Navečerje Božića - Badnji dan
Običaji iz drevnih vremena
Autor: E.B. | 05.01.2008 - 22:39




Božić počinjemo da praznujemo uveče. Navečerje Božića je Badnje veče, a dan ispred Božića zove se Badnji dan. Tog dana unosimo badnjak u svoje domove, a badnjak je najčešće hrastovo drvo koje se rano na Badnji dan seče i unosi u kuću pored ulaznih vrata. U gradu je to manja ili veća grančica sa dodatkom slame, koja stoji u kući ispred ikone. Uveče se badnjak unosi u kuću, polaže na ognjište uz molitveni obred. Badnjak se kadi, namaže se medom, prelije vinom, pospe se žitom i orasima i uz pevanje božićnog tropara i drugih molitvenih pesama vrši se poklonjenje i celivanje badnjaka. Uz badnjak se u domove unosi i slama kao znak prve postelje Bogomladenca.

Badnjačka večera je posna jer Božiću prethodi 40-dnevni post i svako jelo koje se iznese na trpezu ima simboličko značenje.
Božićni kolač poznat pod različitim nazivima domaćica je mesila rano ujutro na Badnji dan. Ranije mu je pripisivana posebna moć.
Česnica je važan obredni kolač koji domaćica mesi rano ujutru prvog dana Božića, a koji se lomi na delove. U česnicu se stavlja metalni novac, a do danas se zadržalo verovanje da pronađeni novac znači sreću čitave godine. Česnica simboliše samog spasitelja koji je za sebe rekao: "Ja sam hleb života koji siđe sa neba, koji jede od ovoga hleba, živeće vavjek."
Vino predstavlja prečistu krv Gospoda Isusa Hrista kojim je on na Golgoti dao otkup za grehe ljudi.
Sastavni deo praznovanja Božića jeste dolazak položajnika u kuću na sam dan Hristovog rođenja. To je obično omiljeno dete porodici koja ga prima a taj izbor nas podseća na Hristove reči: "Ko prima dete u ime moje, mene prima".
Po narodnom verovanju kuća se ne čisti tokom praznika da se ne bi isčistila i sreća iz kuće, a ovo verovanje ima i dublji smisao - da se ne počiste prisutne duše naših predaka. S tim u vezi jeste i običaj nesklanjanja jela sa trpeze, kao i zabrana iznošenja stvari iz kuće na Badnji dan i za Božić, kao i obavezno vraćanje pozajmljenih stvari.

Izvor: Blic

apsolutno netachno  chesnica nema nikakve veze sa isusom ,nego je simbol sunca ,snage koja se ponovo radja na dan bozica . odatle njen okrugao oblik i time shto se jede ,u stvari se preuzima deo snage sunca za sledecu godinu.

Srecan Badnji dan svim Srbima!

Bijela okrugla cesnica jeste simbol dana, simbol svjetlosti, simbol Sunca, simbol Hrista.

U vrijeme Hristovog rodjenja 4. god. st. ere zimski solsticij (smjena jeseni i zime) padao je na dan 24. decembra. Tacno dakle na Bozic 25. decembra pocinjao je da dulja dan, svjetlost pocinje da osvaja tamu i noc postaje kraca.

Badanja je drevno srbsko pagansko bozanstvo mraka tame. Badnji dan bio je zadnji dan jeseni i nakraci dan godine, i najduza noc godine. Srbi sa drevnom religijom obozavanja svjetlosti (Sunca) u suton tog dana verskim obicajem simbolicno su slabli moc nocne tame paleci vatre nalagajuci hrastove badnjake.

Hrast je najcvrsce i nadugovjecnije drvo koje ne raste u osojima, nego samo na suncanim stranama. Tim obicajem paljenja badnjaka smatrali su da pomazu svetlosti, izvoru zivota, u borbi protiv tame, izvoru smrti. Smatrali su i vjerovali su da pal;jenjem vatri nalazuci hrastovo drvo pomazu jacanju svjetlosti Sunca u njegovoj borbi protiv mraka.

To znaci da su ondasnji Srbi pratili astronomska zbivanja i da su tacno znali dane kad pada smjena godisnjih doba.

