U TRAVI

Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Trûnī biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim žutima.

U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.

Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.

Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!

Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.




PRI SVETOM KRALJU
Matiji Lisičaru

Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.

U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!




GOSPA MARIJA

Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,

Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,

Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,

Kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.

Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!

DOMOVINI IZ TUĐINE

Došla jesen! Hladan vjetar duva,
Jad me bije pustoj u tuđini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, - tamo, ah - u domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom diže,
- Naše slave znamen pomlađeni -
Tamo mi je sreća omrknula,
Da ne grane više nikad meni.

Zbogom, oče, i ti, majko, - zbogom!
Vaše dijete muči jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Već je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, čija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! uvelo nam cvijeće,
Nesta sreće, osta uspomena!

Zbogom, raju! oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja čarna njedra strese!
Zbogom, Branko! Dušo! bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tuđoj zemlji
Teža mi je nego robovanje!

Zbogom da ste, polja i doline,
Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!
Bože! Kad će moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad će tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?

Dan će doći, - oj, pred dušom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puške bruje, barjaci vijore,
Kanda čujem topa grom i trijesak!
Dan će doći! Oh, i ja ću tada
Pohrliti kući hrabrom nogom,
Al do onda - zbogom, mili dome,
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!

Beograd, 1894.




SERENADA

Ja te volim, jer si ti fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.

Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko – sama, i suze jer tvoje,
Što krišom plačeš, ko kajanje truju
I mòrē bûdnē, mučne noći moje.

Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.

Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. - Jer si
Mi drága, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze -
Ta žuta Luna i gitara stara.

Biografija A. G. Matoša

MATOŠ, Antun Gustav (Tovarnik, 13. VI. 1873. - Zagreb, 17. III. 1914.).




Po ocu, učitelju, podrijetlom iz Plavne u Bačkoj, Bunjevac, po majci iz Našica podrijetlom Slavonac, a rođenjem je Srijemac. Odgojen je u Zagrebu, koji napušta u šestom razredu gimnazije, otišavši u Beč na vojnu veterinarsku školu. U Petrovaradinu i Zagrebu 1894. služi vojsku, iz koje dezertira ne podnoseći vojnu stegu, te emigrira u Beograd, gdje živi kao čelist u kazališnom orkestru, te slobodni novinar i književnik. Potom živi u Münchenu, Ženevi i Parizu, ostavši ondje pet godina, da bi se opet vratio u Beograd, gdje ga je 1908. zatekla amnestija. Od tada do smrti živi u Zagrebu. Živeći isključivo od književnoga i novinarskoga rada, Matoš je stvorio vrlo opsežan opus, koji sadrži pjesme, novele, drame, putopise, feljtone, književne, kazališne, glazbene i likovne eseje i kritike, te političke eseje i članke. Za života je Matoš objavio desetak knjiga i knjižica, od kojih su neke poslije zasebno pretiskivane, a skupljene su i u dvama izdanjima njegovih sabranih djela (1940. i 1973.), u koje su, uz njih, ušla i sva Matoševa djela neobjavljena u knjigama za njegova života, kao što su, primjerice, njegove pjesme.

Djela:
Iverje, skice i sličice. Mostar, 1899.
Novo iverje, skice i sličice, Zagreb, 1900.
Ogledi, studije i impresije, Zadar, 1905.
Vidici i putovi, eseji i impresije, Zagreb, 1907.
Za Kranjčevića, Zagreb, 1908.
Umorne priče, Zagreb, 1909.
Tri humoreske, Zagreb, 1909.
Naši ljudi i krajevi, portraiti i pejsaži, Zagreb, 1910.
Moralista i druge satire, Zagreb, 1911.
Život za milijune, Zagreb, 1912.
Pečalba, kaprisi i feljtoni, Zagreb, 1913.
Djela, I-XVII., Zagreb, 1940.
Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 64, 65, 66, Zagreb, 1967.
Sabrana djela, I-XX, Zagreb, 1973.

SRODNOST

Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?

Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.




GRIČKI DIJALOG

Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?
- Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!

Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?
- Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!

A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veće tihim snovima.

Prestaše već stari dobri govori
Gdje već spava Barica i japica.
U susjednoj kući, samo viri kapica.




1909.

Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!

Utjeha kose


Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

 

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

 


Notturno


Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća - miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

 
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebrn vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
 

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina.


Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

MAĆUHICA

Oskaru Durru
Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!

Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"
Naše gospođice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.

Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćehica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.

No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

U VRTU

U mraku žubor, vrelo—slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile—miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;

U grmu prvi slavulj—ćuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U lijesi prvo cvijeće—diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;

Tišinom struje, sjene—dršći, dušo:
To mjesec—zanos—k nama silazi;
Korz zvijezde čežnje, slutnje—umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.

DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.

Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.

Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

19. SVIBNJA 1907

Ko Petrarca Loru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala,
Zastava ti dačka iznad glave sjala,
O, to nije, sanak, ludi sanak bio!

Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su grička zvona od sreće zaplakala
I studentski barjak s kalpakom se vio.

