Devet milijardi Božjih imena
The Nine Billion Names of God


- Ovo je pomalo neuobičajen zahtjev - reče dr Wagner nadajući se da to ipak zvuči kao ograničena preporuka.
- Koliko znam to je prvi put u našoj praksi da jedan tibetski sa mostan traži da bude opremljen automatskim serijskim kompjutorom. Ne želim biti znatiželjan, ali nikad ne bih ni pomislio da bi vašoj, hm, instituciji bio od koristi takav široj. Da li biste nam ipak rekli što kanite tim strojevima?
- Vrlo rado - odgovori lama, popravi malo svoju svilenu halju i pažljivo odloži priručnik kojim se koristio za tekuću konverzaciju.
- Vaš kompjutor Mark V može obavljati svaku rutinsku matematičku operaciju sve do deset brojki. No mi smo zainteresirani za slova, a ne za brojke. Zato bismo že
ljeli da izmijenite kružni tok tako da stroj otiskuje riječi umjesto brojki.
- Ne razumijem potpuno . ..
- To je projekt na kome smo radili u posljednja tri stoljeća. Zapravo i duže, otkad je osnovan lamaizam. Možda je to vama i vašem načinu mišljenja strano, ali se nadam da ćete dobronamjerno saslušati moje razlaganje.
- Svakako.
- To je, zapravo, vrlo jednostavno. Mi upravo završavamo jedan popis svih mogućih božjih imena.
- ? Kako molim?
- Imamo razloga da vjerujemo - nastavio je lama ne zbunjujući se nimalo - da sva ta imena mogu biti napisana sa samo devet slova abecede koju smo mi izmislili.
- I vi ste na tome radili tri stoljeća?
- Točno. Očekujemo da će nam za dovršenje tog zadatka biti potrebno petnaest tisuća godina.
- Oh - dr Wagner se malo zbunio. - Sada mi je već jasnije zašto želite unajmiti jedan od naših najnovijih strojeva. Ali kakva je, zapravo, svrha toga projekta?
Lama kao da je oklijevao i dr Wagner je pomislio da ga je možda uvrijedio. Ako je i bilo tako, to se uopće nije zapazilo po laminu odgovoru.
- Nazovite to ritualom ako želite, ali to je glavni smisao našeg vjerovanja. Sva ta brojna imena vrhovnog bića - Bog,
Jehova, Alah i tako dalje samo su nazivi koje su izmislili ljudi. A postoji tu i ozbiljan filozofski problem o kojem ne bih želio govoriti. No među svim tim mogućim kombinacijama slova, pojavljuje se i takva koju bismo mogli nazvati pravim imenima boga. Sistematskim zamjenjivanjem slova pokušali smo ih sve evidentirati.
- Razumijem. Vi ste počeli s AAAAAAA i radili sve do zzzzzzz...
- Točno tako, iako se mi koristimo posebnom abecedom, nije nam bilo teško da tome prilagodimo električne pisaće strojeve. Mnogo je zanimljiviji problem bio pronaći odgovarajući kružni tok da bi se uklonile smiješne kombinacije. Na primjer, ni jedno se slovo ne smije pojavljivati više od tri puta zaredom.
- Tri? Vi svakako mislte dva puta.
- Tri, tri je ono točno. Mislim da bi predugo trajalo dok bi vam sve to rastumačio, čak i kad biste razumjeli naš jezik.
- Vjerujem vam na riječ - reče dr Vagner. - Nastavite.
- Na svu sreću bit će vrlo lako prilagoditi vaš automatski serijski kompjutor tome poslu. Kada jednom bude ispravno programiran, on će mijenjati svako slovo po redu i otisnuti rezultat. Nama bi za to bilo potrebno petnaest tisuća godina, a stroju samo sto dana.
Dr Wagner je jedva bio svjestan šuma što je dopirao s Manhattana duboko ispod njih. Sada je bio u jednom stranom svijetu, u prirodnom svijetu, u planinama koje nije stvorila ljudska ruka. Visoko gore u zabačenim himalajskim predjelima ovi su monasi sastavljali popis besmislenih riječi. Ima li ljudska glupost granica? No on ne smije dopustiti da se opazi što je pomislio. Kupac je uvijek u pravu. . .
- Bez sumnje - odgovorio je dr Wagner - mi možemo prilagoditi Mark V da otiskuje popis takva karaktera. Mnogo me više zabrinjava postavljanje i održavanje kompjutora. Dopremiti ga u Tibet ovih dana nije baš tako jednostavno.
- To je naša briga. Sastavni dijelovi su dovoljno maleni te ih se može poslati avionom To i jest jedan od razloga šio smo se odlučili baš za vaš kompjutor. Ako ga dopremite u Indiju, mi ćemo se pobrinuti za dalji transport.
- I vi želite angažirati dva naša inženjera?
- Na tri mjeseca koliko će trajati rad na projektu
- U redu, dat ćemo vam naše najbolje ljude.
Dr Wagner je nešto zapisao na komadiću papira.
- Postoje samo jod dvije stvari koje bi...
Prije nego što je mogao završiti rečenicu lama je izvadio komad papira
- Ovo je moja potvrda o kreditu u Azijskoj banci
- Hvala. To bi bilo sasvim dovoljno što se toga tiče. Druga je stvar tako trivijalna da se ne usuđujem ni spomenuti, ali je vrlo čudno kako se ponekad na to zaboravlja . Kakav vam je izvor električne energije?
- Dizelski generator koji daje 50 kilovata 110-voltne struje. Postavljen je prije pet godina i vrlo je pouzdan. On je život u samostanu umnogome olakšao, a bio je postavljen kako bi davao energiju za okretanje molitvenih valjaka.
- Svakako - odgovorio je dr Wagner kao eho - Trebao sam odmah pomisliti na to.
Pogled s pregrade izazivao je vrtoglavicu ali s vremenom se čovjek na sve navikne. Nakon tromjesečna boravka Georgea Hanleyja više nije impresionirala dubina od gotovo tisuću metara do doline, u kojoj su se nalazila obrađena polja kockasta kao šahovska ploča. Naslonio se na vjetrom izglačani kamen gledajući mrzovoljno u daleke vrhove planina čijih se imena nije ni potrudio sjetiti.
Ovo je najluđa stvar koju smo ikada počeli, razmišljao je. "Projekt Šangri La", kako ga je krstio neka mudrac. Već je tjednima Mark V izbacivao hrpe papira sa črčkarijama Strpljivo i nezaustavljivo, kompjutor je slagao slova sve nova i iznova u sve moguće kombinacije iscrpljujući jednu klasu prije no sto bi prešao na novu. Kako se vrpca pojavljivala iz elektromagnetskog pisaćeg stroja, monasi su brižljivo sređivali i slagali stranice u velike tomove. Još jedan tjedan i oni će biti gotovi, hvala svevišnjem s toliko imena. Kakva je te mutna kalkulacija uvjerila monahe da uzmu baš devet slova a ne deset ili dvadeset ili čak stotinu, to Georg nije znao.
Jedna mu je od noćnih mora bila da će se plan promijeniti i da će dalaj-lama proglasiti da se projekt produljuje do 2060. godine, a to bi im bilo slično.
George je čuo kako se otvaraju teška drvena vrata i Chuck se pojavio na ogradi pored njega. Kao i obično, Chuck je puštio jednu od onih debelih cigara zbog kojih je postao tako popularan kod ovih monaha. Ti su veseljaci bili spremni prihvatiti gotovo sve manje, a i neke veće životne užitke. Ipak, postojala je jedna stvar koja je išla njima u prilog. Možda su bili malo luckasti ali nisu bili puritanci. Ta njihova česta odlaženja dolje u selo, na primjer . ..
- Slušaj me, George - reče Chuck užurbano. - Načuo sam nešto što bi nam moglo natovariti nevolje na glavu.
- Što se događa? Je li neki zastoj na stroju? To bi bilo najgore što bi nam se moglo desiti.
Tada se zaista ne bi mogli još vratiti a ništa ne bi bilo strasnije. Kako su se sada osjećali, čak bi i reklame na televiziji bile kao mana s neba. Napokon to bi bila bar nekakva veza s kućom.
- Ne, nije riječ o tome. - Chuck sjedne na ogradu što nije običavao jer se plašio da ne padne u ponor. - Upravo sam saznao o čemu je tu zapravo riječ.
- Što misliš time reći, pa mislio sam da mi to znamo.
- Svakako, mi znamo što to rade ti monasi. Ali nismo znali zašto. To je najluđa stvar koju sam ikada...
- Pa reci mi već jednom, ne okolišaj - zagundao je George nezadovoljno
- Dalaj-lama je bio sa mnom vrlo iskren. Znaš kako svako popodne upada u prostoriju kod Marka V da vidi kako napreduju stvari. E, pa ovaj put je bio vrlo uzbuđen ili bar onako i onoliko koliko on uopće može biti uzbuđen. Kada sam mu rekao da smo na posljednjem ciklusu, zapitao me onim slatkorječivim engleskim, da li sam se ikada upitao zašto oni to rade. Rekao sam "Dakako"... i on mi je onda sve ispričao.
- Hajde pričaj i ne gnjavi toliko.
- Dakle, oni vjeruju kako kada nabroje sva imena gospoda Boga, a oni pretpostavljaju da A ima devet milijardi, bit će postignut Božji cilj. Čovječanstvo će stići do svojeg kraja i neće biti više nikakva smisla nešto nastavljati dalje. Njihov će svijet završiti, stići do kraja i prestati postojati. Zvuči pomalo kao nekakvo svetogrđe.
- Pa što ćemo onda početi, što da radimo? Da se ubijemo?
- To nije potrebno. Kada popis bude kompletan, na scenu stupa sam gospod Bog i pomete stvar... i ništa više!
- Oh, razumijem. Kada završimo naš posao, bit će smak svijeta. Sudnji dan.
Chuck se nervozno nasmija.
- Upravo sam to i rekao dalaj-lami. I znaš što se dogodilo? Pogledao me je poprijeko kao da sam najbedastiji đak u razredu i rekao "Nema ničeg običnijeg od toga".
George je malo razmišljao.
- To je ono što ja nazivam gledati šire na stvari - rekao je ozbiljno. - Ali što misliš da bismo mi morali učiniti?
Mislim da to nimalo ne mijenja stvar što se nas tiče. Napokon, mi smo znati da su oni malo luckasti.
- Ali, zar ti ne vidiš što bi se moglo dogoditi? Kad popis bude završen i kad ne zatrubi ona posljednja truba ili što oni već očekuju, lako se može desiti da okrive nas. Da je naš stroj kriv što nije dobro obavio posao. Ne volim nimalo takvu situaciju.
- Jasno mi je što misliš - kazao je George polagano. - Imaš ti i pravo. Ali takve su se stvari događale i prije, znaš i sam. Kad sam bio dijete imali smo nekog suludog propovjednika koji je govorio da će svijet propasti iduće nedjelje. Mnogo mu je ljudi povjerovala pa su čak prodali i svoje kuće. E, a kad se ništa nije zbilo, nisu bili ozlojeđeni kao što bi čovjek očekivao. Oni su samo kazali da je pop malo pogriješio i dalje su mu vjerovali. Mislim da neki još vjeruju.
- Dobro, to je bilo tada, ali ovo ovdje je nešto drugo.
Mj smo ovdje sami, a njih je na stotine. Oni mi se sviđaju i bit će mi stvarno žao kad se cijela stvar sruči na leđa dalaj-lame. Kada se završi popis, onda treba okrenuti tri obredna valjka koje se dosad nije smjelo dirnuti, i kad se i tada ništa ne dogodi...
- No ipak bih želio da sam negdje na nekom drugom mjestu
- Ja to želim već tjednima. No ništa ne možemo učiniti dok ne istekne ugovor i ne stigne transportni avion koji će nas odvesti odavde.
- Svakako - reče Chuck zamišljeno - ipak bismo mogli malo sabotirati.
- Vraga bismo mogli. To bi samo pogoršalo položaj.
- Ne, onako kako sam ja zamislio. Stroj će završiti svoj posao za četiri dana. Avion će stići za tjedan dana. Dakle, pokvarit ćemo nešto da bismo imali što popravljati upravo toliko dana. Ako dobro proračunamo, možemo biti dolje na aerodromu u vrijeme kad budu posljednja imena izlazila iz stroja.
Onda nas više neće moći uhvatiti.
- Ne sviđa mi se sve to - reče George. - To će biti prvi put da napuštam nezavršen posao. Osim toga, to će im biti sumnjivo. Ne, ja ću ostati i prihvatiti sve što god bude.

* * *

- Meni se to ipak ne sviđa - rekao je nekoliko dana kasnije, kad su ih mali poniji nosili niz uski vjetroviti puteljak u dolinu. - I nemoj pomisliti kako ja bježim jer sam se upla
šio. Jednostavno mi je žao tih jadnih momaka tamo gore i ne bih htio tamo biti, kad ustanove kako su bili budalasti. Pitam se kako će to preboljeti dalaj-lama?
- Čudno - odvratio je Chuck - ali kada sam se pozdravljao s njim, činilo mi se kako on zna da mi bježimo. I nije ga uopće bila briga jer je znao da stroj radi glatko i bez
greške i da će posao biti završen no vrijeme. A nakon toga za dalaj-lamu nije bilo ničega. Poslije toga n i š t a..
George se okrenuo u sedlu i gledao gore uz planinski puteljak. To je bilo posljednje mjesto odakle se jasno vidio lamaistički samostan. Široka spljoštena građevina uzdizala se prislonjena uz planinu, silueta se ocrtavala uz sam vrh i stapala s planinom uz odbleske sunca na zalazu. Tu i tamo zasvjetlucali su otvori na prozorima kao na nekakvu prekooceanskom brodu. Električno svjetlo, naravno, koje je dobijalo struju iz generatora kao i Mark V. Koliko dugo će ga još trošiti? George se pitao neće li monasi razbiti kompjutor u bijesu i razočaranju. Ili će mirno sjesti i opet početi izračunavati. Znao je točno što se upravo ovoga časa događa tamo gore u planini. Dalaj-lama i njegovi pomoćnici sjede u svojim svečanim svilenim haljama i pregledavaju velike trake papira što im donose mlađi monasi s električnog stroja, teleprintera, i slažu u velike tomove. Nitko ništa ne govori. Jedino se čuje planinski vjetar i kuckanje tipki stroja po papiru, jer je Mark V radio posve tiho i kao munja obavljao operacije stotine tisuća proračuna u sekundi.
- Evo ga! - Vikne Chuck, pokazujući dolje u dolinu. - Zar nije predivan?
Bez sumnje jest, pomislio je George. Rasklimani stari "DC 3" stajao je na kraju piste kao maleni srebrni leptir. Za dva sata on će ih ponijeti u slobodu i u svijet zdrava razuma.
Na brzi dolazak noći u visokim planinama Himalaje već su se bili navikli. Na svu sreću, put je sada već bio mnogo bolji a obojica su imala i ručne svjetiljke. Nema više nikakve opasnosti, samo je već postalo malo neudobno na leđima tih ponija, i hladno. Nebo je bilo čisto i prekriveno dragim, poznatim zvijezdama.
Dakle, neće biti nikakve zapreke da ne uzlete zbog loših vremenskih prilika.
Počeo je pjevati ali je uskoro prestao. Ta golema arena okružena visokim brdima, što su sablasno bila osvijetljena sjajem zvijezda, nije pogodovala ovakvu raspoloženju. George pogleda na sat.
- Stići ćemo za jedan sat - doviknuo je preko ramena svom prijatelju Chucku. Onda je dodao zamišljeno. - Zanima me da li je kompjutor završio posao? Sada bi bilo vrijeme.
Kako Chuck nije ništa odgovorio, George se naglo okrenuo u sedlu. Vidio je samo blijedo lice svoga prijatelja kako zuri prema vrhu planine s koje su se spuštali.
Visoko u brdima, tamo gdje je trebao biti lamaistički samostan, dizala se jarka svijetla baklja visoko prema nebu.
- Pogledaj - vikao je Chuck - njihov svijet doista nestaje kako su bili i prorekli.
Dok su tako zapanjeno gledali u vrh planine, nisu ni opazili kako zvijezde polagano trnu jedna za drugom...

