sta sadrze Stari i Novi zavjet, temeljne knjige hriscanstva

Novi zavjet sastoji se od 27 knjiga. Nekad su razlikovali dva dijela Novog zavjeta: Jevandjelje (cetiri knjige) i Apostolska djela (sve ostale knjige). Danas se Novi zavjet obicno dijeli na istorijske, poucne i prorocke knjige.

Istorijske knjige su Jevandjelja i Djela apostolska, poucne su Poslanice apostola, a prorocka je knjiga Otkrovenja.

Poslije kratkog Hristovog djelovanja i njegove mucenicke smrti, njegovi malobrojni ucenici i sljedbenici poceli su da raznose njegovo ucenje van Izraela, pa se tako hriscanska vjera postepeno prosirila najprije po Sredozemlju, a zatim po citavom svijetu. Kako sto smo vidjeli, sam Novi zavjet sastoji se od vise knjiga.

NJegov najbitniji dio su jevandjelja kojih ima cetiri (Mateja, Marko, Luka, Jovan-Ivan), a svako na svoj nacin kazuje o zivotu, djelima i ucenju Isusa Hrista.

Djela apostolska (Luka) i 21 poslanica (Pavle -14, Jakov, Petar-2, Jovan-Ivan Bogoslov-3 i Juda) govore o tome kako se hriscanstvo razvijalo i sirilo, kao i o najranijim oblicima hriscanske crkve.

Najzad, na samom kraju Novog zavjeta postoji jedan dio koji se uobicajeno zove Otkrovenje Jovanovo (Ivanovo) ili Apokalipsa, iz pera Jovana (Ivana) Bogoslova, a sadrzi viziju povratka Hristovog i kaznjavanja gresnika na Strasnom sudu.
Rano hriscanstvo

Hriscanstvo je, koje ce se kasnije kao vjera prosiriti po citavom svijetu, poniklo medju Jevrejima i u izvjesnom smislu proizaslo iz njihove religije.

U Starom zavjetu postoje takozvane Mesijanske ideje. One podrazumijevaju vjeru u dolazak Mesije, predodredjenog spasitelja koji ce izbaviti sve ljude, iskupiti ih i izmiriti ih s Bogom.

U takva prorocanstva Jevreji su duboko vjerovali. Najjednostavnije receno, prvi hriscani bili su oni Jevreji koji su povjerovali da je bas u Isusu Hristu na zemlji, medju ljude, dosao obecani Mesija.

Ostali Izraelci, kojih je bila ogromna vecina, nisu priznavali Isusa za Mesiju, pa i danas cekaju da se Boziji izaslanik i spasitelj pojavi. Zato Jevreji vjeruju samo u Stari zavjet, ne priznajuci Novi zavjet, dok hriscani u dvjema svetim knjigama vide vezu i drugu, u izvjesnom smislu, smatraju nastavkom i krunom prve.

Sem kratkih nehriscanskih izvora (Tacit, Josif Flavije, Svetonije), koji o hriscanstvu govore kao o "zajednici ljudi koji se drze jednog novog i stetnog praznovjerja" (Tac. Anali) i jevrejskih dokumenata, uglavnom neprijateljskih obojenih i pristrasnih, sto su vremenom sve vise i povecavali, osnovni izvori ranog hriscanstva su jevandjelja Mateje, Marka, Luka i Jovana (Ivana), nastali tridesetak godina nakon Isusove smrti (poslije 65 godine nase ere).

Ipak, kao najstariji originalni izvor hriscanstva su, svakako, poslanice apostola Pavla Korincanina, Galacanima, Solunjanima i Filipnjanima, za koje se smatra da su mimoisle bilo kakve "recenzije".

Na osnovu ovih poslanica, za koje je utvrdjeno da ih je neosporno pisao apostol Pavle, izgleda da su hriscanski pokret za prve cetiri decenije njegove istorije cinile dvije glavne struje.

Jedna od njih je bila jerusalimska. U sustini, to je bila zajednica onih koji su se, kao ucenici Isusa Nazarecanina, za njegova zivota nalazili u njegovom drustvu.

