Možda je to zbog same Emine, ali uvijek sam ga volio. Pročitao sam dosta, ali našao samo ovo.
 




Emina


Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...
1903.




                 




Gospođici




Nekad sam i vas na koljenu cupko
I donosio vam slatke šećerleme
I ljubio dugo vaše plavo tjeme,
I čelo, i lice nevino i ljupko.

No dani su prošli ko rijeka nagla,
Ko trenutni snovi, kao puste varke;
Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,
A na mome jesen i turbona magla.

Ja znam; vaše srce sada vatrom gori,
Moje hladna zima okiva i mori:
Vaše oči sjaju ko dva neba plava,

A moje su mutne kao magle sinje...
Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava -
Po kosama mojim popanulo inje...





Ostajte ovdje...



Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naci bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u narucju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tudin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže -
U tudjem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Nece vas grijat kô što ovo grije -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...


1896.

Dobar deo Santicevih pesama mi se ne svidja ali ima jedna pesma, ne znam, mozda zbog uspomena ali jako volim tu pesmu...

Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tjelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše

Posto sam videla da volis Santica bila sam vredna pa sam nasla nesto za tebe: www.aleksasantic.com

LJUBAV



     O, da mi je nesto pa da budem reka,
     Pa da tecem ispred tvoje kuce male;
     Pevajuci tebi, da razbijem vale
     O pragove gde ti staje noga meka.



    Pa kad niz pragove sidjes sa ibrikom
    Da zahvatis vode, da ti zgrabim ruke,
    Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
    I da tebe, draga vise ne dam nikom.


    Na duseku trava i mojih smaragda,
    Kao nimfa moja, da pocivas svagda,
    I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

    Samo moje oci da gledju u te,
    Samo moje sve dubine i sve kute
    Da lepota tvoja osiplje i greje.