Deee, polako. Sedni i sebe zapitaj zasto je to tako ?? Sta je uzrok ?? A ne odmah s neba pa u rebra. Za sve ima resenja.

lightsoft  :wave:
znam ja zbog cega ,ali toga ima puno  :(
i najcudnije je da se najgore osecam kad mi je sve ok tj kad bi trebalo uzivati ...

Izborite se sa anksioznošću
Autor: CDC/BT | 30.09.2008. - 05:34

U četiri ujutru ste se probudili, dlanovi su vam vlažni, a srce vam lupa kao ludo. Brinete zbog dece, ostarelih roditelja, stana, novca, zdravlja. Spisku nema kraja. Ovo su simptomi anksioznosti, koja je sastavni deo odrastanja, življenja, sazrevanja i suočavanja sa novim i nepoznatim.

Ipak, potrebno je da razlikujete anksioznost od straha, kao i tzv. normalnu anksioznost od one patološke. Ovo osećanje strepnje, teskobe ili nelagode poznato je svima i javlja se u različitim životnim situacijama, različitog je intenziteta i učestalosti. To osećanje je rezultat unutarpsihičkog konflikta i nastaje kao reakcija kod očekivanja opasnosti.

Tipovi anksioznosti
Tip i izbor opasnosti uglavnom su nepoznati i neprepoznatljivi. Tako se anksioznost razlikuje od osećanja straha, kojem je izvor konkretan, poznat.

Klinička slika anksioznosti
U kliničkoj slici anksioznosti dominantno je difuzno osećanje nelagodnosti, praćeno nizom telesnih simptoma (glavobolja, znojenje, pritisak u grudima, nelagodnost u želucu i crevima, često ubrzan rad srca i slično). Osoba koja pati od anksioznosti može biti blago konfuzna, imati smetnje u orijentaciji i promene u tumačenju činjenica, smanjenu koncentraciju. Važno je napomenuti da ne postoji značajna razlika između simptoma straha i anksioznosti.

Lečenje
Anksiozni ataci nisu sami po sebi duševna bolest. Ali, ako je potrebno lečenje, treba sprovesti psihijatrijsku dijagnostičku obradu kako bi se utvrdilo poreklo anksioznosti pre započinjanja terapije.
Lečenje podrazumeva odabir pravog leka iz grupe takozvanih anksioletika, uz odgovarajući psihoterapijski i socioterapijski pristup.

Telesni poremećaji i bezrazložan strah
Postoje i telesni poremećaji koji su češće udruženi sa anksioznošću. To su uglavnom neke bolesti žlezda sa unutrašnjim lučenjem (hipertioreza, hipotireoza, hipoglikemija kod obolelih od šećerne bolesti, hipoparatireoidizam, feohromocitom), zatim deficit vitamina B12, lezije mozga i srčane aritmije.

Izvor: Blic

Znas li moze li je tumor na hipofizi prouzrokovati????

Распитала сам се мало и добила сам одговор да тумор на хипофизи може да проузрокује бројне промене личности и да се за детаљне претраге ипак мораш обратити лекару.

ma imam nekog endokrinologa ubi boze nemoze covek nista da ga pita!!!!

Nađi drugog.

Disati u strah

Živimo u doba anksioznosti…S obzirom na trenutno stanje svijeta i mogućnosti medija da nam podastru takvo stanje, mnogi ljudi osjećaju povećanu razinu anksioznosti. Liječnici opće prakse su u posljednjih 18 godina svjedočili porastu broja anksioznih slučajeva (Harman et al., 2002.), podsjećajući nas na to da anksioznost nije samo odgovor na recentne događaje, nego u širem kontekstu našeg svijeta psiha koja pokazuje veliku razinu boli...