Jevreji po vaspitanju, pogledima i vjerovanju, oni su se, u nepromijenjenom ambijentu tradicionalnog jevrejskog zivota i bogostovanja, posvetili tome da svojim saplemenicima, Jevrejima, obznane preobrazaj ukupnog savremenog jevrejskog gledanja na stvari, na sta su ih naveli zivot, ucenje i smrt Isusova.

U konzervativnoj, bolje receno duboko tradicionalnoj jevrejskoj sredini, kakav je bio tada Jerusalim, to je bio izuzetno tezak i neostvariv poduhvat.

Drugu struju cinile su zajednice izvan Palestine, prvenstveno u Damsku i Antiohiji, u velikoj mjeri nejevrejskog sastava, kao rezultat vjerskih propovjedi i propagande apostola Pavla, koji je, i sam nepalestinski Jevrejin, poslije pocetnog perioda neprijateljstva prema Isusovim ucenicima Jevrejima, dozivio viziju Isusa, i njenim posredstvom povjerovao u Isusa kao u Mesiju.

Slicnosti i razlike

Jerusalimski, odnosno jevrejski Hristovi ucenici i propagatori hriscanstva, smatrali su da je njihov preobrazaj proizasao iz njihovog vjerovanja u Isusa kao u Hrista, sto istovremeno nije znacilo da se oni odricu Mojsijevog Zakona, koji se time jos vise uvecao jer je ispunjeno njegovo prorocanstvo o dolasku Mesije u vidu Isusa Nazarecanina.

Oni su u sustini ostali Jevreji, ali nesto drugaciji Jevreji, toliko da ih je ta razlika, s jedne strane, odvojila od jevrejskih saplemenika koji nisu priznavali Hrista, a s druge strane, navela da u apostolu Pavlu i njegovim nejevrejskim hriscanskim zajednicama prepoznaju i prihvate svoje saputnike.

Posto apostol Pavle nije upoznao zivog Isusa, njegova teologija temeljila se na dozivljenoj viziji, dok se ona druga, jerusalimska, zasnivala na poznavanju istorijskog Isusa.

Slicno starozavjetnim prorocima, Isus Hristos je svoju vjeru uspio da nametne kako svojim ucenjem, tako i licnim ucescem u ljudskim poslovima, i svojom smrcu radi njih.

I jos vise, on svojim vaskresenjem postaje bozanstvo, sa dva lica-zemaljskim Isusom i nebeskim Hristom, sinom Bozijim.

Misterij tumacenja smrti Isusove odvojio je hriscane od njegovog jevrejskog ishodista, jer nije bilo nikakve dodirne tacke izmedju te i takve teologije i tekucih shvatanja, jer je ta teologija u postpunosti odbacivala Mojsijev zakon koji je, po rabinskom shvatanju, bio nepromjenjiv, osim od Boga, i koji mora da traje sve dok ne nastane mesijansko vrijeme.

Tako je sjeme razdora, koje su jevrejske vodje otkrile u Isusovoj misiji, sazrelo u djelu apostola Pavla, po kome osnovne vrline ne poticu od milosti, vec od duhovnog dara - "ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vjera, krotkost, uzdrzanje" (Posla. Gal. 1/16), ne kao nagrada za dobra djela, kao u Mojsijevom Zakonu, vec kao posvecujuci uticaj podaren bozijim dobrocinstvom da se dopune covjekovo iskupljenje i duhovna regeneracija.


Biblijska znacenja 5

Rijec istorije

Kako su nastali i sta sadrze Stari i Novi zavjet, temeljne knjige hriscanstva

Novi zivot oprostaja predstavlja u Pavlovoj teologiji „stanje milosti", zato sto „opravdani" kao „duhom obuzeti" uziva bozansku naklonost u jednom odnosu koji je odnos sinovljev prema Bogu.

Pavle dalje kaze da je Hristos svojom smrcu i uskrsnucem oslobodio covjeka od robovanja zlu; on „koji dade sebe za grijehe nase izbavi nas od sadasnjega svijeta zloga, po volji Boga, oca nasega" (Posl. Gal. 1/4).

Sto „djela Zakona" nisu uspjela da ostvare kod onih koji su bili „Jevreji od prirode", a „ne gresnici i neznabosci", to je ucinilo jevandjelje milosti Bozje kroz vjeru u Isusa Hrista, dajuci nov zivot (Posl. Gal. 2/15-16). „jer ja zakonom zakonu umrijeh, da Bogu zivim; s Hristom se razapeh", pa „ja vise ne zivim, nego zivi u meni Hristos.

