Alan Ford :: Buvljak ~ Opsta blebetanja ~ Svastara

ko je Alan Ford ?

Veliki val što ga je pokrenuo Ian Fleming, i dugo je opijao publiku agentom 007, konačno se rasplinuo i nastala je oseka: u filmu "Casino Royal" James Bond je minimiziran, parodiran, start... U ovom novom stripu, koji raspreda pustolovine tajnog agenta Alana Forda, jasno se shvaća nova situacija: špijunska pustolovina je izgubila ozbiljnost, kriminalistička spletka se razrijedila u burlesku, likovi nisu više svi u jednom komadu, označeni znakom junaštva ili podlosti, već su iznijansirani, puni trikova, jadnici uhićeni u koštac sa spletkama većim od sebe. Najvažnije je da Alan Ford, od kojega su autori htjeli stvoriti antijunaka, prokleto nalikuje na našeg susjeda, pun je slabosti kao i on, uvijek ga prati smola, nespretan je i plašljiv, premda mu sreća na kraju nije posve okrenula leđa i ima samilosti prema njihovoj krhkosti; kad bi igrao loto, čak bi i dobio ! Veliko otkriće autora Maxa Bunkera bilo je u tome što je liku Paške Patka, koji je isto tako u neprestalnoj potrazi za stalnim zaposlenjem dostojnim njega, premda bez ikakve prave volje za radom, dao izgled ljudskoga bića, uglavnom ugodnog. Crtač magnus je pred očima imao lik Petera O' Toolea, samo s ponešto izmjena. U suglasnosti s piscem teksta, bacio je Alana Forda u najbjednije slojeve špijunaže. Bio je to dakle, korak dalje od "Casina Royal" gdje se parodija odnosi na likove, a ne na sredinu u kojoj se oni kreću, uvijek vrlo bogatu, raskošnu i gdje se svi razmeću poput dokonih milijardera, jedući u najmanju ruku kamenice i pijući Dom Perignon. Naoružanje tajnih agenata svima je poznato: pištolji s prigušivačem, sprave za mučenje, osobni zrakoplovi i tako dalje. Alan Ford je, naprotiv, imao prigušivač načinjen od stare limenke, pištolj, koji obično označava start na utrkama, sprave za mučenje su mučiteljeve ruke, a osobni zrakoplovi su kojekakve letjelice koje polete samo ako letači uhvate dobar zalet. Uredi, dakako, nimalo ne nalikuju na one pune tajanstvenih napravica, u kojima operiraju agenti poput 007. Alan Ford, bijedno plaćen slučajni špijun , bez unutarnjeg poziva, član je grupe koja živi u prljavim mišjim rupama pod nevjerojatnim neboderima od stakla i betona, u kojima, kako sugeriraju autori, stanuju drugi: oni koji nemaju nesreću da se bave tako bijednim poslom kao što je onaj tajnog agenta. Nasilje ? Ima ga malo, ali smiješnog. Na kraju svoje prve pustolovine Alan Ford biva pohvaljen zato jer ni u koga nije pucao. Pomisliti ćete da je to znak plemenite duše, da je šef dobar čovjek koji ne želi žrtve. Ali on sam objašnjava Alanu nesporazum u koji je upao: ne treba pucati zato jer su meci skupi! Ali ubiti bodežom ne samo da je dopušteno nego je i poželjno. Ako je 007 neodoljivi donžuan, muškarčina koji osvaja i pokorava sve žene koje mu se nađu na putu, jednom Alanu, premda nije ružan, nikad ništa ne polazi za rukom s ženama. Kad neka djevojka razgovara s njim, on se sramežljivo crveni. I onda, baš kao što se događa i Pašku Patku kad si zabije u glavu da Patu povede na ples, jao njem ako preuzme inicijativu: sentimentalna pustolovina još nije ni počela, a već se izjalovila. Crtač Magnus dolazi iz crnog stripa, ali ovaj put je pogodio "u sridu", jer premda je sačuvao neke tipične stilističke sheme toga stripa, ispunio ih je ironično podlim i izopačenim duhom, koji ih podiže, obnavljajući ih iz korijena. Pogledajte najjezovitije i najstrašnije crteže: u svakom postoji poruga, podsmijeh, znak sporazuma, mig. Igra se odvija na srdačnoj razini, bez suvišnosti, likovi se uvijek doimaju kao da se čitateljima žele ispričati zbog svoje neprimjerenosti, nesposobnosti da se uzdignu do herojskog mita, da narastu bar nekoliko centimetara. Situacije su često nenormalne primjerice kad Alan Ford ide plesati s nekom starijom babom zaljubljenom u njega jer je lisicama vezan za nju. Uvijek su tu potištenost i oskudica, nema pretjeranosti, nema raskoši, samo jad, bijeda i nevesela, smrknuta lica. Ali usprkos tako neugodnoj, jadnoj i istodobno zamršenoj stvarnosti, punoj zamki i udaraca sudbine, u njihovoj nutrini ipak utire put neki mali dobrostivi duh, koji se brine za mladog Alana i izbavlja ga iz nevolje prije nego što bude prekasno. A Alan, čini se, posjeduje samo stanovitu okretnost, odgovarajuću njegovu vitkom liku, no njegove šanse tu prestaju. On izaziva smijeh u prisutnosti opasnosti s kojom se mora suočiti. Premda se plaši i vlastite sjene, na ustima tog neobičnog glavnog junaka često lebdi milostiv smiješak ispaštanja, kao da shvaća da se goloruk čovjek poput njega mora smješiti zloj sudbini i da malo prijaznosti može imati čak čaroban učinak. Dakako, prema tom uzoru tekstopisac i crtač vrtoglavo razrađuju priču dalje gradeći cijeli niz "štoseva" i izvodeći hiperbole poput: evo stiže donositelj dragocjenih vijesti, tajni agent na otrcanom biciklu, opremljen kao biciklist iz 1910. godine. U velikom je zakašnjenju jer mu se probušila guma. Kolega Alana Forda, odjeven kao Sherlock Holmes, od kojega je Magnus načinio dopadljivu autokarikaturu, jest deus ex-machina koji izbavlja junaka iz konačne nevolje, pojavivši se nepredviđeno na prozorčiću i udarivši batinom ljepoticu, koja upravo namjerava u Alanovu glavu ispaliti hitac. I tako sve dalje po isprepletenim nitima narativne crte, prilično suvisle u svojoj prividnoj nelogičnosti. Crtač, što će čitatelj svakako primjetiti ima izvrstan scenografski dar. On je i radio kao scenograf. Magnus je Bolonjac, dvadeset devet mu je godina, oženjen je, profesor crtanja i kolekcionar oružja. Na polju stripa osobito je sklon ponajprije Waltu Disneyju. Ako se potrudimo u crtežima ove epizode mogu se naslutiti određene reminiscencije na "Mickez Mouse - agenta tajne policije", a onda i prema Jacovittiju. Ovo je sigurni znak da je njegova prava ličnost u crtaču groteski, a ne crtača "crnih" stripova. Istini za volju, među njegovim miljenicima je i Caesar. Ali to se manje opaža. Ono što je očito, to je njegov originalni način crtanja karikatura, u svijetlo-tamnoj tehnici, točno naznačujući sve, s rijetkom tvrdoglavošću za stripaša koji želi pričati napete pustolovine. U njima dramatski preokreti vrtoglavo slijede jedan drugoga. Rasklimani svijet, otrcan, zakrpan, izlizan, pun zakrpa zapravo ima svoju vjerodostojnost, i vraća nas dalekim i već glasovitim prethodnicima. Filmovi poput onog o gorkoj Americi, u kojem su redatelji bili istraživači najbjednijih četvrti, ili još bolje, filmu francuske škole, u kojemu su prljavci postali pitoreskni ukras izvorište su tih crteža. Baš u tome i jest ključ Magnusa i Bunkera: istodobno navješćujući "deja vu", i udaljavajući se od njega različitim kutom gledanja na stvari. Iskrivljena je to stvarnost koju oživljuju ova dvojica i nema nikakve sociološke vjerodostojnosti. Vjerodostojna je na grafičkom planu, i to je sve. Kao i Jacovitti, i Magnus sluša samo zakone vlastitog ritma, sve ostalo žrtvuje. Bitno je da stvar djeluje u pravom trenutku. On obilno dijeli dar ljepote, djelomično zato da bi time nadoknadio sve druge nedostatke. Alanu Fordu, jedinome među muškim likovima koji se komešaju na ovim crtežima, namjenjeno je da ne bude odbojan. Sa ženama je crtač, čini se, dobrohotniji, ali samo zato da bi Alan dobio teži udarac kad ih pokuša osvojiti. Evo to je, dakle, neodređen zakon što vlada ovom pričom i drugima koje će slijediti: zakon neprilika i odvratnosti. Ako je žena furija, nju će matirati Alan Ford, a ako je dražesna, s nepogrešivom točnošću će se dogoditi obrnuto. Ludi ples Alana Forda ( ime koje funkcionira svim jezicima na koje je strip preveden, objašnjava tekstopisac Max Bunker ) dakle je počeo: on u crnoj majici i crnim hlačama, baš kao neki baletan, uspio je isplivati na površinu iz prve gomile udaraca što se sručila na njegovu glavu. Kao i svi osamljenici pretpostavlja se da je i on pomalo pjesnik. Naslućuje se to na početku, kad je Alan Ford predstavljen kao čaplinovski tajni stanar golubarnika, sanjačac koji u svakoj novoj zori vidi sigurnost bolje budućnosti. Ali to je samo zaokret koji Alanu mora dati određenu psihološku gustoću, zajedno s mnogo drugih primjedaba koje smo već spomenuli i koje od njega stvaraju antijunaka nakon cijele gomile špijunskih heroja. Možda je još važnija njegova grafička prisutnost, njegov "znak" kao nit vodilja neke pomamne pantomime, između jezovitog i sarkastičnog, napisana na naličju pustolovine.