Kraj

Buđenje
 
     Marlan se dosađivao; bila je to krajnja dosada koju može stvoriti jedino Utopija. Stajao je pred velikim prozorom i gledao dole prema uskovitlanim oblacima koje je pokretao vetar što se dizao u podnožju grada. Ponekad, kroz kakav procep u nabreklom, belom pokrovu, spazio bi načas prizor jezera i šuma, kao i krivudavu traku reke koja je tekla kroz pustu zemlju, gde je on sada tek sasvim retko zalazio. Na razdaljinu od dvadeset milja prema zapadu gornji vrhovi veštačke planine, koje je sunčeva svetlost optočila bojama duge, plovili su povrh oblaka; ta planina bio je Grad Devet, sneno ostrvo što je plutalo studenim pustošima stratosfere. Marlan se zapita koliko ga tamošnjih žitelja, podjednako nezadovoljnih svojim životom, sada posmatra odozgo.
     Postojao je, razume se, jedan uzmak i mnogi su se opredelili za njega. Ali on je bio tako očigledan, a Marlan je više od svega drugog izbegavao očiglednosti. Osim toga, sve dok i dalje bude prilike da život još može da pruži neko novo iskustvo, on neće proći kroz vrata što su vodila u zaborav.
     Iz magle što je ležala pod njim nešto sjajno i plamteće probi se kroz oblake i ubrzo stade da iščezava prema dubokoj plaveti zenita. Mutnim pogledom Marlan je pratio uspinjanje broda: nekada - kako je to samo bilo davno! - ovaj prizor ispunio bi mu radošću srce. Svojevremeno se i on otiskivao na ovakva putovanja, zapućujući se stazom koja je čoveku donela najveće pustolovine. Ali sada na dvanaest planeta i pedeset meseca nije postojalo ništa što se nije moglo naći na Zemlji. Da se samo moglo stići do zvezda, čovečanstvo bi možda izbeglo cul-de-sac u kome se sada našlo kao u stupici; tada bi još bilo beskrajnih prostranstava za istraživanje i otkrivanje. Ali duh čovečanstva ustuknuo je pred zastrašujućom ogromnošću međuzvezdanog prostora. Čovek je stigao do planeta dok je još bio mlad, ali zvezde su zauvek ostale izvan njegovog domašaja.
     Pa ipak - Marlan se ukruti na tu pomisao i stade da klizi pogledom za izvijenim tragom pare koji je označavao putanju uzletelog broda - ako ga je Svemir porazio, i dalje je postojalo jedno osvajanje koje se moglo preduzeti. Dugo je ostao da stoji, zadubljen u misli, u tišini, dok je daleko dole krzava ivica oluje lagano otkrivala potpornje i bedeme grada, a ispod njih zaboravljena polja i šume koji su nekada predstavljali jedini Čovekov dom.
     Zamisao je zagolicala Sandrakovu naučnu domišljatost; suočila ga je sa zanimljivim tehničkim problemima koji će ga držati zaokupljenog godinu i dve. To će pružiti Marlanu sasvim dovoljno vremena da sredi sve svoje poslove ili, ako je neophodno, da se predomisli.
     Ako su Marlana i obuzele neke sumnje u poslednjem trenutku, on je bio odveć ponosan da bi ispoljio tako nešto dok se opraštao od prijatelja. Oni su proučili njegove planove uz morbidnu radoznalost, ubeđeni da preduzima neki neobično složeni oblik eutanazije. Kada su se vrata malog svemirskog broda zatvorila iza Marlana, oni su se lagano udaljili, vrativši se besciljnom ustrojstvu svojih života; Rovina je, doduše, plakala, ali ne odveć dugo.
     Dok je Marlan vršio završne pripreme, brod se uspinjao automatskim kursom, dobijajući na brzini sve dok se Zemlja nije pretvorila u srebrni srp, a potom u slabašnu zvezdu izgubljenu u snažnijem sjaju Sunca. Izdižući se iznad ravni u kojoj su se kretale planete, brod je postojano hitao ka zvezdama sve dok se i samo Sunce nije pretvorilo u puku blistavu tačku svetlosti. A onda je Marlan premašio brzinu udaljavanja, upravivši brod na kružnu orbitu koja ga je učinila najspoljašnijim Sunčevim podanikom. Tu ga nikada ništa neće poremetiti; večno će kružiti oko Sunca, osim ako ga nekom nepojamnom igrom slučaja ne pogodi kakva zalutala kometa.
     Marlan poslednji put izvrši proveru instrumenata koje je Sandrak sazdao. Potom je otišao do središnje komore i zaptio teška metalna vrata. Kada ih ponovo bude otvorio, biće u prilici da dokuči tajnu sudbine ljudskog roda.
     Um mu je bio ispražnjen od svih osećanja dok je legao na mekani kauč i čekao da mašine obave svoju dužnost. Uopšte nije čuo prve šapate gasa kroz ispusne otvore; ali svest mu je ipak iščilela poput oseke što se povlači.
     Konačno, i vazduh je šišteći izišao iz male komore, koja je, takođe, ispustila u krajnju studen svemira svoju zalihu toplote. Promena i raspadanje nikada tu neće moći da stupe; Marlan je ležao u grobu koji će nadtrajati sve što je čovek ikada sazdao na Zemlji, pa će možda nadživeti i samu Zemlju. No, bio je to i više nego grob, jer mašine koje je sadržao merile su vreme; svakih stotinu godina jedno kolo bi se otvorilo, pa zatvorilo, odbrojavajući stoleća.
     Marlan je tako zaspao u studenom sumraku iza Plutona. Nije ništa znao o životu koji je bujao i povlačio se na Zemlji i njenim planetama-sestrama, dok su se stoleća produžavala u milenijume, a milenijumi u eone.
     Na svetu koji je nekada bio Marlanov dom planine su se izmrvile u prah i bile razmetene u moru; led se puzavo spustio sa polova, kao što je činio mnogo puta ranije i kao što će učiniti još mnogo puta u budućnosti.
     Na okeanskom dnu planine iz potonjih vremena sazdavale su se sloj po sloj od nanosa što je tamo dospevao, da bi se konačno obrele na svetlosti dana; no, ubrzo su i one krenule za zaboravljenim Alpima i Himalajima u svoje grobove...
     Sunce se promenilo sasvim malo, kada se sve uzme u obzir, u času kada su se strpljivi mehanizmi Marlanovog broda probudili iz svog dugog sna. Vazduh je uz šištanje ponovo pokuljao u komoru, temperatura je lagano stala da se uspinje sa ruba apsolutne nule do nivoa na kome je život ponovo mogao da počne. Lagano, operativne mašine otpočele su sa tananim nizom zadataka koji je trebalo da im ožive gospodara.
     No, on se nije pomerio. Tokom dugih razdoblja proteklih od kako je Marlan utonuo u san nešto je zakazalo među vodovima koji je trebalo da ga probude. Štaviše, pravo je čudo što je sve ostalo do toga časa funkcionisalo ispravno; Marlan je, doduše, i dalje izmicao Smrti, ali ga njegove sluge nikada više neće otrgnuti iz dubokog sna.
     Tog časa čudesni brod prisetio se zapovesti koje su mu date pre toliko vremena. Zakratko, kako su se njegovi mnogobrojni mehanizmi lagano, zagrevanjem, vraćali u život, on je inertno plutao, dok mu se slabašna Sunčeva svetlost odražavala po zidovima. A onda, dobijajući na ubrzanju, počeo je da se vraća putanjom koju je prevalio u suprotnom smeru dok je svet još bio mlad.
     Nije menjao brzinu sve dok se ponovo nije obreo među unutrašnjim planetama, a metalni trup počeo da se greje pod zracima drevnog, neiscrpnog Sunca. Tu je stao da vrši istraživanja, u temperaturnoj zoni gde je Zemlja nekada kružila; i konačno pronašao je jednu planetu koju nije prepoznao.
     Veličina je odgovarala, ali ništa se više nije slagalo. Gde su se dela mora koja su nekada predstavljala najveću Zemljinu diku? Nisu preostala čak ni njihova prazna korita; prašina iščezlih kontinenata odavno ih je ispunila. A šta je, nadasve, bilo sa Mesecom? Negde u zaboravljenoj prošlosti on je skrenuo ka Zemlji i suočio se sa svojim usudom; budući da je planeta sada bila opasana, kao što je nekada bio slučaj jedino sa Saturnom, širokim, tankim oreolom prašine što je kružila oko nje.
     Robotske kontrole neko vreme su prebirale po svojim elektronskim memorijama dok je brod razmatrao situaciju. A onda je doneo odluku; da je mašina kadra da slegne ramenima, onda bi ovaj brod to zacelo učinio. Izabravši nasumce mesto za sletanje, stao je da se lagano spušta kroz razređen vazduh i konačno se prizemio na jednoj zaravni od peščanog kamena. Vratio je Marlana kući; to je bilo najviše što je mogao da učini.
     Ako i dalje ima života na Zemlji, on će ga pre ili kasnije pronaći.

     I odista, oni koji su sada bili gospodari Zemlje konačno su stigli do Marlanovog broda. Pamćenja su im bila duga, tako da im rđom najedeni metalni ovoid, koji je počivao na peščanom kamenu, nije bio potpuno stran. Stali su da raspravljaju o tome među sobom, uz onoliko uzbuđenja koliko im je to njihova priroda dozvoljavala, a onda su, koristeći vlastita, neobična oruđa, počeli da se probijaju kroz tvrdoglave zidove sve dok nisu stigli do komore u kojoj je Marlan spavao.
     Na svoj način oni su bili veoma mudri, budući da su mogli da shvate svrhu Marlanovih mašina i da su mogli odgonetnuti gde su zakazale u vršenju svojih dužnosti. Nedugo potom naučnici su izvršili neophodne popravke, premda nisu polagali mnogo nade u uspeh. Najviše što su mogli da očekuju bilo je da dovedu Marlanov um, makar i sasvim nakratko, na rub svesti pre no što vreme ne preduzme svoju dugo odlaganu osvetu.
     Svetlost se puzavo vratila u Marlanov mozak uz sporost osobenu za zimsku zoru. Eonima je ležao na granicama samosvesti, znajući da postoji, ali ne znajući ko je, niti odakle je došao. Delići sećanja se vratiše i uklopiše se jedan za drugim u složeni mozaik ličnosti, sve dok najzad Marlan nije postao svestan da je - Marlan.
     Uprkos telesnoj slabosti, saznanje o uspehu ispunilo ga je dubokim i razbuktalim osećanjem zadovoljstva. Radoznalost koja ga je uputila u pustolovinu niz eone, kada su njegovi bližnji radije odabrali blaženi san eutanazije, uskoro će biti nagrađena: doznaće, naime, kakav je soj ljudi nasledio planetu Zemlju.
     Snaga mu se vratila. Otvorio je oči. Svetlost je bila blaga i nije ga zaslepela, ali za trenutak je ipak sve bilo zamućeno i zamagljeno. Onda je uspeo da razabere figure kako se zatamnjeno uzdižu nad njim i ispunilo ga je osećanje snenog čuđenja jer se prisetio da bi trebalo da bude sam pri povratku u život, samo u društvu mašina.
     A onda je okolni prizor brzo ušao u žižu i on je razabrao kako ga netremice posmatraju, ne ispoljavajući ni neprijateljstvo ni prijateljstvo, ni uzbuđenje ni ravnodušnost, nedokučive oči Gleča. Majušne, groteskno artikulisane prilike stajale su oko njega u zbijenom krugu, zureći preko provalije koju ni njegov um ni njihovi umovi nikada neće moći da premoste.
     Druge ljude bi tog časa ispunio užas, ali Marlan se samo osmehnuo, pomalo tužno, u času kada je zauvek zaklopio oči. Njegov radoznali duh ostvario je svoj cilj; više nije imao pitanja koja bi postavio Vremenu.
     Jer, u poslednjem trenutku života, kada je video one koji su čekali oko njega, postalo mu je jasno u magnovenju da je drevni rat između čoveka i insekata već odavno okončan i da čovek nije bio pobednik...

Napevi daleke zemlje
 
     Lora je čekala pod stablima palmi, posmatrajući more. Klajdov čamac već se mogao razabrati kao majušna izbočina na dalekom obzorju, jedina nepravilnost na savršenom spoju mora i neba. Razmere su mu se povećavale iz minuta u minut, sve dok se nije odvojio od jednolične plave kugle koja je opasivala svet. Sada je mogla da vidi Klajda kako stoji na pramcu, sa rukom preko ivraga, nepomičan poput kakvog kipa dok pokušava da je uoči među senkama obale.
     "Gde si, Lora?" začu se njegov žaloban glas iz dio-narukvice koju joj je poklonio kada su se verili. "Dođi da mi pomogneš, ulov je poveći i ne mogu ga sam odneti kući."
     Tako, dakle! - pomisli Lora. Zbog toga si me, znači, pozvao da pohitam na obalu. Da bi kaznila Klajda prikladnom merom zabrinutosti, pustila ga je da je uzaludno zove čak šest puta, pa čak ni onda nije pritisnula predivan zlatni biser kojim se uključivao odašiljač, već je lagano izišla iz senke velikih stabala i krenula iskošenom obalom.
     Klajd ju je prekorno odmerio pogledom, ali ju je ipak pomirljivo poljubio čim se iskrcao i privezao čamac. Onda su zajedno počeli da istovaruju ulov, zahvatajući velike i male ribe iz oba korita katamarana. Lora je i dalje bila nadurena, ali je vredno pomagala, sve dok peščane saonice koje su čekale na obali nisu do vrha bile pune žrtava Klajdovog ribarskog umeća.
     Ulov je uistinu bio dobar; kada se budem udala za Klajda, reče Lora u sebi, bar neću skapati od gladi. Nezgrapna, oklopljena stvorenja iz mora ove lađe planete nisu, zapravo, bila ribe; proteći će još najmanje sto miliona godina pre no što priroda ovde izumi krljušti. Ali bila su sasvim dobra za jelo, a prvi kolonisti dali su im imena koja su doneli sa sobom, sa još toliko drugih tradicija, sa nezaboravljene Zemlje.
     "Al ih ima!" zabrunda Klajd, bacivši na blistavu gomilu poslednji komad ulova, koji je prilično nalikovao na lososa. "Pobrinuću se za mreže kasnije - hajdemo sad!"
     Pronašavši ne bez poteškoća oslonac za nogu, Lora uskoči na sanke iza njega. Gipki valjci zakratko su se okretali u prazno na pesku, a onda čvrsto zahvatiše. Klajd, Lora i sto funti odabrane ribe stadoše da hitaju ustalasanom obalom. Prevalili su polovinu kratkog puta kada jednostavan, bezbrižan svet koji su poznavali ceo svoj mladi život najednom prestade da postoji.
     Znamenje njegovog prolaska stajalo je ispisano gore na nebu, kao da je kakva džinovska šaka prevukla komadom krede preko plavog nebeskog svoda. Još dok su Klajd i Lora gledali, blistavi trag pare stao je da se osipa po ivicama, rastačući se u pramenove oblaka.
     A onda začuše jedan zvuk za koji njihov svet nije znao već pokolenjima - zvuk koji je ponirao sa visine od mnogo milja povrh njihovih glava. Nagonski se uhvatiše za ruke dok su gledali u tu brazdu preko neba, belu poput snega, i slušali slabašan krik koji je dopirao sa samih međa svemira.
     Brod koji se spuštao već je zašao za obzorje pre no što su se njih dvoje okrenuli jedno prema drugom i prodahtali, gotovo skrušeno, istu magičnu reč:
     "Zemlja!"
     Posle tri stotine godina ćutanja matični svet je još jednom posegao u pravcu Talase...
     Zašto? - upita se Lora, pošto je minuo dugi trenutak otkrovenja, a krik rasparanog vazduha prestao da odjekuje sa neba. Šta se dogodilo, posle svih ovih godina, što je dovelo jedan brod sa moćne Zemlje na ovaj miran i zadovoljan svet? Nije bilo prostora za nove koloniste ovde na ovom jedinom ostrvu vodene planete i Zemlja je to vrlo dobro znala. Njeni robotski izviđački brodovi kartografisali su i ispitali Talasu iz svemira pre pet stoleća, u ranim danima međuzvezdanih istraživanja. Znatno pre no što se sam čovek otisnuo u bezdane između zvezda, njegove elektronske sluge otišle su u prethodnicu, kružeći oko svetova tuđih sunaca, da bi se potom vratile natrag sa riznicama znanja, kao što se pčele vraćaju sa medom u matičnu košnicu.
     Takav jedan izviđač pronašao je Talasu, neugledan svet sa jednim velikim ostrvom u moru bez obala. Jednoga dana će i ovde biti rođeni kontinenti, ali ovo je još nova planeta čija istorija tek treba da bude napisana.
     Robotu je bilo potrebno stotinu godina da prevali povratni put, a onda je još narednih stotinu njegovo sakupljeno znanje počivalo u elektronskim pamćenjima velikih računara koji su čuvali uskladištenu mudrost Zemlje. Prvi talasi kolonizacija nisu dosegli do Talase; postojali su unosniji svetovi koji su imali prvenstvo, svetovi na kojima devet desetina površine nije bilo prekriveno vodom. No, konačno, pioniri su stigli i ovde; samo desetak milja od mesta gde je Lora sada stajala njeni preci su prvi put kročili na ovu planetu i proglasili je svojinom čovečanstva.
     Izravnali su brda, zasadili žitarice, pokrenuli reke, sagradili gradove i fabrike i umnožavali se sve dok nisu domašili prirodne granice svog kopna. Sa svojim plodnim tlom, izobilnim morima i blagom, potpuno predvidljivom klimom Talasa nije bila svet koji je postavljao prevelike zahteve svojoj usvojenoj deci. Pionirski duh potrajao je možda dva pokoljenja; posle toga kolonisti su se zadovoljavali da rade onoliko koliko je neophodno (ali ne i više od toga), da nostalgično snevaju o Zemlji i da prepuštaju budućnost da se sama stara o sebi.
     Selom su kolale razne pretpostavke kada su Klajd i Lora stigli. Vesti su već stigle sa severnog kraja ostrva da je brod obuzdao svoju mahnitu brzinu i da se vraća natrag na maloj visini, očigledno u potrazi za mestom na koje bi se spustio. "Jamačno još imaju stare karte", primetio je neko. "Kladim se u deset prema jedan da će se prizemiti na istom mestu gde se spustila i prva ekspedicija, gore u brdima."
     Bila je to razložna pretpostavka i samo nekoliko minuta kasnije sva raspoloživa prevozna sredstva već su napuštala selo retko korišćenim putem koji je išao na zapad. Kako je to priličilo gradonačelniku jednog tako važnog kulturnog središta kao što je Zaliv palmi (žitelja: 572; privreda: ribarenje, hidroponici; industrija: nepostojeća), Lorin otac nalazio se na čelu u svojim zvaničnim kolima. Okolnost da je premaz boje na automobilu već bio zreo za uobičajenu godišnju obnovu nije izgledala baš najsrećnija; moglo se samo nadati da će posetiocima promaći mestimične mrlje golog metala. Uostalom, sama kola bila su potpuno nova; Lora se još živo sećala uzbuđenja koje je izazvao njihov dolazak pre ciglih trinaest godina.
     Mali karavan sačinjen od odabranih kola, kamiona, pa čak i dvoje peščanih sanki, koje su se s naporom kretale, pređe preko kreste brda i zaustavi se pored jednog znaka izjedenog vremenom na kome su stajale ispisane jednostavne, ali upečatljive reči:

     MESTO SPUŠTANJA PRVE EKSPEDICIJE NA TALASU
     1. JANUAR, NULTA GODINA
     (28 maj 1. g. 2626.)