A sto sad zivim u tijelu, zivim vjerom sina Bozjega, kojemu omiljeh i predah sebe za mene" (Posl. Gal. 2/19-20). To je za apostola Pavla „sila Bozja na spasenije svakome koji vjeruje" (Posl. Rim. 1/16).

Okosnica cjelokupne religije hriscanstva je uvjerenje da je Isus postojao i da je svojom zrtvom iskupio ljudski rod od grijeha i patnje. Za pobozne ljude tu nema nikakvih nedoumica, i tako glasi ucenje hriscanske crkve.

S druge strane materijalisti i racionalisti oduvijek su sumnjali u tu temeljnu hriscansku postavku. Najblazi medju njima dovodili su samo u pitanje Hristova cuda i njegovo vaskrsenje, dok su oni najzesci smatrali da je on legendarna ili potpuno izmisljena licnost.

Tri komentara

Bilo bi zanimljivo o tome navesti tri razlicita stava- prvi iz tipicnog hriscanskog prirucnika, drugi, misljenje osnivaca marksizma, i, treci, navod rimskog istoricara Tacita.

Prvi stav kaze: - Hristos je stvarna, istorijska pojava, koji je u sebi sjedinio dvije prirode, bozansku i covjecansku, koji je bio i pravi Bog i pravi covjek, a koji se ovaplotio (tj. javio u ljudskom tijelu) i presao trnovit put zivota da bi spasao covjeka i ponovo uspostavio poremeceni odnos izmedju Boga i covjeka.

Po hriscanskoj tradiciji on je rodjen u Vitlejemu u Judeji, priblizno u vrijeme u kome se od njegovog rodjenja danas racunaju godine. Obicno se uzima da je Hristos rodjen oko 7-6 godina pne, a da je raspet u Jerusalimu 7. aprila 30. godine nase ere.

Drugi stav glasi: - Gdje je bio izlaz, gdje je bilo spasenje za porobljene, ugnjetene i osiromasene, izlaz zajednicki za sve te razlicite grupe s tudjim ili cak suprotnim interesima?

A bilo je ipak neophodno naci takav izlaz da bi jedinstveni revolucionarni pokret obuhvatio sve. Takav se izlaz nasao.

Ali ne na ovom svijetu. Pri tadasnjem stanju stvari izlaz je mogao biti samo u oblasti religije - i eto, javilo se hriscanstvo, koje se ozbiljno odnosilo prema nagradama i kaznama na onom svijetu, stvorilo nebo i pakao, pa se nasao izlaz koji je stradalnike i patnike vodio iz nase zemaljske doline placa pravo u vjecni raj.

Treci stav, govoreci o poznatom pozaru Rima pod Neronom, oko 67. godine nase ere, donosi:

- Ali ni ljudski napori, ni careva stedrost, ni obredi ociscenja nisu izbrisali sramotu, nijesu prekinuli price da je pozar zapazen po naredjenju. Da stane na put glasinama, pronadje Neron krivce i stane ih kaznjavati probranim mukama.

To su bili ljudi omrazeni zbog zlodjela koja su cinili, a koje narod nazivase hriscanima. Ime su dobili po Hristu koji je za Tiberijeve vladavine pogubljen po presudi prokuratora Poncija Pilata.

Potisnuto samo zamalo, ovo gnusno praznovjerje izbilo je i rasirilo se pomalo ne samo po Judeji, gdje se to zlo i rodilo, vec i po Rimu, gdje se sticu i njeguju sve moguce sramne i gadne vjere sa svih strana svijeta...

I mada su inace hriscani bili krivi i zasluzivali najtezu kaznu, radjala se u narodu samilost prema njima jer su padali kao zrtve svireposti jednoga covjeka a ne za opste dobro.

Jevrejski izvori

Ostavimo li po strani pitanje da li je Isus Hristos bio Bog, sama cinjenica njegovog postojanja tesko se moze opovrgnuti. O tome svjedoce i jevrejski izvori, kao sto su istoricar Josif Flavije, ili neka mjesta u jevrejskoj vjerskoj knjizi Talmud, ubjedljivi tim prije sto nisu ni najmanje dobronamjerni prema Hristu i hriscanstvu, koje je, sa njihovog stanovista, bila stetna i opasna jeres.

