Američki slikar, fotograf, filmski autor i otac pop arta. Andy Warhol ili pravim imenom Andrew Warhola rođen je 6. kolovoza 1927. godine u Pittsburghu. Warholovi roditelji bili su češki emigranti. Otac Andrej i majka Julija Zavacky vjenčali su se 1909. godine u mjestu Mikovi, a oko godine 1913. otac je otputovao u Sjedinjene Države. Julija mu se pridružila tek 1921. godine, a zatim su uslijedila djeca: Paul 1922., John 1925. i Andrew 1928. godine. Svo to vrijeme obitelj živi skromno. Otac radi teške fizičke poslove u čeličani, a majka radi cvijeće od papira, šara uskršnja jaja i uopće, bavi se ručnim radom, čime dopunjuje kućni budžet.

Sa šest godina Warhol se počinje zanimati za svijet drukčiji od onoga koji je vidio u svom domu i u svojoj siromašnoj gradskoj četvrti. Njega zanimaju filmske zvijezde i skuplja njihove fotografije. Zatim počinje školovanje, a 1936. u dobi od osam godina ima prvi slom živaca. Dok se oporavlja izrađuje lutke, a obitelj mu čita stripove. Ljubav prema Dicku Tracyju datira iz toga doba. S četrnaest godina Warhol osjeća i zna da je umjetnost jedino područje kojemu se želi posvetiti. Pohađa tečajeve na Carnegie Institute of Technology u Pittsburghu. Te će tečajeve nastaviti uz redovito školovanje, a 1949. godine će diplomirati. Iste godine stiže u New York i odmah se svom žestionom nastoji ubaciti u umjetničku sredinu grada. To isprva znači rad na oglasima, na reklamama u novinama, a zatim na uređenjima izloga. Taj posao Warhol shvaća posve ozbiljno i u to doba mijenja svoje prezime - iz Warhola postaje Warhol. Stepenicu po stepenicu s manijakalnom upornošću Warhol gradi svoju karijeru. Dugo i strpljivo. Prisutan je svugdje i želi upoznati svakoga. Dekoraterski rad dopunjuje pomalo apsurdnim stvarima: izrađuje neobične modele cipela koje ukrašava zlatnim listićima u obliku cvijeća. U drugoj polovici 1950.-ih javlja se i na zajedničkim izložbama, ali bez stvarnog uspjeha. Uspjeh će doći poslije. U New Yorku je radio i kao ilustrator u nekoliko novina (Vogue, Harper's Bazaar, The New Yorker, Glamour). Njegov prvi članak koji je napisao za list Glamour nosio je proročki naziv: Uspjeh je posao u New Yorku (Success is a Job in New York).

Andy Warhol uskoro će njujoršku scenu obogatiti novim pojmom - pop art. Pop umjetnici radili su likove koje je svatko mogao prepoznati - stripove, vrtne stolove, hlače, poznate ličnosti, tuš kabine, hladnjake, boce Coca Cole - sve one sjajne moderne stvari koje su ostali umjetnici uporno izbjegavali čak i primijetiti. Tako godine 1962. Warhol otkriva da je limenka s Campellovom juhom čudesna u svojoj banalnosti. Pa je crta i slika, zatim otiskuje uz pomoć sitotiska u vrlo velikom
broju. Vodio se principom - mnogo je lijepo, jako mnogo je jako lijepo. Ideju neselektivnosti Warhol nije primjenjivao samo kada je bila riječ o sadržaju njegovih djela. On je shvatio da ne postoji jedan medij kojim se može izraziti. Sve, baš se je dopušteno i to treba iskoristiti. Sve - to znači film, igra brbljanja koje će poslje ući u knjige i biti neka vrsta literature, zatim glazba. Rock'n'roll naravno. Warhol tako postaje na neki način vrhovnim svećenikom jednog silno senzibilnog, neurotičnog, silno urbanog i kozmopolitskog naraštaja, naraštaja koji drži da je se, baš sve dopušteno.

Warhol je 1963. godine nabavio 16-milimetarsku kameru. Tako su počeli nastajati filmovi (Chelsea Girls, Empire and Blow Job) koji su trajali satima, koji su realno vrijeme nastojali prenijeti na mediji i realne priče, realne događaje realnih ličnosti, mahom osobenjaka koji su poput vojske slijedili Warholovu misiju. Transvestiti i manekenke, pjesnici i potpuni otkvačenjaci nalazili su ravnopravno svoje mjesto u tim neobičnim filmovima. Istina, ti filmovi prikazivali su se u uskim krugovima, oni nisu pripadali nikakvoj industriji, ali su stjecali slavu zbog medijske eksponiranosti protagonista. Neselektivnost je vrhunska norma Warholove filozofije života kao i njegove umjetnosti. Ne budi selektivan, jer sve može biti lijepo - postaje jedno od njegovih osnovnih načela. Kada je Warhol uzeo neku sličicu - dolara, Coca Cole, Marilyn Monroe, Liz Taylor, električnu stolicu... uzeo ih je bez želje da bude selektivan i umnožio stotine i stotine puta. Tim izdvajanjem, te su sličice prestale biti obične i banalne, i to zato što su običnost i banalnost potencirale do krajnje radikalnosti. Zatim je to banalno, to obično, preobraženo u čudesno. Kreirao je i dva tv showa, jedan na kablovskoj televiziji - Andy Warhol's TV 1982. godine i Andy Warhol's Fifteen Minutes za Music Television (MTV) 1986. godine. Naslov ovog drugog nastao je prema njegovoj izjavi iz 1967. godine - U budućnosti svatko će biti slavan 15 minuta. Godine 1968. Valerie Solanis - inače akter jednog njegovog filma te osnivačica i članica organizacije SCUM (Society for Cutting Up Men; u slobodnom prijevodu - Društvo za rezanje muškaraca) ušla je u Warholov studio, znan kao Factory (Tvornica), i pucala u umjetnika. Napad je zamalo bio smrtnosan.

Ono po čemu je Warhol bio jedinstven jeste da je mjeru običnosti uzdizao na pijedestal vrhunske vrijednosti. I tom je gestom obično pretvarao u veliko. Otkrivši zarana tu čarobnu moć, taj je umjetnik cijeli svoj život podredio toj spoznaji. Uzimao je ne samo one slike koji su se oštro usjekle u pamćenje ljudi - zaštitne znakove jedne civilizacije, nego je isto tako i anonimne pojedince pretvarao u slavne zvijezde. Andrew Warhol preminuo je 22. veljače 1987. godine u New Yorku. Nakon njegove sahrane njegovi prijatelji i suradnici organizilirali su memorijalnu misu u katedrali svetog Patricka u New Yorku kojoj je bilo prisutno više od 2000 ljudi. U svibnju 1994. u Pittsburghu je otvoren Andy Warhol muzej.