I evo kalendara godisnjih doba pocetkom hriscanske ere:

- smjena proljeca i ljeta: 24. jun
- smjena ljeta i jeseni: 24. septembar
- smjena jeseni i zime: 24. decembar
- smjena zime i proljeca = 24. mart

Dogadjanja iz Hristovog zemaljskog zivota:

- zacece sv. Jovana Krstitelja: 23. septembar
- dan posvecen sv. proroku Davidu: 24. septembar
- rodjenje Gospoda Isusa Hrista: 25. decembar
- Blagovijest: 25. mart

23. septembar - 24. jun = 9 mjeseci
25. mart - 25 decembar = 9 mjeseci

Ali, zbog godisnje precesije godisnja doba su se malo po malo sa gore navedenih dana pomjerala prema datumima danasnjih dana:

- od 24. juna na 8. jun (21. jun gregorijanskog kalendara)
- od 24. septembra na 8. septembar
- od 24. decembra na 8. decembar
- od 24. marta na 8. mart

Od Hristovog rodjenja i primanja hriscanstvo Srbi su zanemarili astronomska zbivanja i zadrzali drevni obicaj paljenja badnjaka uoci dana Hristovog rodjenja, rodjenja pravog Sunca zivota, Isusa Hrista koji i kaz:

"Ja sam svetlost svijetu."

 hrist kao jevrejski mesija nema veze sa suncem  - obichaj sa chesnicom postoji samo kod srba i josh nekih slovenskih naroda ,a kod drugih hriscana ne 

hrast za slovene nije drvo tame nego drvo Svaroga - od koga se radja i sunce .

 evo jednog teksta koji to objashnjava :
Kad je prabog Svarog završio stvaranje svijeta, siđe u pratnji Božene s neba na zemlju, da joj pokaže divote zemaljskog stvorenja. Idući tako zastanu na visoravni jednog brijega s kojeg su promatrali cijeli taj divni kraj. Tvorac se divio svom vlastitom djelu, božanskoj prirodi koja je svuda naokolo bujala, ali bez ljudskog života na zemlji.
Dok se Svarog divio svom djelu, Božena je od umora zaspala pod granama jednog stabla i usnula čudan san. San joj je dočarao ljude u prilici Svaroga i sebe, ali u njihovoj večnoj mladosti, našto se ona nasmijala. Kada se probudila pitao je Svarog, kakve je ugodne sne snivala kad se tako slatko smiješila. «Sanjala sam kao da sam na javi! Vidjela sam sama mlada stvorenja» reče mu božica Vida, te mu ispripovijeda sve, što je u snu vidjela i doživjela. «Upravo sam i ja to mislio. Razmišljao sam, da je to najbolje da predam zemlju u ruke nekih zemaljskih stvorova, kojima smo i sami slični. A eto, to si i sama sanjala.» «Slušaj Višnji bože!» primijeti mu Božena «kad bi ti moj san učinio djelom, bio bi to najsavršeniji čin u tvom dosadašnjem stvaranju»! «Boženo», odvrati joj Svarog «sad, kad znam da i tebe taj svijet veseli, neka bude baš onakav, kakvoga si ti zaželjela i usnula. To nek bude uspomena na naš prvi boravak na zemlji». Kad to reče, Svarog pristupi k dva velika stabla i nastavi: «Eto vidiš! Iz ovih dvaju stabala što ondje rastu, nek postanu ljudi i nek im je spodoba u prilici našoj. Nek tako bude na slavu neba i na dobro zemlje». Na te božje svečane riječi, stajala su za čas na mjestu stabla dva ljudska stvora. Bili su nijemi i bez života, dok im ne pristupiše Svarog i Božena Vida, te im udahnuše života dah. Od stabla Svarogova (hrasta) postade muškarac , a od (lipe) u što je udahnula Božena, postane lijepa mlada žena. Ženi dadoše ime LUBJANKA, a muškarcu DUBRAVKO. Staribog Svarog im je namijenio dužnost da napuče ovu zemlju potomstvom koje će samo krojiti svoju sudbinu. Božena Vida bila je presretna što će jednog dana milijuni dobrih ljudskih bića nastaniti zemlju.

U kultu Božene Vide sadržan je i pradrevni obred o rođenju mladog Sunca. Kod starih Slovena slavilo se na tjedan dana prije početka nove godine rođenje Božića – mladog boga, sina boga Sunca. Ta se svetkovina slavila poslije zimske suncostanje, kad se mladi Božić – Sunce oslobađa iz ropstva mraka i zime. Sam obred počinje badnjakom. Domaćini bi prije izlasku sunca posjekli hrastov panj (badnjak) i uvečer ga zapalili, da gori cijelu noć, a ukućani bi bdjeli kraj njega do svanuća

Nije danas Svarogov dan, vec Badnji dan. Svarog nema veze sa Badanjom,  predhriscanskim paganskim bozanstvom mraka i tame.