Najzad, kad bi se svi ti navodi doveli u pitanje kao naknadni falsifikati, ne moze se posumnjati u dokaze do kojih je dosla moderna arheologija-tokom iskopavanja u Palestini, relativno nedavno su nadjeni i vrlo stari natpisi sa Hristovim imenom.

od 63. godine pne, kada Pompej zauzima Jerusalim, Izrael je u sastavu Rimskog carstva. Rimljani su i tu, kao i u drugim pokorenim zemljama, ubirali maksimalne ekonomske koristi, najcesce u vidu ogromnih poreza. Ali su u nekim stvarima ispoljili i mudru uzdrzljivost.

To se prvenstveno odnosilo po pitanju vjere, u cemu su Jevreji bili posebno osjetljivi. Doslovno receno, oni su bili spremni prije da umru, nego da se odreknu bilo kojeg vjerskog propisa. Za svako skrnavljenje svojih svetinja ustajali su na gotovo samoubilacke ustanke, koji su u krvi uguseni.

Svjesni toga, Rimljani ostavljaju Jevrejima izvjesnu unutrasnju autonomiju, narocito po vjerskim pitanjima. Stoga je svestenicki stalez u Judeji stekao velike privilegije. Oni nijesu imali samo neposrednu vlast nad narodom nego su drzali monopol i na tumacenju svetih knjiga, koje su u potpunosti regulisale zivot Jevreja.

Biblijska znacenja: 6.

Kajafa presudjuje

Kako su nastali i sta sadrze Stari i Novi zavjet, temeljne knjige hriscanstva

Razumije se, od svega toga imali su i znatne materijalne koristi. Stoga su svestenici-fariseji (koji su bili protiv stranih uticaja a za strogo odrzavanje Mojsijevih zakona) nastojali da ostanu postojeci odnosi i bili protiv bilo kakvih promjena.

Posebno su se plasili masovnih nereda, izazvanih bilo cim, koji bi za sobom povukli rimsku oruzanu intervenciju, a time izazvali i ugrozenost njihovog polozaja.

To su bili osnovni razlozi koji su obziljno zabrinuli fariseje zbog sirenja popularnosti Isusa Hrista, o cijim cudima se bio pronio glas po citavoj Palestini.

"Onda glavari svestenicki fariseji sabrase skupstinu i govorahu: - Sta cemo ciniti? Covjek ovaj cini mnoga cudesa.

Ako ga ostavimo tako, svi ce ga vjerovati: pa ce doci Rimljani i uzeti nam zemlju i narod.

A jedan od njih, po imenu Kajafa (Kaifa), koji one godine bjese poglavar svestenicki, rece im: Vi ne znate nista;

I ne mislite da je nama bolje da jedan covjek umre za narod, nego li da sav narod propadne... (Jev. Jov. 11/47-50).

Od toga dakle dana dogovorise se da ga ubiju". (Jev. Jov 11/53).

Dolazak u Jerusalim

Novi zavjet ne ostavlja nikakvu sumnju da je Isus znao sto mu se sprema. On medjutim, ni na koji nacin nije pokusao da izbjegne svoju sudbinu. Umjesto da se povuce u bezbjednost nekog od malih mjesta rodne Galileje, krenuo je pravo u ruke svojih neprijatelja - u Jerusalim. To je, uistinu, bio i kljucni cin njegovog djelovanja.

On ulazi u Jerusalim na magarcu, ne samo zato sto je ta zivotinja olicenje mira, krotkosti i skromnosti, nego i da bi se potvrdilo predvidjanje starozavjetnog proroka Zaharije da ce Mesija i sin Bozji stici upravo na taj nacin.

Isusov ulazak u Jerusalim pretvorio se u svojevrstan trijumf. Uzvici kojim ga je narod pozdravljao (Osana sinu Davidovu) znacili su njihovu zelju i molbu da Bog Isusu, Mesiji, u Jerusalimu dâ spas i pobjedu.

