Ko mnogo daje malo prima

Ko mnogo daje , malo prima
ti nista neznas draga moja,
veceras pijem u cast prve
od svojih ljubavi bez broja.
O takvoj ljubavi ja pevam
upravo onoj sto se placa
u tom zivotu tako skrtom
odlazi sve malo se vraca.
Uzitak taj od jednog sata
do ludog srca ni ne dodje
neznosti malo i malo tuge
zatvoris vrata i sve prodje
Covek sam ziv i nisam svetac
milovan lazno i ja sam bio
nestvarno bese al ne mari
jer prave neznosti sam htio.
Danas ih sretnem s malo tuge
ko da ima nista nisam dao
pitam ih samo kad ih sretnem
gde nam je cvet mladosti pao.
Ko mnogo daje,

Kora Potočnik

Zbog koje sam produžavao mladost
i volio na zaboravljen način.
Za početak:
širi se crnilo
između bijelih stupova Tivolija.
U ovom času ne mogu sastaviti njeno lice
koja je topla kugla
naslonjena na moju dušu,
koja je pokret noćnog mora -
Potocnik Kora.
Zbog koje sam vozio danima
i uvjeravao se da mi je svijet suvišan.
Tajanstvo Slovenije.
Vlaga se skuplja u njenoj koži,
a usta su joj smrvljena voćka.
Nejasan put na zvuk "roga"
do njene šume, do njenog mora -
Potočnik Kora.
Koja nije ona prava,
drukčije to želim reći;
dobrostojeća je moja mora.
Čiji telefon godinama šuti
i ponižava moje stare ljubavi
odane drugom vremenu,
koja je pismo bez odgovora -
Potočnik Kora.
Koja se jednom dala, tek tako,
da bi bila još dalja,
kao medalja na mrtvom tijelu
i pobjegla u nečijim kolima,
ali u jezero iza jutarnjih gora -
Potočnik Kora.
Koja je preslišala moju mladost,
prelistala moje albume,
koja nas proziva,
prema čijem su smijehu
moje iskustvo, Azija, ironija i diploma,
neusporedive noći - ništa.
Zbog koje se drukčije pije i hoda.
Jedina zemlja, jedini stanovnik -
Kora Potočnik.
Generacija o kojoj razgovaram.
Što hoće od mene?
O, tako jednostavno padaju geografija i literatura!
Ona ne voli, ili voli - ne voli.
Bez milosti je, bez uvjerenja,
duša bez tajne i izvora -
Potočnik Kora.
Koja mi je tako malo vremena ostavila,
koja se smije dok čita svoju pjesmu.
Zbog nje su moje ljubavi stvari,
a ona je opet ideja.
Koja je uzela više no što je smjela,
igrala se, ništa nije htjela,
koja se ljubila kao da mora -
Potočnik Kora.
Pa da se oprostim od one
kojoj treba manje ljubavi
no što joj se daje.
Koju je moje srce samo kratko nerviralo;
križaljka za koju joj nedostaju
još dva - tri slova.
Koja je sve tajne mog života,
kao čarobnjak u noćnom lokalu,
sabrala u jednu pticu
i pustila je da odluta.
Ja nešto drugo branim
i sve ovo stvarno ne bih smio,
pa ipak “na vašu službu” bjegunac-vojnik -
Kora Potočnik.

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine,
u srcu, u dahu planine, planine

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga

I bjesak slavna šestopera,
I miris, miris kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.

Da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasne

Da više ne znam sebe sama
Ni dima bola u maglama

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.

 Parobrod Rex

Prvi put sam ovu priču
čuo kad sam bio dijete
jednog dana brod će stići
da preuzme sve terete

Isplovit će bijela prova
iz kanala i iz tame
tako plove fini ljudi
tako plove fine dame

Doplovit će Rex
Da, da
Doplovit će Rex

S njim će ući jedne noći
u živote jadne, grube
puna čara i tajanstva
plesna glazba sa palube

Svi se ovdje od djetinjstva
spremaju za ukrcanje
restorane i kabine
sve odnese svijetlo danje

Doplovit će Rex
Da, da
Doplovit će Rex

To predanje i sad živi
čekaju ga još na rivi
nadaju se toj sireni
ostavljeni i sizgubljeni

Ali broda niotkuda
sve je samo želja luda
samo plovi crnom vodom
moja čežnja za slobodom

Doplovit će Rex
Da, da
Doplovit će Rex...