Kao alternativu klasičnom pristupu anksioznosti, terapeutkinja s iskustvom i u kliničkom i izvan-kliničkom radu upućuje na psihospiritualni pristup anksioznosti…

…Ljudi su oduvijek morali biti obazrivi prema svojem okolišu kako bi preživjeli razne prijetnje individualnom postojanju. Naš živčani sustav takav je da reagira na egzistencijalne opasnosti kako bi nam omogućio da na njih spremno reaigramo. Anksioznost je dio biološkog sistema za upozorenje kojeg aktiviraju stvarne ili zamišljene opasnosti. U potencijalno opasnoj situaciji, automatski oprez koji nam omogućuje da brzo primjetimo prijetnje i reagiramo na njih adaptivna je osobina. No u suvremenom dobu opasnosti mogu biti više psihološke. Strah od neuspjeha, primjerice, može potaknuti umjerenu anksioznost koja može poticati na bolje funkcioniranje, motivirati akciju, stimulirati kreativnost. No kada anksioznost postane kronično stanje ili razina poraste od umjerene prema visokoj, ona može smetati normalnom funkcioniranju. Kada um ispunjavaju misli o svim katastrofama koje bi se u budućnosti mogle dogoditi, razina funkcioniranja je osujećena, akcija postaje nemoguća a kreativnost biva zamrznuta….
 
  …S globalnom komunikacijom i povezanošću koju ona stvara, svjesnost o svijetu i izvan našeg individualnog dometa se proširila, a strah u svezi s opstankom se također povećao pa sad uključuje sve stanovnike ovog planeta. …Kako to opisuju Macy i Brown (1998):

 Budućnost se čini još krhkijom. S ratovima koji bijesne oko svijeta, prašumama koje nestaju, glađu i beskućnicima na našim ulicama, otrovima u našoj hrani, zraku i sl. postaje sve teže imati nade u naše zajedničko putovanje. U napasti smo da se isključimo i suzimo svoj pogled na naše vlastito i preživljavanje naše obitelji. (str. 6)

   Ono što ipak često ostaje u „procesu isključivanja“ o kojem pišu Macy i Brown je generalizirana briga i anksioznost koja karakterizira generaliziran anksiozni poremećaj. Kada se brige počinju činiti jako velikima i potpuno izvan naše kontrole, tada one mogu preuzeti mali i personaliziraniji oblik, budući da nam se na nekoj razini čini da će nam to donijeti više kontrole. To nam omogućava da izbjegnemo konfrontaciju sa strahovima koji su toliko veliki i eksterni kao što je recimo budućnost cjelokupnog planeta, ili pak toliko individualni i interni kao što je osjećaj vlastite bezvrijednosti. 

 Kad ljudi traže pomoć u obliku terapije radi anksioznosti i pretjerane brige, oni mogu i ne moraju biti svjesni većih kulturalnih sila i eksternih faktora koji pridonose njihovom osjećaju tjeskobe. Slično tome,ni terapeuti ne moraju biti učeni ili skloni tome da prepoznaju te sile i faktore i uključe ih u svoje razumijevanje i liječenje. Tradicionalni trening u psihoterapiji uči terapeute da interpretiraju brige u svezi s okolišem kao metaforičke i potiče ih da potraže nešto što intrapsihički pridonosi tim osjećajima (Hillman i Ventura, 1993.)

 I klijenti i terapeuti mogu pripisivati strah i anksioznost situacijama koje se čine određene i osobne, i fokusirati se na konkretne situacije koje klijent ne može podnijeti. No priznajući mnoge moguće izvore anksioznosti, i interne i eksterne, i prošle i sadašnje, možemo proširiti perspektivu. Terapeuti mogu pomoći klijentima da razdvoje strahove koji su neosnovani („Strahujem od toga da će netko kidnapirati moje dijete/da će me ismijati/odbaciti/ da ću umrijeti u avionskoj nesreći“) od onih koji su donekle osnovani („Bojim se da ću dobiti otkaz radi pogoršanja ekonomske situacije/ da će pohlepa korporacija unišititi naš okoliš, i sl.) ali od kojih strah također neće pomoći mijenjanju situacije ili njihovom rješavanju.

