Слушајући атеисте стварно ми падне некад на памет да је тако. Али Реалност то брзо доведе на своје место.

Je li priroda svjesna?

Svesna cega?

Postoje po nekim eksperimentima u fizici, indicije da svemir poseduje neku vrstu svesnosti ... 

Bas me interesuje.

Light, ako imas sta da okacis po pitanju toga samo kaci. Iako je to logicno voleo bih da citam o tome 

Pa postavljao sam vec knjigu Hologramski svemir. Po Kvantnim fizicarima, svesnost prozima celokupnu materiju. Sto bi moglo imati implikaciju da je svesnost prisutna i u fizickom i mentalnom "svetu".


Evo nesto iz same knjige:


Charles Tart, profesor psihologije na Davies fakultetu Kalifornijskog sveučilišta, pronašao je dvoje studenata, Anne i Billa, koji su mogli ući u duboki trans, a i sami su bili vješti hipnotizeri. Dogovorili su se da Anne hipnotizira Billa, a on je, nakon što je hipnotiziran, zauzvrat hipnotizirao nju. Tart je smatrao da će se tim neobičnim postupkom dodatno pojačati i inače snažna veza koja postoji između hipnotizera i subjekta.

Bio je u pravu. Kada su u tom, uzajamno hipnotiziranom stanju otvorili oči, sve im je izgledalo sivo. Međutim, sivilo je brzo ustupilo mjesto živim bojama i blislavim svjetlima, i za nekoliko trenutaka našli su se na plaži nadzemaljske ljepote. Pijesak je blistao poput dijamanata, more je bilo ispunjeno ogromnim zapjenjenim mjehurima i svjetlucalo se kao pjenušac, a obala je bila posuta prozirnim kristalnim kamenjem koje je pulsiralo unutarnjom svjetlošću. Iako Tart nije mogao vidjeti ono što su Anne i Bill gledali, po načinu na koji su govorili ubrzo je shvatio da doživljavaju istu halucinantnu stvarnost.
Razumije se, Anne i Billu to je odmah postalo jasno, te su krenuli istraživati svoj novootkriveni svijet, plivati u oceanu i proučavati svjetlucavo kristalno kamenje. Na Tartovu žalost, prestali su razgovarati, ili su, barem gledano iz Tartove perspektive, prestali govoriti. Kada ih je kasnije ispitivao o razlozima njihove šutnje, odgovorili su mu da su u svom zajedničkom svijetu snova razgovarali, što je pojava za koju Tart drži da uključuje neku vrst paranormalne komunikacije.

Seansu za seansom, Anne i Bill nastavili su stvarati različite stvarnosti, i sve je bilo podjednako stvarno, 'raspoloživo' za pet osjetila i dimenzionalno, kao i sve drugo što su doživljavali u svojem svakodnevnom budnom stanju. Štoviše, Tart je došao do zaključka da su svjetovi što su ih posjećivali Anne i Bill u biti stvarniji od slabe, blijede stvarnosti s
kojom se većina nas mora zadovoljiti. Kao što Tart navodi, nakon "što su neko vrijeme međusobno razgovarali o svojim iskustvima i otkrili da su pretresali detalje zajedničkih iskustava za koje nije bilo verbalnog poticaja na snimljenim magnetoskopskim trakama, osjetili su da mora da su uistinu bili u onostranim mjestima koje su doživjeli."

'Oceanski svijet' Anne i Billa savršeni je primjer holografske stvarnosti - trodimenzionalni konstrukt, stvoren iz međupovezanosti, poduprt strujom svijesti, i u konačnici jednako plastičan kao i misaoni procesi iz kojih je proistekao. Ta plastičnost evidentna je u nekoliko njegovih osobina. Premda trodimenzionalan, prostor tog svijeta fleksibilniji je od prostora svakidašnje stvarnosti, a ponekad bi postajao toliko elastičan da je Anne i Billu ponestalo riječi kojima bi ga opisali. Još neobičnije, iako je bilo jasno da su bili vrlo vješti u oblikovanju zajedničkog svijeta oko sebe, često su zaboravljali oblikovati vlastita tijela, te su najčešće postojali kao plutajuća tijela ili glave. Kako Anne objašnjava, jednom prilikom kad joj je Bill rekao da mu pruži svoju ruku, «morala sam si nekako u duhu predočiti ruku.».

Kako je taj pokus s uzajamnom hipnozom završio? Na žalost, ideja da su te spektakularne vizije na neki način bile stvarne, možda i stvarnije od svakodnevne stvarnosti, toliko je prestrašila i Anne i Billa da ih je to što su radili počelo sve više i više uznemirivati. Na kraju su prekinuli svoja istraživanja, a jedno od njih, Bill, u potpunosti se odrekao hipnoze.