Narod je u Jerusalimu klicao Isusu kao sinu Davidovom na osnovu saznanja da je Josif bio Davidov daleki potomak. Isus u Jerusalimu, medjutim, nije nasao svoj spas, kako je to narod zelio. Bio je osudjen od jevrejskih svestenika i predat Ponciju Pilatu.

Iako Pilat u saslusanju i razgovoru sa Isusom nije nasao njegovu nikakvu krivicu, i to vise puta ponovio svestenstvu, oni su insistirali na njegovom fizickom uklanjanju, sto je Poncije Pilat, na kraju, i ucinio.

Novi zavjet-knjige o ucenju i djelovanju Isusa Hrista napisane su poslije njegove smrti, ali prije svrsetka prvog vijeka nase ere. Hriscanska crkva ih je, kao Bogom nadahnute, primila za pravilo (Kanon) svoga djelovanja i vjerovanja.

Izvorno znacenje grcke rijeci jevandjelje znaci "blagovijest", odnosno "radosna vijest". Bitni im je sadrzaj "sve sto je Isus cinio i radio". (DJ. ap. 1/1).

Cetiri jevandjelja

Matej, po zanimanju carinik, sto je u njegovo doba spadalo u gornji drustveni sloj, omrazen od naroda, u svom Jevandjelju odrazava zivot prve hriscanske zajednice jerusalimskog kruga, koja je bila u cjelini sastavljena od preobracenih Jevreja. Zato ovo Jevandjelje ima od svih najvise mesijanskih sadrzaja- Isus je tretiran kao Hrist i kao Mesija.

To je dvoje povezano: Isus je prorok kraljevstva nebeskog (4/17-23), on je Mesija na kome se ispunjavaju stara prorocanstva "11/2-6). U isto vrijeme on je i sin nebeskog Oca (11/25-27) i sin Davidov (21/30).

Markovo jevandjelje, za razliku od Matejinog-mesijanskog, predodredjenog za propovjedi i klanjanje u Hramu, vodi nas po Galilejskim poljima i drumovima, sa Isusom, da slusamo njegova kazivanja. U tome je Marko zivopisan i neposredan.

Mozda i stoga sto nije pratio i poznavao Isusa, vec je njegova kazivanja slusao i prenio kao pratilac i tumac propovijedi apostola Petra. Stoga je proizasla i najveca vrijednost Markovog Jevandjelja, da nije pisan hronoloski vec tematski, odnosno prema potrebama slusateljstva.

Marko daje o Isusu najvise ljudskih psiholoskih crta: privrzenim ocima slijedi oci Isusove koje kruze po sagovornicima (3/34; 3/32; 10/23) i u tom pogledu cita njeznost (10/21), srdzbu i zalost (3/5) - zapaza kako prodire do dna srca (10/21).

Luka treci, jevandjelist, bio je pratilac apostola Pavla. Dobar poznavalac tadasnjeg grckog jezika, pise s lakocom, umije se prilagoditi svojem citateljstvu-hriscanima poniklim iz helenistickih krugova, zato pazi na eleganciju govora, stil, ljepotu.

Mnogi, ne bez razloga, smatraju Lukino Jevandjelje najljepsom knjigom. Hrista voli prikazati posebno kao prijatelja siromaha, solidarna sa svima socijalno ugrozenima, milosrdna i obzirna prema gresnicima, zbog kojih je konacno, i poslan na Zemlju.

Pored ostalog, Luka pazljivo istice i prisustvo zena u zivotu i djelu Isusovom: Marija, "blagoslovena medju zenama" (1/42, 45; 11/27); javna gresnica u kuci Simonovoj (Simunovoj), kao simbol pravog obracanja vjeri, pa Hristos i kaze: "Oprastaju joj se grijesi mnogi, jer je veliku ljubav imala" i "Tvoja te vjera spasila.

Hajde u miru" (7/50); Nainska udovica (7/11-17); Marija, Martina sestra, koja je, slusajuci Isusove rijeci, "izabrala najbolji dio koji joj se zato nece oduzeti" (10/39 i 42); Marija Magdalena "iz koje sedam djavola izidje" (8/12).

Luka ima oko da zapazi i pero da izrazi kako sa svima Isus postupa, tako da je u njemu utjelovljen ideal ljudskog savrsenstva - ljepota i dobrota. U tom smislu i Dante je istakao da je Luka "pisac Hristove dobrote".