Bio jednom
Alan Ford

U lipnju ove godine navršilo se dvadeset godina izlaženja Alan Forda, stripa koji od prvog broja osvojio našu publiku. No, zamisao o realizaciji alanfordovskih junaka nije se pojavila odjednom, jer ništa se ne rađa ni iz čega, ona nije bila plod trenutnog nadahnuća nego dugogodišnje progresivne tendencije Magnusa & Bunkera prema društvenoj satiri, doživljajima ispričanim u humorističkom tonu i prema groteski. Jer, čak u njihovim "tvrdim" stripovima kao što su Kriminal i Satanik ne nedostaju kratke sekvence u tom stilu, a ni elementi karakteristika pojedinih likova iz kojih će se postupno razviti glavni junaci budućeg novog stripa.

Posebice se jedna epizoda Kriminala može smatrati generalnim pokusom za Alan Forda (93. broj serije pod nazivom "Festa happening"), i to ne toliko po tipu priče koliko po načinu naracije, cijelom nizu gegova i ludorija, besmisla na granici između šale i društvene satire. A da se ne govori o epizodi "Gesebel", u kojoj su mnogi štosevi i situacije dani u gotovo eksluzivno grotesknom ili satiričnom obliku; u trećem broju serije dva smiješna predsjednika - sovjetski i američki - uništavaju cijeli planet zbog banalne osobne svađe...

Dennis Cobb - agent 018 označava početak rada para Magnus & Bunker na kriminalističkim pustolovinama tradicionalnog uzorka, pročišćenim kinematografskim iskustvom filmova o tajnom agentu 007. Bila je to uspješna serija, koja je svoj bum doživljela baš na prijelazu šezdesetih godina. Čak i takvom junaku, usprkos neizbježnoj špijunskoj klimi hladnog rata, ne nedostaju humoristični elementi u dijalozima i situacijama. I stoga ne začuđuje što će i Dennis Cobb, sa svojom karakterističnom frizurom, ali ne samo zbog svoje fizionomije, dobiti svoj pandam u Bertu, također jednom liku iz alanfordovske sage.

Drugi prethodnik Alan Forda dostojan da se istakne svakako je onaj Maxmagnus objavljivan na stranicama mjesečnika "Eureka" od svibnja 1968. koji predstavlja posljednji pokus za novi lik. Protagonisti su dvojica nepopravljivih varalica - kralj i njegov upravitelj koji propovijedaju dobro ali u tome ne prednjače primjerom, vec se bezočno bogate na račun svojih nesretnih podanika. Njihova su obličja zacijelo poznata čitateljima: to su likovi Magnusa i Bunkera!

Izričita satiričnost, društvene implikacije, spoj nacina života i djelovanja u tom stripu tipično talijanski, a takvi će se pojaviti i na stranicama Alan Forda. Stripovski par Magnus & Bunker uvelike je pobuđivao maštu čitatelja, što je bilo odlučno za njihov uspjeh. Radoznalost za sve u vezi s autorima Kriminala i Satanika bila je gotovo jednaka znatiželji kojom su pratili razvoj doživljaja glavnih junaka. Mnogi su, videći savršenu profesionalnu i emotivnu simbiozu njih dvojice, bili uvjereni u to da su Magnus i Bunker zapravo jedna osoba.

Budući da je uspjeh Cornovih izdanja bivao sve veći, u pomoć preopterećenom Magnusu pozvani su u pomoc drugi crtači, ali taj urednički potez nisu dobro primili čitaoci, koji su se sve česće bunili zbog nedovoljno kvalitetne razine radova što ih nije proizveo tandem. I dok je takvo mišljenje s jedne strane učvršćivalo suradnju između njih dvojice, s druge je na površinu isplivao očiti pokazatelj: da bi novi lik doživio očekivani uspjeh, neizostavno ga moraju kreirati jedino Magnus & Bunker.

Premda u njihovim prethodnim radovima nije nedostajalo satiričnih, humorističnih i grotesknih sekvenca, cijeli strip temeljen na tome ipak je značio posvemašnju novinu za Roberta Raviolu i Luciana Secchia. Evo što o tome kaže sam Max Bunker:

"Ideja je sazrela tri godine prije nego što je Alan Ford ugledao svijetlo dana, a onda smo je temeljito preradili. Što nas je ponukalo na to? Možda spoznaja da humoristička produkcija namijenjena smijehu zapravo nije bila za smijanje i da je njena komičnost bila vrlo blijeda i bez okusa. Stoga smo nastojali naći liniju između teksta i crteža, tako da budu čvrsto povezani, igrajući na "štoseve" u dijalozima i na grotesknost crteža i trudeći se da postignem uistinu komične situacije, pa makar držeći se one: nije važno ono što se kaže, nego kako se kaže!"

U lipnju 1969. godine, više puta najavljivan na stranicama Cornovih izdanja, osvanuo je prvi broj Alan Forda, novog maksbunkerijanskog junaka. Rezultati prodaje bili su više nego skromni: samo 22 000 primjeraka. Premda brojka nije bila za potcjenjivanje, nije bila baš ni ohrabrujuća, pogotovo kad se uspoređivala s prodanom nakladom Alanove starije braće Kriminala i Satanika.

U redakciji je zavladala napeta atmosfera. Autori i izdavači sa strepnjom su očekivali rezultate prodaje drugog broja koji su, kako se pokazalo, bili poražavajući: u cijeloj Italiji nije bilo prodano više od 8 000 primjeraka! Gubitak od 14 000, dakle više od polovine ionako malobrojnih čitatelja, bio je jasan dokaz da nisu prihvatili novog junaka. Ukinuti novo izdanje ili ga nastaviti? Evo što o toj dilemi kaže Max Bunker:

"Kad smo se potkraj tog kolovoza (1969) vratili u redakciju, dočekala nas je neugodna vijest. Rezultati prodaje drugog broja Alan Forda bili su jednostavno tragični. Kupivši prvi broj iz radoznalosti, mnogi su čitaoci odustali i tek rijetki nastavili.