     Prva ekspedicija - ponovi Lora u sebi bešumno. Druga nikada nije usledila sve do sada...
     Brod je prispeo na tako maloj visini i tako tiho da je već gotovo bio povrh njih pre no što su ga uopšte postali svesni. Nije se čuo nikakav zvuk motora samo kratkotrajno šumenje lišća dok se uznemireni vazduh širio među krošnjama. A onda je ponovo sve utihlo, ali Lori se činilo da je blistavi ovoid koji je počivao na utrini veliko srebrno jaje koje će se svakog časa izleći i doneti nešto novo i neobično na spokojan svet Talase.
     "Tako je mali", prošaputa neko pokraj nje. "Nisu mogli stići sa Zemlje u ovoj stvarčici!"
     "Razume se da nisu", uzvrati odmah neizbežni samozvani stručnjak. "Ovo je samo čamac za spasavanje pravi brod je gore u svemiru. Zar se ne sećate da je i prva ekspedicija..."
     "Pssst", prekide ga neko treći. "Izlaze!"
     Zbilo se to tokom samo jednog otkucaja srca. Trenutak ranije bešavan trup izgledao je tako gladak i celovit da je oko uzalud tražilo neki znak otvora. A onda, već narednog trena, pojavio se ovalni ulaz iz koga je kratka rampa vodila do tla. Ništa se nije pokrenulo, ali nešto se dogodilo. Lora nije imala nikakvu predstavu kako je to bilo moguće, ali prihvatila je to čudo bez iznenađenja. Slične stvari naprosto je valjalo očekivati od jednog broda koji dolazi sa Zemlje.
     U senovitom ulazu stadoše da se kreću neke prilike; gomila koja je čekala nije se oglasila ni najmanjim zvukom dok su posetioci lagano izlazili i odmah počeli da žmirkaju zbog snažne svetlosti nepoznatog sunca. Bilo ih je sedmorica svi muškarci i uopšte nisu delovali kao superbića koja je ona očekivala. Istina je bila, doduše, da je visina svih nešto iznad proseka, kao i da im je koža gotovo bela. Osim toga, izgledali su zabrinuto i neodlučno, što je Loru prilično zbunilo. Tog časa joj je prvi put palo na um da ovo spuštanje na Talasu nije bilo hotimično, odnosno da su posetioci u podjednakoj meri iznenađeni što su se obreli ovde kao i žitelji što im se ukazala prilika da ih pozdrave.
     Gradonačelnik Zaliva palmi, suočen sa vrhunskim trenutkom svoje karijere, istupi napred da započne govor koji je mahnito pripremao još od časa kada je krenuo iz sela. Samo sekundu pre no što će zaustiti prvu rečenicu prože ga iznenadna sumnja koja mu u času potpuno obrisa pamćenje. Svi su automatski pretpostavili da brod dolazi sa Zemlje ali to je bilo samo puko nagađanje. Sasvim je bilo moguće da je upućen ovamo i sa neke druge kolonije, od kojih im je najmanje desetak bilo bliže nego matični svet. Sve što je Lorin otac uspeo da prozbori, obuzet panikom zbog protokola, bilo je:
     "Želimo vam dobrodošlicu na Talasi. Vi ste sa Zemlje pretpostavljam?" Ovo 'pretpostavljam' učini gradonačelnika Fordajka besmrtnim; proteći će čitavo stoleće pre no što se otkrije da ta fraza nije sasvim originalna.
     Među svim ljudima koji su čekali Lora je bila jedina koja nije čula potvrdan odgovor, izgovoren na engleskom koji tokom stoleća razdvojenosti kao da je postao malčice brži. Jer u tom trenutku ona je prvi put ugledala Leona.
     Izišao je iz broda i, nastojeći da se kreće što nenametljivije, uputio se sadruzima u podnožju rampe. Možda se zadržao da bi izvršio neka podešavanja na kontrolnim uređajima; možda je, što je izgledalo verovatnije, izveštavao o toku susreta veliki matični brod, koji mora da počiva negde gore u svemiru, daleko iznad i poslednjih tračaka atmosfere. Ma šta bio razlog, Lorine oči od tog časa nisu se zaustavljale ni na kom drugom.
     Još tog prvog trena postalo joj je jasno da njen život više nikada neće moći da bude isti. Bilo je to nešto novo i izvan svekolikog iskustva, nešto što ju je ispunjavalo čuđenjem i strahom istovremeno. Pobojala se za ljubav koju je osećala prema Klajdu; a čudila se novoj i nepoznatoj stvari koja joj je ušla u život.
     Leon nije bio visok kao ostali sadruzi, ali je zato bio znatno stamenije građen, odajući utisak moći i vičnosti. Njegove oči, veoma tamne i pune živosti, bile su duboko usađene u lice grubih crta koje niko ne bi mogao nazvati lepim, ali za koje je Lora našla da je uznemirujuće privlačno. Bio je to muškarac koji je imao prilike da vidi prizore što ih ona nije mogla ni da zamisli - muškarac koji je, možda, hodio ulicama Zemlje i video njene znamenite gradove. Šta je sada radio ovde, na samotnoj Talasi, i otkuda one crte napetosti i zabrinutosti oko njegovih očiju koje su neprekidno nešto tražile?
     Jednom ju je već osmotrio, ali pogled mu je tada bez zadržavanja skliznuo dalje. Sada se vratio, kao da ga je sećanje na to nagnalo, i on je prvi put postao svestan Lore, kao što je i ona od samog početka bila svesna njega. Pogledi im se ukrstiše, premošćujući bezdane vremena, prostora i iskustva. Brižna napetost popusti u Leonovim veđama, napete crte lagano se opustiše; i on se konačno osmehnu.
     Bio je već sumrak kada su se govori, banketi, prijemi i razgovori okončali. Leon je bio veoma umoran, ali mu je um delovao odveć živo da bi mu dopustio da zaspi. Posle napetosti koja je vladala poslednjih nekoliko nedelja, pošto su ga probudili prodorni i bučni zvuci signala za uzbunu i pošto se sa kolegama upirao da izbavi oštećeni brod, teško je mogao da pojmi da su najzad stigli na bezbedno.
     Kakvu su samo neverovatnu sreću imali što se ova nastanjena planeta nalazila tako blizu! Čak i kada ne bi mogli da oprave brod i nastave putovanje do čijeg su ih okončanja čekala još dva stoleća, ovde su bar mogli da ostanu među prijateljima. Nikakvi mornari, bilo mora ili svemira, u oštećenom brodu nisu se mogli ničem boljem nadati.
     Noć je bila prohladna i mirna, blešteći nepoznatim zvezdama. No, ipak su se mogli razabrati neki stari prijatelji, iako su drevna ustrojstva sazvežđa bila beznadežno izgubljena. Video se moćni Rigel, nimalo slabiji uprkos dodatnim svetlosnim godinama koje su njegovi zraci morali prevaliti pre no što stignu do njegovih očiju. A ono mora da je džinovski Kanopus, gotovo u liniji sa njihovim odredištem, ali na toliko većoj razdaljini da čak i kada budu stigli do svog novog doma on neće izgledati nimalo sjajniji nego na nebu Zemlje.
     Leon zatrese glavom, kao da je želeo da odagna iz uma taj ošamućujući, hipnotišući prizor beskraja. Zaboravi zvezde, reče on u sebi ionako ćeš se ponovo suočiti sa njima. Drži se ovog malog sveta dok si na njenu, iako on može biti tek zrnce prašine na putu između Zemlje koju više nikada nećeš videti i cilja koji te čeka na kraju puta, kroz stotine godina.
     Njegovi prijatelji već su spavali, umorni i zadovoljni, kao što je i bilo pravo. On će im se uskoro pridružiti kada mu to bude dopustio njegov nespokojan duh. Ali najpre će se malo upoznati sa ovim svetom na koji ga je slučaj doveo, ovom oazom nastanjenom pripadnicima njegove vrste u pustinjama svemira.
     Izišao je iz dugačke, jednospratne gostinske kuće, koja je bila pripremljena za njih očigledno u velikoj hitnji i zaputio se jedinom ulicom Zaliva palmi.
     Nikoga nije bilo napolju, ali je iz nekoliko kuća dopirala dremljiva muzika. Izgledalo je da meštani imaju običaj da rano idu na počinak - ili su možda i oni bili iscrpljeni uzbuđenjem i gostoljubivošću tog dana. To je odgovaralo Leonu koji je želeo da bude sam dok mu se uskomešane misli ne uspokoje.
     Iz mirne noći koja ga je optakala postao je svestan mrmljanja mora i taj zvuk ga je odmamio sa prazne ulice. Bilo je mračno među palmama, kada su se svetla sela pritulila iza njega, ali manji od Talasina dva meseca nalazio se visoko na jugu, a njegov neobičan žuti sjaj sasvim mu je dovoljno obasjavao put. Prošao je kroz uzan pojas stabala i na kraju obale koja se strmo spuštala ugledao okean koji je prekrivao gotovo ceo ovaj svet.
     Niz ribarskih čamaca bio je privučen uz rub vode i Leon lagano krenu ka njima, radoznao da vidi kako su zanatlije Talase rešili jedan od čovekovih najstarijih problema. S odobravanjem je osmotrio uredna plastična korita, uske uporedne plovke izvan čamca, električne čekrke za izvlačenje mreža, kompaktan mali motor, radio sa antenom za određivanje pravca. Ova gotovo primitivna, ali potpuno primerena jednostavnost duboko je delovala na njega; teško se mogao zamisliti veći kontrast pravom lavirintu složenosti moćnog broda koji je počivao negde iznad njegove glave. Za trenutak ga je ponela jedna maštarija; kako bi bilo prijatno odbaciti sve godine obuke i učenja i zameniti život pogonskog inženjera na zvezdanom Brodu za spokojan, neprohtevan život jednog ribara! Jamačno im je potreban neko ko će im održavati čamce, a možda je mogao da smisli i neka poboljšanja...
     On odbaci te ružičaste snove, uopšte ne hajući zbog njihovih očiglednih manjkavosti, i zaputi se duž pokretnog fronta pene gde su talasi gubili svoju poslednju snagu u okršaju sa tlom. Pod nogama su mu ležali ostaci novorođenog života ovog mladog okeana prazne školjke i oklopi račića koji su zacelo prekrivali i obale Zemlje pre milijardu godina. Evo, na primer, jedne zbijeno upletene zavojnice od krečnjaka koju je zacelo već ranije video u nekom muzeju. Sasvim je mogla to biti; svako ustrojstvo koje je jednom poslužilo svrsi Priroda beskrajno ponavlja sa sveta na svet.
     Slabašan žuti sjaj brzo se širio preko istočnog neba; pred Leonovim očima Selena, unutrašnji mesec, diže se povrh obzorja. Neverovatnom brzinom čitav mesec, koji je bio u poslednjoj četvrti, izroni iz mora, obasjavši obalu iznenadnom svetlošću.
     I u toj plimi blistavosti Leon najednom vide da nije sam.
     Devojka je sedela na jednom čamcu, pedesetak jardi dalje niz obalu. Bila mu je okrenuta leđima i gledala negde ka moru, naizgled nesvesna njegovog prisustva. Leon zastade, ne želeći da remeti njenu samotnost, ali i nesiguran kako stoji sa lokalnim običajima u ovim stvarima. Izgledalo je veoma verovatno, s obzirom na ovo vreme i mesto, da ona nekoga čeka; bilo bi najbezbednije i najtaktičnije okrenuti se i tiho vratiti u selo.
     No, prekasno je doneo tu odluku. Kao da ju je plima nove svetlosti na obali načas uplašila, devojka podiže pogled i istog trenutka ga primeti. Ustala je bez žurbe i skladno, ne pokazavši nikakve znake uznemirenosti ili nelagodnosti. Staviše, da je Leon mogao da joj jasno vidi lice na mesečini, bio bi iznenađen izrazom tihog zadovoljstva.
     Pre samo dvanaest časova Lora bi srdito odbacila pomisao da će ovde, na ovoj samotnoj obali, sresti jednog potpunog stranca u času kada ostatak njenog sveta već uveliko spava. Čak i sada, mogla je da pruži razložno objašnjenje za svoje ponašanje, da ustvrdi kako je osetila neki nemir i nije mogla da zaspi, tako da je izišla da se malo prošeta. Ali duboko u svom srcu znala je da to nije istina; celog dana nije prestajala da je progoni slika tog mladog inženjera, čije je ime i položaj uspela da otkrije, ne izazvavši pri tom, kako se nadala, previše znatiželje među prijateljima.
     Čak nije u pitanju bila ni srećna okolnost što ga je videla kako izlazi iz gostinske kuće; posmatrala je pretežan deo večeri sa verande očeve kuće, sa naspramne strane ulice. A sasvim izvesno nije bila sreća, već promišljeno i pažljivo planiranje to što se uputila na ovaj deo obale čim se uverila kojim je putem Leon krenuo.
     Zaustavio se na desetak stopa od nje. (Da li ju je prepoznao? Da li podozreva da ovo nije slučajan susret? Za trenutak, hrabrost ju je gotovo izdala, ali sada je bilo prekasno za uzmak.) A onda se on iskrivljeno osmehnu, od čega kao da mu je celo lice zasijalo, tako da se načas učinio još mlađim nego što je bio.
     "Zdravo", reče on. "Uopšte nisam očekivao da ću nekoga sresti u ovo doba noći. Nadam se da vas nisam uznemirio."
     "Razume se da niste", uzvrati Lora, nastojeći da joj glas bude što postojaniji i neuzbuđeniji.
     "Ja sam sa broda, znate. Učinilo mi se da bi bilo zgodno malo razgledati Talasu dok sam na njoj."
     Na ove poslednje reči na Lorinom licu iznenada se promeni izraz; tuga koju je razabrao na njemu zbunila je Leona, jer joj nije video uzrok. A onda, uz trenutan šok koji prati prepoznavanje, on shvati da je ovu devojku video već ranije i bi mu jasno šta ona radi ovde. Bila je to ista ona devojka koja mu se osmehnula kada je izišao iz broda - ne nije tačno: onje bio taj koji se osmehnuo...
     Nije se imalo šta reći. Oni su se nemo posmatrali preko talasastog peska, oboje opčinjeni čudom koje ih je spojilo u bezmerju vremena i prostora. A tada, kao u nesvesnom saglasju, oni sedoše jedno naspram drugog na ivicu čamca, i dalje bez reči.
     Ovo je ludost, reče Leon u sebi. Šta ja ovde radim? Kakva prava imam ja, lutalica koja prolazi kroz ovaj svet, da posežem u živote ovdašnjih žitelja? Treba da se izvinimo i da prepustim ovu devojku obali i moru koji su njen zavičaj, a ne moj.
     Pa ipak, nije otišao. Sjajan disk Selene podigao se za čitavu širinu šake povrh mora kada je on konačno kazao: "Kako se zoveš?"
     "Lora", odgovori ona blagim, napevnim naglaskom ostrvljana, koji je zvučao veoma prijatno, ali ga nije uvek bilo lako razumeti.
     "A ja sam Leon Karel, pomoćni pogonski inženjer na zvezdanom brodu Magelan."
     Ona se blago osmehnula kada se predstavio i tog časa shvati da je ona već zacelo znala njegovo ime. Istog trenutka sinu mu jedna potpuno nebitna i hirovita pomisao; do pre samo nekoliko minuta bio je mrtav umoran, spreman da se svakoga časa okrene i pođe na počinak na kome je već odavno trebalo da bude. No, sada je bio potpuno razbuđen a bodar - na početku, kako je ispalo, jedne nove i nepredvidljive pustolovine.
     Ali zato je Lorina naredna opaska bila sasvim predvidljiva: "Kako ti se dopada Talasa?"
     "Daj mi malo vremena", uzvrati Leon. "Imao sam priliku da vidim samo Zaliv palmi, pa i njega tek površno."
     "Hoćete li se dugo zadržati ovde?"
     Pauza je bila jedva primetna, ali ju je njegovo uho razabralo. Tek je ovo bilo pitanje koje je uistinu bilo važno.
     "Nisam siguran", odgovori on iskreno. "Sve zavisi od toga koliko će opravke potrajati."
     "Šta se pokvarilo?"
     "Oh, naleteli smo na nešto što je bilo preveliko da bi ga naš meteorski štitnik apsorbovao. I tras! - da ostali smo bez štitnika. Nema nam druge do da napravimo novi."
     "I mislite da to možete ovde da uradite?"
     "Nadamo se. Glavni problem biće podizanje oko milion tona vode do Magelana. Srećom, mislim da će Talasa bezbolno moći da se liši tolike količine."
     "Vode? Ne razumem."
     "Pa, poznato ti je da zvezdani brod putuje gotovo brzinom svetlosti; no, čak i tako, potrebno je mnogo godina da bi se stiglo na odredište, tako da ulazimo u stanje odloženog oživljavanja, a za to vreme brod je pod automatskim kontrolama."
     Lora klimnu. "Razume se tako su i naši preci stigli ovamo."
     "Sama brzina ne bi predstavljala problem da je svemir uistinu prazan ali on to nije. Jedan svemirski brod susreće se sa hiljadama atoma vodonika, česticama prašine, a ponekad i krupnijim česticama svake sekunde leta. Pri brzini koja je gotovo ravna svetlosnoj ti komadići kosmičkog otpada imaju ogromnu energiju i začas bi spalili brod. Stoga nosimo štit na otprilike milju ispred letelice i puštamo da umesto nas on sagori. Imate li kišobrane na ovom svetu?"
     "Ovaj... da", uzvrati Lora, očigledno pometena nesuvislošću pitanja.
     "Onda možeš da uporediš svemirski brod sa čovekom koji ide nasuprot pljusku iza zaklona kišobrana. Kiša je u našem slučaju kosmička prašina između zvezda, a brod nam je imao peh da ostane bez kišobrana."
     "A novi možete načiniti od vode?"
     "Da, to je najjeftiniji gradivni materijal u vaseljeni. Smrznemo je u ledeni breg koji putuje ispred nas. Zar ima nešto jednostavnije od toga?"
     Lora ništa nije odgovorila; misli kao da su joj odlutale novim smerom. A onda progovori ponovo, glasom koji je bio tako prigušen i čežnjiv da se on morao nagnuti kako bi je razumeo spram šuma talasa: "A sa Zemlje ste krenuli pre stotinu godina?"
     "Pre sto četiri. Razume se, nama izgleda kao tek nekoliko nedelja, budući da smo bili u dubokom snu, sve dok nas autopilot nije probudio. Svi kolonisti su još u stanju odloženog oživljavanja; oni uopšte ne znaju da se nešto događa."
     "A vi ćete im se na kraju ponovo pridružiti i takođe prespavati put do zvezda."
     Leon klimnu, izbegavajući njen pogled. "Tako je. Dolazak na planetu biće odložen za nekoliko meseci, ali šta to mari na putovanju koje traje tri stotine godina?"
     Lora pokaza ka ostrvu iza njih, a onda prema moru bez obala na čijem su rubu stajali.
     "Neobična je pomisao da tvoji usnuli prijatelji tamo gore nikada neće upoznati sve ovo. Žalim ih zbog toga."
     "Da, samo će nas pedesetak inženjera sačuvati spomen na Talasu. Za sve ostale na Brodu naše zaustavljanje ovde biće tek puka stavka u brodskom dnevniku stara stotinu godina."
     On osmotri Lorino lice i ponovo razabra tugu u njenim očima.
     "Zašto si zbog toga nesrećna?"
     Ona odmahnu glavom, nesposobna da odgovori. Kako se može izraziti osećanje samotnosti koje su u njoj izazvale Leonove reči? Životi ljudi, sve njihove nade i strahovanja, izgledali su tako majušni spram nepojamnih ogromnosti kojima su se oni odvažili da prkose. Pomisao na to tristogodišnje putovanje, do čije još ni polovine nisu stigli, predstavljalo je nešto pred čim je njen um ustuknuo od užasa. Pa ipak - u njenim vlastitim žilama tekla je krv onih ranih pionira koji su prevalili isti put do Talase, pre mnogo stoleća.
     Noć više nije bila prijateljska; najednom ju je ispunila žudnja za domom i porodicom, za malom sobom u kojoj se nalazilo sve što je posedovala i koja je bila ceo svet za koji je znala i koji je želela. Hladnoća svemira smrzla joj je srce; zažalila je sada što se uopšte upustila u ovu ludu pustolovinu. Bilo je vreme - i te kako - da pođe.
     Dok se pridizala, primetila je da su sedeli na Klajdovom čamcu i zapitala se kakav ju je to nesvesni podsticaj uma nagnao baš na ovo plovilo među svim ostalim malim čamcima koji su stajali postrojeni duž obale. Pri pomisli na Klajda prože je grč nesigurnosti, čak i krivice. Nikada ranije u životu, izuzev u magnovenjima, nije pomislila ni na jednog drugog muškarca do na njega. Sada se više nije mogla pretvarati da je to tačno.
     "Šta ti je?" upita Leon. "Je li ti hladno?" On ispruži ruku i prsti im se prvi put dodirnuše, jer je ona automatski uzvratila na isti način. Ali u trenutku dodira ona se trgla poput uplašene životinje i ustuknula.
     "Sve je u redu", uzvrati ona, gotovo ljutito. "Kasno je - moram kući. Do viđenja."
     Reakcija joj je bila tako nagla da je Leon ostao iznenađen. Je li rekao nešto što ju je uvredilo? - upita se on. Ona se već žurno udaljavala kada je on doviknuo za njom: "Hoću li te ponovo videti?"
     Ako je i odgovorila, šum talasa nadjačao joj je glas. Posmatrao ju je kako odlazi, pometen i pomalo pogođen, razmišljajući ne po prvi put u životu kako je teško dokučiti um žene.
     Za trenutak se kolebao da li da krene za njom i ponovi pitanje, ali negde u srcu znao je da to nije potrebno. Srešće se ponovo - to je bilo podjednako izvesno kao i sutrašnje rađanje sunca.