Na vanosjetilnu međupovezanost koja je omogućila Anne i Billu da konstruiraju svoju zajedničku stvarnost moglo bi se gotovo gledati kao na neku vrstu učinka polja između njih dvoje, kao na «stvarnosno polje», ako hoćete.

Ako svijest igra ulogu u stvaranju subatomskih čestica, je li moguće da su moja opažanja subatomskog svijeta također neka vrst stvarnosnih polja?

Možda se fizičari diljem svijeta nesvjesno međusobno povezuju i koriste oblik uzajamne hipnoze, sličan onome što su ga koristili Tartovi ispitanici, a kako bi stvorili dogovorne karakteristike koje opažaju u elektronu? Toj mogućnosti u prilog bi mogla govoriti još jedna neobična značajka hipnoze. Za razliku od drugih izmijenjenih stanja svijesti, hipnoza nije povezana s neobičnim EEG uzorcima. S fiziološkog gledišta, mentalno stanje hipnoze posve je nalik našem uobičajenom budnom stanju. Znači li to da je samo uobičajeno budno stanje neka vrsta hipnoze, te da svi neprekidno percipiramo stvarnosna polja?

Nobelovac Josephson sugerira da bi se moglo raditi o nečem sličnom. Kao i Globus, Josephson Castanedino djelo uzima vrlo ozbiljno, te ga je pokušao povezati s kvantnom fizikom. Predlaže da objektivna stvarnost nastaje iz kolektivnih sjećanja ljudske vrste, dok su anomalni događaji - kao, na primjer, oni koje je iskusio Castaneda – manifestacija individualne volje.

Ljudska svijest možda nije jedino što sudjeluje u stvaranju stvarnosnih polja. Eksperimenti s viđenjem na daljinu pokazali su da ljudi mogu točno opisati udaljena mjesta čak i ako na tim mjestima nema ljudskih promatrača. Slično tome, ispitanici mogu prepoznati sadržaj zapečaćene kutije nasumično izabrane iz skupine zapečaćenih kutija, čiji su sadržaji stoga apsolutno nepoznati. To znači da smo sposobni za više od samog spajanja na osjetila drugih ljudi. Možemo se spojiti i na samu stvarnost - i na taj način doći do podataka. Ma koliko bizarno zvučalo, to nije tako neobično kada čovjek ima na umu da u holografskom svemiru svijest prožima cjelokupnu materiju, te da je «značenje» aktivno prisutno i u mentalnim i u fizičkim svjetovima.

David Bohm (Einsteinov štićenik i jedan od najpoštovanijih svjetskih kvantnih fizičara) smatra da sveopća rasprostranjenost značenja pruža moguće objašnjenje i za telepatiju i za viđenje na daljinu. Vjeruje da bi i jedno i drugo, u stvari, mogli biti samo različiti oblici psihokineze. Baš kao što bi psihokineza mogla biti rezonancija značenja koja se prenosi od uma do predmeta, tako se na telepatiju može gledati kao na rezonanciju značenja koja se prenose od uma do uma, ističe Bohm. Na isti način, viđenje na daljinu može se promatrati kao rezonancija značenja prenošenih od predmeta umu. Kada se uspostavi sklad ili rezonancija značenja, dolazi do dvosmjernog djelovanja, tako da 'značenja' udaljenog sustava mogu u promatraču proizvoditi neku vrstu psihokineze koja bi mu, u stvari, prenosila sliku tog udaljenog sustava, ističe.

Jahn i Dunne misle slično. Premda smatraju da se stvarnost oblikuje isključivo međudjelovanjem svijesti sa svojom okolinom, vrlo su liberalni u pogledu svojeg definiranja svijesti. Po njima, kvalificirati se može sve što je sposobno proizvoditi, primati ili koristiti podatke. Dakle, životinje, virusi, DNK, strojevi (umjetno inteligentni ili ne) i takozvani neživi predmeti, svi imaju preduvjete za sudjelovanje u stvaranju stvarnosti.

Ukoliko su ove tvrdnje točne, te podatke možemo pribaviti ne samo iz umova drugih ljudi nego i iz živućeg holograma same stvarnosti, što bi objasnilo i psihometriju - sposobnost da se jednostavnim dodirivanjem predmeta dobiju podaci o njegovoj povijesti. Umjesto neživ, predmet bi bio prožet svojom vlastitom vrstom svijesti. Umjesto da bude «stvar» koja egzistira zasebno od ostatka svemira, bio bi sastavni dio međupovezanosti svih stvari - povezan s mislima svake osobe koja je ikada došla u vezu s njim, povezan sa sviješću koja prožima svaku životinju i predmet koji je ikad bio povezan s njegovim postojanjem, preko implicitnog povezan s vlastitom prošlošću, i povezan s umom psihometrika koji ga drži.