Ti malobrojni supervjerni čitatelji, kojima zauvijek ostajem zahvalan, počeli su nam pisati i slati prijedloge za priče, potičući nas da nastavimo započetim putem. Zapravo smo Magnus i ja na trenutke već pomišljali na časnu predaju, da bi nas odmah potom obuzeo zanos bijesne smionosti i odlučne ustrajnosti.

No bilo je očito da tuš nije bio hladan nego leden i da su naša očekivanja u tom trenutku bila daleko od ostvarenja. Otad je u cijeloj izdavačkoj kući zavladala sveopća šutnja. Nije, doduše, bilo nikakvih primjedaba, vjerovatno i zato što su mi iz očiju sijevale ubojite munje, ali situacija se morala neizostavno ispitati.

I tako smo Magnus i ja otišli k izdavaču Cornu koji se, na naše pitanje što da se radi izvukao lakonskim "vidite sami", nadovezavši na to niz primjedaba o teškoćama na tržištu, o nezrelosti čitalacke publike... uz još mnoge utješne riječi, kako bismo lakše progutali gorku pilulu neuspjeha.

Da bar na tren zaboravimo naše jade, otišli smo u kino, zatim u pizzeriju pa u diskoteku gdje smo dočekali jutro, ne progovorivši ni riječi o onome što nas je tištalo. Iduće jutro, pregledavši ponovo podatke prodaje koji su nedvojbeno potvrđivali naš promašaj, uspeo sam se se u svoj radni kabinet (soba na najgornjem katu u kojoj radimo samo Magnus i ja) i latio se pisanja.

Magnus, koji nije baš ranoranilac, stigao je oko podneva s nekoliko tabloa priče broj 5 (Daj, daj, daj!) - Sto ćemo? - upitao je. - Pa bar je dovrši! - odgovorio sam mu. - A onda te čeka i šesta epizoda koju upravo pišem!

Nakon toga otišli smo na duplu jaku crnu kavu i složili se s mišljenjem da bi sad odustajanje značilo samoubojstvo. - Ići ćemo dalje s još nekoliko brojeva - zaključili smo - i vidjeti mijenja li se situacija, dakako, nabolje! I tako smo, doduše s malo oduševljenja, ali s mnogo odlučnog bijesa nastavili pripremati peti broj, u neugodnoj atmosferi nijeme ironije koja je u redakciji zamijenila šutnju. Baš tako, Alanu Fordu je prijetila opasnost da završi već sa četvrtim brojem!"

Usporedo s polaganim, ali stalnim rastom naklade, u izdanju su se pojavljivali i novi junaci. Tako stiže i Superhik, jedan od najoriginalnijih i najzrelijih između mnogih maksbunkerijanskih likova. Nakon pune dvije godine "hoda po mukama" mjesečnik baš sa Superhikom napokon postaje suficitan: s brojem 26 (Superhik) Alan Ford premašuje nakladu od sto tisuća primjeraka! I upravo ta epizoda navela je žiri Salona humora u Bordigheri da u veljači 1973. Magnusu & Bunkeru dodijeli "Zlatnu datulju". Zaista vrijedno i zasluženo priznanje.

Pedeseti broj serije s naslovom "Tako je nastala Grupa TNT" vjerovatno je najpoznatija i najomiljenija epizoda među čitateljima. U svom najblistavijem stilu, potpomognut lucidno bockavim i zabavnim Magnusom, Max Bunker priča o životu, smrti i čudesnim doživljajima glavnih junaka grupa. I u tim zabavnim ispovijestima u kojima je nadahnuto mastorstvo autora doseglo vrhunac, čvrst spoj teksta i crteža kao da je Magnusa i Bunkera stopio u jednu osobu.

I stoga je kao munja iz vedra neba odjeknula vijest o iznenadnom rastanku tandema Magnus & Bunker. Nakon više od deset godina neprekidne i plodne suradnje koja je između ostalog, dovela do velikog uspjeha Kriminala i Satanika, odnos između njih dvojice naglo se prekinuo, i to upravo kad je Alan Ford, sjajno prebrodivši početne teškoće, došao u priliku da postigne vrhunac u kvaliteti, a tako i u prodanoj nakladi, koji možda ni sami autori nisu očekivali. Posljednja epizoda koju je nacrtao Roberto Raviola je "Odlazak Superhika" (br. 75) , objavljena u rujnu 1975.

Magnusa je zamijenio Paolo Piffarerio, stari znanac Maxa Bunkera i izdavačke kuće Corno. Usprkos očitom trudu i zalaganju novog crtača, a i tome da je izvedba u tušu i dalje ostala povjerena Romaniniu i Chiariniu, čitaoci su negativno reagirali na novu afričku liniju i u mnogočemu prigovarali Piffareriu. Tek nakon TV emisije "SuperGulp" crtač je dobio podršku čitalačke publike.

Iz epizode u epizodu nizali su se novi doživljaji grupe i uvodili novi likovi. Otvaranjem luksuzne podružnice Grupe TNT u Kaliforniji upoznali smo i Velikog Cezara, bivšeg razbojnika i pokajnika, kojeg Broj Jedan, kao starog znanca, postavlja za šefa. Tu su zatim mahniti znanstvenik Lamp i Bobova tri brata blizanca Tim, Tom, Tumb, koji su odlučili - ili se samo tako čini - da napuste staze kriminala. I sve, barem na početku, ide da ne može bolje...