  

   Život ostrva potpuno je postao zaokupljen osakaćenim džinom koji je počivao u svemiru na udaljenosti od hiljadu milja. Pre svitanja i posle zalaska sunca, kada je svet bio u tami, ali se svetlost sunca još opažala u visinama, Magelan se mogao razabrati kao blistava zvezda, najsjajnije telo na celom nebu izuzev dva meseca. Ali čak i kada se nije mogao videti - kada bi bio izgubljen u jarkosti dana ili pomračen senkom Talase - brod nikada nije izbivao daleko od misli ljudi.
    Teško je bilo poverovati da je samo pedeset članova posade zvezdanog broda probuđeno, kao i da se čak ni polovina njih nijednom nije spustila na Talasu. Izgledalo je da se nalaze posvuda, obično u malim grupama od po dvojice ili trojice; hitro su hodali, obavljajući tajanstvene poslove, ili se vozili na malim, antigravitacionim skuterima koji su lebdeli nekoliko stopa iznad tla i kretali se tako bešumno da je život u selu najednom postao prilično opasan. Iako su im upućeni ozbiljni pozivi, posetioci još nisu uzeli udela u kulturnim i društvenim delatnostima ostrva. Objasnili su, učtivo ali odlučno, da sve dok se ne budu postarali oko bezbednosti svog broda neće imati vremena ni za šta drugo. Kasnije, svakako, ali ne sada...
    I tako, Talasi nije preostalo ništa drugo do da se naoruža strpljenjem dok su Zemljani postavljali svoje uređaje, vršili izviđanja, duboko bušili u stene ostrva i preduzimali nizove opita koji kao da nisu stajali ni u kakvoj vezi sa njihovim problemom. Ponekad bi se nakratko posavetovali sa naučnicima Talase, ali su uglavnom radili na svoju ruku. Nije bila stvar u tome što su se držali neprijateljski ili po strani; radili su tako pomno i predano da gotovo da nisu bili svesni nikoga i ničega pokraj sebe.
    Protekla su dva dana posle prvog susreta pre no što je Lora ponovo razgovarala sa Leonom. Viđala ga je s vremena na vreme kako hita selom, obično sa punom tašnom i odsutnim izrazom na licu, ali tada su imali prilike da izmene samo kratke osmehe. No, i to je bilo dovoljno da joj se osećanja uskomešaju, da izgubi spokoj i da zatruje vezu sa Klajdom.
    Koliko joj je pamćenje dosezalo, on je bio deo njenog života; znali su za razmirice i neslaganja, ali još niko nije ugrozio njegovo mesto u njenom srcu. Kroz nekoliko meseci će se venčati - premda više nije bila sigurna u to, kao ni u bilo šta drugo.
    'Zaluđenost' je bila ružna reč koja se primenjuje samo na druge ljude. Ali kako drugačije objasniti tu žudnju da bude sa jednim muškarcem koji se najednom obreo u njenom životu ni od kuda i koji će morati da ode kroz nekoliko dana ili nedelja? Nema sumnje da su sjaj i romantičnost njegovog porekla bili delimično odgovori ali to nije bilo dovoljno objašnjenje. Postojali su i drugi Zemljani zgodniji od Leona, ali je ona videla samo njega i život joj je sada izgledao prazan ako ne bi bla u njegovom društvu.
    Krajem prvoga dana samo su članovi njene porodice znali za njena osećanja; krajem drugoga svi pored kojih bi prošla s razumevanjem bi se osmehivali. Bilo je nemoguće sačuvati tajnu u jednoj ovako zbijenoj i brbljivoj zajednici kao što je Zaliv palmi i ona je dobro znala da nema nikakve svrhe da se trudi oko toga.
    Do njenog drugog susreta sa Leonom došlo je slučajno u meri u kojoj takve stvari uopšte mogu biti plod slučaja. Pomagala je ocu oko neke prepiske i zahteva koji su prosto preplavili sela po dolasku Zemljana i nastojala je da se malo razabere u vlastitim beleškama kada se vrata kancelarije otvoriše. Otvarala su se, doduše, tako često poslednjih nekoliko dana da ona više nije dizala pogled; njena mlađa sestra primala je stranke i u njenoj nadležnosti bili su svi posetioci. A onda je začula Leonov glas; a papiri joj se zamutiše pred očima, a beleške joj se najednom učiniše kao da su ispisane na nekom nepoznatom jeziku.
    "Mogu li da vidim gradonačelnika, molim vas?"
    "Razume se. Vi ste...?"
    "Pomoćni inženjer Karel."
    "Odmah ću ga pozvati. Sedite, molim vas."
    Leon se umorno sruči u jednu starinsku naslonjaču koja je predstavljala najbolji komad nameštaja što ga je soba za prijem stranaka mogla ponuditi svojim retkim posetiocima i tek tada spazi da ga Lora bez reči posmatra sa drugog kraja prostorije.
    Umora mu namah nestade i on skoči na noge.
    "Zdravo - nisam znao da radiš ovde."
    "Živim ovde; moj otac je gradonačelnik."
    Ova pompezna vest nije na Leona ostavila naročiti utisak. On priđe do radnog stola i podiže debeli tom koji je Lora čitala u pauzama između sekretarskih obaveza.
    "Sažeta istorija Zemlje", pročita on, "od osvita civilizacije do početka međuzvezdanog letenja. I sve to na hiljadu strana! Šteta što se završava pre tri hiljade godina."
    "Nadamo se da ćete nam ažurirati stvari. Da li se mnogo toga zbilo od kada je napisana?"
    "Dovoljno da se ispuni pedeset biblioteka, pretpostavljam. Ali pre no što pođemo ostavićemo vam kopije naše celokupne dokumentacije, tako da će vam istorijske knjige kasniti samo stotinu godina."
    Kružili su jedno oko drugog, izbegavajući jedinu stvar koja je bila važna. Kada se ponovo možemo sresti? Lorine misli bešumno su bubnjale, nesposobne da probiju barijeru govora. Da li mu se stvarno dopadam ili on samo vodi ljubazan razgovor?
    Unutrašnja vrata se otvoriše i gradonačelnik se uz izvinjavanja pojavi iz svoje kancelarije.
    "Oprostite što ste me čekali, gospodine Karel, ali na vezi sam imao predsednika - dolazi ovamo po podne. Šta mogu da učinim za vas?"
    Lora se pretvarala da radi, ali kucala je jednu istu rečenicu osam puta dok je Leon saopštavao poruku kapetana broda Magelan. Nije bila nimalo pametnija kada je završio; izgledalo je da inženjeri sa zvezdane letelice žele da postave nekakve uređaje na rtu udaljenom milju od sela i da se uvere da s tim u vezi neće biti nikakvih protivljenja.
    "Razume se!" reče gradonačelnik Fordajs velikodušno, svojim naročitim tonom kojim je jasno stavljao do znanja da za goste ništa nije dovoljno dobro. "Samo napred taj teren ne pripada nikome i tamo niko ne živi. Šta želite da uradite?"
    "Postavićemo gravitacioni inverter, a generator za njega valja usidriti u čvrstu kamenu osnovu. Može biti malo bučno kada počne da radi, ali mislim da vam ovde u selu neće smetati. Razume se, čim budemo završili razmontiraćemo i pokupiti opremu."
    Lora je osetila divljenje prema ocu. Savršeno je dobro znala da je Leonov zahtev njemu zvučao potpuno besmisleno baš kao i njoj, ali to se ni po čemu nije moglo videti.
    "Savršeno je u redu - drago nam je što vam možemo biti od neke pomoći. Da li biste kazali kapetanu Goldu da predsednik dolazi u pet po podne? Poslaću moja kola po njega; prijem je u pola šest u svečanoj dvorani sela."
    Pošto se Leon zahvalio i otišao, gradonačelnik Fordajs prišao je kćeri i uzeo malu hrpu pisama koja je ona prekucavala ne odveć brižljivo.
    "Baš prijatan mladić", reče on, "ali je li odveć mudro mnogo se zagrejati za njega?"
    "Ne znam o čemu govoriš."
    "Ma hajde, Lora! Uostalom, otac sam ti, a i oči me još dobro služe."
    "On se", šmrk, "ni najmanje ne zanima za mene."
    "A ti za njega?"
    "Ne znam. Oh, tata, tako sam nesrećna!"
    Gradonačelnik Fordajs nije bio hrabar čovek, tako da je postojala samo jedna stvar koju je mogao učiniti. Pružio joj je svoju maramicu i brže-bolje se povukao u kancelariju.
    Bio je to najteži problem sa kojim se Klajd suočio u životu, a nije bilo nikakvih presedana po kojima bi se ravnao. Lora je pripadala njemu - svi su to znali. Da mu je takmac bio neki drugi meštanin ili neko sa nekog drugog kraja Talase, tačno bi znao šta mu valja činiti. Ali zakoni gostoprimstva, a ponajpre njegovo urođeno zaziranje od svega sa Zemlje, sprečavali su ga da ljubazno zamoli Leona da se okrene na drugu stranu. To ne bi bilo prvi put da se ovo dogodilo, a u ranijim navratima nije se suočio ni sa kakvim poteškoćama. Ponajpre stoga što je Klajd bio visok preko šest stopa, skladno razvijen i nije imao nimalo suvišnog sala, iako je bio težak čitavih sto devedeset funti.
    Tokom dugih sati na moru, kada nije imao ništa drugo da radi do da se nosi sa vlastitim mislima, Klajd se zabavljao idejom o kratkom, oštrom okršaju sa Leonom. Sukob bi bio veoma kratak; iako Leon nije bio mršav kao većina Zemljana, odlikovao se njihovim bledim, isposničkim izgledom i očigledno nije bio ravnopravan protivnik nekome ko je vodio život pun fizičkih aktivnosti. U tome je i bila nevolja - dvoboj ne bi bio pošten. Klajd je dobro znao da bi izazvao gnev javnosti ako bi se uhvatio ukoštac sa Leonom, ma koliko razlozi tog sukoba bili opravdani.
    A koliko su, zapravo, bili opravdani? Bio je to veliki problem koji je mučio Klajda, baš kao što je morio i mnogo milijardi muškaraca pre njega. Izgledalo je da je Leon sada praktično član porodice; svaki put kada bi pozvao gradonačelnikovu kuću, Zemljanin kao da se nalazio tamo pod ovim ili onim izgovorom. Ljubomora je bila osećanje koje ranije nije zadavalo glavobolja Klajdu, a njemu se nimalo nisu dopadali njeni simptomi.
    Još je bio silno besan zbog plesa. Bio je to najznačajniji društveni događaj godinama unazad; štaviše, malo je verovatno da će se Zalivu palmi ikada u budućnosti ponovo ukazati jedna takva prilika.
    Imati predsednika Talase, polovinu veća i pedeset posetilaca sa Zemlje u selu u istom trenutku bilo je nešto što se teško moglo ponovo zbiti sa ove strane večnosti.
    I pored krupnoće i nezgrapnosti Klajd je bio dobar igrač, naročito kada mu je partnerka bila Lora. Ali te noći malo je imao prilike da to pokaže, Leon je bio odveć zauzet pokazivanjem najnovijih plesova sa Zemlje najnovijih, naime, ukoliko pređete preko činjenice da su tamo već stotinu godina bili izvan mode - osim ako se nisu vratili u međuvremenu i ponovo postali modni hit. Prema Klajdovom mišljenju, Leonova tehnika bila je sasvim skromna, a i igre ružne; zanimanje koje je Lora pokazala za njih izgledalo mu je krajnje smešno.
    Postupio je dovoljno budalasto da joj to kaže kada mu se ukazala prilika; i to je bio poslednji ples koji je odigrao sa Lorom te večeri. Što se nje tiče posle toga njega kao da uopšte i nije bilo tamo. Klajd je izdržao bojkot koliko je mogao, a onda je otišao do bara sa jednom pomišlju u glavi. Brzo je prionuo na nju a tek kada je nevoljno došao k sebi narednog jutra shvatio je šta je propustio.
    Ples se rano završio; usledio je kratak predsednikov govor treći te večeri u kome je on predstavio zapovednika zvezdanog broda i obećao jedno malo iznenađenje. Kapetan Gold takođe je bio kratak; bio je to čovek koji se očigledno bolje snalazio u izdavanju naređenja nego u držanju govora:
    "Prijatelji", poče on, "poznato vam je zbog čega smo ovde i mislim da ne moram da kažem koliko cenimo vaše gostoprimstvo i vašu ljubaznost. Nikada vas nećemo zaboraviti i jedino nam je žao što nećemo imati dovoljno vremena da se bolje upoznamo sa ovim prelepim ostrvom i njegovim žiteljima. Nadam se da ćete nam oprostiti svaku prividnu neuljudnost, ali opravka broda i bezbednost naših sadruga stalno su nam najpreči na pameti.
    Posmatrano na duge staze, nevolja koja nas je dovela ovamo može se za obe zajednice pokazati kao srećna okolnost. Boravak ovde ostaće nam u najlepšem sećanju i predstavljaće pravo nadahnuće za nas. Ono što smo videli ovde za nas je dobar nauk. Kada bismo sama uspeli da svet što nas čeka na kraju našeg putovanja učinimo podjednako pogodnim domom za čoveka kao što je to Talasa.
    Pre no što nastavimo putovanje biće nam i dužnost i zadovoljstvo da vas opskrbimo svim raspoloživim arhivskim materijalom koji će vam pomoći da premostite bezdan koji zjapi od vašeg poslednjeg kontakta sa Zemljom. Sutra ćemo pozvati vaše naučnike i istoričare na naš brod kako bi mogli da prekopiraju sve trake sa informacijama koje požele. Uzdamo se da ćemo vam na taj način ostaviti legat koji će obogatiti vaš svet tokom mnogo potonjih pokolenja. To je najmanje što možemo da učinimo.
    Ali večeras nauka i storija mogu da čekaju, jer imamo i druga blaga. Zemlja nije dokoličila tokom stoleća od kada su vaši preci otišli. Poslušajte sada jedan deo našeg zajedničkog nasleđa koji ćemo ostaviti na Talasi kada krenemo."
    Svetla se prituliše; muzika poče. Niko ko je bio prisutan nikada neće zaboraviti taj trenutak; u transu čuđenja Lora je slušala ono što su ljudi napisali u zvucima tokom stoleća razdvojenosti. Vreme nije ništa značilo; nije bila čak ni svesna Leona koji je stajao pored nje, držeći je za ruku, dok je muzika proticala kraj njih.
    Bile su to stvari koje ona nikada nije upoznala, stvari koje su pripadale Zemlji i jedino Zemlji. Sporo odzvanjanje moćnih zvona koje se dizalo poput nevidljivog dima sa tornjeva stare katedrale; poj strpljivih brodara, na hiljadu jezika sada zauvek izgubljenih, dok veslaju kući spram nadolazeće plime u sam smiraj dana; pesme vojski što marširaju u bitke koje su u međuvremenu postale lišene svakog bola i zla; izmešani žamor deset miliona glasova dok se čovekovi najveći gradovi bude u susret zori; hladan ples polarne svetlosti povrh beskrajnih mora leda; grmljavina moćnih motora koji se uspinju drumovima za zvezde. Sve je to čula u muzici i pesmama koji su izronili iz noći u napevima daleke Zemlje koji su do nje stigli preko mnogih svetlosnih godina...
    Kristalno bistar sopran, koji je ponirao i uzletao poput kakve ptice na samom rubu čujnosti, pevao je tugovanku bez reči koja je dirala pravo u srce. Bila je to naricaljka za sve ljubavi izgubljene u samotnosti svemira, za prijatelje i domove koji više ne mogu biti viđeni i konačno moraju da iščile iz sećanja. Bila je to pesma za sve izgnanike i ona je podjednako jasno govorila kako onima koje je od Zemlje razdvajalo deset pokolenja tako i putnicima kojima su njena polja i gradovi izgledali udaljeni tek nekoliko nedelja.
    Muzika je zamrla u tami; vlažnih očiju, izbegavajući reči, žitelji Talase polako su se razišli kućama. Ali Lora to nije učinila; postojala je samo jedna odbrana od samoće koja je stala da joj tišti dušu. I ona ju je ubrzo našla, u toploj noći šume, dok su se Leonove ruke obavijale oko nje, a duše i tela im se spajali poput putnika izgubljenih u negostoljubivoj divljini, potražili su toplinu i spokoj pokraj vatre ljubavi. Dok ta vatra bude gorela, oni će biti bezbedni od senki koje su gamizale kroz noć; a svekolika vaseljena zvezda i planeta smanjila se do razmera obične igračke koja im je mogla stati u šake.
    Za Leona to nikada nije bilo u potpunosti stvarno. I pored sve hitnje i opasnosti koje su ih dovele ovamo, ponekad mu se činilo da će na kraju putovanja teško moći da uveri samoga sebe da Talasa nije predstavljala samo san koji mu je došao nakon dugotrajnog spavanja. Ova vatrena i ukleta ljubav, na primer; on je nije tražio naprosto mu se dogodila. Bilo je malo muškaraca, reče on u sebi, koji je ne bi prihvatili da su se, kao i on, spustili posle nedelja neizvesnosti i brižnosti na ovaj opojan, prijatan svet.
    Kada ne bi bio vezan poslom upućivao se u duge šetnje sa Lorom daleko od sela, gde su ljudi retko odlazili i gde su jedino robotski kultivatori remetili samoću. Lora bi ga satima ispitivala o Zemlji ali nikada nije pominjala planetu koja je predstavljala Magelanovo odredište. On je odlično razumeo razloge za to i dao je sve od sobe da utaži njenu neizmernu radoznalost o svetu koji je već predstavljao 'dom' većem broju ljudi nego što ga je videlo vlastitim očima.
    Veoma se razočarala kada je čula da je prošlo doba gradova. Uprkos svemu što joj je Leon ispričao o potpuno decentralizovanoj kulturi koja je sada prekrivala planetu od pola do pola, ona je i dalje razmišljala o Zemlji u svetlosti takvih iščezlih džinova kao što su Čandrigar, London, Astrograd ili Njujork; bila joj je teško da pojmi da su oni zauvek nestali, a sa njima i način života koji su oličavali.
    "Kada smo krenuli sa Zemlje", objasnio joj je Leon, "najveća populaciona središta bili su univerzitetski gradovi poput Oksforda, En Arbora ili Kanbere; u nekima od njih nalazilo se i do pedeset hiljada studenata i profesora. Nijedan od preživelih gradova nema čak ni upola toliki broj žitelja."
    "Ali šta se dogodilo sa njima?"
    "Oh, nije postajao samo jedan uzrok, ali je celu stvar započeo razvoj komunikacija. Čim je na Zemlji postalo moguće da svako sa svakim bude u vezi samo na pritisak dugmeta, nestale su gotovo sve potrebe za gradovima. A onda je izumljena antigravitacija, tako da su se stvari, kuće i sve ostalo mogli prevoziti preko neba bez obzira na geografske osobenosti. To je okončalo posao brisanja razdaljina koji su avioni počeli pre nekoliko stoleća. Posle toga ljudi su počeli da žive gde im se ushte i gradovi su izumrli."
    Za trenutak Lora ništa nije odgovorila; ležala je na travi, posmatrajući ponašanje jedne pčele, čiji su preci, baš kao i njeni, bili žitelji Zemlje. Uzaludno se upirala da se domogne nektara iz jedne domorodačke vrste cveća; insektni život još nije nikao na ovome svetu, tako da retko lokalno cveće nije izmislilo mamce za vazdušne posetioce.
    Osujećena pčela odustala je od beznadežnog zadatka i ljutito odzujala; Lora se ponadala da će insekt pokazati dovoljno razboritosti i otići u voćnjak gde ga je čekalo predusretljivije cveće. Kada je ponovo progovorila, pretočila je u reči jedan san koji je pohodio čovečanstvo već skoro hiljadu godina.
    "Smatraš li", reče ona čežnjivo, "da ćemo ikada probiti brzinu svetlosti?"
    Leon se osmehnu, shvativši u kom joj pravcu idu misli. Putovati brže od svetlosti, otići na Zemlju, ali se i vratiti na matični svet dok su ti prijatelji još živi svaki kolonista mora da je, pre ili kasnije, snevao o ovome. Nije postojao nijedan drugi problem, u svekolikoj istoriji ljudske rase, u čije je rešavanje uloženo toliko napora, ali koji je i dalje ostajao potpuno nerešiv.
    "Mislim da nećemo", reče on. "Da je stvar izvodljiva, neko bi do sada jamačno ustanovio kako se može izvesti. Ne, preostaje nam samo spori način; jer drugoga jednostavno nema. Vaseljena je naprosto tako sazdana."
    "Ali svakako i dalje možemo ostati u vezi!"
    Leon klimnu. "Tako je", uzvrati on, "i mi to pokušavamo. Ne znam gde je zapelo, ali trebalo je da već poodavno uspostavite vezu sa Zemljom. Slali smo naše robotske glasnike na sve kolonije, koji su podnosili potpun izveštaj o svemu što se dogodilo do trenutka polaska; glasnici je takođe trebalo da odgovarajuće izveštaje dostave Zemlji. Ove vesti su sakupljane, obrađivane i ponovo upućivane u svemir sledećim nizom glasnika. Tako smo razvili svojevrsnu međuzvezdanu novinsku agenciju, pri čemu je Zemlja bila centrala. Razume se, dejstvo ove službe je sporo, ali nema drugog načina da se ta stvar obavlja. Ako je poslednji glasnik za Talasu izgubljen, drugi mora da je već na putu možda i više njih, na međusobnom razmaku od dvadeset ili trideset godina."
    Lora pokuša da predoči sebi ogromnu, zvezdanu mrežu glasnika, koji hitaju između Zemlje i njene raštrkane dece, zapitavši se pri tom zašto je Talasa zaobiđena. No, sve dok je Leon bio uz nju to nije izgledalo važno. On se nalazio ovde, a Zemlja i zvezde bile su daleko. Baš kao što je daleko bilo i sutra, ma kakve nesreće donosilo...
    Do kraja nedelje posetioci su podigli zdepastu, teško poduprtu piramidu od metalnih traverzi u kojoj je bio smešten neki mračan mehanizam, na stenovitom rtu uz obalu mora. Zajedno sa preostalih pet stotina sedamdeset jednim žiteljem Zaliva palmi i nekoliko hiljada posmatrača koji su se iskupili u selu, Lora je posmatrala izvođenje prvog testa. Nikome nije dopušteno da priđe bliže od četvrt milje od mašine - mera predostrožnosti koja je prilično uznemirila ostrvljane slabijih živaca. Znaju li Zemljani šta rade? Šta ako nešto pođe kako ne valja? Uostalom, šta uopšte rade?
    Leon se sa kolegama nalazio u metalnoj piramidi, vršeći poslednja podešavanja 'grubo dovođenje u žižu', kako je objasnio Lori, premda joj to baš ništa nije kazivalo. Posmatrala je uz isto brižno nerazumevanje kao i svi ostali ostrvljani kako udaljene prilike izlaze iz mašine i udaljuju se do ivice zaravnjene stene na kojoj je naprava podignuta. Ostali su tu da stoje, mala grupa prilika koja se ocrtavala spram okeana, gledajući prema moru.
    Na milju od obale nešto neobično počelo je da se zbiva sa vodom. Izgledalo je da se podiže bura - ali takva koja je bila ograničena na područje koje je u prečniku imalo svega nekoliko stotina jardi. Uzdizali su se talasi veliki poput planina, udarajući jedni u druge, a onda brzo padajući. Kroz nekoliko minuta odjeci ovog poremećaja stigli su do obale, ali središte male bure kao da se uopšte nije micalo. Izgleda, pomisli Lora, kao da se neki nevidljivi prst spustio sa neba da bi uskovitlao more.
    Najednom, svekoliko ustrojstvo se promeni. Talasi se više nisu razbijali jedni o druge; počeli su skladno da se kreću, hitajući sve brže u zbijenom krugu. Iz mora je nicala kupa vode, postajući iz sekunde u sekundu sve viša i tanja. Već je dostigla visinu od sto stopa, a zvuk njenog rođenja predstavljao je srditu grmljavinu koja je ispunjavala vazduh i izazivala užas u srcima svih koji su je čuli. Svih, naime, osim male grupe ljudi koji su prizvali ovo čudovište iz dubina i koji su i dalje spokojno i samouvereno posmatrali prizor, ne obazirući se na talase koji su im se razbijali gotovo o noge.
    Uzvrtela kula vode sada se brzo uspinjala u nebo, prodirući kroz oblake poput strele na putu prema svemiru. Njen zapenušani vrh već se izgubio sa vidika i sa neba je počeo da se sliva postojani pljusak, nenormalno krupnih kapi, poput onih koje nagoveštavaju olujnu nepogodu. Nije sva voda koja je podizana iz jedinstvenog okeana Talase stizala do svog dalekog odredišta; jedan deo uspevao je da umakne sili koja ju je zauzdavala i vraćao se natrag sa ruba svemira.
    Gomila koja je posmatrala stala je polako da se razilazi; zbunjenost i strah već su ustupili mesto mirnom prihvatanju. Čovek je kadar da kontroliše silu teže već pet stotina godina i ovaj trik - ma koliko delovao spektakularno nije se mogao porediti sa čudom leta svemirskog broda od sunca do sunca brzinom koja je tek nešto malo manja od svetlosne.
    Zemljani su se sada vraćali ka svojoj mašini, očigledno zadovoljni onim što su postigli. Čak i sa ove daljine moglo se videti da su srećni i opušteni možda prvi put od kako su došli na Talasu. Voda za ponovno stvaranje Magelanovog štitnika nalazila se na putu ka svemiru, gde će je uobličiti i zamrznuti druge neobične sile koje su ti ljudi učinili svojim slugama. Za nekoliko dana biće spremni za polazak, a njihov veliki međuzvezdani kovčeg izgledaće kao nov.
    Sve do ovih trenutaka Lora se nadala da možda neće uspeti. Sada od te nade nije preostalo ništa: pred očima joj je stajao veštački odliv vode koji je nosio svoj tovar iz mora. Ponekad bi se blago zanjihao, a osnova bi se pomerila napred-nazad, kao da se saobražava ravnoteži između ogromnih, nevidljivih sila. Ali nalazila se potpuno pod kontrolom i izvršiće zadatak koji joj je namenjen. To je, međutim, Lori značilo samo jednu stvar: uskoro će morati da se oprosti od Leona.
    Lagano je krenula prema udaljenoj grupi Zemljana, prebirajući po mislima i pokušavajući da primiri osećanja. A onda se Leon odvoji od svojih kolega i pođe joj u susret: olakšanje i sreća stajali su mu ispisani na licu, ali oni brzo iščileše čim je spazio Lorin izraz.
    "Pa", reče on skrušeno, gotovo kao đak koga su uhvatili u nekom prekršaju, "uspeli smo."
    "I? Koliko ćeš još ostati ovde?"
    On nervozno poče da šara nogama po pesku, nesposoban da je pogleda u oči.
    "Oh, oko tri dana - možda četiri."
    Pokušala je da ovo primi mirno; uostalom, to je i očekivala - nije posredi bilo ništa novo. Ali nije joj pošlo za rukom i sva je sreća bila što se oko njih nije niko nalazio.
    "Nemoj otići!!" uzviknu ona očajno. "Ostani ovde na Talasi!"
     Leon je blago uze za ruke, a onda promrmlja:
     "Ne, Lora ovo nije moj svet; nikada se ne bih uklopio u njega. Pola života proveo sam u obučavanju za posao koji sada radim; nikada ne bih mogao da budem srećan ovde gde više nema novih granica. Za mesec dana umro bih od dosade."
     "Onda me povedi sa sobom!"
     "Ne misliš valjda ozbiljno?"
     "Sigurno da mislim."
     "Samo ti se tako čini; ti još manje pripadaš mom svetu nego ja tvom."
     "Magla bih da učim, postoji mnoštvo stvari koje bih mogla da radim. Samo da ostanemo zajedno!"
     Držao ju je na dužini ruku, gledajući je u oči. U njima se ogledala tuga, kao i iskrenost. Uistinu veruje u ono što kaže, reče Leon u sebi. Prvi put je osetio grižu savesti. Smetnuo je s uma - ili hotimice nije upamtio koliko samo ove stvari mogu izgledati ozbiljnije jednoj ženi nego jednom muškarcu.
     Nijednog trenutka nije imao nameru da nanese bol Lori; veoma mu je bila draga i s naklonošću će je se sećati ceo život. Upravo je otkrivao, kao i toliki muškarci pre njega, da nije uvek lako reći zbogom.
     Preostala mu je samo jedna stvar. Bolje kratak, oštar bol nego dugotrajna gorčina.
     "Pođi sa mnom, Lora", reče on. "Želim nešto da ti pokažem."
     Nisu razgovarali dok ju je Leon vodio ka čistini koju su Zemljani koristili kao uzletište. Posvuda su se nalazili razbacani delovi zagonetne opreme; pojedini uređaji ponovo su bivali zapakivani, dok su drugi ostavljani ostrvljanima da ih koriste po svom nahođenju. Nekoliko antigravitacionih skutera stajalo je parkirano u senci pod palmama; čak i kad nisu bili u upotrebi, uzdržavali su se od dodira sa tlom, lebdeći stopu-dve povrh trave.
     Ali Leona to nije zanimalo; on se svrhovito zaputio ka blistavom ovalu koji je preovlađivao čistinom, izmenivši nekoliko rečenica sa inženjerima koji su stajali pokraj letelice. Bila je to kratka rasprava, a onda su ona dvojica položila oružje, prilično rado.
     "Još nije potpuno natovarena", objasni Leon, dok je pomagao Lori da se popne uz rampu. "Ali ipak ćemo poći. Drugi šatl će ionako biti dole za pola sata."
     Lora se najednom obrela u svetu koji nikada ranije nije upoznala - svetu tehnologije u kome bi i najblistaviji inženjer ili naučnik sa Talase bili izgubljeni. Ostrvo je raspolagalo svim mašinama koje su mu bile potrebne za život i sreću; ovo je, međutim, bilo nešto što je stajalo sasvim izvan njegovih domašaja. Lora je jednom videla veliki kompjuter koji je bio doslovni vladalac nad njenim sunarodnicima; sa njegovim odlukama oni se nisu slagali ne jednom u pokolenju. Taj džinovski mozak bio je ogroman i složen, ali ova mašina odlikovala se zastrašujućom jednostavnošću koja je delovala upečatljivo čak i njenom netehničkom umu. Kada je Leon seo za apsurdno malu kontrolnu tablu, izgledalo je da mu šake ne rade ništa drugo do lako počivaju na njoj.
     No, zidovi su najednom postali providni i kroz njih se ukazala Talasa, koja se već smanjivala ispod. Nije postajao nikakav osećaj kretanja, nikakav šapat zvuka, ali ostrvo se na njihove oči udaljavalo. Magloviti rub sveta, veliki luk koji je razdvajao morsku plavet od somotnog crnila svemira, postajao je sve zakrivljeniji sa svakom sekundom koja bi minula.
     "Pogledaj", reče Leon, pokazujući ka zvezdama.
     Brod se već mogao videti i Loru najednom obuze osećanje razočaranosti zbog njegovih malih razmera. Uspela je da razabere mnoštvo ulaza oko središnjeg dela, ali je zato izgledalo da nema nikakvih drugih otvora na zdepastom, ugaonom trupu letelice.
     Privid je potrajao samo sekundu. A onda, uz šok neverice koji joj je potpuno poremetio sva čula i doveo je na rub vrtoglavice, ona shvati koliko su je samo beznadežno vlastite oči obmanule. Ono nisu bili ulazi; brod se i dalje nalazio miljama daleko. Ono što je ugledala bile su otvorene kapije kroz koje su ulazili i izlazili šatlovi na liniji između zvezdanog Broda i Talase.
     U svemiru ne postoji osećanje perspektive, budući da su tamo sva tela jasna i oštra bez obzira na razdaljinu. Ipak i kada se trup Broda uznosio tik uz njih, poput džinovskog, zakrivljenog, metalnog zida koji pomračuje zvezde, nije bilo pravog načina da se proceni njegova veličina. Jedino je uspela da pretpostavi da mu dužina iznosi najmanje dve milje.
     Šatl se ukotvio, koliko je Lora uspela da prosudi, bez ikakvog Leonovog upliva. Krenula je za njim iz male kontrolne prostorije, a kada se vazdušna komora otvorila, ona je sa iznenađenjem ustanovila da mogu pravo da iziđu na jednu od pešačkih traka svemirskog broda.
     Obreli su se u dugačkom, cevastom hodniku koji se u oba smera pružao dokle je pogled dopirao. Pod im se kretao pod stopalima, noseći ih brzo i lako iako Lora, što joj je bilo neobično, nije iskusila iznenadan trzaj kada je zakoračila na pokretnu traku koja ju je sada prevozila kroz brod. Još jedna u nizu tajni koje će za nju zauvek ostati nerazjašnjene: biće ih još mnoštvo pre no što Leon bude završio sa pokazivanjem Magelana.
     Prošao je čitav čas pre no što su sreli neko ljudsko biće. Za to vreme mora da su prevalili mnogo milja: ponekad su bili nošeni pokretnim hodnicima, dok su u drugim prilikama bili dizani kroz dugačke cevi u kojima je ukinuta sila teže. Bilo je očigledno šta Leon pokušava da učini; nastojao je da joj dočara izvestan utisak o veličini i složenosti ovog veštačkog sveta koji je bio sazdan da bi preneo seme nove civilizacije na zvezde.
     Sama strojarnica, sa svojim usnulim, prekrivenim čudovištima od metala i kristala, mora da je bila dugačka čitavih pola milje. Dok su stajali na jednoj terasi visoko iznad tog ogromnog poprišta pritajenih sila, Leon joj reče ponosno, premda možda ne sasvim tačno: "Oni su moji." Lora osmotri džinovska, nedokučiva obličja koja su joj donela Leona preko mnogih svetlosnih godina i nije znala da li da ih blagosilja zbog onoga što su učinili ili da ih proklinje zbog onoga što će uskoro učiniti.
     Brzo su prošli kroz pećinasta spremišta, prenatrpana mašinama, uređajima i zalihama neophodnim da se jedna devičanska planeta preobrati u pogodno stanište ljudskog roda. Postojale su milje i milje skladišnih rafova, na kojima su bile spremljene trake, mikrofilmovi ili još sažetiji vidovi uskladištenog kulturnog nasleđa čovečanstva. Tu su zatekli grupu stručnjaka sa Talase, koji su izgledali prilično ošamućeno, nastojeći da ustanove koliki deo tog svekolikog blaga mogu da preberu za nekoliko sati koje su imali na raspolaganju.
     Da li su i moji preci, zapita se Lora, bili isto ovako izvrsno opremljeni kada su se otisnuli kroz svemir? Sumnjala je u to; njihova letelica bila je znatno manja, a i Zemlja mora da je mnogo dokučila o tehnikama međuzvezdane kolonizacije tokom stoleća posle pohoda na Talasu. Kada usnuli putnici Magelana budu stigli na svoj novi dom, uspeh će im biti zajamčen ako im polet duha bude saobrazan materijalnom blagu.
     Sada su stigli do jednih velikih, belih vrata koja su se bešumno otvorila u stranu kada su im pristupili, otkrivši nešto što je izgledalo krajnje neprimereno atmosferi jednog svemirskog broda: garderobu u kojoj su nizovi teških krznenih kabanica visili sa kuka. Leon je pomogao Lori da obuče jednu od njih, a zatim odabrao jednu i za sebe. Ništa ne shvatajući, krenula je za njim ka jednom krugu zamrznutih stakala postavljenih u padu; on se tu okrenu ka njoj i reče joj: "Tamo gde idemo nema sile teže, tako da se drži uz mene i radi tačno ono što ti kažem."
     Kristalni kapak podiže se nagore poput staklenog poklopca džepnog sata i iz dubine ih zapahnu dah studeni kakav Lora ne samo da ranije u životu nije iskusila, nego čak nije ni slutila da je tako nešto moguće. Tanušni pramenovi vlage kondenzovaše se u smrznutom vazduhu, zaigravši pored nje poput kakvih utvara. Ona osmotri Leona pogledom koji kao da je rekao: "Svakako ne očekuješ od mene da pođem tamo dole!"
     On joj umirujuće uze ruku i reče: "Ne brini kroz nekoliko minuta uopšte nećeš primećivati hladnoću. Ja ću poći prvi."
     Trenutak potom nestalo ga je u otvoru; Lora je oklevala za trenutak, a onda krenu za njim dole. Dole? Ne; bila je to pogrešna reč; 'gore' i 'dole' tu više nisu postojali. Sila teže bila je ukinuta i ona je lebdela bez težine u toj studenoj, snežnobeloj vaseljeni. Svuda oko nje pružale su se blistave staklene saće, tvoreći na hiljade i desetine hiljada heksagonalnih ćelija. Međusobno su bile spojene snopovima cevi i mnoštvom žica, a svaka ćelija bila je dovoljno velika da u nju stane jedno ljudsko biće.
     I u svakoj se ono uistinu i nalazilo. Svuda oko nje spavalo je na hiljade kolonista kojima je Zemlja još bila, u doslovnom smislu, jučerašnji spomen. Šta li su samo sanjali, negde na nepunoj polovini svog spavanja od tri stotine godina. Da li je mozak uopšte sanjao na toj mračnoj ničijoj zemlji između života i smrti?
     Uski, beskrajni pojasevi, opremljeni ručkama svakih nekoliko stopa, klizili su pročeljem saća. Leon se uhvati za jedan od tih pokretnih rukohvata i on ih brzo povuče preko velikog mozaika heksagona. Dva puta su promenili pravac, prešavši sa jednog pojasa na drugi, sve dok na kraju nisu stigli na čitavih četvrt milje od tačke gde su se otisnuli.
     Leon pusti rukohvat i oni se posle kratkotrajnog lutanja zaustaviše pokraj jedne ćelije koja se ni po čemu nije razlikovala od mnoštva drugih. Ali je Lora primetila izraz Leonovog lica, shvatila je zašto ju je doveo ovamo i tog časa joj je postalo jasno da je konačno izgubila bitku.
     Devojka koja je lebdela u svom kristalnom sagu nije imala lepo lice, ali ono se odlikovalo izražajnošću i produhovljenošću. Čak i u ovom počinku koji je trajao stolećima na njemu su se videle radost i rešenost. Bilo je to lice pravog pionira, graničarke koja je mogla da stoji uza svog izabranika i da mu pomaže u baratanju svakom vrstom fantastičnih naprava nauke u građenju nove Zemlje među zvezdama.
     Veoma dugo, nesvesna studeni, Lora je netremice posmatrala svog usnulog takmaca koji nikada neće doznati za njeno postojanje. Da li se ijedna ljubav, zapita se konačno ona, u svekolikoj istoriji sveta ikada okončala na jednom tako neobičnom mestu?
     Najzad je progovorila, prigušenim glasom kao da se bojala da ne probudi te usnule legije.
     "Je li to tvoja žena?"
     Leon klimnu.
     "Oprosti mi, Lora. Uopšte nisam želeo da ti nanesem bol..."
     "Sada je svejedno. Bila je to i moja krivica."
     Zastala je za trenutak, pomnije osmotrivši zaspalu ženu. "A i tvoje dete?"
     "Da, rodiće se tri meseca pošto stignemo."
     Kako je neobično pomisliti na trudnoću koja traje devet meseci i tri stotine godina! Pa ipak, bio je to deo istog ustrojstva stvari; a u tom ustrojstvu, znala je, nije bilo mesta za nju.
     To strpljivo mnoštvo ako nje pohodiće je u snovima do kraja života; kada se kristalni poklopac zatvorio iza nje, a toplota joj ponovo ispunila telo, poželela je da joj i studen što joj se uvukla u srce podjednako lako iščili. Možda će se jednog dana to dogoditi; ali mnogi dani i mnoge samotne noći moraju proći pre no što do toga dođe.
     Uopšte nije upamtila povratni put kroz lavirinte hodnika i komore pune odjeka; iznenadila se kada se ponovo obrela u kabini malog šatla kojim se dovezla sa Talase. Leon je prišao kontrolnim uređajima, podesio nešto na njima, ali nije seo za komandno mesto.
     "Zbogom, Lora", reče on. "Moj posao je obavljen. Najbolje će biti da ostanem ovde." Uzeo ju je za ruke; i tada, u poslednjem trenutku koji će imati zajedno, ona naprosto nije znala šta bi kazala. Čak nije mogla da vidi ni njegovo lice od suza koje su joj zamaglile vid.
     Šake mu se još jednom stisnuše, a onda opustiše. Oteo mu se mukli jecaj, a kada joj se vid izbistrio kabina je već bila prazna.
     Dugo potom jedan ravnomerni, sintetički glas začu se sa kontrolne table: "Spustili smo se; molimo vas, iziđite kroz prednju vazdušnu komoru."
     Ustrojstvo otvorenih vrata poslužilo joj je kao putokaz i ona uskoro iziđe na čistinu punu živosti sa koje kao da je krenula pre čitav ljudski vek.
     Mala skupina posmatrala je brod uz pažnju i zanimanje, kao da ga već stotinu puta nisu videli kako sleće. Za trenutak nije shvatila razlog tome; a onda Klajdov glas zabrunda: "Gde je? Već mi je dosta ovoga."
     U nekoliko koračaja stigao je do rampe i grubo uhvatio Loru za mišicu. "Kaži mu da iziđe napolje kao muškarac!"
     Lora odmahnu malko glavom.
     "Nije ovde", uzvrati ona. "Oprostila sam se od njega. Nikada ga više neću videti."
     Klajd se sa nevericom zagleda u nju, a onda shvati da devojka govori istinu. Istog trenutka ona mu pođe u naručje, jecajući kao da joj se srce para. Kada se privila uz njega, srdžba mu istog časa minu i sve što je nameravao da joj kaže iščile mu iz uma. Ponovo je pripadala njemu; više ništa nije bilo važno.