Srbska predhriscanska religija je udesena bila po vremenskim zbivanjima i bila je prava sjena buducih zbivanja Novog Zavjeta.



 

 
dobro da srpski bogovi vishe nisu demoni koji zavode narod 

 inache badnj ili badanj nije bog ,nego vishe duh koji zivi u hrastu . svakako nije simbol tame (zla) - nego umiruceg sunca .

Otkud  bozanstva (ili demoni) mraka i tame da zive hrastu koji nikad ne raste u stranama bez sunca, nego uvijek i jedino na zdravom krecnjackom predjelu okrenutom Suncu.


Nisu to bili nikakvi bogovi, nego prirodnim zbivanjima davana imena bogova.

Problem je nastajao pri gatanjima, kad su gatkama prizivana ta nepostojeca bozanstva u cije ime su u pojedinim ritualima kroz ljude djelovali demoni.

Po Helmoldu  (Chronica Slavorum I, 52) "skupe se ljudi, žene i deca, i prinose svojim bogovima: volove, ovnove, a tako isto i Hrišćane; tvrde, da Bog naročito miluje krvave žrtve. Posle toga sveštenik preliva žrtvu krvlju, da bi bolje razumeo proricanje. Jer po rečima mnogih Slovena satane se lakše daju krvlju namamiti. Kad se izvrši čin žrtve, narod se preda gozbi i veselju. Tada pri gozbama oni se obređuju jednim peharom, itd". (vidi napred nastavak ovog navoda, str. 156 - 157).

Malo dalje, gde se govori o Svetovidu, spominju se i ljudske žrtve. Prinosili su mu svake godine po jednog Hrišćanina kockom izabranoga"

""On (Svetovid) je bi prvi među svima slovenskim bogovima, onaj koji je davao najslavnije pobede, koji je proricao najizvesnija proricanja. Tako su viđali još u naše vreme ne samo Vagrince već i sve slovenske oblasti, kako svake godine šalju darove na Rujan, nazivajući Svetovida bogom nad bogovima.

 Kod njih je kralj prema svešteniku u malom poštovanju, jer sveštenik tumači proricanja, čita sudbinu. On zavisi od sudbine, a kralj i narod zavise od njega.

Katkada oni prinašahu na žrtvu i po kojeg hrišćanina, i tvrđahu, da se bogovima naročito dopada hrišćanska krv.

 – Jedan deo zlata i srebra otetog od neprijatelja sipaše se u Svetovidovu riznicu." /Helmold: Chron. Slav[/i[i]]. I 38./

pa ti si napisao da je badanj bozanstvo mraka



 dobro si napisao - po helmoldu  naravno da su hriscani-neprijatelji srba opisivali slovene u najgorem svetlu ,da bi opravdali svoje zlochine i osvajanja 

 prava istina je da sloveni nisu prinosili ne samo ljudske ,nego ni zivotinjske zrtve .

p.s. inache istina je da su sloveni obozavali prirodne dakle stvarne sile ,a ne jevrejske fantazmagorije o surovom i krvavom jahveu koji naredjuje da se istrebljuju celi narodi - ukljuchujuci zene i decu.

Bozanstvo je ono sto je besmrtno.
Bozanstvo ili demon?
Demoni su nagrdjeni pali andjeli, dakle su besmrtni.
Razlike, znaci, nema.

Nisu prinosili zrtve? Da nije starih istoricara, onda bi mogao to da tvrdis. Ovako ta tvrdnja naziva se ...! 

Prokop Cezarec veli nam za vrhovnog boga ovo:

"Sloveni veruju da postoji jedan bog, koji proizvodi grom, i koji je jedini gospodar vasione; oni mu žrtvuju marvu i druge svakovrsne žrtve. Ne znaju za sudbinu i ne dopuštaju, da ona igra ikakvu ulogu u ljudskim stvarima.
Kad im usled bolesti ili rata popreti opasnost od smrti, oni se zavetuju, ako se spasu, da će odmah prineti bogu žrtvu. I čim se spasu, oni to doista i čine i veruju da su tom ponudom bogu sebi život otkupili. Sem toga oni obožavaju reke, nimfe i druga božanstva, i za vreme žrtvovanja oni gataju". /Prokopios: "De bello Gothico" knj. III. s. XIV. izd. Donn. str. 334./