Potkraj 1976. godine talijanska televizija je ugodno iznenadila gledaoce sa serijom epizoda s najpoznatijim strip-junacima. Dakako da se među njima neminovno našao i naš Alan, koji se publici predstavio s novim negativcem, transformistom Gumiflexom, kojega su bas specijalno za televiziju realizirali Bunker i Piffarerio. S uspjehom na televiziji kao da su autore Alan Forda zahvatile neka nova kreativna snaga i gorljivost koje su se, razumljivo, odrazile i na porast zanimanja za taj strip.

Nakon dugog, relativno mirnog razdoblja, 1983. i 1984. bile su zacijelo najteže i najmučnije godine u povijesti ovog izdanja. Najprije je došlo do promjene izdavača (od Corna do MBP) a potom od odlaska Paola Piffareria, što je ionako tešku situaciju učinilo još težom. Zamijenili su ga Raffaela Della Monica i Giuliano Piccininno. Prodana naklada je počela znatno padati, a uspjeh sedamdesetih godina činio se tako dalek...

Veliko iznenađenje dočekalo je čitatelje u epizodi "Umro je Broj Jedan" - bjelobradi je, kako se činilo, bez razloga otpustio iz grupe Grunfa, Šefa, Jeremiju i Nosonju i potom - umro! Prema tajanstvenoj oporuci Njegove Visosti nad preostalim članovima nadvila se neka grdna prijetnja, pa su pozvani da napuste grupu i svatko pođe svojim putem. Bob se prijavljuje za službu u policiji, Alan ponovo sreće Brendu, svoju tragikomičnu družicu iz 39. epizode, i odlazi s njom. U krešendu napetosti koja traje kroz nekoliko brojeva, u trenutku kad se čini da će se sve raspasti, nešto se počinje nazirati u zraku... Nakon vratolomnog povratka Broja Jedan Grupa TNT je opet potpuna (nema još samo Nosonje, kojeg je zamijenio bljedunjav mačak Prudy, sestrin dar Njegovoj Visosti).

Dvadeseti rođendan Alan Ford je dočekao s oživljenom kreativnošću teksta i progresivnim sazrijevanjem dvojice novih, vrlo mladih crtača - Perucce i Warca.

IGRICA "GRUPA TNT

Godine 1991 izasla je avantura TNT domaceg autora Ivana Radojevica. Prenosimo originalni tekst iz Sveta komjutera 5/91. TNT "Halo, Bing, kako brat? Dobio kompjuterski virus usred proljeca! Pa zar nije vakcinisan? Dobro, proci ce ga. Slusaj imam da ti ponudim novu igru. Zove se TNT. Napravio dobitnik onog Grand Prix-a! Cijena sitnica..." Star klub, ili bolje receno Ivan Radojevic iz Arilja, dobitnik nagrade Komjuterski Grand Prix za domacu igru, igrom HRKLJUS, javio nam se svojim novim proizvodom. U pitanju je igra, koja se zove TNT i po samom naslovu vec podseca ma legendarnu grupu koju vodi u hrabre podvige "ishlapjeli starac" koga zovu Broj 1. Po tipu igre spada u avanture i, naravno dogadjaji i licnosti su uzeti iz stripa "Alan Ford". Sadrzi 30 lokacija i jednu tajnu sobu, to jest legendarno tajno skroviste Broja 1. Dakle u ulozi ste lepuskastog agenta Alan Forda koji mora pomoci mehanickom inzinjeru grupe Grunfu u pravljenju najboljeg prevoznog sredstva na svetu. Zadatak je nabaviti mu sve delove potrebne za sklapanje tog prevoznog sredstva. Posto je Alan onako slabacak kako ga je bog dao, nije u stanju da nosi vise od 4 predmeta. Potrebna mu je i pomoc od kolega iz tajne grupe TNT. Na primer, ako udjete u cvjecarnicu, nadjete debelog sefa u uobicajenom polozaju kako spava naslonjenog na vjecitog bolesnika Jeremiju. Probudite ga i on ce vas uputiti na veoma vaznu stvar koja se nalazi na obali reke. Za pocetak Grufu je neophodno naci auto gumu, lepak, srafove i srafciger. Da bi nabavio auto gumu, potrebno je pronaci na reci Hadson vecitog samoubicu, dati mu kamen s kojim ce skociti s mosta i ubiti se. Prethodno ce vam dati veoma vazan dokument koji treba odneti u sudnicu. Tamo vam za taj dokument daju velikih 5 dolara za koje mozete kupiti gumu. Ako ne zelite pomoci Grunfu mozete ici u bioskop i gledati "Dik Trejsija" na primer. Posto nadjete potrebne delove usledice zadatak kakav moze samo Broj jedan da smisli. U pitanju su misterije oko zlih licnosti koje se pominju u stripu. Naravno, u celom tom poslu od neizmerne pomoci bice vam Grunfova amfibija namenjena za voznju po suvom. Ponovo je u pitanju program koji koji nosi dobru ideju, ali koji je uradjen u stilu programa iz vrucih hakerski leta '82-'83. Program je pisan u bejziku, i predstavlja kao i Hrkljus pocetnicku igru. Ako vam se jave problemi u resavanju ove avanture, preporucujemo vam da jednostavno izlistate program i uz poznavanje bejzika nadjete sve odgovore na vasa pitanja. Prijatna zabava. Program se mogao naruciti u to vrijeme za Commodore 64 po cijeni od 40 tadasnjih dinara od autora Ivana Radojevica