     Skoro pedeset časova gejzir je tutnjio uz obalu Talase, sve dok posao koji je obavljao nije bio okončan. Celo ostrvo je posmatralo, kroz sočiva televizijskih kamera, uobličenje ledenog brega koji će ići kao prethodnica Magelana na njegovom putu ka zvezdama. Neka ga novi štitnik bolje posluži, molili su se svi koji su posmatrali, od onoga koji je poneo sa Zemlje. Velika kupa leda bila je zaštićena, tokom nekoliko časova dok bude stajala blizu Talasinog sunca, kao hartija tankom opnom od metala koja ju je stalno držala u senci. Ovaj suncobran biće povučen čim putovanje bude počelo; neće biti potrebe za njim u međuzvezdanoj pustoši.
     Poslednji dan došao je i prošao; Lorino srce nije bilo jedino koje je osećalo tugu sada kada je sunce zašlo, a ljudi sa Zemlje oprostili se od sveta koji nikada neće zaboraviti a koji njihovi usnuli prijatelji uopšte neće upamtiti. U istoj brzoj tišini u kojoj se prvobitno spustilo blistavo jaje sada se vinulo sa čistine, za trenutak zastalo u znak pozdrava povrh sela, a onda se podiglo put svog prirodnog elementa. Talasa je ostala da čeka.
     Noć je bila raznesena bešumnim rasprskavanjem svetlosti. Jedna tačka pulsirajuće blistavosti, ne veća od obične zvezde, odagnala je sve starosedeoce neba i sada je preovlađivala njime, daleko nadmašajući bledi disk Selene i stvarajući senke oštrih ivica na tlu - senke koje su se kretale na oči posmatrača. Visoko gore na međama svemira ognjevi koji su napajali sama sunca moćno su plamteli, pripravljajući se da upute zvezdani brod u ogromnost, na poslednju deonicu prekinutog putovanja.
     Suvih očiju, Lora je posmatrala utihlu veličajnost kojom je polovina njenog srca odlazila put zvezda. Iz nje su bila iščilela sva osećanja; ako je i imala suze, one će doći tek kasnije.
     Da li je Leon već spavao ili je gledao ka Talasi, razmišljajući o onome što je moglo biti? U snu ili budan šta je sada marilo...?
     Osetila je Klajdovu ruku kako se obavija oko nje i sa zahvalnošću je prihvatila ovu utehu spram samotnosti svemira. Ovo je bilo mesto gde je pripadala; srce joj više neće zabludeti. Zbogom, Leone, želim ti sreću na onom dalekom svetu koji ćete ti i tvoja deca osvojiti za čovečanstvo. Ali pomisli ponekad na mene, koja sam ostala dve stotine godina za tobom na putu ka Zemlji.
     Okrenula je leđa blistavom nebu i zagnjurila lice u okrilje Klajdovih ruku. On je stao da je miluje po kosi nezgrapno ali blago, želeći da ima reči kojima bi je tešio, ali i znajući da je ćutanje najbolje. Nije ga ispunjavalo osećanje pobede; iako je Lora sada ponovo bila njegova, njihovo dugo i bezazleno druženje više nije postojalo. Sećanje na Leona će izbledeti, ali nikada meće potpuno nestati. Svih dana njegovog života, Klajd je znao, Leon će stajati između njega i Lore - duh jednog čoveka koji neće biti ni dan stariji onog časa kada oni budu položeni u grobove.
     Svetlost je kopnela sa neba kako se pomama zvezdanog pogona prituljivala na samotnom putu bez povratka velike letelice. Samo se jednom Lora okrenula od Klajda da bi ponovo pogledala prema brodu koji se udaljavao. Njegovo putovanje jedva da je i počelo, ali se on ipak već kretao preko nebeskog svoda brže od svakog meteora; kroz nekoliko trenutaka zaći će za rub obzorja, odvojivši se od orbite oko Talase i zaputivši se ka golim spoljnim planetama, na put beskraja.
     Ona se čvrsto pripila uz snažne mišice koje su je držale, osetivši na obrazima otkucaje Klajdovog srca - srca koje je pripadalo njoj i koje više nikada neće izneveriti. U tišini noći razleže se iznenadan, otegnut uzdah iz grla mnogo hiljada posmatrača i ona po tome shvati da je Magelan nestao sa vidika ispod ruba sveta. Sve je bilo gotovo.
     Podigla je pogled ka praznom nebu koje se ponovo osipalo zvezdama, zvezdama koje više nikada neće moći da pogleda, ne prisetivši se pri tom Leona. Ali on je bio u pravu; taj put nije bio za nju. Znala je sada, mudrošću koja je znatno premašala njen uzrast, da je zvezdani brod Magelan odlazio u istoriju; a Talasa u tome više nije imala udela. Priča njenog sveta počela je i okončala se sa pionirima pre tri stotine godina, ali kolonisti na Magelanu otiskivali su se ka pobedama i poduhvatima većim od svih što su do sada zabeleženi u sagama čovečanstva. Leon i njegovi sadruzi pokretaće mora, izravnjavati planine i suočavati se sa neznanim opasnostima dok njeni potomci kroz osam pokolenja i dalje budu sanjali pod palmama obasjanim suncem.
     A šta je od ovoga dvoga bilo bolje ko je mogao da prosudi?