Biblijska znacenja 7

Djela apostola

Kako su nastali i sta sadrze Stari i Novi zavjet, temeljne knjige hriscanstva

Jovan (Ivan) je izborom gradje, istorijsko -geografskim okvirom i nacinom izlaganja, sacinio Jevandjelje koje se uveliko razlikuje od prethodna tri. Dok su prva tri sastavljena od malih pojedinacnih odlomaka, ovo Jevandjelje je zatvorena cjelina.

Autor iz mnostva podataka o Isusu Hristu odabira nekoliko siroko zasnovanih istorija, uklopljenih u cijelo djelo. Glavni sadrzaj Jovanova (Ivanova) djela sacinjavaju Isusovi govori koji obradjuju siroko zasnovanu temu.

U prva tri jevandjelja Isus govori narodno, zivo, zorno, kod Jovana (Ivana) - apstraktno, jednolicno, uciteljski, uzviseno, posebno u oprostajnom govoru (13/13-16) i velikosvestenickoj molitvi Bogu Ocu pred Judinu izdaju (17/1-26).

Daljih uporedjenja sa prva tri jevandjelja moze se naci vise:

dok prva tri osvjetljavaju ljudsku stranu Isusova zivota, Jovan (Ivan) je sastavio duhovno jevandjelje. On daje „promisljeni zivot Isusov".

Stoga bi se moglo reci da Jovan (Ivan), za razliku od prva tri jevandjelista, nije prvenstveno istoricar-hronicar, vec teolog, nije puki izvjestilac nego intuitivni mistik, i, kako je sam rekao, svjedok.

Stoga je biblijski sladokucas starine, Origen, pocetkom III vijeka zapisao: „Cvijet Biblije jesu evandjelja, a cvijet evandjelja jest Evandjelje Ivanovo".

Hristovi ucenici

Djela apostolska je knjiga jevandjeliste Luke. Sam naslov ne odgovara sadrzaju jer ne govori o zivotu i djelu svih apostola. U prvom dijelu knjige do izrazaja dolazi apostol Petar, a u drugom apostol Pavle.

Knjiga Djela apostolska je, u stvari, nastavak jevandjelja - hoce da pokaze kako se zivot Isusov produzuje u njegovom djelu i Crkvi.

Djela apostolska obuhvataju vrijeme od Hristova vaskrsnuca do Pavlova dolaska u Rim 61. godine, a govore kako se Jevandjelje tj. ucenje Isusa Hrista, uprkos progonima, „silom" Duha Svetoga i djelovanjem apostola, prosirilo od Jerusalima „do kraja zemlje", do Rima.

Dvanaest apostola, Hristova ucenika i prvih propagatora hriscanstva, bili su:

1. Petar (ranije Simon, Simun), prvi od dvanaest apostola. Ribar iz Batsaide. Sin Jonin. Propovijedao u Judeji. Predsjedavao Saboru u Jerusalimu. Na celu crkve u Antiohiji, pa u Rimu. Autor dvije poslanice. Raspet u Rimu 65. godine, strmoglavice na krstu.

2. Andrija (Petrov brat), Ribar. Osnovao crkvu u Vizantiji. Raspet u Petrasu.

3. Jakov, galilejski ribar. Sin Zavidijev. Pogubljen u Jerusalimu 44. godine, odrubljivanjem glave.

4. Jovan (Ivan). Jakovov brat. Ribar. Najmiliji Isusov ucenik. Autor cetvrtog jevandjelja i Otkrovenja. Umro 98. godine u Efesu.

5. Filip. Jevandjelja ga biljeze kao jednog od prvih dvanaest apostola.

6. Vartolomej (Bartolomej). Propovijedao je u Indiji, Mesopotamiji i Jermeniji. Umro je kao mucenik.

7. Matej (Levi). Carinik. Autor prvog Jevandjelja.

8. Toma. Jevandjelja ga biljeze kao jednog od prvih dvanaest apostola.

9. Jakov. Alfejev sin. Isusov bliski rodjak. Starjesina Jerusalimske crkve od 42. godine. Autor jedne poslanice. Umro 62. godine kamenovanjem.