INTERVJU SA MAXOM BUNKEROM

Povratak korenima · Kad i kako ste izmislili Alana Forda? Bunker: Alan Ford? To je ideja koja se dugo razvijala. U mojoj prirodi je ponajvise izrazena ta humoristicko-satiricna crta koju do tog momenta nisam imao nacina da izrazim. Napisao sam prvi scenario 1967. I vise ga puta preradio dok nije izasla definitivna verzija prvog broja. U nacelu, ideja je bila napraviti satiru na James Bonda, po sistemu: koliko je on organiziran - toliko su ostali oko njega dezorganizirani. I ideja je profunkcionirala… · Sto mislite, da li je proslo vrijeme satire u stripu? Da, proslo je vrijeme satire. Kako politicke, tako i socijalne. To vise nije u modi. Alan Ford nekako prezivljava jer je postao neka vrsta institucije. · Da li vam je poznato koliko je "Alan Ford" bio popularan u bivsoj Jugoslaviji? Citave generacije su odrasle uz njega. "Alan Ford" je imao ogroman uticaj na nas. Mi u Beogradu skoro da smo poceli govoriti hrvatskim dijalektom, posto je prevodjen u Zagrebu (autor teksta je izgleda i poceo - prim izdavaca cd-a). Ovo sto mi govorite lici mi na ono sto se desilo u Italiji. Danas nailazim na ozbiljne akademske gradjane koji zauzimaju znacajne polozaje u drustvu: njihova iskustva si identicna s vasim. · Postoji jedan nastavak "Alan Forda" u kojem je lik diktatora ocito inspiriran Titom, i ta epizoda kod nas nikad nije izasla. Da li ste tu odluku donijeli svjesno, znajuci da "Alan Ford" izlazi i kod nas? Assolutamente - no ! · Sta se desilo s Magnusom. Zasto je vasa suradnja prestala posle 75. nastavka? Magnus je dugo pokazivao zelju da bude kompletan autor zaduzen za temu, scenario i crtez. Poslije 10 godina suradnje, odlucio sam se za novu avanturu. Zamijenio sam ga drugim crtacem, Paolom Piffarerijem, koji je, osim sto je imao drukciji stil, takodjer znao dobro da crta. · Cime se kasnije bavio Magnus? Da li je on uticao na tekstove? Radio je razne stripove medju kojima i La Compagnia della Forca (Drustvo lupeza), Milady i mnoge druge koji mi sad ne padaju na pamet. Tesko mi je da se sjetim i i svojih likova, a kamoli tudjih. Bio bih jako los autor kad bih zavisio od svog crtaca. Istina je da onaj tko radi scenario mora da vodi crtaca. Crtac je kao glumac na filmu, a onaj koji pise je kao reditelj. · Jeli bilo neke svadje prilikom rastanka? Nikakve. Suglasan rastanak. Uvijek smo bili u najboljim mogucim odnosima. · Jeste li ikada upoznali Nenada Brixyja, naseg prevodioca "Alan Forda"? Nisam, ali mislim da je on dijelo zasluzan za uspijeh "Alan Forda" u vas. Oni koji znaju talijanski i hrvatski rekli su mi da je stil potpuno ispostovan. · Danas radite strip o Kerry Cross, bivsoj agentici FBI, lezbijki. Ovaj strip se u potpunosti razlikuje od "Alan Forda". Humora, primjerice, nema uopce. Zasto? Kerry Cross je moderna avantura. Ona je malo povratak na moje pocetke, na stripove kao sto su bili Satanik i Kriminal. Oduvijek su postojala dva lica Max Bunkera, jedno satiricno i ono drugo, sklono thrillingu…

