Prije mnogo, i mnogo ljeta
U kraljevstvu na obali
Življaše djeva znana sred svijeta
Pos imenom Anabela Li,
I žibljaše sred briga i radosnih sjeta
Da me voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
U kraljevstvu, što plaču valovi,
No ljubavlju većom od ljubavi svete.
Ljubljasmo se ja i Li,
Te nam na ljubavi nebeske čete
Zaviđahu, anđeli svi.

I tako prije ljeta i ljeta
U kraljevstvu, što plaču valovi,
Vjetar iz oblaka skrši poput cvijeta
Moju lepu Anabelu Li,
I tako njoj brata žalost dopa,
Da je ponese daleko od mene,
Da je u kamenom grobu zakopa,
Što ječi od umorne pjene.

Anđelinesrećni i u raju
Zaviđahu njoj i meni
I, zato ( svi ljudi znaju
U kraljevstvu, što ga more mi)
U noći iz magle zaduhaju
Vjetri i ubiju moju Anabelu Li.

No naša je ljubav jača od one
Njih što behu stariji no mi,
Njih što bjehu umniji no mi,
Pa ni anđeli s vrh vasione,
Pa ni bjesovi, što pod morem rone,
Duše ne mogu rastaviti: dušu mi
Od duše lepe Anabele Li.

Kad mjesec sine, nosi mi sanje
O lepoj Anabeli li;
Kad zvijezde izađu, sinu oči danje
Prelijepe Anabele li;
I tako naću za noći ja sjedim
I dragu, moju ljubav i moj život gledim,
Tamo u grobnoci na valu,
U njenome grobu na zvučnome žalu.