 Kada pokleknemo pod tim strahovima, osobnim i planetarnim, opasnošću od terorizma, realnosti ratova i smrti, dolazimo oči u oči s onim što egzistencijalisti smatraju korijenom anksioznosti, duboko unutar individue, „strahom od nepostojanja, nebivanja, ništavnosti“ (Barlow, 2002.,str. 8)…

…sa sviješću dubljih stvari koje su u podlozi anksioznosti, konfrontiramo se s našom zadaćom kao terapeuta: da pomognemo našim klijentima u njihovoj borbi sa učenjem kako da žive i nađu zadovoljstvo i užitak u životu, dok smo istovremeno svjesni postojanja boli i patnje kako u individualnoj, tako i u kolektivnoj egzistenciji. S tog polazišta, naši klijenti imaju bazu za donošenje svjesnih odluka u svezi s radnjama koje mogu poduzeti kako bi smanjili stvarne opasnosti.

(….)

Psihospiritualno liječenje

 Mnoge tradicionalne tehnike koje se koriste u tretiranju anksioznosti imaju svoje izvore u istočnim spiritualnim tradicijama. Ni terapeuti ni klijenti ne moraju preuzeti neku spiritualnu filozofiju da bi profitirali od tih transpersonalnih pristupa.

 Primjerice, tehnike opuštanja se smatraju legitimnim dijelovima terapije anskioznosti, slijedeći logiku da one „ smanjuju fizološke korelate brige i anksioznosti smanjujući općenitu razinu stimulacije pacijenta“ (Huppert i Sanderson, 2002, str. 151), kao i da smanjuju općeniti osjećaj napetosti povezan s generaliziranim anksioznim poremećajem. Jedna od najpoznatijih i najčešće korištenih tehnika relaksacije u području stress managementa je ona Jakobsona, koji ju je razvio iz drugih izvora (McGuigan). No Jakobson nije bio prvi koji je tu ideju donio u područje psihologije. Knjiga Annie Payson Call „Moć kroz odgovor“ je bila potencijalno prva. Njena je knjiga namjenjena području opće populacije, no ona oslovljava jedan jako važan aspekt brige:

„Nikada se ne opirite brizi. Što joj se više opirete, to se ona više povećava. Napor truda da je se oslobodite čini samo oslobađanje sve težim. Kada tiho počnemo raditi na opuštanju mišića i na taj način stišavanju živaca, način na koji briga nestaje je iznenađujuć. Tek tada se može primijeniti cijela filozofija o „ne-racionalnosti brige“ itd. i dublje je se time osloboditi, da se tako izrazim.

Nije prvi pokušaj da se opustimo, kao ni drugi, kao ni deveti, ono što će mnoge od nas osloboditi brige, pogotovo ne nas koji kronično brinemo. Treba mnogo vremena da se nauči što je to opuštanje; ali jednom kad naučimo njegova je moć prejaka i preočita a da ne bismo pri tome i ostali, ako stvarno želimo postići slobodu“.
…

 Mnoge od trenutno korištenih tehnika relaksacija u tretiranju anksioznosti dolaze iz područja yoge i budističke meditacije svjesnosti. Obično se uče bez religijskih konotacija ili bilo kakve druge povezanosti sa spiritualnom tradicijom iz koje su se razvile (Patel, 1993). Te tehnike mogu biti uvedene u tretman iz čisto psihičkih ili fizioloških razloga, bez da se stavljaju u spiritualni kontekst. Taj neutralni kontekst tehnike stavlja u ruke terapeuta koji nisu spiritualno orijentirani i na taj način omogućuje klijentu da se osjeća udobno i preuzme ih bez obzira na to ima li ili ne interesa da slijedi neki spiritualni put.
…

 Već mnogo godina upoznajem studente, klijente i ostale s onim što nazivam „kognitivno-spiritualna terapija“, za što bismo mogli reći da u stvari predstavlja kogntivno-bihevioralnu terapiju ukorijenjenju u spiritualnim principima. Koristim taj izraz da bih njime opisala restrukturiranje svjesnih misli i radnji baziranih na spiritualnim principima koji istodobno nalaze logiku u razumu i slažu se s intuitivnom stranom klijenta. I ovdje pokušavam ne učiti klijente nekim već gotovim principima, nego im pomoći da se nauče služiti inuticijom i izvan terapije. Da pomognem klijentovom smislu za intuiciju, pitam ga: „ Dovodi li te ovo (a „ovo“ je ono na čemu radimo, bez obzira na to radi li se o npr. kritici unutarnjeg kritičara, ili frazi koju terapeut uvodi kao moguću alternativu)  bliže tvom centru, osjećaš li se time povezaniji sam sa sobom, ili te odvodi od centra?“