Alan Ford: Povijest duga 30 godina

Tko vrijedi - leti… Ima li netko u onoj tvorevini koja se zvala Jugoslavijaa da nije cuo za grupu privatnih detektiva iz cvjecare u Petoj Aveniji u Njujorku, koji su zivjeli u najvecoj bijedi i obavljali svoje zadatke od kojih je zavisio opstanak citavog jednog drustva, a krili se iza konspirativnog imena Grupa TNT? Zacijelo ima i takvih, no kakvi su to ljudi? Evo, proslo je 30 godina kako je stvoren lik Alan Forda i njegovih kolega s posla. To je, dakako bio i ostao najpopularniji strip na nasem tlu. U vrijeme kada je stvaran, Magnus & Bunker bili su vec iskusni suradnici. Za njima su bile stotine nastavaka stripova Satanik i Kriminal u kojima se vec polako pocinjao nazirati satiricni ton, koji je nezaobilazni dio Alan Forda (posebice jedna epizoda Kriminala u kojoj americki i sovjetski predsjednici unistavaju citav planet zbog osobne svadje). Neposredni predak ovog stripa je Maxmagnus koji je prvi put izasao u magazinu "Eureka" svibnja 1968. Godine. Bio je to strip o dvojici nepopravljivih varalica, kralju i njegovom upravitelju koji se bogate na racun svojih nesretnih podanika. Ta dva lika bili su karikature svojih oceva, Magnusa i Bunkera. Ovaj strip je retro izasao i na stranicama Supterstrip biblioteke sredinom osamdesetih godina kada je Alan Ford vec bio popularan i imao toliko fanova da je sve sto je imalo ikakve veze s njim donosilo veliki profit. U zlatna vremena ovog stripa ( pri tom se misli na prvih 75 nastavaka, koliko je trajala suradnja ovih dvaju genija), naklada je premasivala 70 tisuca primjeraka, a ponovljena izdanja tiskana su u tirazi od preko 100 tisuca primjeraka. Danas ovo zvuci malo nevjerovatno, ali uzmite u obzir cinjenicu da je tad kupovna moc bila mnogo veca, kao i trziste u toj kasnije raspadnutoj drzavi. Poceci su, naravno, bili grozni. Prvi broj Alana Forda prodat je u Italiji u beznacajnih 22.000 primjeraka, a drugi je bio prosao jos tragicnije: prodato je svega 8000 kopija. Evo kako se tih vremena prisjeca Max Bunker: "Ideja je sazrela 3 godine prije nego sto je Alan Ford ugledao svijetlo dana, a onda smo je temeljito preradili. Sta nas je ponukalo ne to? Mozda spoznaja da humoristicka produkcija namijenjena smijehu zapravo nije bila za smijanje i da je njena komicnost bila vrlo blijeda i bez okusa. Stoga smo nastojali naci liniju izmedju teksta i crteza, tako da budu cvrsto povezani, igrajuci na "stoseve" u dijalozima, na groteksnost crteza a trudeci se da uistinu postignemo komicne situacije, pa makar drzeci se one: nije vazno ono sto se kaze, nego kako se kaze!". "Kad smo se potkraj tog kolovoza (1969) vratili u redakciju, docekala nas je neugodna vijest. Rezultati prodaje drugog broja Alan Forda bili su jednostavno tragicni. Kupivsi prvi broj iz radoznalosti, mnogi su citatelji odustali i tek rijetki nastavili. Ti malobrojni i supervjerni citatelji, kojima zauvijek ostajem zahvalan, poceli su nam pisati i slati prijedloge za price, podsticuci nas pritom da nastavimo zapocetim putem. Zapravo smo Magnus i ja na trenutke vec pomisljali na casnu pedaju, da bi nas odmah zatim obuzeo zanos bijesne smionosti i odlucne ustrajnosti. No, bilo je ocito da tus nije bio hladan nego leden i da su nasa ocekivanja u tom trenutku bila daleko od ostvarenja. Otad je u cijeloj izdavackoj kuci zavladala sveopca sutnja. Nije, doduse, bilo nikakvih komentara, vjerojatno zato sto su mi iz ociju sijevale ubojite munje, ali situacija se morala neizostavno ispitati. Tako smo magnus i ja otisli izdavacu Cornu koji se na nase pitanje "Sto da se radi?", izvukao lakonskim "Vidite sami", nadovezavsi na to niz primjedbi o teskocama na trzistu, o nezrelosti citalacke publike… uz jos mnoge utjesne rijeci, kako bi smo lakse progutali gorku pilulu neuspjeha. Da bi na tren zaboravili nase jade, otisli smo u kino, pa u piceriju pa u diskoteku gdje smo docekali jutro, ne progovorivsi ni rijeci o onome sto nas je tistilo. Sutradan ujutro, pogledavsi ponovo podatke prodaje koji su nedvojbeno pokazivali nas promasaj, popeo sam se u svoj radni kabinet (soba na najgornjem katu u kojoj radimo samo Magnus i ja) i latio se pisanja. Magnus, koji nije bas ranoranilac, stigao je oko podneva s nekoliko tabloa price broj 5 (Daj daj daj!). "Sto cemo", upitao