kao i obicno svijaca...
ne znam zasto ali veceras ima drugaciji plamen...
ne znam zasto, ali jedna te ista pjesma mi se ponavlja vec 53. puta danas i jos joj nisam zapamtila rijeci...

prozor je otvoren, ali ne ulazi svjez zrak, u sobi je zagusljivo kao nikada do sada...sve negativno je isparilo u njezin prostor: bolna sjecanja, razmisljanja koja ubijaju, misli koje ne daju spavati...
sve je isparilo i zadrzalo se...ostalo...podsjeca...ranjava...izludjuje...
mozda bi bilo tako da ova vecer nije nekako drugacija...
vise me to sve izludjivanje ne dira na isti nacin...
da li to znaci da polako zaboravljam ili nesto gore; da se privikavam...

jedino sto je ostalo isto je vec dobro upoznata suza...dobro...vise njih...
jos uvijek je slana kao i prije, jos uvijek olaksava dusu, jos uvijek mrlja ovaj papir na kojem ostavljam trag samoce u ovoj hladnoj noci...
ne znam zasto, ali mislim da mi je suza uvijek bila najbolji prijatelj, ali i ona ima dva lica kao i vecina nas...
ima sretnu i tuznu stranu...
sretnu stranu sam upoznala samo jedanput u zivotu...
mozda je tako i bolje jer prijatelji se prepoznaju u nevolji, a ona je uvijek bila tu...u zlu...

cekam nekoga...necije lice...lice osobe koja je daleko od mene i zauvijek ce tako ostati...ili mozda samo mali dio vjecnosti...
kada bi samo htjela...pristala na zadnji susret, jer nisam imala priliku na njega...mozda bi se tada neke stvari razjasnile, iako sumnjam da bi se nesto i promjenilo...
htjela bi to jako...neopisivo...

sjecam se...da jos uvijek se sjecam...
rijeci ili mozda misli...nije vise bitno
bitno je da sam cula i povjerovala...

svijeca jos uvijek gori, ista pjesma jos uvijek svira, srce boli, a ja placem...
soba je jos uvijek zagusljiva, ali to nije bitno...
papir mokar i jedva citljiv...
ruka samo bjezi lijevo-desno...s jedne stranice na drugu...bez ikakvog reda...