10. Juda (zvani Tadija, Tadej). Jakovov brat i Alfejev sin. Autor jedne poslanice. Umro kao mucenik.

11. Simon Zilot (Simun Kananac i Revnitelj). Jevandjelja ga biljeze kao jednog od prvih dvanaest apostola. Nakon smrti Jakova Alfejeva na celu je Jerusalimske crkve. Umro u mucenistvu 107. godine.

12. Juda Iskariotski. Izdao Isusa za 30 srebrnjaka. Odmah se pokajao i objesio.

Od apostola koji su to postali poslije Isusove smrti najznacajniji je, svakako, apostol Pavle (ranije Savle, Saul, Saul), rodom iz Tarsa.

Najzasluzniji je za sirenje Hriscanstva u nejevrejskim zajednicima na Bliskom Istoku, zatim u helenistickoj Grckoj, Italiji i, konacno, samom Rimu. Autor je 14 poslanica.

Nakon svirepog mucenja, za vrijeme masovnog unistenja hriscana u Rimu od strane cara Nerona, 67. godine odrubljena mu je glava.

Poslanice i Otkrovenje

Od 21 apostolske poslanice 14 pripada apostolu Pavlu, nastalih u zadnjih 9 godina njegovog zivota, od 58. do 67. godine.

Poslije preobracanja pred samim Damaskom, oko 36. godine, od progonitelja postaje jedan od najznacajnijih siritelja hriscanstva, najprije u Damasku, a zatim nakratko u Jerusalimu, pa presudno u Antiohiji, Filipima, Solunu, Korintu i Rimu.

Apostol Pavle je bio nezaustavljivi misionar, koji je hriscanstvo usadio u samo srce Rimskog carstva. U isto vrijeme je bio i genijalni mislilac, koji je na malo stranica ostavio golemu duhovnu bastinu.

NJegove poslanice su: Rimljanima; dvije Korincanima; Galatima (Galacanima); Efescima (Efezanima); Filipljanima; Kolosanima; Dvije Solunjanima; dvije Timoteju; Titu; Filimonu i Jevrejima.

Narednih sedam poslanica napisali su: Jakov; dvije Petar; tri Jovan (Ivan) Bogoslov i Juda.

Ove poslanice, za razliku od Pavlovih, nijesu se obracale odredjenim zajednicama i pojedincima, nego su upravljene vise - manje cijeloj Crkvi, znaci hriscanima uopste. Zato su i dobile naziv - opste.

Pored sadrzajnog bogatstva Pavlovih poslanica, ove su manje poznate, ali prihvacene od Crkve kao smjerodavne za zivot. Odlikuje se izvornoscu poruke i raznovrsnoscu sadrzaja i neodvojivi su iz cjelovitosti Novog zavjeta.

Otkrovenje je vremenski jedan od najmladjih knjiga Biblije, nastala potkraj prvog vijeka nase ere. Ono i sadrzajno zaokruzuje biblijsku poruku:

sve je usmjereno ka buducnosti. Dok Knjiga Postanka na prvim stranicama Biblije donosi himnu o stvaranju sadasnjeg svijeta, Otkrovenje, kao posljednja knjiga Svetog pisma, zakljucuje Bibliju vizijom novog svijeta, „novog neba i nove zemlje" (21/1), Pisac Otkrovenja je Jovan (Ivan) Bogoslov.

Postojece razlike jezika, stila, teologije u Otkrovenju, u odnosu na ostale knjige Novog zavjeta, daju se protumaciti posebnom tematikom i sasvim drugom knjizevnom vrstom u kojoj je Otkrovenje napisano. Slicnosti izmedju Otkrovenja i Jovanovog (Ivanovog) Jevandjelja su tolike da se ne moze poreci da im je autor isti.

Glavno lice Otkrovenja je Jagnje, koje je ocito istovjetno sa Sinom covjecjim, a to je Hristos (1/10-20). On je „alfa i omega", tj. „pocetak i svrsetak" (21/6;22/13) - ostvaritelj" Bozjeg plana sa svijetom dok se „prvo nebo i prva zemlja" ne dovedu u svom savrsenstvu sa „novim nebom i novom zemljom" (21/1).


Dr Dusan Otasevic