je. "Pa bar je dovrsi", odgovorio sam mu. "A onda te ceka i sesta epizoda koju upravo pisem!". Nakon toga smo otisli na duplu jaku crnu kavu i slozili se da bi sad odustajanje znacilo samoubojstvo. "Ici cemo dalje sa jos nekoliko brojeva" zakljucili smo "i vidjeti mijenja li se situacija nabolje!". I tako smo, doduse, s malo odusevljenja, ali s mnogo odlucnog bijesa nastavili pripremati peti broj, u neugodnoj atmosferi nijeme ironije koja je u redakciji zamijenila sutnju. Bas tako, Alanu Fordu je prijetila opasnost da zavrsi vec sa cetvrtim brojem!" Ipak, zbilo se da je tiraz polako poceo rasti, da bi strip dozivio pravi bum tek u 25. Nastavku sa Superhikom, superantiherojem-alkoholicarem koji krade od siromasnih da bi dao bogatima, a koristeci kao oruzje svoj ubojiti zadah iz usta, kao i mnoge nadrealisticke zvrcke kao, primjerice, balon uz pomoc koga je letio i koji je napuhavao sopstvenim plucima. Dalje je sve bilo rutina. Magnus i Bunker osjecali su obavezu prema svojim citateljima da naprave jos niz nastavaka sa Superhikom, ali nisu podlegli trzistu trivijalnim produzavanjem sage o Supehiku, vec su doslijedno nastavili zapocetu ideju uvodeci stalno nove likove. Premda je u pocetku izgledalo da Alan Ford nema buducnost, Magnusove pretpostavke da bi se kvalitetna satira upakirana u strip morala dopasti publici, pokazala se tocnima. Iz vise razloga. Kraj sezdesestih godina u cijelom zapadnom svijetu bio je doba liberalizma, pacifizma i opce pobune protiv imperijalnih tendencija Zapada i totalitarizma Istoka. Satira se uvukla u nacin razmisljanja mladih, ona je predstavljala nacin zivota. Pokreti koji su nastali u to vrijeme predstavljali su ne samo oblik politicke djelatnosti, vec i citav niz kulturoloskih znacajki. Lik Alana Forda, malo nespretnog i rasejanog junaka-detektiva-iz-nuzde, ali u biti lijepog i perspektivnog mladica, bio je olicenje dobrote i nevinosti. Drugim rijecima, lik savrseno skockan za identifikaciju. Ono sto je citatelje u njemu najvise privlacilo bilo je to da se iz svih nevolja i pored svoje malereoznosti i trapavosti, uvijek na kraju izvlacio s uspjehom. Alan Ford je tipican antiheroj sposoban za herojska djela. Njegovo okruzenje bilo je predstavljeno zapravo simpaticno u svojoj bijedi i licemjernosti, i to na vrlo duhovit nacin, sto je doprinosilo da Alan Ford bude lako stivo a ne teska drustvena satira koja izaziva bijes. S nekom cudnom lakocom ovaj se strip u tih prvih 75 nastavaka uspio narugati svim negativnim pojavam u svijetukroz lik beskrajno starog diktatora, Njegove Visosti, Broja 1, kao i cjelokupnoj povijesti covjecanstva. Kad ni to ne bi bilo dovoljno, Magnus i Bunker igrali su se mitovima iz grcke i rimske mitologije (jedino u religiju nisu dirali). Drugim rijecima, Alan Ford je svojim humorom i dovitljivoscu predstavljao idealnu mjesavinu lakog zanra i intelektualnog mudrovanja. Ipak Alan Ford bio je izuzetno popularan u Italiji i kod nas, ali ne toliko i u svijetu. U Europi se za taj strip uglavnom zna, jer je izlazio u gotovo svim zapadnim zemljama, ali nigdje nij edosegao talijansku iex-jugoslovensku popularnost. Uz sve navedene razloge, nedvojbeno veliki doprinos popularnosti ovog stripa u nas dao je njegov prevoditelj, pokojni Nenad Brixy. Ovaj entuzijasta, pisac (objavio je niz humoristickih romanao, takodje nespretnom detektivu Uimothy Tacheru, a po jednom od njih je u Ceskoj cak snimljen i film), prijevoditelj, publicist i zaljubljenik u strip, bio je nosilac ideje Alan Forda u nas. Osim sto je upravo on u zagrebackom "Vijesniku" predlozio da se Alan Ford nadje na stranicama superstrip biblioteke davne 1972. Godine, umnogome j ezasluzan i za imidz koji je Alan Ford imao kod nas. Svojim brilijantnim prijevodima uspio ga je toliko pribliziti nasoj publici koliko ocito nijedan prevodilac ovog stripa u svijetu nije uspio. A to nije bio lak posao. Alan Ford obilovao je igrama rijeci sto Brixyju davalo slobodu prevodjenja, te je, osim sto se na razne nacine dovijao da nekako savlada teske igre sa talijanskog, veoma cesto davao sebi slobodu davao sebi slobodu da unosi rijeci kojih u originalu nije bilo. Uslijed ovog kreativnog angazmana oko Forda, Nenad Brixy se s pravom medju ovdasnjim fanovima smatra za treceg autora ovog stripa.