Po glavi stanovnika

Ako po glavi stanovnika
Padaju cetiri dobra vidika
Onda i ti iz svoga stana
Nazires dio Mediterana

Ako po glavi stanovnika
Dolazi pola jelovnik
I ako se sve to pazljivo dijeli
Onda su jucer i gladni jeli

Ako je takva prosjecna placa
Onda se tebi milion vraca
I ako je moral prosjecni pao
Znaci i ti si svoj prilog dao

Ako po svakoj glavi trose
Znaci ni tebi nije lose
I sve u svemu (a tko ti sto moze)
Tvoje se brige djele i mnoze

Ako toliki zive bez muke
Prosjecno imas skrstene ruke
I kada prosjek toliko krade
spadas u one koji ne rade

Ti nemas kola, on ima dvoja
Jedna su onda prosjecno tvoja
Pusti nek zato jos vise ima
Poslije po glavi i tako dopadne svima

Priča o Marineli

Priča o Marineli
to je stara priča
o ljubavi i smrti jednog bića
što živjelo je kratko poput ruža
ko sve što na svijetu nam
sreću pruža
Sama bez sjećanja na stare boli
tu živjela je, htjela je da voli
Jedan kralj bez krune i bez zlata
tri puta pokuca na njena vrata
bijel kaao mjesec šešir mu je bio
i plašt crven ko vino što je pio
bez misli ga je slijedila po svijetu
ko dječak svoje zmajeve u letu
Bilo je sunce, još je bila snena
a on joj spusti ruke na ramena
i dok se mjesec otapa u noći,
on ljubi njenu kosu, njene oči..
Prošla je nježnost i ono blago veće
sad ostalo je samo svelo cvijeće
što umorno sa očima od zvijezda
drhteći, njeno blijedo lice gleda
Dok vraćala se nježna još i mala
u rijeku, kažu, slučajno je pala
a on ne shvaća da nisu više skupa,
već ljut je što na njena vrata lupa..
Priča o Marineli
to je stara priča
o ljubavi i smrti jednog bića
što živjelo je kratko poput ruža
ko sve što na svijetu tom
ljepotu pruža
što živjelo je kratko poput ruža
ko sve što na svijetu tom
ljepotu pruža....

Put u raj

Ljubav koju slJedim, to je moj put u raj
pismo koje kaze da je kraj put u raj
nekima je zivot dao sve
ali znaj da na put u raj odlaze drugi

Mi smo htJeli ljubav gde je jad gde je bol
mi smo vise dali ali sto znaci to
sad si negde sama ko' i ja
ali znaj da je puT u raj ostavljen nama

Sad si negdJe sam ko' i ja
ali znaj da je put u raj ostavljen nama

Sa okusom mora

Sa okusom mora, sa okusom soli
na usnama zarkim, u kosi
i kozi,
ti si dosla iz mora
da se pruzis kraj mene,
dosla si tu,
pracena suncem.

U okusu mora, u okusu soli,
ti nosis gorcinu svih onih stvari
sto sam volio davno i
izgubio negdje,
sve ono sto traje
daleko od nas.

Ovo vrijeme i dani sto prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni,
ti skaces u more
pa me ostavljas samog
na pijesku i suncu
da te ponovo gledam...

A kada se vratis
ja te pustim da padnes
u narucaj pijeska i u moje ruke
a onda te ljubim
sa okusom mora,
sa okusom soli,
i okusom sna...

Spaliti zemlju

istog časa kako si otišla,
stihovi su prestali vrijediti
ne samo oni o tebi,
nego općenito svi

stihovi ljubavni,
stihovi politički,
stihovi o smrti....

koji su se na tebi grijali,
koje sam mogao ispitati
s pogledom na tebe....

idući u tvoju trošnu ložnicu
ispisanu na tvojoj načetoj puti,
potražiti ih u tvojim
gorućim ustima.....

i sad mi se postavlja pitanje,
što ostaje od poezije,
kad se rastane od one
koja me na nju silila...

istog časa kako si otišla
pokušavao sam spasiti,
pokušavao sam ispraviti,
pokušavao zaljepiti,
ali udarci,udarci....

kroz koje najprije voda
pa niska večer
pa trava prerasla
i na koncu zvučni znak,
zračni znak očajanja..

sve to sabrati,
spaliti za sobom
na prijevaru,
na izdaju,
pokorenu zemlju
ljubavnika....

Sve te vodilo k meni

Sve te vodilo k meni, iz daljine, iz mraka,
Sve te vodilo k meni vec od prvih koraka.
Mada nista nisi rekla, ja Sam znao,
Ja Sam znao, iz tih kretnji i porijekla,
Sve je isto, sve je kao.

Sve te vodilo k meni, sve sto rode samoce,
Mala primorska mjesta, isti pisci i ploce,
Kad te baci kao ladu nocni val do moga praga,
Nije bilo tesko znati da mi moras biti draga,
Da mi moras biti draga.

Sve te vodilo k meni, tvoje oci i usta,
Tvoje ljubavi mrtve, moja losa iskustva,
Mi smo bili na pocetku istim vinom opijeni,
I kad si isla krivim putem, sve te vodilo k meni,
Sve te vodilo k meni.

Mi smo bili na pocetku istim vinom opijeni,
I kad si isla krivim putem, sve te vodilo k meni,
Sve te vodilo k meni.