Nevolje sa domorocima
   
   Leteći tanjir spustio se vertikalno iz oblaka, zaustavio se na nekih sto pedeset metara od tla i zatim dosta snažno lupio na ledinu prošaranu močvarnim tlom.
   "To je bilo", reče kapetan Vikstptil, "jadno spuštanje." On, razume se, nije upotrebio te reči. Ljudskom uhu bi njegova primedba pre nalikovala na kokodakanje kakve ljutite kokoške. Glavni pilot Krtklug odmota tri pipka sa kontrolne table, ispruži sve četiri noge i udobno se zavali.
   "Nisam ja kriv što su automatske komande ponovo zakazale", progunđa on. "Ali šta očekujete od broda koji je trebalo da bude bačen u staro gvožđe pre pet hiljada godina? Ako oni podgojeni mastiljari tamo na matičnoj planeti..."
   "Oh, u redu! Spustili smo se u jednom komadu, a i to je više no što sam očekivao. Reci Kristilu i Danstoru da dođu ovamo. Hoću nešto da im kažem pre nošto pođu."
   Kristil i Danstor su očigledno pripadali drugoj vrsti za razliku od ostalih članova posade. Imali su samo po jedan par ruku i nogu, nisu imali oči na stražnjem delu glave, i imali su gomilu drugih fizičkih mana koje su se njihove kolege trudile da ne primećuju. Međutim, upravo zbog tih mana izabrani su baš za ovu misiju, jer bilo je potrebno samo malo ih prerušiti i mogli su da prođu kao ljudska bića, sem ako bi ih neko podvrgao detaljnom pregledu.
   "Jeste li sasvim sigurni", upita kapetan, "da razumete uputstva koja ste dobili?"
   "Svakako", reče Kristil, pomalo ljut. "Ovo neće biti prvi put da stupam u vezu s nekom primitivnom rasom. Obuka koju sam prošao za antropologa..."
   "Dobro. A kako stojiš sa jezikom?"
   "Pa, to spada u Danstorovu nadležnost, ali sada ga već dosta tečno govorim. To je krajnje jednostavan jezik, a konačno već nekoliko godina proučavamo njihove radio-programe."
   "Zanima li vas još šta pre no što pođete?"
   "Pa... samo još nešto." Kristil je oklevao. "Saznali smo iz njihovih emisija da im je društveni sistem veoma primitivan, i da su zločini i bezakonje veoma rašireni. Mnogi bogatiji građani moraju da unajmljuju takozvane 'detektive' ili 'specijalne agente' da bi zaštitili svoje živote i imanje. Znamo da se to kosi s pravilima, ali mislili smo..."
   "Šta?"
   "Pa, osećali bismo se mnogo sigurniji kada bismo mogli sa sobom da povedemo nekoliko Mark III razbijača."
   "Da se niste šalili glavom! Izveli bi me pred preki sud kada bi za to saznali u Bazi. Pretpostavimo da ubijete kog domoroca... počeli bi da me gone i Biro za međuzvezdanu politiku, Veče za očuvanje Aboridžana i pola tuceta drugih."
   "Do istih nevolja bi došlo i kada bismo mi bili ubijeni", istaknu Kristil dosta uzbuđeno. "Konačno, vi ste odgovorni za našu sigurnost. Sećate se one radio-drame o kojoj sam vam pričao? U njoj se opisuje jedno tipično domaćinstvo, ali u prvih pola sata dogodila su se dva ubistva!"
   "Oh, pa dobro. Ali dopuštam samo jednog Marka II... ne želimo da prouzrokujete suvišna oštećenja ako dođe do gužve."
   "Mnogo vam hvala; kakvo olakšanje. Po dogovoru javljaću se svakih trideset minuta. Ne bi trebalo da se zadržimo više od nekoliko sati."
   Kapetan Vikstptil ih je posmatrao kako nestaju preko grebena brda. Duboko je uzdahnuo.
   "Zašto su", upita se on, "od svih ljudi na brodu morala da budu izabrana baš ta dvojica?"
   "Bilo je neizbežno", odvrti pilot. "Sve te primitivne rase užasavaju se svega čudnog. Ako bi nas ugledali kako im se približavamo, nastupila bi sveopšta panika i pre no što bismo saznali gde se nalazimo, počeli bi da nas zasipaju bombama. Neke stvari se jednostavno ne mogu požurivati."
   Kapetan Vikstptil je odsutno mrsio svoje pipke što je obično činio kada je bio zabrinut."
   "Pa da", reče on, "ako se oni ne vrate, mogu se uvek vratiti i prijaviti da je to mesto opasno." On se vidljivo razveseli. "Da, to bi nam uštedelo dosta nevolja."
   "I da proćerdamo sve one mesece koje smo proveli proučavajući je?" upita zaprepašćeno pilot.
   "Neće biti proćerdani", odvrati kapetan razmrsivši se u deliću sekunde što nijedno ljudsko oko ne bi bilo u stanju da prati. "Naš izveštaj koristiće narednom osmatračkom brodu. Predložiću da naredni put dođemo u posetu... oh, pa za recimo pet hiljada godina. Do tada će ovo mesto možda biti civilizovano... mada, iskreno rečeno, sumnjam u to."
   