I jos malo, pa ostalo na temi:
http://forum.burek.com/holografski-svemir-t484756.new.html#new


Stvara li svijest subatomske čestice ili ne, to je pitanje
Za razliku od Bohma (Einsteinov štićenik i jedan od najpoštovanijih kvantnih fizičara), fizičar Robert Jahn i psihologinja Brenda Dunne (oboje sa Sveučilišta Princeton), smatraju da subatomske čestice nisu stvarne do trenutka kada svijest ne stupi na scenu. Mislim da smo u fizici visokih energija odavno prošli fazu kada smo istraživali strukturu pasivnog svemira, ističe Jahn. Držim da smo u području gdje se uzajamno djelovanje svijesti i okoline odvija na tako primarnom stupnju da zaista, prema svakoj smislenoj definiciji tog pojma, stvaramo stvarnost.

Kao što smo već spomenuli, takvo gledište dijeli većina fizičara. Međutim, u stajalištu Jahna i Dunneove postoji jedna značajna razlika naspram dominantne struje. Većina fizičara odbacila bi zamisao da se uzajamno djelovanje svijesti i subatomskog svijeta može na bilo koji način primijeniti za objašnjenje psihokineze, a kamoli čuda. Odnosno, većina fizičara ne samo da se ne obazire na bilo kakve implikacije koje bi to međudjelovanje moglo imati, nego se, dapače, ponašaju kao da ono ne postoji. Većina fizičara razvije pomalo shizofren pogled, kaže kvantni teoretičar Fritz Rohrlich sa Sveučilišta Syracuse. S jedne strane, prihvaćaju standardnu interpretaciju kvantne teorije. S druge, inzistiraju na realnosti kvantnih sustava čak i kada ih se ne promatra.

Taj bizarni stav "neću razmišljati o tome pa makar i znam da je istinito" mnoge fizičare sprečava da razmotre barem filozofske implikacije najnevjerojatnijih otkrića kvantne fizike. Dr. David Mermin, fizičar na Sveučilištu Cornell, objašnjava da postoje tri kategorije fizičara: malu manjinu zabrinjavaju filozofske implikacije; druga skupina ima razrađene razloge zašto ih ove ne zabrinjavaju, međutim njihova objašnjenja često "posve promašuju bit stvari"; treća, pak, skupina nema razrađenih objašnjenja, ali i odbijaju reći zašto ih te implikacije ne zabrinjavaju. "Njihovo mišljenje je nepokolebljivo.", zaključuje Mermin.

Jahn i Dunne nisu toliko bojažljivi. Smatraju da je moguće da fizičari ne otkrivaju nove čestice, nego da ih, u stvari, stvaraju. Kao dokaz navode nedavno otkriće čestice nazvane anomalon čija se svojstva mijenjaju od laboratorija do laboratorija. Zamislite da posjedujete automobil koji ovisno o tome tko ga vozi mijenja boju i karakteristike! To je vrlo zanimljivo, i čini se da sugerira kako stvarnost anomalona ovisi o tome tko ga otkrije/stvori.

Sličnu potvrdu možemo pronaći i kod jedne druge subatomske čestice. Tridesetih godina prošlog stoljeća Pauli je izašao s pretpostavkom o postojanju čestice bez mase nazvane neutrino, a da bi se riješio veliki problem po pitanju radioaktivnosti. Godinama je neutrino bio samo zamisao, no onda su, 1957. godine, fizičari otkrili dokaze o njegovom postojanju. U posljednje vrijeme fizičari su, međutim, uvidjeli da kad bi neutrino posjedovao neku malu masu, to bi riješilo nekoliko problema koji su još teži od onoga koji se postavio pred Paulijem te su, gle čuda, 1980. godine počeli pristizati dokazi o tome da neutrino ima malu, ali mjerljivu masu! I to nije sve. Kako se ispostavilo, samo su laboratoriji u Sovjetskom Savezu otkrili neutrine s masom. Laboratoriji u Sjedinjenim Državama nisu. Stanje je ostalo nepromijenjeno tijekom većeg dijela 1980-ih, i premda su drugi laboratoriji do sada ponovili sovjetske rezultate, okolnosti su još uvijek nerazjašnjene.