 Ponekad klijent pokušava preuzeti spiritualne ideje koje nisu autentični izraz njegovih dubljih emocija i somatskih stanja. Primjerice, spiritualni principi često zagovaraju opraštanje. To se može obiti o glavu osobe kada se ona trudi da oprosti a tek je na početku otkrivanja svojeg potisnutog bijesa. Takva „prerana transcendencija“ ili spiritualno zaobilaženje (Cortright, 1997.) je jedan od mnogo načina na koji spiritualni principi mogu biti izokrenuti i  na taj način postati prepreke psihospiritualnoj terapiji. To može dovesti do represije osjećaja koje spiritualni parametri koje je osoba odabrala smatraju neprihvatljivima, i dodatno potaknuti anksioznost u osobe kada ona nije u stanju eliminirati takve osjećaje.

 Self-relations psihoterapija Stephena Gilliana (SR) pruža model za razumijevanje i rad s klijentovim simptomima unutar transpersonalnog konteksta ali bez opasnosti od daljnjeg odvajanja od onoga što se smatra klijentovim „ne-spiritualnim osjećajima“. To su osjećaji koje klijenti često pokušavaju izbjeći. Mnogi spiritualni učitelji i tekstovi, kada se shvate površno, navode čovjeka na pomisao da ne bi trebali imati „negativne“ misli ili osjećati „negativne“ osjećaje, koji su također dijelovi ljudskog iskustva. Umjesto da ih prihvate, klijenti ih počinju prezirati i pokušavaju ih se riješiti uz pomoć poricanja ili osuđivanja samih sebe jer ih ne mogu prevazići.

 U SR terapiji, zajedno radimo na ponovnom povezivanju sa zanemarenim sebstvom, koje uključuje one osjećaje i potrebe koji su u ranoj dobi bili dočekivani s odbacivanjem ili podrugivanjem. Tih se dijelova svojeg bića klijent morao odreći i sada se oni vraćaju u disruptivnim i uznemirujućim oblicima kako bi ukazali na svoje postojanje. Bez zrele prisutnosti koja može priznati njihovo postojanje i pomoći im da pronađu prihvatljivi način izražavanja, ti se somatski i emocionalni aspekti izražavaju kroz simptome. Naš zadatak kao terapeuta je da prepoznamo te simptome kao pokazatelje važnog aspekta klijenta koju pokušava izroniti na svijet. Problem koji nekog dovodi u terapiju razumijemo ne kao neprijatelja kojeg je potrebno pobijediti ili patologiju koju je potrebno izliječiti, već kao poruku odreknutog ili zanemarnog dijela sebstva koje traži priznanje i pokroviteljstvo u obliku koji nešto vrijedi.

  Bez tih dijelova mi nismo cjeloviti, ali klijenti obično nisu sposobni sami ih „roditeljevati“ i integrirati. „Self-odnosi, dakle, služe kako bi aktivirali i održali prisustvo i kompetencije kognitivnog sebstva, kako bi prihvatili i integrirali zanemarena iskustva somatskog sebstva, i identificirali i diferencirali se od negativnih vrsta „pokroviteljstava“ (Gillian, 1997, p. xvii). Terapeut je u poziciji koja mu omogućava da prihvati i „pridrži“ dijelove koje klijent smatra neprihvatljivima sve dok on sam ne bude u stanju napraviti most od kognitivnog sebstva do emocionalnog sebstva. To pruža kontejner za integraciju i unutar šireg polja psihospiritualne perspektive. Terapeut je, dakle, u mogućnosti da primjeti negativne vrste pokroviteljstva i pomogne klijentu da identificira i odvoji se od tih glasova koji ga otuđuju od najdubljeg sebstva.