Ti u crkvu, ja—ko prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti….
Ko četrdeset osme grozni su nam dani!

Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.

ŽIVA SMRT

Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.

Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
More bolno srce—jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:

—Godinu već dana, svake božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.

Ali sinoć—jao!—gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!

Sta je druze i ti si se bacio na poeticno-romanticni kutak? Usupt dostignusmo brojku od 500  :wink: !!!

A druže, šta ćeš.... Uvijek sam htio pa sam evo našao način. Još da netko počne i čitati.....


Nije ti valjda krivo što sam se i ja ovdje aktivirao?   :wink:

Tacno je to druze sto kazes jos samo da neko pocne citati.... Evo i ja priznajem da me upocetku uopste nije zanimalo sta pise ali sada evo citam sta vise i pisem (postuje,)!!!



Krivo? Taman posla! Naprotiv, drago mi je a i nadam se mnogima ovde pre svega SAnji i Sanjici_021 koje su i najaktivnije u ovom delu foruma!!!! Na njima je da se izjasne zar ne?

Eto druže drago mi je da si odvojio malo vremena za (po meni) jednog od najboljih pjesnika.

A SAnja i Sanjica? Tako je nek se izjasne.

KRAJ DRUMA

Na mjesečini pjenu
Pjeva vodopad.
O, kad se samo sjetim
Da nisam više mlad!
O, kako zdravo diše
Polje, zemlja, zrak!
Da, noć je drugim podne,
A ja—i danju mrak.
—O, rosi, roso, rosi!
Veli livada.
O, kad ću, kada kući,
Zar nikad, nikada?
Već drijema drug moj, cvrčak,
Šeta Danica.
O, Bože, što li snuje
Sad moja mamica?
Kroz praskozorje snovi—
Ždrali, ždralovi,
a dušom plovi, plovi—
Val i valovi.

MLADOJ HRVATSKOJ

Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju vuči mnozi.

Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.

U vijeku, kada "misli" svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osječajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša.

Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!

STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

MENAŽERIJA

Vuk, hijena, lisica i slon,
A u oku kraljevskoga lava
Tinja pravog veličanstva slava:
Pala veličina—to je on,

Rob i martir ko Napoleon!
Pored lava tigar grozno spava,
Nosoroga boli zub i glava,
Dočim panter skače—strašan clown!

Očajne i tužne ove zvijeri sve su,
Urlaju od glada da se kosti tresu,
Samo huncut majmun, cinik kao prase,

Ne znajući, lupež, što je tuđa tuga,
Bolima se tuđim bezbožnički ruga,
Praveći ko đavol paklene grimase.

KOD KUĆE

Duša moja čaroban je kraj,
Gdje jablan čuva gnijezda plemića,
Gdje vjetar nosi lipe miris žut
I blage pjesme predvečernji sjaj.
Polje, žubor, brežuljak i gaj
Od tajne boli ko da vječno pate,
Jer tu se rodi Kovačić i Gaj
Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj
I krvav uzdisaj.
Propali dvori—ko mjesec po danu!
Stid ih što ih ostavio sin
Oršića hrabrih, starih Keglevića,
A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin
Ceri se Jevrejin.
Duša naša zagorski je kraj,
Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom
Uz pjesmu tica, kosaca i zvona.
O, monotona naša zvona bona,
Kroz vaše psalme šapće vasiona:
Harum—farum—larum—hedervarum—
Reliquiae reliquiarum!

ZVONO

Ovo zvono što ko titan stenje
Pod tuđim nebom, mene sjeća sada
Drugog zvona, kad u psalmu kobi
Nad mizerijom rođenog mi grada.

Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
Što sad s tobom trpi, crna jedra!
Udari me klatnom usred grudi,
Nek pukne srce, neka prsnu njedra!

Tiho…Zvono ćuti…Misli žderu…
O, kako tišti kajanje u veče!
Tama…Sam sam…Samac u tuđini!
Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče…

Glupost! Slabi živci! Pregni, miso,
I digni snagom uma volju bonu,
Budi vihor, bura, truba, buna
I orluj s gromovima, slična zvonu!

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi—
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi—
Poginut ću noćas i za dragom poć.

— Ljubav nije sreća!—znaš li kad mi reče?—
— Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
— Ljubav boli, boli, kao život boli,

— Teško, teško onom koji jako voli.—
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam—ko kamen.

GNIJEZDO BEZ SOKOLA

Mom ocu

Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!

Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu što pod starcem tamom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.

Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.

Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Tu žuhka suza, slatka kao kaj.

SUZA

Otkada sam, željo moja,
Tvoju suzu popio,
Nisam više, pile moje,
Crnog oka sklopio.
Kad sam ono, tugo moja,
Cijelu noć te ljubio,
Pamet sam i dušu, dušo,
Sreću sam izgubio.
Otkada sam, diko moja,
Tvoju suzu popio,
U hajduke htjedoh poći
Pa sam ti se propio.

BASNA

Sava se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključi se poslati mu smjelo
—Kao uvijek—deputaciju.

Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.

Majstor—kao uvijek—družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,

Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smiso ugovora.