   Semjuel Higinsbotam upravo se spremao da prezalogaji malo sira i zalije ga jabukovačom, kada je ugledao dve prilike kako se približavaju preko doline. On obrisa usta šakom, pažljivo spusti flašu pored svog oruđa za šišanje živica i sa izvesnim iznenađenjem se zagleda u par koji je približavao.
   "'Bro jutro", reče on veselo, između zalogaja.
   Stranci zastadoše. Jedan od njih je kradom prelistavao malu knjigu koja je, koliko je Semu bilo poznato, bila puna običnih fraza kao što su: "Pre izveštaja o vremenu, upozoravamo vas na oluju", "Zalepi ih... pokrivam te", ili "Poziv svim kolima!" Danstor kome nisu bili potrebni ti podsetnici, dosta spremno odvrati:
   "Dobro jutro, dobri čoveče", reče on svojim najboljim BiBiSi naglaskom. "Da li biste mogli da nas uputite do najbližeg zaseoka, sela, gradića ili kakve druge civilizovane zajednice?"
   "A?" reče Sem. Sumnjičavo je zurio u strance, postavši svestan da nešto nije u redu sa njihovom odećom. Nejasno je zaključio da nije uobičajeno da čovek nosi džemper sa rol-kragnom i poslovno prugasto odelo kakvo vole ljudi iz grada. A momak koji je i dalje prevrtao stranice knjižice imao je na sebi besprekorno večernje odelo uz koje je nosio drečavu zeleno-crvenu kravatu, čizme sa nitnama i kačket. Kristil i Danstor su se trudili koliko su mogli, ali videli su suviše televizijskih emisija. Kada se uzme u obzir da su im oni bili jedini izvor obaveštenja, njihovo krojačko zastranjivanje bilo je sasvim razumljivo.
   Sem se počeša po glavi. Pretpostavljam da su stranci, pomisli on. Čak se ni ljudi iz grada ovako ne nose.
   On pokaza niz put i podrobno ih uputi, govoreći s takvim naglaskom da niko ko nije stanovao u dometu B.B.C.-jevog predajnika za zapadne oblasti nije mogao razumeti više od jedne reči od tri izgovorene. Kristil i Danstor, čija je rodna planeta bila tako daleko, da prvi Markonijevi signali verovatno još nisu stigli do nje, prošli su još gore. Ali uspeli su u opštim crtama da shvate kuda ih je uputio, posle čega su se udaljili obojica se pitajući da li je njihovo znanje engleskog onako dobro kao što su verovali.
   I tako je protekao, sasvim običan i nezabeležen u istorijskim knjigama, prvi susret između čovečanstva i bića Spolja.
   "Pretpostavljam", reče zamišljeno Denstor, ali ne i mnogo ubedljivo, "da on to ne bi učinio? To bi nam uštedelo mnogo nevolja."
   "Bojim se da ne bi. Sudeći prema njegovoj odeći, i poslu koji je očigledno obavljao, on sigurno nije mnogo inteligentan niti vredan građanin. Sumnjam da je uopšte shvatio ko smo."
   "Evo još jednog!" reče Denstor pokazavši prstom ispred sebe.
   "Nemoj da napraviš kakav nagli pokret koji bi ga mogao uplašiti. Nastavi prirodno da koračaš i pusti ga da prvi progovori."
   Čovek je išao prema njima s nekim ciljem, i nije pokazao ni najmanji znak da je svestan njihovog prisustva, i pre no što su uspeli da se povrate od iznenađenja, on je već daleko odmakao.
   "Pa!" zausti Denstor.
   "Nije važno", odvrati Kristil filozofski. "Ni on nam verovatno ne bi bio ni od kakve koristi."
   "To nije opravdanje za neučtivo ponašanje!"
   Pomalo ogorčeno zurili su u leđa profesora Fitzimonsa koji se udaljavao dolinom, odeven u svoje najstarije odelo za pešačenje i zaokupljen jednim teškim delom teorije atoma. Kristil je po prvi put s nelagodnošću pomislio da neće tako lako uspostaviti kontakt kao što se optimistički ranije nadao.
   Mali Milton bilo je jedno tipično englesko selo, što se ugnezdilo u podnožju brda čije su više padine skrivale jednu tako čudesnu tajnu. Unaokolo je bilo malo ljudi, jer su muškarci već otišli na posao, a žene su još čistile pošto su uz velike napore bezbedno sklonile s puta svoje muževe i gospodare. Tako su Kristil i Denstor stigli gotovo do centra sela pre no što su ikoga sreli; prvi na koga su naišli bio je seoski poštar koji se vraćao u kancelariju po obavljenom poslu. Bio je krajnje zle volje, jer je morao da odnese razglednicu od jednog penija na Dodžsonovu farmu zbog koje je morao da skrene nekoliko milja van uobičajene maršute. Uz to je još i nedeljni paket sa rubljem koji je Ganer Evans slao svojoj podetinjeloj majci bio mnogo teži nego obično, a kako i ne bi kada su se u njemu nalazile i četiri konzerve govedine ukradene iz kuhinje.
   "Izvinite", obrati mu se učtivo Denstor.
   "Ne mogu da se zaustavim", odvrati poštar koji nije bio raspoložen za uobičajeni razgovor. "Čeka me još jedna tura." I on ode.
   "E ovo je prevršilo svaku meru!" pobuni se Denstor. "Zar će svi ovako da se ponašaju?"
   "Moraš biti strpljiv", reče Kristil. "Nemoj zaboraviti da se njihovi običaji u potpunosti razlikuju od naših; možda će nam biti potrebno izvesno vreme da steknemo njihovo poverenje. Tu vrstu nevolja već sam ranije imao sa primitivnim rasama. Svi antropolozi moraju na to da se naviknu."
   "Hmmm", izusti Denstor. "Predlažem da svrtimo u neku kuću. Tako neće moći da nam umaknu."
   "Pa dobro", složi se sumnjičavo Kristil. "Ali izbegavaj sve što bi moglo ličiti na religiju, jer bismo inače mogli upasti u nevolju."
   Kuću-većnicu, stare udovice Tomkin, teško bi ko, pa makar bio i najneiskusniji istraživač, mogao zameniti za bilo šta drugo. Starica se vidno uzbudila kada je ugledala na svom pragu dva gospodina, tako da nije primetila ništa neobično u vezi njihove odeće. Vizije neočekivanog nasleđa, reportera koji se raspituju o njenom stotom rođendanu (u stvari imala je tek devedeset pet, ali uspevala je to da prikrije) proleteše joj umom. Ona dohvati pločicu koja je visila pored vrata i veselo krenu da pozdravi svoje posetioce.
   "Moraćete sve da zapišete", cerila se ona, pružajući im pločicu. "Gluva sam poslednjih dvadeset godina."
   Kristil i Danstor se zbunjeno pogledaše. Ovo nisu očekivali, jer jedino što su videli ispisano bile su najave televizijskog programa, a ni njih nikada nisu do kraja dešifrovali. Ali Denstor, koji je imao gotovo fotografsko pamćenje, nije se dao smesti. Čudno držeći kredu, on ispisa rečenicu za koju je verovao da se koristi prilikom sličnih prekida u komuniciranju.
   Dok su se njeni tajanstveni posetioci tužno udaljavali, stara gospođa Tomkins ostade smeteno da zuri u znake na pločici. Prošlo je prilično vremena pre no što je uspela da odgonetne znake... Denstor je napravio nekoliko grešaka... pa čak ni tada ništa joj nije bilo jasno.
   PRENOS ĆE SE NASTAVITI ČIM TO BUDE MOGUĆE
   To je bilo sve što je Denstor mogao da učini; ali starica nikada nije uspela da shvati suštinu.
   Nešto više sreće imali su u narednom pokušaju. Vrata im je otvorila mlada devojka čiji se rečnik uglavnom sastojao od kikotanja i koja je na kraju potpuno pošandrcala tako da im je zalupila vrata pred nosom. Dok su osluškivali prigušeni, histerični smeh, Kristil i Denstor počeli su da uviđaju kako njihovo preprušavanje u normalna ljudska bića nije bilo baš onoliko uspešno koliko su to oni želeli.
   Na broju 3, pak, gospođa Smit, bila je isuviše raspoložena za razgovor... ispaljivala je sto dvadeset reči u minuti i to istim onim nerazumljivim naglaskom kakav je bio i naglasak Sema Higinsbotama. Denstor je iskoristio prvu priliku da se izvine i krene.
   "Zar niko ne govori onako kako se izražavaju na radiju?" kukao je on. "Kako razumeju vlastite programe kada svi ovako govore?"
   "Mislim da smo se spustili na pogrešno mesto", reče Kristil, iako je i njegov optimizam već počeo da bledi. Izbledeo je još i više pošto su ga zamenili za Galupovog ispitivača, perspektivnog kandidata konzervativne stranke, prodavca usisivača i crnoberzijanca.
   Pri šestom ili sedmom pokušaju iscrpli su domaćice. Vrata im je otvorio štrkljasti momak koji je u jednoj vlažnoj šapi stezao predmet koji je istog časa hipnotisao posetioce. Bio je to časopis na čijim je koricama bila prikazana ogromna raketa kako se penje u visine sa nekakve planete posute kraterima koja sigurno nije bila Zemlja. Preko pozadine stajalo je ispisano: "Zapanjujuće priče pseudonauke. Cena: dvadeset pet centi."
   Kristil uputi Denstoru pogled koji je značio: "Misliš li isto što i ja?" koji mu ovaj drugi uzvrati. Konačno su naišli na nekoga ko ih je mogao razumeti. Istog časa se oraspoloživši, Denstor se obrati momku.
   "Mislim da bi nam ti mogao pomoći", reče on učtivo. "Ovde nas veoma teško razumeju. Vidiš, upravo smo se spustili iz svemira na ovu planetu i želimo da stupimo u vezu sa vašom vladom."
   "Oh", primeti Džimi Vilijams, koji se još nije sasvim vratio na Zemlju iz svojih posrednih pustolovina među spoljašnjim Saturnovim mesecima. "Gde vam je svemirski brod?"
   "Gore u brdima; nismo želeli nikoga da uplašimo."
   "Je li to raketa?"
   "Kakva raketa. One su van upotrebe već hiljadama godina."
   "Na kom principu onda radi? Koristi li atomsku energiju?"
   "Pretpostavljam", odvarti Denstor koji baš nije bio potkovan u fizici. "Postoji li još kakva vrsta energije?"
   "Ovo nas neće nikuda odvesti", reče ođednom nestrpljivo Kristil. "Treba mi njemu da postavljamo pitanja. Pokušaj da saznaš gde možemo naći kakvo službeno lice."
   Pre no što je Denstor uspeo da mu išta odgovori, iz kuće se začu snažan glas.
   "Džimi! Ko je to?"
   "Dva... čoveka", odvrati Džimi, pomalo nesigurno. "Bar liče na ljude. Stigli su sa Marsa. Oduvek sam govorio da će se to jednog dana desiti."
   Začuše se neki potmuli zvuci i iz tame se pojavi gospođa slonovskog struka i divljeg izraza lica. Zagleda se u strance, pa u časopis koji je Džimi držao i sve joj istog časa postade jasno.
   "Sram vas bilo!" povika ona, okrenuvši se prema Kristilu i Denstoru. "Zar mi nije dosta što u kući imam beskorisnog sina koji sve vreme samo čita ovo đubre, nego mi u kuću dolaze i odrasli koji mu time pune glavu. S Marsa, ma nemojte! Pretpostavljam da ste stigli u nekom od onih letećih tanjira!"
   "Ali ja uopšte nisam pomenuo Mars!" neuverljivo se pobuni Denstor.
   Tras! S druge strane vrata začu se žučna prepirka, nedvosmislen zvuk cepanja papira i ljutiti urlik. I to bi bilo sve.
   "Pa", oglasi se konačno Denstor. "Gde da sada pokušamo? Zašto li je kazao da smo stigli sa Marsa? Ako se dobro sećam to čak nije ni najbliža planeta."
   "Ne znam", odvrati Kristil. "Ali pretpostavljam da je prirodno što pretpostavljaju da smo stigli sa neke bliske planete. Doživeće pravi šok kada saznaju istinu. Zamisli, Mars! Prema izveštajima koje sam video, tamo je još gore nego ovde." Očigledno je počeo da gubi nešto od svoje naučničke objektivnosti.
   "Manimo se kuća za izvesno vreme", predloži Denstor. "Mora da i napolju ima ljudi."
   Ova tvrdnja se pokazala sasvim tačna, jer nisu mnogo odmakli, a već su se našli u gomili malih dečaka koji su pravili nerazumljive, ali očigledno nepristojne primedbe.
   "Da pokušamo da ih smirimo poklonima?" upita Denstor nervozno. "To obično pali kod zaostalijih rasa."
   "Pa, jesi li poneo kakav poklon?"
   "Ne, mislio sam da ćeš ti..."
   Pre no što je Denstor završio rečenicu, njihovi mučitelji su podbrusili pete i nestali u sporednoj ulici. Putem im se približavala jedna kraljevska prilika u plavoj uniformi.
   Kristilove oči zasvetlucaše.
   "Policajac!" reče on. "Verovatno je krenuo da istraži kakvo ubistvo. Ali možda će nam pokloniti koji minut", dodade on ne baš preterano uveren u ono što je rekao.
   P. S. Hinks pogleda strance zaprepašćeno, ali ipak uspe da im se obrati normalnim glasom.
   "Zdravo, narode. Tražite nešto?"
   "Da, tražimo", odvrati Denstor svojim najprijateljskijim i najblažim glasom. "Možda biste vi mogli da nam pomognete. Vidite, upravo smo se spustili na ovu planetu i želeli bismo da stupimo u vezu sa vlastima."
   "A?" izusti zabezeknuti P. S. Hinks. Nastupi poduža pauza... mada ne i predugačka, jer P. S. Hinks je bio bistar mladić koji nije imao nameru da celog života ostane seoski policajac. "Znači, upravo ste se spustili, je li tako? U svemirskom brodu, pretpostavljam?"
   "Tako je", odvrati Denstor kome je laknulo što im je policajac poverovao i nije se nasilnički ponašao, što se obično dešavalo na primitivnim planetama posle ovakve jedne izjave.
   "Vidi, vidi!" prozbori P. S. Hinks glasom za koji se nadao da će doprineti razvijanju poverenja i prijateljstva. (Uopšte mu nije bilo važno da li će ta dvojica pobesneti... bili su tako žgoljavi) "Samo vi meni lepo recite šta želite, pa da vidimo šta se može učiniti."
   "Tako mi je milo", poče Denstor. "Vidite, spustili smo se na ovo prilično udaljeno mesto jer nismo želeli da izazovemo paniku. Bilo bi najbolje da za naše prisustvo zna što manje ljudi dok ne stupimo u vezu sa vašom vladom."
   "Razumem", odvrati P. S. Hinks, žurno se osvrnuvši unaokolo, ne bi li primetio nekog po kome bi mogao da obavesti svog narednika. "Šta predlažete da učinimo?"
   "Bojim se da sada ne mogu da raspravljam o našoj dugoročnoj politici vezanoj za Zemlju", oprezno reče Denstor. "Mogu vam samo reći da se ovaj deo Vaseljene nadzire i da je otvoren za razvoj, i to da smo mi ubeđeni da vam možemo u mnogo čemu pomoći."
   "To je baš lepo od vas", srdačno odvrati P. S. Hinks. "Mislim da će biti najbolje da krenete sa mnom do stanice odakle možemo pozvati prvog ministra."
   "Mnogo vam hvala", reče zahvalno Denstor. Puni poverenja koračali su pored P. S. Hinksa, iako se on stalno trudio da ide iza njih, sve dok nisu stigli do seoske policijske stanice.
   "Ovuda, gospodo", reče P. S. Hinks, učtivo ih požurujući u prilično slabo osvetljenu i bedno nameštenu prostoriju, čak i prema primitivnim standardima kakve su očekivali da će zateći. Pre no što su uspeli da se osvrnu, čulo se jedno "klik" i oni se nađoše odvojeni od svog vodiča velikim vratima od gvozdenih šipki.
   "Ništa ne brinite", reče P. S. Hinks. "Sve će biti u najboljem redu. Odmah se vračam."
   Kristil i Denstor se zgledaše u neverici koja se ubrzo pretvori u groznu sigurnost.
   "Zaključao nas je!"
   "Ovo je zatvor!"
   "Ne znam da li vi momci razumete engleski", javi se neki klonuo glas iz mraka, "ali mogli biste jednog momka pustiti da na miru spava."
   Dva zatvorenika po prvi put primetiše da nisu sami. U uglu ćelije, na krevetu, ležao je neki pomalo rastrojen mladić koji je zamagljeno zurio u njih jednim srditim okom.
   "Oh!" izusti nervozno Denstor. "Misliš li da je on neki opasan kriminalac?"
   "Trenutno ne izgleda baš mnogo opasno", odvrati Kristil, s više sigurnosti nego što ju je osećao.
   "Zašto ste vi dospeli ovamo?" upita stranac, nesigurno se uspravivši na krevetu. "Izgledate kao da ste bili na nekom maskenbalu. Oh, moja jadna glava!" On se ponovo svali na krevet.
   "Svako ko je ovoliko bolestan izgleda fantastično!" primeti Denstor, koji je bio krajnje srčan. Zatim nastavi na engleskom. "Ne znam zašto smo ovde. Upravo smo saopštili policajcu ko smo i odakle dolazimo, i evo šta je iz toga ispalo."
   "Pa, ko ste?"
   "Upravo smo se spustili..."
   "Oh, nema svrhe proći ponovo kroz sve to", prekide ga Kristil. "Nikada nećemo uspeti da pronađemo nekog ko će nam poverovati."
   "Hej!" povika stranac ponovo se uspravivši. "Kakvim to jezikom govorite? Ja ih znam nekoliko, ali ništa slično još nikada nisam čuo."
   "Oh, pa dobro", reče Kristil Denstoru. "Ispričaj mu. Ionako nemamo šta drugo da radimo dok se onaj policajac ne vrati."
   U tom trenutku P. S. Hinks bio je zauzet razgovorom sa nadzornikom lokalne ludnice, koji je uporno tvrdio da su svi njegovi pacijenti na broju. Ipak, obećao je da će proveriti i nazvati kasnije.
   Pitajući se nije li cela ta stvar nečija neslana šala, P. S. spusti slušalicu i tiho se uputi ka ćelijama. Tri zatvorenika su prijateljski razgovarala, pa se on na prstima vrati nazad. Svima će im dobro činiti da se malo ohlade. On lagano protrlja oči kada se seti koliko se namučio da gospodina Grahama smesti u ćeliju u sitne sate.
   Mladić je sada bio prilično trezan posle noćašnje proslave, što ni najmanje nije žalio. (Konačno, imao je razloga za to, jer očekivao je da će se jedva provući, a požnjeo je veliki uspeh.) Ali počeo je da strepi da je još pod uticajem alkohola kada je Denstor stao da iznosi svoju priču, za koju se više nije nadao da će i kod koga naići na razumevanje.
   Pod takvim okolnostima, mislio je Graham, najbolje bi bilo ponašati se što prirodnije dok halucinacije ne izblede i ne nestanu.
   "Ako odista imate svemirski brod u brdima", primeti on, "sigurno možete da stupite s njim u vezu i pozovete nekoga da vas spase?"
   "Želimo ovo sami da sredimo", reče Kristil dostojanstveno. "Pored toga, ne znate vi našeg kapetana."
   Zvuče vrlo ubedljivo, pomisli Graham. Cela priča se začuđujuće dobro drži. Pa ipak...
   "Pomalo mi je teško da poverujem kako ste u stanju da napravite međzvezdane brodove, a ovamo ne možete da se izbavite iz jedne bedne seoske policijske stanice."
   Denstor pogleda Kristila koji se nelagodno meškoljio.
   "Lako možemo odavde da iziđemo", odvrati antropolog. "Ali ne želimo da primenjujemo silu, sem kada je to neophodno. Nemate opojma kakve sve to nevolje izaziva i koliko formulara moramo onda da ispunimo. Pored toga, čak i da iziđemo, pretpostavljam da bi nas vaša Leteća brigada uhvatila pre no što se vratimo do broda."
   "Ne u Malom Miltonu", isceri se Graham. "Samo treba neopaženo da se domognemo druge strane ulice i "Belog jelena." Tamo su mi kola."
   "Oh", izusti Denstor, odjednom živnuvši. Okrete se ka svom drugaru i usledi ubrzani razgovor. Zatim, veoma oprezno, on iz unutrašnjeg džepa izvuče mali crni cilindar, baratajući njime s istim poverenjem kao i nervozna usedelica napunjenim pištoljem koji prvi put drži u ruci. Istovremeno, Kristil se dosta užurbano povukao u udaljeni ugao ćelije.
   Upravo u tom trenutku Grahamu je postalo jasno, nepobitno jasno, da je sasvim trezan i da je priča koju je čuo sasvim istinita.
   Nije se čulo nikakvo zujanje niti išta slično, nije bilo nikakvog vatrometa električnih varnica niti obojenih zraka... deo zida, metar dug, jednostavno se tiho razložio i pretvorio u malu piramidu peska. Sunčeva svetlost obasjala je ćeliju, dok je Denstor, odahnuvši s olakšanjem, sklanjao svoje tajanstveno oružje.
   "Hajde, sad", stade on da požuruje Grahama. "Čekamo te."
   Niko nije krenuo za njima jer se P. S. Hinks i dalje raspravljao preko telefona, i pročiće još nekoliko minuta pre no što se taj bistri mladić vrati u ćeliju i doživi najveći šok u svojoj policijskoj karijeri. Kod "Belog jelena" niko se nije naročito iznenadio što ponovo vidi Grahama; svi su znali gde je i kako proveo noć i svi su se nadali da će lokalni sud biti milostiv kada njegov slučaj dođe na red.
   S crnim slutnjama su Kristil i Denstor ušli u neverovatno rasklimatan Bentli koji je Graham nežno oslovljavao sa "Rouz." Ali motor ispod zarđale haube bio je sasvim ispravan i uskoro su se tutnjeći udaljavali iz Malog Miltona brzinom od osamdeset kilometara na sat. Bila je to napadna demonstracija relativnosti brzine, jer Kristil i Denstor, koji su poslednjih nekoliko godina mirno putovali svemirom pri brzini od nekoliko miliona kilometara u sekundi, nikada nisu bili ovako uplašeni u celom životu. Kada je Kristil uspeo da povrati dah, izvukao je svoj mali ručni transmiter i pozvao brod.
   "Vraćamo se", povika on kako bi nadjačao hujanje vetra. "S nama je jedno prilično inteligentno ljudsko biće. Očekujte nas... uups!... izvinite... upravo prelazimo preko mosta.... za desetak minuta. Molim? Ne, razume se da ne. Nismo imali nikakve nevolje. Do viđenja."
   Graham se samo jednom osvrnuo da vidi kako su njegovi putnici. Ono što je ugledao prilično ga je uznemirilo, jer su njihove uši i kosa (koji nisu bili čvrsto zalepljeni) odleteli i počeo je da se pomalja njihov pravi lik. Graham je s izvesnom nelagodnom počeo da podozreva da njegovim novim poznanicima nedostaju i nosevi. Oh, pa čovek može vremenom na svašta da se navikne. Naredne godine će mu obilovati sličnim stvarima.
   Nastavak vam je, razume se, svima poznat; ali cela priča o prvom spuštanju na Zemlju i o čudnim okolnostima pod kojima je ambasador Graham postao predstavnik čovečanstva u celoj Vaseljeni, nikada ranije nije ispričana. Izvukli smo glavne pojedinosti, posle dosta ubeđivanja, od Kristila i Denstora, dok smo radili u Odeljenju vanzemaljskih poslova.
   Sasvim je razumljivo, kada se ima u vidu njihov uspeh na Zemlji, da je trebalo da ih njihovi pretpostavljeni izaberu i za prvi kontakt sa našim tajanstvenim i skrivenim susedima, Marsovcima. Takođe je razumljivo, u svetlosti gornjih dokaza, što su se Kristil i Denstor toliko protivili da krenu u tu drugu misiju, i uopšte se ne čudimo što se od tada o njima više ništa nije čulo.

2001: A Space Odyssey

Arthur C. Clarke


Odyssey

Arthur C. Clarke,
Foreword
I – PRIMEVAL NIGHT
1 – The Road to Extinction
2 – The New Rock
3 – Academy
4 – The Leopard
5 – Encounter in the Dawn
6 – Ascent of Man
II – TMA-1
7 – Special Flight
8 – Orbital Rendezvous
9 – Moon Shuttle
10 – Clavius Base
11 – Anomaly
12 – Journey by Earthlight
13 – The Slow Dawn
14 – The Listeners
III – BETWEEN PLANETS
15 – Discovery
16 – Hal
17 – Cruise Mode
18 – Through the Asteroids
19 – Transit of Jupiter
20 – The World of the Gods
IV – ABYSS
21 – Birthday Party
22 – Excursion
23 – Diagnosis
24 – Broken Circuit
26 – Dialogue with Hal
27 – Need to Know
28 – In Vacuum
29 – Alone
30 – The Secret
V – THE MOONS OF SATURN
31 – Survival
32 – Concerning E.T.'s
33 – Ambassador
34 – The Orbiting Ice
35 – The Eye of Japetus
36 – Big Brother
37 – Experiment
38 – The Sentinel
39 – Into the Eye
40 – Exit
VI – THROUGH THE STARGATE
41 – Grand Central
42 – The Alien Sky
43 – Inferno
44 – Reception
45 – Recapitulation
46 – Transformation
47 – Star-Child

Epilogue: After 2001

Foreword

   Behind every man now alive stand thirty ghosts, for that is the ratio by which the dead outnumber the living. Since the dawn of time, roughly a hundred billion human beings have walked the planet Earth.
   Now this is an interesting number, for by a curious coincidence there are approximately a hundred billion stars in our local universe, the Milky Way. So for every man who has ever lived, in this Universe there shines a star.
   But every one of those stars is a sun, often far more brilliant and glorious than the small, nearby star we call the Sun. And many – perhaps most – of those alien suns have planets circling them. So almost certainly there is enough land in the sky to give every member of the human species, back to the first ape-man, his own private, world-sized heaven – or hell.
   How many of those potential heavens and hells are now inhabited, and by what manner of creatures, we have no way of guessing; the very nearest is a million times farther away than Mars or Venus, those still remote goals of the next generation. But the barriers of distance are crumbling; one day we shall meet our equals, or our masters, among the stars.
   Men have been slow to face this prospect; some still hope that it may never become reality. Increasing numbers, however, are asking: "Why have such meetings not occurred already, since we ourselves are about to venture into space?"
   Why not, indeed? Here is one possible answer to that very reasonable question. But please remembert thi sis only a work of fiction.
   The truth, as always, will be far stranger.