Je li moguće da su različita svojstva što su ih pokazivali neutrini barem jednim dijelom uzrokovana različitim očekivanjima i kulturnim uvjetovanostima fizičara koji su ih istraživati? Ako je doista tako, takvo stanje stvari nameće jedno zanimljivo pitanje. Ukoliko fizičari ne otkrivaju subatomski svijet, nego ga stvaraju, zašto se za neke čestice, kao, na primjer, elektrone, čini da posjeduju stabilnu stvarnost bez obzira na to tko ih promatra? Drugim riječima, zašto student fizike bez znanja o elektronu ipak otkriva ista svojstva elektrona kao i iskusni fizičar?

Može biti da je stvarnost koju sada percipiramo kao elektrone davno postala dijelom kozmičkog holograma, možda prije nego što su ljudi uopće bili dio integracije svih živih bića. Stoga su elektroni možda tako duboko usađeni u hologram da više nisu podložni utjecaju ljudske svijesti kao druga, novija stvarnosna polja. Slično tome, anomaloni se od laboratorija do laboratorija možda mijenjaju zato što su oni novija stvarnosna polja, zato što još nisu razvijeni, te, kako stvari stoje, i dalje lutaju u potrazi za svojim identitetom.

Budući da je sve u svemiru napravljeno od neobrubljene holografske tkanine implicitnog reda, Bohm smatra da je promatrati svemir kao da je sastavljen od «dijelova» podjednako besmisleno kao da različite mlazove u fontani promatramo kao da su odvojeni od vode iz koje istječu. Elektron nije "elementarna čestica". To je samo naziv dan određenom aspektu hologibanja. Podjela stvarnosti na dijelove i potom imenovanje tih dijelova uvijek je dogovorno, rezultat je konvencije, jer subatomske čestice, kao i sve drugo u svemiru, nisu ništa odvojenije jedna od druge od različitih uzoraka na bogato ukrašenom tepihu.

Bohm upozorava da to ne znači da je svemir golema homogena masa. Stvari mogu biti dio nedjeljive cjeline ali još uvijek posjedovati vlastita jedinstvena svojstva. Da bi ilustrirao na što misli skreće nam pozornost na male virove i vrtloge što se često oblikuju u rijeci. Na prvi pogled izgleda da su ti virovi odvojene stvari, te da posjeduju mnoge osobne karakteristike kao što su veličina, brzina, smjer rotacije i tako dalje. Međutim, pomno ispitivanje pokazuje da je nemoguće odredili gdje određeni vir završava, a rijeka počinje. Stoga Bohm ne želi reći da su razlike između «stvari» beznačajne. On jednostavno želi da budemo stalno svjesni da je dijeljenje različitih aspekata hologibanja na «stvari» uvijek apstrakcija, način da te aspekte svojim načinom razmišljanja učinimo jasnijim našoj percepciji. Želeći to ispraviti, umjesto da različite aspekte hologibanja naziva «stvarima», on ih radije zove «relativno nezavisnim pod-cjelinama.»

Zaista, Bohm vjeruje da je naša gotovo univerzalna sklonost da fragmentiramo svijet i ignoriramo dinamičku povezanost svih stvari odgovorna za brojne naše probleme, ne samo u znanosti nego i u našim životima i društvu. Na primjer, vjerujemo da možemo crpiti vrijedne dijelove Zemlje bez da utječemo na cjelinu. Vjerujemo da je moguće liječiti dijelove našeg tijela i pritom ne brinuti za cjelinu. Vjerujemo da možemo rješavati različite probleme u našem društvu, kao što su kriminal, siromaštvo, ovisnost o drogama, bez obraćanja pozornosti na probleme našeg društva kao cjeline, i tako dalje. U svojim radovima Bohm gorljivo zastupa stav da naš sadašnji način fragmentiranja svijeta ne samo da nije ispravan, nego bi čak mogao dovesti do našeg istrebljenja.


E sada zamislite, sta se moze desiti po pitanju 2012-e i dizanjem tenzije oko toga ?

Procitao sam ovo kako kazu "bez daha". Uvek se osetim nekako "mali" kada procitam ovakve stvari i sa nekim osecajem uzbudjenosti kao kad covek nesto radi prvi put, a jako ga interesuje.

I ovaj tekst (pa i knjiga) moze doci pod domen apologetike. Stvari se posmatraju iz "kvantnog ugla".
Kvalitetan tekst  

Deluje inspirativno na razmisljanje.

Sad videh da ima i drugi deo  Ajd da i to procitam.

Ima jedan divan intervju sa Brankom Kockicom, gde je on dao fenomenalan odgovor. Pitali su ga da li veruje u Boga, a on je odgovorio : "Ja verujem da Bog postoji i da pojma nema da mi postojimo".