  Rad sa anksioznim poremećajima iz SR perspektive znači radoznalo prilaženje svakom problemu, usput pitajući se što možemo naučiti iz tog neprihvaćenog dijela koje izranja u njemu. „Self R       elations naglašava pozitivne aspekte problema i simptoma. Oni vide poremećaje „normalnog poretka“ kao dokaz toga da se „nešto budi“ u životu osobe ili zajednice“ (Gillian, 2002, str. 84). Ono što se budi može biti osobno, ali isto tako može govoriti zajednici ili o zajednici. Kroz vježbu koja je dizajnirana tako da poveže sudonike s osjećajima koji nisu dostupni svjesnom kognitivnom sebstvu, osoba može dotaknuti duboki izvor tuge i bijesa koji je na neki način povezan sa svima u grupi. Kroz ekspresiju individualnih osjećaja, svima nama koji promatramo i sudjelujemo u tom individualnom iskustvu otvara se pažnja i svjesnost. Problem o kojem se radi može biti krajnje određen kao što je, primjerice, odsječenost od očinske figure, koja u osobe koja to proživljava budi duboku tugu u tom trenutku, koja opet na neki način rezonira s vlastitom osobnom pričom svakog sudionika grupe…

 …Bez obzira na to radi li se individualno ili grupno jedna od osnovnih stvari koju se klijente treba naučiti je fokusiranje na tijelo. To uključuje fokus na disanje, ali ne nužno i specifičnu tehniku disanja koja opušta. Jednostavno osvještavamo dah, ali ne s ciljem eliminiranja osjećaja koji postoje. Umjesto toga, polagano uvodimo svjesnost o osjećajima i brižnu njegu osjećaja koji su prije bili odbačeni, koristeći dah kao medij i spremnik…

 ..Proces centriranja počinje graditi most između kognitivnog sebstva i zanemarenog sebstva preko osvještavanja somatskog sebstva i osjećaja koji u njemu postoje u nekom trenutku. Ovo nije stvar prisjećanja prošlosti nego primjećivanja sadašnjeg iskustva koje ima povijest baš kao i neposrednost. Ponovnim spajanjem tog iskustva u sadašnjem trenutku, i usmjeravanjem pažnje i fokusa na njega, dotičemo osjećaje koji su prije bili izolirani i stavljamo ih u veće relaciono polje. Kao što Gillian napominje „osoba nije simptomatsko iskustvo ali može joj se pomoći da „ostane s njim“ na način koji pomaže da ono bude osjećano i izraženo (str. 244). Unutar tog spremnika događa se iscjeljenje.

Selene Vega

 Iz:  Psihospiritualni klinički priručnik: alternativne metode za razumijevanje i tretiranje mentalnih poremećaja, Haworth Press, 2005.
Izvor: Psiha

Preduzimanje prvih koraka u izlecenju
Prevedeno i obrađeno iz knjige Hope and Help for Your Nerves

Ako ste pročitali savete na stranicama ovog sajta, ali ako ste i dalje uplašeni da preduzmete prve korake ka Vašem izlečenju, to može biti zbog jednog od sledećih razloga:
Bili ste toliko dugo bolesni, da sada sumnjate da se ikada možete oporaviti. Možda čak i pomišljate da ste hronično bolesni.
Nemate poverenja u sebe da uopšte uradite bilo šta u smeru vašeg izlečenja. Toliko puta ste izneverili sami sebe u prošlosti, da sada jednostavno ne možete verovati sami sebi.
Razumete sve šta je potrebno da uradite da bi vam bilo bolje, ali vaše telo kao da neće da vas sluša. Kao da postoji konflikt između vas i vašeg tela.
Osećate se emotivno, mentalno i fizički toliko iscrpljeno da mislite da je prosto nemoguće da preduzmete bilo šta po pitanju svog izlečenja.