Autori

Crtac Robert Raviola, rodjen je 30. Travnja 1939. U Bolonji. Bio je profesor likovnog odgoja u Milanu i strastveni ljubitelj stripa u kojem je stvorio originalni stil koji su mnogi docnije oponasali, ukljucujuci i njegove Alan Ford nasljednike. Simbolicno, poslednja epizoda koju je nacrtao bila je Odlazak Superhika, rujna 1975. Docnije je nastavio karijeru sa stripovima Druzba lopova i Milady. Bob Rock, nerazdvojni, prgavi Alanov partner u svim epizodama bio je njegova karikatura. Raviola je umro 1996. godine u Milanu. Pisac Luciano Secchi, alias Max Bunker, rodjen je 24. Kolovoza 1939. U Milanu. U mladosti je pisao drame. Godine 1960. Zapoceo je suradnju sa izdavackom kucom Corno, gdje je 1962 debitirao s tekstovima za Crnu masku i Atomiska s crtacem Paolom Piffarelijem., koji je kasnije bio prvi od sedam Magnusovih naslijednika za Alana Forda. Bunker 1967. Preuzima generalnu upravu kuce Corno, a 1973. stvara svoje najvrjednije djelo Fouche, covjek u revoluciji. Deset godina kasnije, 1983, osniva izdavacku kucu Max Bunker Press za koju potpisuje desetine strip serijala, medju kojima je poslednji Kerry Cross. Uspavani sef grupe TNT u pocetke je zamisljen kao karikatura njegovog lika, ali se kasnije od te ideje djelomicno odustalo. Alan Ford danas Ovaj strip jos uvijek izlazi i Italiji, u Jukoslaviji i Hrvatskoj. YU varijanta se stampa u Crnoj Gori. Nema se sta mnogo komentarisati u vezi s tim. Danas Alan Ford prosto nista ne valja: ni u originalu ni u prijevodima. Alan Ford je pojeo sebe samog, a opstaje jedino zahvaljujuci imenu i slavi.

nazad na početnu stranu