   To Stanley

I – PRIMEVAL NIGHT

1 – The Road to Extinction

   The drought had lasted now for ten million years, and the reign of the terrible lizards had long since ended. Here on the Equator, in the continent which would one day be known as Africa, the battle for existence had reached a new climax of ferocity, and the victor was not yet in sight. In this barren and desiccated land, only the small or the swift or the fierce could flourish, or even hope to survive.
   The man-apes of the veldt were none of these things, and they were not flourishing. Indeed, they were already far down the road to racial extinction. About fifty of them occupied a group of caves overlooking a small, parched valley, which was divided by a sluggish stream fed from snows in the mountains two hundred miles to the north. In bad times the stream vanished completely, and the tribe lived in the shadow of thirst.
   It was always hungry, and now it was starving. When the first faint glow of dawn crept into the cave, Moon-Watcher saw that his father had died in the night. He did not know that the Old One was his father, for such a relationship was utterly beyond his understanding, but as he looked at the emaciated body he felt dim disquiet that was the ancestor of sadness.
   The two babies were already whimpering for food, but became silent when Moon-Watcher snarled at them. One of the mothers, defending the infant she could not properly feed, gave him an angry growl in return; he lacked the energy even to cuff her for her presumption.
   Now it was light enough to leave. Moon-Watcher picked up the shriveled corpse and dragged it after him as he bent under the low overhang of the cave. Once outside, he threw the body over his shoulder and stood upright – the only animal in all this world able to do so.
   Among his kind, Moon-Watcher was almost a giant. He was nearly five feet high, and though badly undernourished weighed over a hundred pounds. His hairy, muscular body was halfway between ape and man, but his head was already much nearer to man than ape. The forehead was low, and there were ridges over the eye sockets, yet he unmistakably held in his genes the promise of humanity. As he looked out upon the hostile world of the Pleistocene, there was already something in his gaze beyond the capacity of any ape. In those dark, deep-set eyes was a dawning awareness – the first intimations of an intelligence that could not possibly fulfill itself for ages yet, and might soon be extinguished forever.
   There was no sign of danger, so Moon-Watcher began to scramble down the almost vertical slope outside the cave, only slightly hindered by his burden. As if they had been waiting for his signal, the rest of the tribe emerged from their own homes farther down the rock face, and began to hasten toward the muddy waters of the stream for their morning drink.
   Moon-Watcher looked across the valley to see if the Others were in sight, but there was no trace of them. Perhaps they had not yet left their caves, or were already foraging farther along the hillside. Since they were nowhere to be seen, Moon-Watcher forgot them; he was incapable of worrying about more than one thing at a time.
   First he must get rid of the Old One, but this was a problem that demanded little thought. There had been many deaths this season, one of them in his own cave; he had only to put the corpse where he had left the new baby at the last quarter of the moon, and the hyenas would do the rest.
   They were already waiting, where the little valley fanned out into the savanna, almost as if they had known that he was coming. Moon-Watcher left the body under a small bush – all the earlier bones were already gone – and hurried back to rejoin the tribe. He never thought of his father again.
   His two mates, the adults from the other caves, and most of the youngsters were foraging among the drought-stunted trees farther up the valley, looking for berries, succulent roots and leaves, and occasional windfalls like small lizards or rodents. Only the babies and the feeblest of the old folk were left in the caves; if there was any surplus food at the end of the day's searching, they might be fed. If not, the hyenas would soon be in luck once more.
   But this day was a good one – though as Moon-Watcher had no real remembrance of the past, he could not compare one time with another. He had found a hive of bees in the stump of a dead tree, and so had enjoyed the finest delicacy that his people could ever know; he still licked his fingers from time to time as he led the group homeward in the late afternoon. Of course, he had also collected a fair number of stings, but he had scarcely noticed them. He was now as near to contentment as he was ever likely to be; for though he was still hungry, he was not actually weak with hunger. That was the most to which any man-ape could ever aspire.
   His contentment vanished when he reached the stream. The Others were there. They were there every day, but that did not make it any the less annoying.
   There were about thirty of them, and they could not have been distinguished from the members of MoonWatcher's own tribe. As they saw him coming they begun to dance, shake their arms, and shriek on their side of the stream, and his own people replied in kind.
   And that was all that happened. Though the man-apes often fought and wrestled one another, their disputes very seldom resulted in serious injuries. Having no claws or fighting canine teeth, and being well protected by hair, they could not inflict much harm on one another. In any event, they had little surplus energy for such unproductive behavior; snarling and threatening was a much more efficient way of asserting their points of view.
   The confrontation lasted about five minutes; then the display died out as quickly as it had begun, and everyone drank his fill of the muddy water. Honor had been satisfied; each group had staked its claim to its own territory. This important business having been settled, the tribe moved off along its side of the river. The nearest worthwhile grazing was now more than a mile from the caves, and they had to share it with a herd of large, antelope-like beasts who barely tolerated their presence. They could not be driven away, for they were armed with ferocious daggers on their foreheads – the natural weapons which the man-apes did not possess.
   So Moon-Watcher and his companions chewed berries and fruit and leaves and fought off the pangs of hunger – while all around them, competing for the same fodder, was a potential source of more food than they could ever hope to eat. Yet the thousands of tons of succulent meat roaming over the savanna and through the bush was not only beyond their reach; it was beyond their imagination. In the midst of plenty, they were slowly starving to death.
   The tribe returned to its cave without incident, in the last light of the day. The injured female who had remained behind cooed with pleasure as Moon-Watcher gave her the berry-covered branch he had brought back, and began to attack it ravenously. There was little enough nourishment here, but it would help her to survive until the wound the leopard had given her had healed, and she could forage for herself again.
   Over the valley, a full moon was rising, and a chill wind was blowing down from the distant mountains. It would be very cold tonight – but cold, like hunger, was not a matter for any real concern; it was merely part of the background of life.
   Moon-Watcher barely stirred when the shrieks and screams echoed up the slope from one of the lower caves, and he did not need to hear the occasional growl of the leopard to know exactly what was happening.
   Down there in the darkness old White Hair and his family were fighting and dying, and the thought that he might help in some way never crossed Moon-Watcher's mind. The harsh logic of survival ruled out such fancies, and not a voice was raised in protest from the listening hillside. Every cave was silent, lest it also attract disaster.
   The tumult died away, and presently Moon-Watcher could hear the sound of a body being dragged over rocks. That lasted only a few seconds; then the leopard got a good hold on its kill. It made no further noise as it padded silently away, carrying its victim effortlessly in its jaws.
   For a day or two, there would be no further danger here, but there might be other enemies abroad, taking advantage of this cold Little Sun that shone only by night. If there was sufficient warning, the smaller predators could sometimes be scared away by shouts and screams. Moon-Watcher crawled out of the cave, clambered onto a large boulder beside the entrance, and squatted there to survey the valley.
   Of all the creatures who had yet walked on Earth, the man-apes were the first to look steadfastly at the Moon. And though he could not remember it, when he was very young Moon-Watcher would sometimes reach out and try to touch that ghostly face rising above the hills.
   He had never succeeded, and now he was old enough to understand why. For first, of course, he must find a high enough tree to climb.
   Sometimes he watched the valley, and sometimes he watched the Moon, but always he listened. Once or twice he dozed off, but he slept with a hair-trigger alertness, and the slightest sound would have disturbed him. At the great age of twenty-five, he was still in full possession of all his faculties; if his luck continued, and he avoided accidents, disease, predators, and starvation, he might survive for as much as another ten years.
   The night wore on, cold and clear, without further alarms, and the Moon rose slowly amid equatorial constellations that no human eye would ever see. In the caves, between spells of fitful dozing and fearful waiting, were being born the nightmares of generations yet to be.
   And twice there passed slowly across the sky, rising up to the zenith and descending into the east, a dazzling point of light more brilliant than any star.

2 – The New Rock

   Late that night, Moon-Watcher suddenly awoke. Tired out by the day's exertions and disasters, he had been sleeping more soundly than usual, yet he was instantly alert at the first faint scrabbling down in the valley.
   He sat up in the fetid darkness of the cave, straining his senses out into the night, and fear crept slowly into his soul. Never in his life – already twice as long as most members of his species could expect – had he heard a sound like this. The great cats approached in silence, and the only thing that betrayed them was a rare slide of earth, or the occasional cracking of a twig. Yet this was a continuous crunching noise, that grew steadily louder. It seemed that some enormous beast was moving through the night, making no attempt at concealment, and ignoring all obstacles. Once Moon-Watcher heard the unmistakable sound of a bush, being uprooted; the elephants and dinotheria did this often enough, but otherwise they moved as silently as the cats.
   And then there came a sound which Moon-Watcher could not possibly have identified, for it had never been heard before in the history of the world. It was the clank of metal upon stone.
   Moon-Watcher came face to face with the New Rock when he led the tribe down to the river in the first light of morning. He had almost forgotten the terrors of the night, because nothing had happened after that initial noise, so he did not even associate this strange thing with danger or with fear. There was, after all, nothing in the least alarming about it.
   It was a rectangular slab, three times his height but narrow enough to span with his arms, and it was made of some completely transparent material; indeed, it was not easy to see except when the rising sun glinted on its edges. As Moon-Watcher had never encountered ice, or even crystal-clear water, there were no natural objects to which he could compare this apparition. It was certainly rather attractive, and though he was wisely cautious of most new things, he did not hesitate for long before sidling up to it. As nothing happened, he put out his hand, and felt a cold, hard surface.
   After several minutes of intense thought, he arrived at a brilliant explanation. It was a rock, of course, and it must have grown during the night. There were many plants that did this – white, pulpy things shaped like pebbles, that seemed to shoot up during the hours of darkness. It was true that they were small and round, whereas this was large and sharp-edged; but greater and later philosophers than Moon-Watcher would be prepared to overlook equally striking exceptions to their theories.
   This really superb piece of abstract thinking led Moon-Watcher, after only three or four minutes, to a deduction which he immediately put to the test. The white round pebble-plants were very tasty (though there were a few that produced violent illness); perhaps this tall one...?
   A few licks and attempted nibbles quickly disillusioned him. There was no nourishment here; so like a sensible man-ape, he continued on his way to the river and forgot all about the crystalline monolith, during the daily routine of shrieking at the Others.
   The foraging today was very bad, and the tribe had to travel several miles from the caves to find any food at all. During the merciless heat of noon one of the frailer females collapsed, far from any possible shelter. Her companions gathered round her, twittering and meeping sympathetically, but there was nothing that anyone could do. If they had been less exhausted they might have carried her with them, but there was no surplus energy for such acts of kindness. She had to be left behind, to recover or not with her own resources. They passed the spot on the homeward trek that evening; there was not a bone to be seen.
   In the last light of day, looking round anxiously for early hunters, they drank hastily at the stream and started the climb up to their caves. They were still a hundred yards from the New Rock when the sound began.
   It was barely audible, yet it stopped them dead, so that they stood paralyzed on the trail with their jaws hanging slackly. A simple, maddeningly repetitious vibration, it pulsed out from the crystal; and hypnotized all who came within its spell. For the first time – and the last, for three million years – the sound of drumming was heard in Africa.
   The throbbing grew louder, more insistent. Presently the man-apes began to move forward, like sleepwalkers, toward the source of that compulsive sound. Sometimes they took little dancing steps, as their blood responded to rhythms that their descendants would not create for ages yet. Totally entranced, they gathered round the monolith, forgetting the hardships of the day, the perils of the approaching dusk, and the hunger in their bellies.
   The drumming became louder, the night darker. And as the shadows lengthened and the light drained from the sky, the crystal began to glow.
   First it lost its transparency, and became suffused with a pale, milky luminescence, Tantalizing, ill-defined phantoms moved across its surface and in its depths. They coalesced into bars of light and shadow, then formed intermeshing, spoked patterns that began slowly to rotate.
   Faster and faster spun the wheels of light, and the throbbing of the drums accelerated with them. Now utterly hypnotized, the man-apes could only stare slack-jawed into this astonishing display of pyrotechnics. They had already forgotten the instincts of their forefathers and the lessons of a lifetime; not one of them, ordinarily, would have been so far from his cave, so late in the evening. For the surrounding brush was full of frozen shapes and staring eyes, as the creatures of the night suspended their business to see what would happen next.
   Now the spinning wheels of light began to merge, and the spokes fused into luminous bars that slowly receded into the distance, rotating on their axes as they did so. They split into pairs and the resulting sets of lines started to oscillate across one another, slowly changing their angles of intersection. Fantastic, fleeting geometrical patterns flickered in and out of existence as the glowing grids meshed and unmeshed; and the man-apes watched, mesmerized captives of the shining crystal.
   They could never guess that their minds were being probed, their bodies mapped, their reactions studied, their potentials evaluated. At first, the whole tribe remained half crouching in a motionless tableau, as if frozen into stone. Then the man-ape nearest to the slab suddenly came to life.
   He did not move from his position, but his body lost its trancelike rigidity and became animated as if it were a puppet controlled by invisible strings. The head turned this way and that; the mouth silently opened and closed; the hands clenched and unclenched. Then he bent down, snapped off a long stalk of grass, and attempted to tie it into a knot with clumsy fingers.

   He seemed to be a thing possessed, struggling against some spirit or demon who had taken over control of his body. He was panting for breath, and his eyes were full of terror as he tried to force his fingers to make movements more complex than any that they had ever attempted before.
   Despite all his efforts, he succeeded only in breaking the stalk into pieces. As the fragments fell to the ground, the controlling influence left him, and he froze once more into immobility.
   Another man-ape came to life, and went through the same routine. This was a younger, more adaptable specimen; it succeeded where the older one had failed. On the planet Earth, the first crude knot had been tied.
   Others did stranger and still more pointless things. Some held their hands out at arm's length, and tried to touch their fingertips together – first with both eyes open, then with one closed. Some were made to stare at ruled patterns in the crystal, which became more and more finely divided until the lines had merged into a gray blur. And all heard single pure sounds, of varying pitch, that swiftly sank below the level of hearing.
   When Moon-Watcher's turn came, he felt very little fear. His main sensation was a dull resentment, as his muscles twitched and his limbs moved at commands that were not wholly his own. Without knowing why, he bent down and picked up a small stone. When he straightened up, he saw that there was a new image in the crystal slab.
   The grids and the moving, dancing patterns had gone. Instead, there was a series of concentric circles, surrounding a small black disk. Obeying the silent orders in his brain, he pitched the stone with a clumsy, overarm throw. It missed the target by several feet.
   Try again, said the command. He searched around until he had found another pebble. This time it hit the slab with a ringing, bell-like tone. He was still a long way off, but his aim was improving. At the fourth attempt, he was only inches from the central bull's-eye. A feeling of indescribable pleasure, almost sexual in its intensity, flooded his mind. Then the control relaxed; he felt no impulse to do anything, except to stand and wait.
   One by one, every member of the tribe was briefly possessed. Some succeeded, but most failed at the tasks they had been set, and all were appropriately rewarded by spasms of pleasure or of pain.
   Now there was only a uniform featureless glow in the great slab, so that it stood like a block of light superimposed oil the surrounding darkness. As if waking from a sleep, the man-apes shook their heads, and presently began to move along the trail to their place of shelter. They did not look back, or wonder at the strange light that was guiding them to their homes – and to a future unknown, as yet, even to the stars.

3 – Academy

   Moon-Watcher and his companions had no recollection of what they had seen, after the crystal had ceased to cast its hypnotic spell over their minds and to experiment with their bodies. The next day, as they went out to forage, they passed it with scarcely a second thought; it was now part of the disregarded background of their lives. They could not eat it, and it could not eat them; therefore it was not important.
   Down at the river, the Others made their usual ineffectual threats. Their leader, a one-eared man-ape of Moon-Watcher's size and age, but in poorer condition, even made a brief foray toward the tribe's territory, screaming loudly and waving his arms in an attempt to scare the opposition and to bolster his own courage.
   The water of the stream was nowhere more than a foot deep, but the farther One-Ear moved out into it, the more uncertain and unhappy he became. Very soon he slowed to a halt, and then moved back, with exaggerated dignity, to join his companions.
   Otherwise, there was no change in the normal routine. The tribe gathered just enough nourishment to survive for another day, and no one died.
   And that night, the crystal slab was still waiting; surrounded by its pulsing aura of light and sound. The program it had contrived, however, was now subtly different.
   Some, of the man-apes it ignored completely, as if it was concentrating on the most promising subjects.
   One of them was Moon-Watcher; once again he felt inquisitive tendrils creeping down the unused byways of his brain. And presently, he began to see visions. They might have been within the crystal block; they might have been wholly inside his mind. In any event, to Moon-Watcher they were completely real. Yet somehow the usual automatic impulse to drive off invaders of his territory had been lulled into quiescence.
   He was looking at a peaceful family group, differing in only one respect from the scenes he knew. The male, female, and two infants that had mysteriously appeared before him were gorged and replete, with sleek and glossy pelts – and this was a condition of life that Moon-Watcher had never imagined. Unconsciously, he felt his own protruding ribs; the ribs of these creatures were hidden in rolls of fat. From time to time they stirred lazily, as they lolled at ease near the entrance of a cave, apparently at peace with the world. Occasionally; the big male emitted a monumental burp of contentment.
   There was no other activity, and after five minutes the scene suddenly faded out. The crystal was no more than a glimmering outline in the darkness; Moon-Watcher shook himself as if awaking from a dream, abruptly realized where he was, and led the tribe back to the caves.
   He had no conscious memory of what he had seen; but that night, as he sat brooding at the entrance of his lair, his ears attuned to the noises of the world around him, Moon-Watcher felt the first faint twinges of a new and potent emotion. It was a vague and diffuse sense of envy – of dissatisfaction with his life. He had no idea of its cause, still less of its cure; but discontent had come into his soul, and he had taken one small step toward humanity.
   Night after night, the spectacle of those four plump man-apes was repeated, until it had become a source of fascinated exasperation, serving to increase Moon-Watcher's eternal, gnawing hunger. The evidence of his eyes could not have produced this effect; it needed psychological reinforcement. There were gaps in Moon-Watcher's life now that he would never remember, when the very atoms of his simple brain were being twisted into new patterns. If he survived, those patterns would become eternal, for his genes would pass them on to future generations.
   It was a slow, tedious business, but the crystal monolith was patient. Neither it, nor its replicas scattered across half the globe, expected to succeed with all the scores of groups involved in the experiment. A hundred failures would not matter, when a single success could change the destiny of the world.
   By the time of the next new moon, the tribe had seen one birth and two deaths. One of these had been due to starvation; the other had occurred during the nightly ritual, when a man-ape had suddenly collapsed while attempting to tap two pieces of stone delicately together. At once, the crystal had darkened, and the tribe had been released from the spell. But the fallen man-ape had not moved; and by the morning, of course, the body was gone.
   There had been no performance the next night; the crystal was still analyzing its mistake. The tribe streamed past it through the gathering dusk, ignoring its presence completely. The night after, it was ready for them again. The four plump man-apes were still there, and now they were doing extraordinary things. Moon-Watcher began to tremble uncontrollably; he felt as if his brain would burst, and wanted to turn away his eyes. But that remorseless mental control would not relax its grip; he was compelled to follow the lesson to the end, though all his instincts revolted against it.
   Those instincts had served his ancestors well, in the days of warm rains and lush fertility, when food was to be had everywhere for the plucking. Now times had changed, and the inherited wisdom of the past had become folly. The man-apes must adapt, or they must die – like the greater beasts who had gone before them, and whose bones now lay sealed within the limestone hills.
   So Moon-Watcher stared at the crystal monolith with unblinking eyes, while his brain lay open to its still uncertain manipulations. Often he felt nausea, but always he felt hunger; and from time to time his hands clenched unconsciously in the patterns that would determine his new way of life.

   As the line of warthogs moved snuffling and grunting across the trail, Moon-Watcher came to a sudden halt. Pigs and man-apes had always ignored each other, for there was no conflict of interest between them. Like most animals that did not compete for the same food, they merely kept out of each other's way.
   Yet now Moon-Watcher stood looking at them, wavering back and forth uncertainly as he was buffeted by impulses which he could not understand, Then, as if in a dream, he started searching the ground – though for what, he could not have explained even if he had had the power of speech. He would recognize it when he saw it.
   It was a heavy, pointed stone about six inches long, and though it did not fit his hand perfectly, it would do. As he swung his hand around, puzzled by its suddenly increased weight, he felt a pleasing sense of power and authority. He started to move toward the nearest pig.
   It was a young and foolish animal, even by the undemanding standards of warthog intelligence. Though it observed him out of the corner of its eye, it did not take him seriously until much too late. Why should it suspect these harmless creatures of any evil intent? It went on rooting up the grass until Moon-Watcher's stone hammer obliterated its dim consciousness. The remainder of the herd continued grazing unalarmed, for the murder had been swift and silent.
   All the other man-apes in the group had stopped to watch, and now they crowded round Moon-Watcher and his victim with admiring wonder. Presently one of them picked up the blood-stained weapon, and began to pound the dead pig. Others joined in with any sticks and stones that they could gather, until theirt target began a messy disintegration.
   Then they became bored; some wandered off, while others stood hesitantly around the unrecognizable corpse – the future of a world waiting upon their decision. It was a surprisingly long time before one of the nursing females began to lick the gory stone she was holding in her paws.
   And it was longer still before Moon-Watcher, despite all that he had been shown, really understood that he need never be hungry again.