Da pogledamo detaljnije ove razloge:

1. Mislite da ste bili bolesni dug vremenski period, tako da mislite da je sada nemoguće da se oporavite. Prvo morate razumeti da ne postoji nikakva stvar koja vama to sve radi, koja vas uvlači u anksioznost. Vaše reakcije, odnosno vaši simptomi su zapravo odgovor vašeg tela na vaše razmišljanje. Ako promenite način na koji razmišljate, i vaše reakcije će se promeniti. Vaša moć da se izlečite je ista kao kod bilo koga drugog, bez obzira koliko dugo ste sebe držali u tom stanju. Čak iako godinama patite od anksioznog ili sličnog poremaćaja, vaše telo je uvek spremno da se izleči, potrebno je samo da vi donesete čvrstu odluku da želite da se izlečite. Ne posttoji taj oblik anksioznosti koji se ne može izlečiti, jednom kada shvatite prirodu samog poremećaja i kada shvatite šta je potrebno da radite.

2. Nemate poverenja u sebe. Jednostavno više ne verujete sami sebi. Zapravo nije uopšte bitno da li vi verujete sami sebi ili ne. Od vas se ne traži da verujete sami sebi, već da verujete u ono što je potrebno da preduzmete da bi ste krenuli ka izlečenju. Međutim vaše verovanje ne sme biti neko slepo verovanje. Na stranicama ovog sajta možete pročitati o skoro svim mogućim simptomima anksioznosti, kako se rešiti anksioznosti, paničnih napada i slično. Potrebno je da čvrsto razumete i verujete u te savete.

3. Razumete šta je potrebno da radite, ali vaše telo kao da neće da vas sluša. Ako se nalazite u ovakvom stanju, moraćete da prihvatite onaj prvi strah kad vam naiđe pre paničnog napada, ili u trenucima jake anksioznosti. Verovatno u tim trenucima ste uvereni kako ne možete više jasno da razmišljate. Ako tako mislite, kako onda možete da mislite sledeće stvari: "Moram da pobegnem odavde!... Ne mogu više da izdržim!" ....i slično? Možete da razmišljate naravno, pa makar to bile pogrešne misli. Kad vas zadesi jak strah ili panika, od vas se traži da ne bežite od tog straha, da ne bežite od toga što mislite da će vam se desiti, jer vam se neće desiti. Potpuno vas razumem ako kažete da je ovo neverovatno teško. Međutim, najbitnija stvar je vaša upornost i vežba, iz dana u dan. To vam je isto kao sa bilo čim što vežbate, sve što više vežbate, sve ste više bolji u tome. Imaćete uspone i padove naravno, ali nemojte prestajati da vežbate i uspeha mora biti!

4. Mislite kako nemate snage da preduzmete prve korake. Upamtite da slabost u telu koja dolazi sa anksioznošću nije stvarna, organska slabost. Vaši nervi mogu tako lako da vas prevare jer ta slabost izgleda veoma realistično. Naravno pod ovim mislim da ste se prethodno uverili da nemate nikakvu organsku bolest. Dakle, koliko god da se slabo osećali, vaši mišići u telu su uvek spremni na bolju i jaču aktivnost, i osećate se snažnije onda kad počnete više da koristite svoje telo i mišiće.

Nemojte ležati u krevetu po ceo dan. Ako želite da se izbavite iz vašeg trenutnog stanja, potrebno je da preduzmete prve korake. Jednostavno preduzmite ih! Oni vode u vaše izlečenje.

Izvor: www.anksioznost.net

cao! Jel moze neko da mi pomogne.  .  .   Imam 16 godina i citao sam nedavno nesto na netu o anksioznosti i ucinilo mi se kao da i ja imam neke simptome ali nisam siguran.  .  .   Stalno sam nervozan, neraspolozen,niko mi neodgovara za druzenje, u poslednje vreme sam se mnogo povukao u sebe, razmisljam o nekim beznačajnim stvarima i niz nekih drugih stvari mi se desavaju u zivotu za koje nisam ni sanjao da ce da mi se dese.  .  .  neznam da li je to anksioznost ili sta je ali mi stvarno treba pomoć.   Interesuje me da li trebam da so obratim nekom doktoru ili psihologu, jer ovo postaje neizdrzivo.   HVALA SVIMA UNAPRED!!!!!!!